TRECI METOD: INTELEKTUALNA INTUICIJA ILI RAZOTKRIVANJE MISTICNOG
Covjek i gnosticko razumijevanje [182]
Iako je vecina ljudi zauzeta obezbjedjivanjem sredstava za zivot i zadovoljavanjem svakodnevnih potreba, i ne pokazuje interes za duhovne stvari, u ljudskoj prirodi postoji urodjena potreba da traga za krajnjom realnošcu. Kod nekih pojedinaca, ovaj uspavani potencijalni zar se budi i otvoreno se iskazuje, dovodeci tako do niza duhovnih percepcija.
Svaki covjek vjeruje u trajnu stvarnost, uprkos tvrdnjama sofista i skeptika, koji svaku istinu i stvarnost nazivaju iluzijom i praznovjericom. Povremeno, kada covjek nepomucenog uma i ciste duše sagleda konstantnu stvarnost koja prozima univerzum i stvoreno ustrojstvo, i kada istovremeno vidi nepostojanost i prolazni karakter razlicitih elemenata i dijelova svijeta, on je u stanju da svijet i njegove pojave shvati kao ogledala koja odrazavaju ljepotu trajne stvarnosti. Sreca zbog sagledavanja ove stvarnosti baca u zasjenak svaku drugu radost u ocima posmatraca i cini da se sve ostalo pojavljuje kao beznacajno i nevazno.
Ovakva vizija je ono isto "Bozansko privlacenje" (jadhbah) koje paznju Bogu okrenutog covjeka privlaci ka transcedentnom svijetu i budi ljubav prema Bogu u njegovom srcu. Zbog ove ljubavi on zaboravlja sve ostalo. Sve njegove mnogostruke zelje i prohtjevi bivaju izbrisani iz njegovih misli. Ova ljubav vodi covjeka ka ibadetu i slavljenju nevidljivog Boga, koji je stvarnost ociglednija i izrazenija od svega što je vidljivo i cujno. U stvarnosti, to je ona ista unutrašnja ljubav koja je ozivotvorila razlicite religije na svijetu, religije koje se zasnivaju na ibadetu Bogu. Gnostik (arif) je onaj koji cini ibadet Bogu kroz znanje i zbog svoje ljubavi prema Njemu, ne u radi za nagradom, niti u strahu od kaznjavanja [183].
Na osnovu ovog objašnjenja postaje jasno da duboko vjersko saznanje (gnosticizam) ne smijemo smatrati religijom medju drugim religijama, vec kao srce svih religija. Gnosticizam je jedna od staza ibadeta, staza zasnovana na znanju udruzenom sa ljubavlju, prije nego sa strahom. To je staza spoznaje unutrašnje istine religije, prije nego zadovoljenje samo njenom spoljašnjom formom i naucnom misli. Svaka otkrovena religija, pa cak i one koje su se pojavile kao idolopoklonstvo, imaju odredjene sljedbenike koji koracaju stazom gnosticizma. Politeisticke religije [184] i judaizam, hrišcanstvo, zoroasterzam i islam imaju vjernike koji su gnostici.
Pojava gnosticizma (sufizma) u islamu
Medju poslanikovim (s.a.) pratiocima, Ali (a.s.) je posebno poznat po svom elokventnom objašnjavanju spoznajnih istina i stupnjeva duhovnog zivota. Njegove rijeci na ovom polju sadrze jednu neiscrpnu riznicu mudrosti. Medju sacuvanim radovima ostalih pratiocima nema mnogo materijala koji se odnosi na ovu vrstu pitanja. Medju Alijevim prijateljima su bili Salman Farsi, Uvajs Karani, Kumajl ibn Zajd, Rašhd Hadzari, Majtam Tamar, Rabi ibn Khajtam.
U svakom slucaju, to su licnosti koje sufisti, suniti i šhiti saglasno smatraju karikama svog duhovnog lanca (silsilah) nakon Alija (a.s.). Nakon ove grupe pojavili su se drugi kao što su Tavus Jamani, Šajban Rai, Malik ibn Dinar, Ibrahim Adham i Šakik Balkhi, koje su ljudi smatrali svecima i Bozijim ljudima. Ovi ljudi su se, bez davanja objašnjenja u javnosti u vezi gnosticizma i sufizma, pojavljivali javno kao askete i nisu skrivali cinjenicu da su bili upuceni od strane ranije grupe i da ih je ranija grupa podvrgla duhovnim podukama.
Nakon njih, krajem drugog/osmog i pocetkom treceg/devetog vijeka pojavili su se takvi ljudi kao što je bio Bajazid Bastami, Maruf Karkhi, Dzunajd Bagdadi i drugi njima slicni, koji su sljedili stazu sufista i koji su javno priznavali svoju vezu sa sufizmom i gnosticizmom. Oni su otkrili izvjesne esotericne izreke zasnovane na duhovnoj viziji, koje su zbog svoje odbijajuce spoljašnje forme, donele osudu jurista i teologa. Neki od njih su bili zatoceni, bicevani, i ponekad cak i ubijani [185].
Ipak, ova grupa je istrajala i nastavila svoje aktivnosti uprkos protivnicima. Na taj nacin su gnosticizam i "nacin" (tariqah ili sufizam) nastavili da se razvijaju sve dok u sedmom/trinaestom i osmom/cetrnaestom vijeku nisu dostigli vrhunac svog razvoja i moci. Od tada, ponekad jace, ponekad slabije, gnosticizam je nastavio sa svojim postojanjem u islamskom svijetu sve do današnjih dana.
Gnosticizam, ili sufizam su se, kao što danas vidimo, pojavili u sunitskom svijetu, a kasnije i medju šhitima. Prvi ljudi koji su se javno izjasnili kao sufisti i gnostici, i koji su priznati kao ucitelji sufijskih pravila, jasno su sljedili sunizam u granama (furu) islamskog prava. Mnogi ucitelji koji su ih sljedili i širili sufijanske zakone bili su, takodje, suniti u svom pracenju zakona.
Pa ipak, ovi ucitelji su trasirali svoj duhovni lanac, koji je u duhovnom zivotu kao geneološko stablo covjeka, preko svojih prijethodnih ucitelja sve do Alija (a.s.). Takodje, rezultati njihovih vizija i instiktivnih poimanja kako su prenijeti nama, uglavnom se odnose na istine vezane za Bozansko jedinstvo i stajališta duhovnog zivota koja su pronadjena u Alijevim (a.s.) izrekama i izrekama drugih šhitskih imama. Ovo moze bili sagledano ukoliko nismo pod utjecajem pojedinih oštrih, ponekad cak i šokantnih objašnjenja, koja su koristili ovi sufijanski ucitelji, i ukoliko cio sadrzaj njihovih ucenja razmatramo sa promišljanjem i strpljenjem. Svjetost [186], poticuci od upucivanja u duhovne staze, koje sufisti smatraju covjekovim savršenstvom, jeste stanje u kome se u najpotpunijem smislu nalazi imam, i koje se putem zracenja njegovog bica moze prenijeti na njegove istinske sljedbenike. I duhovni pol (qutb) [187], cije kontinuirano postojanje svi sufisti smatraju neophodnim, kao i atribute koji su vezani za njega, vezan je za šhitsku koncepciju imama. Prema izrekama poslanikove porodice, imam je, da upotrebimo sufijanski izraz, univerzalno bice, izraz Bozanskih imena i duhovni vodja ljudi i njihovih aktivnosti. Razmatrajuci šhitski koncept vilajeta (walayat), moze se rjeci da su sufijanski ucitelji "šhie" sa stanovišta duhovnog zivota, i da su u vezi sa izvorom vilajeta, mada sa stanovišta spoljašnje religijske forme, oni sljede sunitsku pravnu školu.
Neophodno je pomenuti da je cak u klasicnim sunitskim raspravama ponekad receno da duhovni metod "staze" [188], ili "tehnike" putem kojih pojedinac spoznaje i saznaje sebe, ne moze biti objašnjen preko spoljašnjih formi i ucenja šerijata. Prije, ovi izvori tvrde da su pojedini muslimani sami otkrili mnoge od tih metoda i ponašanja, koje je, zatim, Bog prihvatio, kao što je to slucaj sa monaštvom u hrišcanstvu [189].
Tako je svaki ucitelj iza sebe ostavio odredjene nacine i ponašanja, koje je smatrao neophodnim u duhovnom metodu, kao što je posebna vrsta ceremonije prilikom proizvodjenja u ucitelja, detalji pri invokaciji novog ucitelja, vezani za odjecu, prisustvo muzike, pjevanje i druge metode podsticanja ekstaze prilkom prizivanja Bozijeg imena. U pojedinim slucajevima su postupci tariqaha postali otvoreno razdvojeni od šerijatskih, i to moze predstavljati problem za neupucenu osobu da uoci blisku unutrašnju vezu medju njima. Ali, razmatranjem teoretskih principa šhizma, a zatim dubokim proucavanjem osnovnih izvora islama, naime Kur'ana i suneta, ona ce uskoro shvatiti da je nemoguce reci da sam islam ne obezbjedjuje duhovno upucivanje, ili da je islam ostao nemaran u razjašnjavanju prirode duhovnog programa koji slijedi.
Upucivanje kojim Kur'an i sunnet snabdijevaju gnosticku spoznaju
Bog - neka je uzvišeno ime Njegovo! - zapovjedio je ljudima na nekoliko mjesta u Kur'anu da promišljaju o svijetoj Knjizi, da budu upoorni u ovom nastojanju, i da ne budu zadovoljni samo njegovim površinskim i elementarnim razumjevanjem. U mnogim ajetima svijet stvorenog i sve što je u njemu, bez izuzetka, nazivaju se znamenjima (ayat), znacima i simbolima Boga [190].
Stepen promišljanja o znacenjima ajeta i znakova i prodiranje u njihovo stvarno znacenje otkrice cinjenicu da su stvari nazvane tim imenima zato što pokazuju i objašnjavaju ne toliko sebe, koliko stvarnost razlicitu od njih samih. Na primjer, crveno svjetlo postavljeno kao znak za opasnost, jednom vidjeno, u potpunosti podsjeca covjeka na mogucu opasnost, tako da covjek više ne obraca paznju na samo crveno svijetlo. Ukoliko neko zapocne da razmišlja o obliku ili suštini svijetlosti, ili njegovoj boji, u njegovom umu ce biti samo oblik lampe, ili njeno staklo, ili boja, prije nego ideja o opasnosti. Na isti nacin, ukoliko su svijet i njegove pojave u potpunosti i u svim aspektima znaci i prijedznaci Boga, Tvoritelja univerzuma, oni nemaju sopstvenu ontološku nezavisnost. Bez obzira kako ih mi vidimo, oni otkrivaju samo Boga.
Onaj ko je kroz upucivanje casnog Kur'ana u stanju da sagleda svijet i ljude na svijetu, uz pomoc takvog oka sagledace samo Boga. Umjesto da vidi samo ovu pozajmljenu ljepotu koju drugi vide u atraktivnom liku svijeta, on ce videti beskrajnu ljepotu, Voljenog, koji se javlja u uskim granicama ovoga svijeta. Naravno, kao u primjeru crvenog svijetla, ono što je promišljeno i vidjeno u "znacima" i "prijedznacima" jeste Bog, Stvoritelj svijeta, a ne sam svijet. Veza izmedju Boga i svijeta je sa odredjenog stanovišta kao: (140) nije (1+1) niti (1x1)
(što ce rjeci, svijet je ništa pred Bogom i ne dodaje mu bilo šta).
U momentu shvatanja ove istine, zetva covjekovog izdvojenog postojanja jeste orobljena i u jednom trenu covjek povjerava svoje srce u ruke Bozanske ljubavi. Ovo shvatanje se ne dešava uz pomoc oka, uha, ili nekog drugog spoljašnjeg cula, niti preko moci imaginacije ili uma, jer su sva ova sredstva sama znaci i predznaci i malog znacaja za duhovno upucivanje nadjeno ovdje [191].
On koji je postigao viziju Boga i koji nema drugih namjera do da se sjeca Boga i zaboravi sve drugo, kada cuje da na drugom mjestu u Kur'anu Bog kaze:
"O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, nece vam nauditi onaj koji je zalutao!"
(Kur'an 5:105)
tada razumje da jedina kraljevska staza koja ga vodi potpuno i svjestrano jeste "samosaznavanje". Njegov istiniti vodja, Koji je sam Bog, zaduzuje ga da spozna samoga sebe, da iza sebe ostavi sve druge puteve i da traga za putem samosaznavanja, da vidi Boga kroz prozor svoje duše, sticuci na taj nacin stvarni objekat svog traganja. Zato je poslanik rekao: "Onaj ko sebe zna doista, zna Boga" [192]
I on je, takodje, rekao: "medju vama najbolje poznaju Boga oni koji najbolje poznaju sebe" [193].
U vezi nacina slijedjenja ove staze postoje mnogi ajeti u Kur'anu, koji covjeku zapovjedaju da se sjeca Boga, kao što je ovaj u kome On kaze:
"sjecajte se vi Mene, i Ja cu se vas setiti."
(Kur'an 2:152)
kao i slicni ajeti.
Covjeku se, takodje, nalaze da pravilno postupa, kako je u potpunosti objašnjeno u Kur'anu i hadisima. Na kraju rasprave o ispravnom cinjenju, Bog kaze:
"Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor."
(Kur'an 33:21)
Kako bilo ko moze misliti da je islam otkrio da je posebna staza staza koja vodi Bogu, bez preporucivanja te staze svim ljudima? Ili,kako bi takvu stazu mogao objelodaniti, a zanemariti da objasni metod njenog pracenja? Bog u Kur'anu kaze:>
"Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve."
(Kur'an 16:89).