“Ali je bio Muhammedov rodzak i suprug njegove ljubljene kceri Fatime. Krvno pravo na nasljedstvo pripadalo je Aliju, cije su vrline i usluge još kako davale pravo da naslijedi Poslanika. U prvoj manifestaciji svoje revnosti, kada je islam bio još uvijek ismijavana i progonjena religija, Muhammed ga je proglasio svojim bratom i zamjenikom. Od tada pa nadalje je uvijek bio posvecen Muhammedu u rijecima i djelima. On je pocastio njegovu misiju svojom velikodušnošcu onako kako ju je branio svojom hrabrošcu.”

(Washington Irving)

 

“Njegovo rodzenje, njegova bracna veza i njegov karakter postavljali su ga iznad njegovih ostalih zemljaka, što je bilo dovoljno da se opravda njegov zahtjev za upražnjeno mjesto vladara Arabije. Sin Ebu Taliba je de facto bio glava porodice Hašimovica i nasljedni princ ili cuvar grada i hrama Meke. Svjetlost prorocanstva se ugasila, ali je Fatimin suprug mogao ocekivati baštinu i blagoslov Poslanikove kceri,jer su ponekad Arapi prihvatali vlast žene, a sa druge strane su cesto vidzali dva Poslanikova unucica kako ih miluje na krilu ili kako sjede na njegovom minberu,predstavljeni ljudima kao nada njegovog života i dva princa rajske omladine.

Još od prvog casa njegovog poslanja sve do posljednjeg obreda njegovog pogreba, Poslanika nikada nije napuštao ovaj velikodušni prijatelj koje ga je volio nazivati svojim bratom, zamjenikom i vjernim Aronom drugog Mojsija.”

(Gibbon,skracena verzija W. Smitha, str. 466).

 

Alijeve vrline i rijeci koje je Božiji Poslanik izgovorio u njegovu cast dovodili su do ljubomore kod njegovih savremenika. Porodicno porijeklo mladog junaka, a što je još važnije, Poslanikove izjave u kojima ga je imenovao za svog zamjenika na istom nivou na kakvom je Aron bio Mojsiju, nisu se dopadali bogatoj aristokratiji koja je i sama željela da se domogne žezla. Pravo Hašimovica, koje je dostiglo svoj vrhunac sa pojavom Muhammeda (neka je mir sa njim i njegovom porodicom), postalo je previše nesporno da bi se moglo slomiti.

 

Poslanikova smrt je na kraju krajeva omogucila aristokratiji da dodze do rijeci i da time oživi stare plemenske svadze. Nekoliko dana kasnije, Omer je priznao da se Kurejšije nikada nece pomiriti sa ponosnim prvenstvom klana Hašimovica.

(Ibn el-Asir, El Kamil, III tom, str. 25.)

 

 Tako je cjelokupna aristokratija nastojala da oduzme Aliju svaku priliku da naslijedi Božijeg Poslanika, a da time i uništi vladavinu Hašimovica. Cim je Poslanik sklopio oci, protivnici Hašimovica, ni ne cekajuci njegov pogreb, sastali su se u Sakifi plemena Sa’ida kako bi razgovarali o izborima nekoga ko ce preuzeti Poslanikovu vlast i lišiti Alija njegovog prava na nasljedzivanje.

 

 

 

“Izbor” u Sakifi

 

 

 

Dok je savršeni zamjenik Allahovog Poslanika bio zauzet sa pripremama za sahranu pokojnika, muhadžiri iz Meke i ensarije iz Medine su velicali svoje zasluge u Sakifi. Muhadžiri su tvrdili da imaju prednost jer su prije svih ostalih prihvatili islam,jer su sa Poslanikom imali rodbinske veze i jer su sa njim emigrirali rizikujuci svoj život i svoju imovinu.

 

Ensarije su tvrdili, kako je to rekao njihov glasnogovornik Hubab, da su imali isto onoliko prava kao i bilo ko drugi jer su prihvatili Poslanika kada je pobjegao iz Meke od svojih neprijatelja, da su ga zaštitili kada je bio u nevolji i da su mu pomagali da se suprotstavi njegovim mocnim protivnicima, što mu je nakraju omogucilo da uspostavi svoju moc, autoritet i ugled.

 

Oni su cak tvrdili (Ibn Kutejba, Ibn el-Asir, El Tabari, Ravdat el-Safa) da su se bojali osvete (“Osveta je bila gotovo vjerski princip medzu Arapima. Osvetiti ubijenog rodzaka bila je dužnost njegove porodice, što je cesto dovodilo u pitanje cast njegovog plemena. Ti krvni dugovi su poneka dostajali nenaplaceni generacijama, što je dovodilo do smrtonosnih sukoba” (W. Irving). Gibbon je napomenuo da su Arapi živjeli životom obilježenim kaznenim namjerama i sumnjom, ponekad tokom pedeset godina sve dok se osvetom ne poravnaju racuni.) ukoliko vlast dospije u ruke onih kojima su ubili oceve i bracu braneci Poslanika. (Ovdje treba napomenuti da se uovim rijecima koje je izgovorio Hubab, oprezni i bistri glasnogovornik ensarija, nalazi duboki razlog tragedije u Kerbeli. Njegovi strahovi su se pokazali opravdanima prilikom osvetnickog pokolja Alijevih i Poslanikovih potomaka – ukljucujuci i bebu od šest mjeseci – u Kerbeli, te prilikom gnusnih zlocina pocinjenih nad ensarijama u Hari.) Kada je Hubab iznio to mišljenje, Omer mu je ogorceno odgovorio: “Vi bi i trebali umrijeti ako hilafet dospije u ruke takvih ljudi kojih se bojite.”

 

Kako bi pobio (El Tabari, Ibn el-Asir, El Sira el-Halebijja) tvrdnje ensarija, Omer je rekao: “Ja sam želio održati govor koji sam posebno pripremio u svojoj duši – pretpostavljajuci da ce Ebu Bekr propustiti priliku  (Ibn Kutejba)– ali Ebu Bekr me je zaustavio i ja sam mislio da nije bilop rimjereno odreci poslušnost halifi dva puta (Prvi put je to bilo kada mu je istog dana Ebu Bekr zabranio da se obraca ljudima ispred Poslanikovih vrata kada je umro.) u istom danu. Medzutim, na moje veliko olakšanje, ja sam primijetio da je on na visini zadatka.”

 

Tvrdio je da Kurejševici ne poricu usluge koje su ensarije ucinile za postizanje islamskih ciljeva, ali da uprkos svim tim zaslugama ne treba da vjeruju da imaju bilo kakav autoritet nad Kurejševicima. U vezi sa strahovima koje je spominjao Hubab, ne bi trebalo, rekao je,da se toga boje, posebno zbog mogucnosti koja im se nudi da ucestvuju u vladi i obavljaju funkciju ministara. Ensarije su tada rekli da ce prihvatiti da budu dvojica halifa, cime bi bile predstavljene obje stranke i imale zajednicku vlast,  (Ibn Kutejba, Ravdat el-Ahbâb, Ravdat el-Safa) pa su cak inominovali Sa‘da ibn Ubadu, njihovog vodzu, kako bi bio izabran. Medzutim, Ebu Bekr i njegova stranka nisu nikako mogli podržati takav prijedlog i ustrajali u tvrdnjama da vlast treba da ostane u rukama Kurejševica, a da ensarije treba da se zadovolje ministarskim mjestima.

 

 

 

Ebu Bekr “izabran” za Poslanikovog nasljednika

 

 

 

Ensarije su odbili da se predaju i napetost je toliko porasla da su se zamalo potukli, (Ibn el-Asir, El Tabari) kada je Ebu Bekr intervenisao i pitao ih zar nisu culi kada je Poslanik rekao da “niko drugi osim Kurejševica nije sposoban da vlada nad Kurejševicima.”

 

Bešir ibn Sa‘d, jedan od ensarija koji je dijelio stavove muhadžira, na licu mjesta je stao na njihovu stranu. Ohrabren tom intervencijom, Ebu Bekr je odlucno rekao da Kurejševici nikada nece prihvatiti da njima upravljaju oni koji nisu Kurejševici i pristupio kako bi se odabrao jedan od njih dvojice za halifu.U tom trenutku su ensarije poceli govoriti kako bi radže dali zakletvu navjernost Aliju, (Ibn el-Asir, El Tabari (prijevod na persijski), Habib el Sejjar, Ravdat el-Safa) najboljem od svih Kurejševica. U ovom kljucnom trenutku, gubeci strpljenje, Omer je uzviknuo:

 

“Pruži ruku, o Ebu Bekre! Ja cu ti položiti zakletvu na vjernost.” Ebu Bekr je odgovorio: “Ti si od mene jaci” i ponovio. Držeci Ebu Bekrovu ruku, Omer je rekao: “Ti si pogodniji od mene, za sigurno imaš moju snagu a da ne spominjem tvoje ostale licne zasluge.”

 

Tako je Omer naglas izjavio da priznaje Ebu Bekra kao vladara i dao mu prisegu za vjernost. Ebu Ubejda i nekolicina drugih muhadžira koji su ih otpratili u Sakifu slijedili njegov primjer. Bešir i još jedan od ensarija iz njegove stranke dali su Ebu Bekru zakletvu na vjernost i zabuni je došao kraj. Hubab (Ibn Kutejba) se posvadzao sa Beširom zbog njegovog izdajnickog ponašanja jer je odabrao Ebu Bekra a ne Sa‘da ibn Ubadu, ali se uz posredovanje nekih drugih ensarija napetost smirila.Sa‘d ibn Ubada, vodza ensarija, bio je duboko ožalošcen što je na ovaj nacin svrgnut sa vlasti. Zbog toga nije položio zakletvu na vjernost Ebu Bekru. Nakon toga je iz nezadovoljstva napustio Medinu i nastanio se u Siriji, gdje se prenosi da je bio ubijen na strahovit nacin, (El Mes‘udi, Akd el-Farid, Ravdat el-Safa) u vrijeme Omerovog hilafeta, petnaeste godine pohidžri.

 

 

 

Proglašenje EBU BEKRA za Poslanikovog (S) nasljednika

 

 

 

Nakon što je sklopljen sporazum u Sakifi, Ebu Bekr je sljedeceg dana sjeo na minber u mesdžidu gdje su se ljudi okupili da mu daju kolektivnu zakletvu na vjernost i ratifikuju zakletvu datu u Sakifi, kako bi se sprijecio bilo kakav preokret.Kada je vidio iskupljeni svijet, Omer je bio uvjeren da ce Ebu Bekr osigurati naslijedze i dati mu cvrste temelje. Pored toga, trebalo se osigurati da ne dodze do ozbiljneg raskola koje ga se bojao od strane Alija, ako on na isti nacin dobije zakletvu na vjernost od svojih ljudi (Dva šejha, Buhari i Muslim, prenose da je Omer rekao: “Neka niko ne pogriješi ukoliko pomisli daje zakletva vjernosti Ebu Bekru bila olako odlucena – iako se tako dogodilo – i da je Gospodar sprijeciološe posljedice…” (El Sujuti, Istorija hilafeta, engleski prijevod Majora Jarreta). Kriticnost trenutka isaglasnost ljudi mogli su biti izgovor ovoj ilegalnoj i ishitrenoj mjeri, ali je sam Omer priznao sa vrhaminbera da, ukoliko neki musliman zatraži da bude izabran njegov brat, obojica – i birac i izabrani –zaslužuju smrtnu kaznu (Gibbon).) kako ju je dobio Ebu Bekr u Sakifi.Zbog toga je, prije nego što je Ebu Bekr uzeo rijec, Omer bio prilicno oprezan i preduzeo potrebne mjere kako bi osujetio eventualni raskol i zaprijetio smrtnom kaznom svakome ko ucini ono isto što je ucinio Ebu Bekr prethodnog dana u Sakifi,to jeste pobjeda na izborima bez pristanka svih muslimana. Stojeci pored minbera,Omer (El Tabari, El Sujuti) se prvi obratio okupljenima.

 

“Iako je Omer bio prvi koji je okupljenima ponudio Ebu Bekra da ga priznaju kao halifu, on kasnije nije odobrio taj izbor koji je bio potreban jer je trenutak bio kritican. To se vidi iz onoga što je i sam rekao o tome: “Molim Boga da sprijeci loše posljedice za koje se plašim da ce proizici iz takvog izbora. Prema tome, ko god da ucini slicnu stvar zaslužuje smrtnu kaznu, a ako iko ikada položi prisegu na vjernost svom drugu bez pristanka ostalih muslimana, obojicu treba osuditi na smrt (ikandidata i onoga ko ga je predložio).”

(Simon Ockley, History od Saracens, str. 82).

 

 

Kako piše Sir W. Muir,

“Omer se obratio okupljenima sljedecim rijecima:

‘O ljudi! Ono što sam vam rekao jucer nije bila istina. U stvari, nalazim da to ne podržava ni Božija knjiga ni dogovor koji smo imali sa Njegovim Poslanikom. Što se mene tice, ja sam stvarno želio da Božiji Poslanik još ostane sa nama, da nam došapne u uho neku rijec koja mu izgleda ispravna i da nam bude stalni vodic.Medzutim, Gospodar je izabrao da od sada Njegov Poslanik bude više uz Njega nego uz nas. I zaista, inspirisana rijec koja je vodila našeg Poslanika još uvijek je sa nama.Uzmite ga za vašeg vodica i nikada necete biti izgubljeni. A sada, zaista, buduci da je Gospodar postavio upravu nad vašim poslovima u ruke onoga koji je najbolji od nas,pratioca Njegovog Poslanika, jedinog saputnika, drugoga od dvojice koji su bili sami u pecini, ustanite i položite mu zakletvu na vjernost.”

(W. Muir, Life of Muhammad)

 

Ljudi su položili kolektivnu zakletvu vjernosti Ebu Bekru. Oni koji su se zakleli na vjernost u Sakifi sada su je ratifikovali.

 

 

 

Ebu Bekrov prvi javni govor sa minbera

 

 

 

1. “Citirajuci El-Hasana El-Basrija, Ibn Sa‘d bilježi da je, kada su ljudi položili zakletvu na vjernost Ebu Bekru, on ustao i rekao:
2. ‘A sada sam ja zadužen za to ovlašcenje, iako imam averziju prema tome, tako mi Allaha! Bio bih sretan ako bi bilo ko od vas bio u mogucnosti da pristane na taj zadatak umjesto mene, a cak i ako me zadužite da sa vama postupam onako kako je to cinio Božiji Poslanik, to nisam u stanju, jer je Božiji Poslanik bio sluga koje ga je Gospodar pocastio Svojom inspiracijom i sacuvao od bilo kakve greške, dok sam ja samo smrtnik i nisam bolji od bilo kojega od vas. Zbog toga me nadgledajte; kada primijetite da sam postojan,poslušajte me, a kada primijetite da odstupam od pravog puta, vratite me na njega. Ja znam da vrag mnome vlada. Prema tome, kada vidite da pobjesnim, izbjegavajte me,jer u tim trenucima necu moci da poslušam vaše savjete ili tople pozdrave.” (El Sujuti,Istorija hilafeta, str. 72, prijevod na engleski Majora Jarreta)
3. Omerov odgovor Hubabu, kao što smo vidjeli u prethodnom paragrafu, takodze pokazuje da je vec bio osigurao uspostavljanje hilafeta sa svojim pristalicama.
4. Omerova izjava prema kojoj je on smatrao da nije primjereno odreci poslušnost halifi dva puta u istom danu (kao što smo to ranije spomenuli) takodze pokazuje da je prethodno izabrao Ebu Bekra kao halifu prije samih izbora; kako bi inace mogao govoriti o halifi ako je prije toga odlucno ispovijedao da Poslanik nije imenovao svog nasljednika, te da su potrebni izbori.

 

Od Poslanikove smrti u ponedjeljak poslije podne pa sve do drugog dijela noci izmedzu utorka i srijede, Ebu Bekr i Omer su bili zauzeti  (Još uvijek se sjecajuci iskustva iz Sakife, koje mu je još bilo živo u mislima, Omer je na svojoj samrtnoj postelji dao rok od tri dana za izbor njegovog nasljednika, iako je bilo samo šest biraca koje je sam imenovao. Jasno je da je izbor u Sakifi, sa svim strankama ensarija i muhadžira koje su ucestvovale i koje su ga osporavale, trebalo da traje mnogo duže, da nije Omer preduzeo mjere kako bi što prije zavržio stvar. ) poslovima oko izbora istoga nisu mogli da prisustvuju  (Kenz el-Ummal, Erdžeh el-Matâlib)Poslanikovoj sahrani koji je pokopan prije nego što su oni našli vremena da se pridruže ceremoniji. U stvari su oni željeli da izbjegnu susret sa Alijem sve dok ne osiguraju potpunu kontrolu nad hilafetom. Nakon što su uspjeli u svojim namjerama, daleko izvan ocekivanja, došli su da prisustvuju, ali su naravno stigli prekasno, kada je ceremonija bila vec završena.

 

 

 

Otac iznenadzen izborom svoga sina

 

 

 

U svom djelu Mustedrek (tj. Dodatak), El-Hakim, citirajuci od Ebu Hurejre,piše da je, kada je Allahov Poslanik umro, Meka pretrpjela zemljotres radi kojega je Ebu Kuhafa (Ebu Bekrov otac) reagovao postavljajuci sljedece pitanje:

“Šta se todogadza?” – upitao je. “Božiji Poslanik je umro,” dobio je odgovor. “Ovo je veliki dogadzaj. Ko je došao na vlast nakon njega?” – upitao je. “Tvoj sin,” dali su mu na znanje. “Jesu li se plemena Abd Menaf i El-Mugira složili sa tim izborom?” – upitao je. “Jesu,” uvjeravali su ga. “Niko ne uništava ono što je bilo uzvišeno i niko ne velica covjeka koji je bio ponižen.”

(El Sujuti, Istorija hilafeta, str. 188, prijevod na engleski Majora Jarreta)

 

 

 

Alijev stav o Ebu Bekrovom izboru

 

 

 

Iako je hilafet zapravo pripao Ebu Bekru, bio je ipak jako mnogo ljudi koji nisu bili zadovoljni sa ovim izborom. Tako nijedan od Hašimovica nije bio prisutan ni u Sakifi ni u mesdžidu kada se davala kolektivna zakletva na vjernost. Zubejr, Mikdad,Selman, Ebu El-Zer Gifari, Ammar Ibn Jasir, Bara Ibn Azib, Halid ibn Sa’id, EbuEjjub El-Ensari, Hazima Ibn Sabit i mnogi drugi, kao i svi Hašimovici, držali su se postrani, (Ebul Fida, Habib el Sejjar) jer su smatrali da pravo na nasljedstvo pripada iskljucivo Aliju i nisu željeli odati pocast Ebu Bekru.Ali je, naravno, bio ožalošcen slijedom dogadzaja, ali se nije pomjerio. Da je uzeo oružje kako bi se suprotstavio onima koji se nikada nisu usudili da krenu u borbu protiv nevjernickih heroja a koje je sam svaki put potukao, sigurno bi ih pobijedio kao što to pokazuje citav njegov ratnicki život, ali bi takva pobjeda bila izvojevana na štetu religije koja, u ovoj ranoj fazi svog razvoja, ne bi preživjela gradzanski rat.

 

Zato se on izolovao, ostao kod kuce i naoružao strpljenjem, kako bi zaštitio interese islama za cije je uspostavljanje toliko pridonio rizikujuci sopstveni život i posvetio svoju pažnju sakupljanju Kur’ana, za koji neki vjeruju da ga je baš on zapisano po redu objavljivanja ajeta. Muhammed Ibn Sirin je rekao:

 

“Kada bismo samo mogli doci do te knjige, bila bi nam veoma informativna.”

(Istorija hilafeta, str.188, op. cit.)

 

 

 

Ime i porijeklo Ebu Bekra

 

 

 

U vrijeme svog izbora, Ebu Bekr je imao oko šezdeset godina. Bio je sin Ebu Kuhafe, jednog Kurejševica koji je medzu svojim precima u sedmom koljenu imao jednoga iz Poslanikove loze. Ebu Bekr je bio sedmi po redu potomak Tejma ibn Murra, Poslanikovog pretka. Pleme kome je pripadao zvalo se Tejm, prema Tejmu.Njegova majka Selma bila je jedna od kceri strica njegovog oca, koji se zvao Sakr. Iako je Ebu Bekr priznat kao jedan od prvih koji su prešli na islam, njegov otac Ebu Kuhafa ju je prihvatio dvije decenije nakon pocetka poslanicke misije. Pravo Ebu Bekrovo ime bilo je Abdul Ka‘ba. Takodze su ga zvali i Atik.

 

“Njegova majka nije imala nijednog preživjelog sina, a kada je rodila Ebu Bekra, odvela ga je u hram i uzviknula: ‘O, Božanstvo! Ako je ovaj [djecak] imun na smrt, onda ga daj meni.’ Onda ga je nazvala Atik, što znaci ‘oslobodzen’.”

(Ibid, str. 27)“

 

Što se tice njegovog nadimka El-Siddik, prenosi se da je tako nazvan u vrijem eneznanja jer se isticao po svojoj ljubavi prema istini” (Ibn Munda, str. 28). Mus‘abibn Umejr i drugi su rekli da su se ljudi složili da mu daju nadimak Ebu Bekr El-Siddik (tj. “svjedok istine”) jer je požurio da posvjedoci u korist Božijeg Poslanika i cvrsto se držao za istinu” (Ibid, str. 25).

 

Kada je prihvatio islam u trideset i osmoj godini života, Ebu Bekr je uzeo ime Abdullah. Nakon braka svoje kceri Ajše sa Poslanikom, Ebu Bekr je bio prozvan “otac djevice” jer je to bila jedina od Poslanikovih supruga koja se udala za njega dok je još bila djevica, dok su sve ostale bile udovice.

 

 

 

Ebu Bekrove navike i zanimanje

 

 

 

Ebu Bekr je bio genealog upucen u pretragu porijekla Arapa, a posebno Kurejševica. Ibn Asakir, pozivajuci se na El-Mikdada, navodi da je “Ebu Bekr bio onoliko poznat kao veliki satiricar koliko i veliki genealog” (Istorija hilafeta, str. 54).

 

Ebu Bekr je razvio ukus za trgovinu odjece. Ujutro nakon zakletve na vjernost koja mu je data, on je krenuo na pijacu da proda nekoliko ogrtaca. Omer ga je upitao:“Gdje ceš to?” “Na pijacu,” odgovorio je. Omer mu je rekao: “Pa zar ceš tamo nakon što si dobio zadatak da predvodiš muslimane?” “A kako ce se onda moja porodica hraniti?” – odgovorio je on. Omer mu je rekao: “Dodzi, Ebu Ubejda ce ti dati sve što treba.”

 

Tako su otišli do Ebu Ubejde, blagajnika bejt el-mal ili javne riznice. Dali su mu dvije hiljade dirhama, ali je on rekao: “Povecajte iznos, jer ja imam porodicu a viste me zadužili za posao koji nije onaj uobicajeni koji obavljam.” Tada su mu dali dodatnih pet stotina dirhama. (History of Califat, str. 79, op. cit.) Medzutim, ovaj iznos je još uvijek bio nedovoljan za njegove licne troškove i troškove njegove porodice, tako da je dobio godišnju platu od šest hiljada dirhama (ili, prema nekim izvorima, osam hiljada) za troškove svoje kuce. (Ibn el-Asir)

 

 

 

Ali doživljava poniženje

 

 

 

“Ebu Bekr je poslao Omera u Fatiminu kucu gdje se Ali okupio sa nekoliko prijatelja, sa naredzenjem da ih natjera – ako je potrebno i silom – da daju zakletvu na vjernost. Omer je htio da zapali kucu kada ga je Fatima upitala što to znaci. On joj je rekao da ce sigurno spaliti ako oni ne prihvate da ucine ono što su vec ucinili svi drugi.”

(Takodze vidjeti Ebul Fida, El Akd el-Farid)

(Simon Ockley, History of Saracens, str. 83)

 

Znajuci kakav je Omerov temperament, ljudi su izašli iz kuce. Tu su bili Ali,Abbas i Zubejr. Obracajuci se protivnicima, Ali je rekao:

 

“O, muhadžiri! Vi ste tvrdili da slijedite Božjeg Poslanika, naglašavajuci vaše prednosti u odnosu na ensarije, bilo da se radi o prihvanju islama prije njih, bilo da se radi o vašim rodbinskim vezama sa Božijim Poslanikom. Sada ja pred vas iznosim iste argumente i iste prednosti koje imam u odnosu na vas.

Nisam li ja prvi povjerovao u poslanicku misiju, prije nego što je iko od vas prigrlio njegovu vjeru?

Nisam li ja bliži rodzak Poslaniku od svih vas?

Bojte se Boga ako ste istinski vjernici i ne oduzimajte Poslanikov autoritet od njegove kuce kako biste ga uzeli za svoju.”

 

Stojeci iza vrata, Fatima se takodze obratila napadacima:

 

“O ljudi, vi ste iza sebe ostavili nama tijelo Božijeg Poslanika i otišli da preokrenete hilafet u vašu korist ukidajuci naša prava!” Zatim je briznula u plac i žalosno uzviknula, “O, oce! O, Božji Vjerovjesnice! Nevolje su nas zadesile tako brzo nakon tvoje smrti, voljom sinova El Hattaba i Ebu Kuhafe! Kako su tako brzo zaboravili tvoje rijeci na Gadir Humu i tvoju izjavu da je Ali bio tebi ono što je Aron bio Mojsiju!”

 

Cuvši Fatimin plac, vecina ljudi iz Omerove grupe nije mogla zadržati suze i krenuli su nazad. (Ibn Kutejba)

 

 Ali je, medzutim, bio odveden pred Ebu Bekra, gdje su od njega zatražili da mu položi zakletvu na vjernost.

 

On je upitao: “Šta ako mu ne odam pocast?”

Odgovorili su mu:

“Tako nam Allaha, mi cemo te ubiti ako ne uciniš ono što su svi drugi ucinili.”

Na to je Ali rekao:“Šta!? Zar cete ubiti covjeka koji je Gospodov sluga i brat Njegovog Poslanika?” Cuvši ove rijeci,

Omer je uzviknuo: “Mi ne priznajemo da si ti brat Božijeg Poslanika” i obracajuci se Ebu Bekru, koji je do tada šutio, upitao da odluci o Alijevoj sudbini.

Medzutim, Ebu Bekr je rekao da dok je god živa Fatima, on ni na koji nacin nece primoravati njenog supruga. Ali je tako pušten i otišao je ravno na grob Božijeg Poslanika,(Ibid) gdje je rekao:

“O, moj brate! Tvoj narod se sada prema meni odnosi sa prezirom i cak planiraju da me ubiju.” 

 

(Veliki broj muslimana smatra da je Omer, u dogovoru sa Ebu Bekrom, dobio obecanje da ce ga naslijediti nakon njegove smrti. Medzutim, s pravom se bojeci gnijevne reakcije legitimnog nasljednika Alija koji je u svakom trenutku mogao uništiti njegove ambiciozne snove, Omer je sa strijepnjom želio da ga se na svaki nacin oslobodi. Medzutim, Ali je bio dovoljno mudar kako bi strpljivo podnosio sve teške uvrijede i provokacije koje su mu bile upucene, izbjegavajuci svaki pogrešan korak koji bi mogao dovesti u opasnost sigurnost islama.)

 

 

 

Fatima traži svoje nasljedstvo

 

 

Fatima, jedino preživjelo Poslanikovo dijete i njegova veoma voljena kci,zatražila je svoje nasljedstvo i imovinu koja je trebalo da joj bude podijeljena od zemljišta u Medini, Hajbaru i Fedeku. Ove nekretnine, koje su bile dio zemljišta stecenog bez upotrebe sile, njen otac (Božiji Poslanik) joj je za života poklonio, u skladu sa Božjom zapovijesti (sura El-Isra, ajet 26).

 

Medzutim, Ebu Bekr je odbio da joj prizna ovo pravo, rekavši:

 

“Ali, Poslanik je rekao: mi, grupa poslanika, ne nasljedzujemo ništa niti išta ostavljamo u nasljedstvo;ono što ostavimo se udjeljuje kao milostinja.”

 

Cuvši tu izjavu koja se pripisuje Poslaniku suprotno verziji iz Kur’ana, Fatima je bila žalosna i toliko ljuta na Ebu Bekra da više nije sa njim progovorila do kraja života. A kada je umrla, šest mjeseci nakon smrti svog oca, Ebu Bekru nije bilo dopušteno, u skladu sa njenom željom, da prisustvuje njenoj sahrani. Znacajno je napomenuti da je Ebu Bekr bio jedini prenosilac gore spomenute izreke koja se pripisuje Poslaniku.“

(El Buhari, Muslim, Ahmed Ibn Hanbelov Musned)

 

Ebu Bekr je bio odlucan i mudar covjek cija je opreznost u ophodzenju ponekad mirisala na lukavstvo. Njegovi planovi izgleda da su bili cestiti i pošteni,imajuci za cilj zajednicku dobrobit a ne njegov vlastiti interes.” (W. Irving)“Ebu Nuajm, navodeci od Ebu Saliha, piše u svom djelu Holja da su ljudi iz Jemena, kada su došli da slušaju Kur’an u vrijeme Ebu Bekra, poceli plakati, a Ebu Bekr im je rekao: 'Takvi smo bili i mi, ali su se kasnije naša stvrdnula'.” (M. Jarrett,History of Califat, op. cit.)

 

 

 

Ali odbacuje ponudu za pocetak neprijateljstava

 

 

 

Ebu Sufjan ibn Harb je došao da vidi Alija i rekao: “Kako to da najbeznacajnijii najniži od Kurejševica ima moc? Tako mi Allaha, kada bi ti htio, ja bih poslao na Ebu Bekra rijeku konja i ljudi.”

(To je znacilo : “ja cu ti obezbijediti mnogo ljudi i konja kako bi zbacio Ebu Bekra. ”)

 

Ali je odgovorio: “O Ebu Sufjane, ti si dugo bio neprijateljski raspoložen prema islamu!” Ali to znacajno upozorenje mu nije zasmetalo.

(M. Jarret, History of Califat, str. 66, op. cit.)

 

Kako objašnjava Dr. Weil, Ebu Sufjan i nekoliko Alijevih rodzaka su ponudili Aliju da macem povrati svoje pravo, ali je Ali, prije svega želeci da ocuva islam,odlucno odbio njihove ponude. Što se tice Ebu Sufjana, buduci da je bio mocan covjek, privukle su ga pogodne prilike za njegove sinove od kojih je jedan, Jezid,kasnije unaprijedzen u generala jedne divizije Ebu Bekrovih oružanih snaga, te se tako pretvorio u vatrenog pristalicu halife.

 

 

 

Ebu Bekr tvrdi da želi da odustane od hilafeta

 

 

 

Nakon Fatimine smrti, kada je Ebu Bekr došao da vidi Alija, on mu je prebacio nedostatak iskrenosti i poštenja kada je organizovao izbor a da ga nije obavijestio.Ebu Bekr, negirajuci da je došlo do bilo kakve intrige, rekao je da je situacija zahtijevala od njega brzu akciju i da bi mu ensarije otele vlast da je odugovlacio.Medzutim, da bi umirio Alija, izrazio je želju da se odrekne hilafeta u njegovu korist.Odredzeni su datum i mjesto za javnu izjavu o odricanju od hilafeta. Trebalo je da se govor održi u mesdžidu za vrijeme podnevne molitve. Kada je trebalo da dâ izjavu, Ebu Bekr se popeo na minber i zatražio od okupljenih dopuštenje da se povuce i prenese ovlašcenje na zaslužniju osobu. Na kraju je rekao, “Odrecite mi vašu odanost, jer ja nisam najbolji dok god je Ali medzu vama.”

 

Ljudi ocigledno nisu bili spremni da prihvate takav prijedlog, koji je došaotako iznenadno. Ali nije želio da prouzrokuje bilo kakve probleme. Tako se povukao u svoju kucu. Medzutim, sigurno je da se nikada nije zakleo na vjernost Ebu Bekru, u najmanju ruku, kao što neki tvrde, do Fatimine smrti.

 

 

 

El-Hasanova opomena

 

 

 

Prema jednoj predaji, Alijev sin El-Hasan je jednog dana otišao da vidi EbuBekra koji je tada sjedio na minberu Božijeg Poslanika i rekao mu: “Sidzi sa stolice moga oca.” Ebu Bekr mu je odgovorio: “Zaista si rekao istinu, jer je to stolica tvoga oca,” a zatim ga uzeo na krilo i zaplakao. Ali je s tim u vezi rekao Ebu Bekru, “Tako mi Allaha, on (El-Hasan) to nije ucinio po mojoj naredbi.” Ebu Bekr je odgovorio: “Ti govoriš istinu. Tako mi Allaha, nisam te ni sumnjicio.” (M. Jarret, History of Califat,str. 81, op. cit.)

 

 

 

Nekoliko prica iz Ebu Bekrovog hilafeta

 

 

 

Pošto nije bio ni Poslanikov legalni nasljednik, niti se smatrao clanom njegovog klana Hašimovica, Ebu Bekr nije bio opšte priznat za legitimnog Poslanikovog nasljednika. Stoga su mnogi plemena arapskog poluostrva prestala da placaju zekat vladi. Poslanikovi izaslanikci, sakupljaci zekata, bili su protjerani; sa svih strana su dolazile vijesti o nezadovoljstvu u vezi sa hilafetom. Tim razlozima za zabrinutost trebalo bi dodati opasni stav varalica Musejleme i Tulejhe koji su prijetili samu sigurnost islama u njegovom centru, sjeverno i istocno od poluostrva.

 

Koristeci se, dakle, svim raspoloživim snagama, Ebu Bekr ih je podijelio na jedanaest nezavisnih vojski, a svakom je komandovao po jedan ugledni vodza.Zapovijednici su dobili naredzenje da povrate pokrajine u koje su bili rasporedzeni.Date su im instrukcije da narede otpadnicima, kada stignu na svoja odredišta, da se pokaju i proglase da se pokoravaju hilafetu. Ako prihvate te uslove, trebalo bi im oprostiti i ponovno ih primiti u islam. A ako budu odbili, bice napadnuti, njihovi borci razbijeni a njihove žene i djeca uzeti kao zarobljenici. Trebalo bi uciti ezan ili poziv na molitvu kako bi se testirala vjera ljudi iz tih pokrajina. Ako poslušaju poziv i odazovu se, ne bi ih trebalo zlostavljati, inace ce biti tretirani kao otpadnici i kao takvi napadnuti.

 

Sa ovim instrukcijama je Halid ibn el-Velid poslan Tulejhi, dok su Ikrima i Šerhabil bili odredzeni da kazne Musejlemu, Halid ibn Said je poslan na sirijsku granicu, Muhadžir u Jemen, Ala u Bahrein, a Huzejfa ibn Muhsin i Erfedža u Mahru.

 

 

 

Varalica Tulejha

 

 

 

Poslan od strane halife, Halid le krenuo u pohod na varalicu Tulejhu. Njegova vojska, daleko najveca od svih jedanaest, bila je sastavljena od velikog broja Poslanikovih ashaba i najvažnijih muhadžira. Nakon toga se pleme Taj, koje je ubijedio Ali, pridružilo Halidu sa hiljadu konjanika. Tako ojacana, Halidova vojska je nastavila da napreduje. Dvije vojske su se sukobile u Bozahi, gdje je, nakon duge bitke, Tulejha pobjegao sa svojom suprugom i krenuo prema Siriji. Halid je ostao u blizini plemena Amir tokom mjesec dana. Pleme Havazin se vratilo, ponudilo svoju zakletvu na vjernost i platilo zekat.

 

 

 

Malik Ibn Nuvejra i njegova okrutna sudbina

 

 

 

Nakon što je pokorio plemena koja su nastanjivala brda i pustinju sjeverozapadno od Medine, Halid je krenuo na jug kako bi napao pleme Jerbi‘. Malikibn Nuvejra, njihov vodza, bio je covjek plemenitog izgleda, uzvišenih principa, odlican konjanik, poznat po svojoj velikodušnosti i kraljevskim vrlinama, kao i po svom pjesnickom talentu. Ukratko, bio je to covjek cije su osobine izazivale divljenje kod Arapa. Uz sve te kvalitete je imao i zavidnu srecu – koja ce mu biti fatalna – da oženi najljepšu ženu u cijeloj Arabiji, poznatu po svom kraljevskom držanju, koja se zvala Umm Temim, Umm Mutemim ili Lejla.

 

Ljudi iz Medine su se u pocetku usprotivili tome planu, navodeci da Halid nije imao ovlašcenje za napad plemena Jerbi‘. Medzutim, iz nekog razloga, Halid je to riješio. Tako im je oholo odgovorio: “Ja sam zapovjednik, a u nedostatku naloga, ja sam onaj koji odlucuje. Idem u boj protiv Malika ibn Nuvejre sa ljudima iz Meke i svima onima koji odluce da me slijede. Nikoga necu primoravati.”

 

Tako je krenuo upohod.Nakon što je saznao da se Halid približava na celu vojske od cetiri hiljade i petstotina ljudi, Malik je odlucio da se smjesta preda. (El Tabari, Ibn el-Asir, Ebul Fida)

 

Znao je za Ebu Bekrovo naredzenje da svako onaj ko dobrovoljno odgovori na poziv na molitvu i ne pruži nikakav otpor ne treba da bude zlostavljan. Medzutim, Halid je direktno ušao u pokrajinu smatrajuci je za neprijateljsku teritoriju i po svuda poslao grupe ljudi da ubiju i zarobe sve one koji budu oklijevali da se predaju.

 

Kao i mnogi drugi, Malik je sa suprugom odveden u zarobljeništvo. Njena ljepota je zaslijepila oci grubih vojnika i otvrdnula njihovo srce protiv njenog supruga.

 

“Da li odbijaš da placaš zekat?” – Halid je odsijecno upitao Malika. “Zar ne mogu da se molim bez sve te okrutnosti?” – odgovorio mu je on. “Molitva se ne prihvata bez placanja zekata,” odgovorio je Halid. “Je li to naredzenje tvoga gospodara?” – upitaoga je oholo Malik. “Da, moga i tvoga gospodara,” viknuo je ljutito Halid i dodao:“Tako mi Allaha, zaslužio si smrt.” “Je li i to naredba tvoga gospodara?” – odgovorio mu je Malik uz osmijeh prezira. “Zar još! Odrubite glavu ovog pobunjenika,” rekao je Halid podrugljivo.

 

Njegovi podredzeni su intervenisali. Ebu Katada i Abdullah Ibn Omer su posvjedocili da je Malik odmah odgovorio na poziv na molitvu i da je musliman.Njegova supruga, otkrivenog lica i rašcupane kose, bacila se Halidu pred noge moleci milost za svoga muža, a on je, primjecujuci Halidov pogled pun divljenja za njenu šarmantnu ljepotu, uzviknuo:

 

“Avaj! To je dakle tajna moje nesrece! Njena ljepota je uzrok moje smrti!” “Ne! Bog te ubija radi tvog otpadništva od vjere!” – povikao je Halid. “Ali ja nisam otpadnik! Ja ispovijedam pravu vjeru,” Malik je protestovao.

 

Medzutim, Halidov lažni bijes nije mogao da se smiri, te je dao znak za smrtnu kaznu. Cim je jadni covjek ispovijedio vjeru na usnama, glavu mu je odrubio povijenim macem Darar ibn Ezvar, covjek koji je bio onoliko brutalan koliko i Halid.Kao da tolika brutalnost nije bila dovoljna, Halid je naredio da glave ubijenih budu bacene u oganj koji je gorio pod loncima. Malikova glava je bila uokvirena dugom i kovrdžavom kosom, zbog cega je vrlo teško gorila.(Ebul Fida)

 

Iste noci, dok je tlo još uvijek bilo natopljeno Malikovom krvi, njegova supruga je bacena u Halidov lascivni zagrljaj. (El Tabari, Tarih el-Hamis, El Seva’ik)

 

Bila je udata za njega dan ili dva kasnije, na licu mjesta, bez obzira na period cekanja koji je fiksirao Poslanik za preudavanje udovica.

 

 

 

Žalba halifi protiv Halida

 

 

 

Ljudi Medine koji su se prvi put izjasnili protiv Halidovog pohoda na pleme Jerbi‘ i koji su ga kasnije ukorili zbog Malikovog ubistva, bili su šokirani okrutnom sudbinom koja mu je bila odredžena i osjetili prezir za Halidovo ponašanje nakon ubistva. Ebu Katada se zakleo da više nikada nece ici u pohod pod njegovom zastavom. Odmah je napustio logor i otišao u Medinu zajedno sa Malikovim bratom Mutamimom, koji je podnio zvanicnu prijavu halifi.

 

Omer, kada je cuo od Katade i drugih sve detalje o slucaju, ustao je u odbranu njihovog ubijenog vodže. Zatražio je od Ebu Bekra da kamenuje Halida do smrti za preljubu i ubistvo jednog muslimana. (Kenz el-Ummal) 

 

Medžutim, pošto Ebu Bekr nije prihvatio te prijedloge, Omer mu je preporucio da pocinitelju oduzme cin i baci ga u okove, tvrdeci da se mac ogrezao u nasilje i prezir mora odložiti. Medžutim, Ebu Bekr je istakao da Halid nije sagriješio nego nenamjerno pogriješio. Takodže je primijetio i to da je Vahšiju, ubici Poslanikovog strica Hamze, bilo oprošteno. No ipak je pozvao Halida da se opravda u vezi sa optužbama koje su iznesene protiv njega.

 

 

 

Ebu Bekrova presuda

 

 

 

Halid se vratio u Medinu, a na putu do halife u svojoj ratnickoj opremi, sa turbanom na brzinu omotanim oko glave i ukrašenim strijelom koja je predstavljala cin generala, sreo je Omera koji ga je ukorio, nazvao ga ubicom i preljubnikom i izvukao mu strijelu iz turbana, prelomivši je na svojoj nozi. Halid nije znao hoce li biti primljen kod halife na isti nacin, ali je zadržao prisebnost i otišao do Ebu Bekra. Dao je dva dinara vrataru i zamolio ga da ga odvede halifi kada bude sam i dobro raspoložen.(El Tabari (prijevod na perzijski), Ravdat el-Safa)

 

Kada je ušao kod halife, izložio mu je svoju verziju dogadžaja, koju je Ebu Bekr prihvatio. Jedino ga je okrivio za to što je oženio udovicu svoje žrtve na samom bojištu i u okolnostima koje su izazivale odbojnost i bile protivne arapskim obicajima i osjecanjima. Kada je izašao iz halifine odaje, pokazao je Omeru svojim stavom da je bio oslobodžen. Omer nije rekao ništa, ali nije vjerovao u njegovu nevinost. On nece ni oprostiti ni zaboraviti ovaj zlocin. Kada je došao na vlast, opozvao je Halida i oduzeo mu cin. Bila je to njegova prva naredba koju je dao kao halifa.

 

 

 

Fudža‘a El-Selami

 

 

 

Fudža‘a El-Selami, vodža plemena Sulejm (a prema djelima Ariza-i-Havar iTahsib el-Matn, Poslanikov ashab koji je ucestvovao u bici na Bedru), došao je Ebu Bekru i ponudio mu svoje usluge kako bi pokorio susjedna plemena koja su odrekla poslušnost. Zatražio je da mu za to dâ oružje i potrebnu opremu za svoje pristalice.Nakon što ga je halifa opremio, kažu da je zloupotrijebio povjerenje koje mu je ukazano i organizovao pljackaške pohode protiv bilo koga ko bi mu pružio priliku da ga opljacka, ne pokušavajuci da otkrije da li se radilo o poštenom ili nepoštenom plemenu. Kada je halifa cuo šta se dogadža, poslao je Tarika ibn Hadžiza da ga urazumi. Fudža‘a je izazvao izaslanika da se ukljuci u razgovore i rekao da je sâm dobio od halife dozvolu za misiju slicnu njegovoj. Na kraju su se složili da zajedno odu kod halife kako bi se objasnili.Tako je, polagajuci oružje, Fudža‘a otišao u Medinu sa Tarikom. Medžutim, cim se pojavio pred halifom, bio je uhapšen kako bi bio živ spaljen. Odmah je odveden u Baki‘, gdje je zapaljena velika vatra u koju je bacen. (Ibn el-Asir, Ibn Haldun)

 

Ebu Bekr, za koga kažu da je imao meko srce, da je bio umjeren u svojim presudama i velikodušan sa razoružanim neprijateljem, kasnije je zažalio taj cin divljaštva koji je pocinio. Bila je to jedna od tri stvari koje su ga najviše progonile pred kraj života i cesto je govorio: “Volio bih da to nisam ucinio.”

(El-Akd el-Farid, Murudž el-Zehab, Kenz el-Ummal)

 

 

 

Pobuna u Hadramautu na celu sa Eš’atom ibn Kajsom

 

 

 

Zijad ibn Labid, guverner Hadramauta, izazvao je mržnju plemena Kinda zbog svoje grubosti u sakupljanju zekata. Jednog dana je uzeo jednu devu koja je pripadala izvjesnom Jezidu ibn El-Muaviji Kura i odbio da mu je vrati u zamjenu za bolju devu koju mu je Jezid ponudio. Ovaj je tada pozvao Harisa ibn Suraku, znacajnog mocnika te pokrajine. On je stao na Jezidovu stranu i rekao Zijadu da mu vrati devu u zamjenu za drugu. Zijad je ipak ustrajao u odbijanju, što je ogorcilo Harisa, nagnalo ga da se udalji od mjesta gdje su se cuvale deve i da otvoreno proglasi: “Dok je Poslanik bio živ, mi smo bili poslušni Sada kada je on umro, mi cemo jedino biti poslušni njegovom nasljedniku, poteklom iz njegove vlastite porodice. Sin Ebu Kuhafe nema pravo da nad nama vlada. Mi nemamo ništa s njim.”

 

Napisao je pjesmu u kojoj je pohvalio Poslanikovu porodicu i kritikovao Ebu Bekra, a onda je poslao Zijadu. Nakon što je primijetio prezir koji su ljudi osjecali prema njemu, Zijad je pobjegao kako bi spasio život i zatražio utocište kod susjednog plemena Zubejd. Medžutim, oni su ga primili sa rezervom i izrazili simpatije za Harisove stavove. Rekli su da su muhadžiri i ensarije lišili Poslanikovog zakonitog nasljednika njegovog prava jer su bili ljubomorni na superiornost Hašimovica i da je bilo malo vjerojatno da Poslanik ne bi odredio nasljednika medžu clanovima vlastite porodice.

 

Procijenivši da nije bio na sigurnom sa takvim ljudima, Zijad je opet pobjegao da traži utocište u drugim plemenima, ali su mu sva priredila isti docek. Nakraju se uputio u Medinu, gdje je detaljno iznio halifi šta se dogadža. Zabrinut zbog ovog izvještaja, Ebu Bekr mu je stavio na raspolaganje cetiri hiljade ljudi kako bi pokorio buntovna plemena.Zijad se vratio u Hadramaut i dugo i uzaludno pokušavao da pridobije i ljude i zemlju. Eš’at ibn Kajs, poglavar plemena Kinda, pružio mu je žestok otpor. Valja napomenuti da je taj isti Eš’at prigrlio islam i dao Poslaniku prisegu na vjernost desete godine po hidžri i usput bio vjeren sa Ebu Bekrovom sestrom, koja se zvala Umm Ferva.

 

Buduci da je bio svjestan teškoca u kojima se našao Zijad, Ebu Bekr je naredio Muhadžiru ibn Ebi Umejji i Ikrimi ibn Ebi Džehlu da odmah odu u Sanu i Aden kako bi pomogli Zijadu.Okružen neprijateljima, Zijad je poslao hitan poziv Muhadžiru da mu pritekne u pomoc. U medžuvremenu su Muhadžir i Ikrima krenuli iz Sane i Adena i susreli se u Merabu, prolazeci kroz pješcanu pustinju Sejhad koja ih je odvajala od Hadramauta.Upozoren o Zijadovoj kriticnoj situaciji, Muhadžir je iznenada krenuo na celu jedne mobilne cete, a nakon što se pridružio Zijadu, našao se licem u lice sa Eš’atom koji se sklonio u tvrdžavu Nudžejr i koju je opkolio Muhadžir. Ikrima se ubrzo pridružio glavnom dijelu vojske.

 

Dvije skupine su formirale dovoljno snažnu vojsku u okolnom podrucju.Uvrijedženi i preplašeni od svjedocenja o propasti njihove porodice, dok im je bila draža smrt od sramote, vojnici su krenuli i borili se svaki dan oko tvrdžave. Nakon ocajnih borbi u kojima su svi putevi u grad bili prepuni mrtvih tijela, napad garnizona je odbijen. U medžuvremenu, Ebu Bekr, koji je primio vijest o tvrdoglavom otporu pobunjenika, dao je nalog da se izvrši primjerena kazna i da se tu ne zadržava.Nesretni garnizon, koji se borio protiv neprijatelja ciji je broj sve više rastao i uvidžao da nema nikakvog izgleda za spas, pao je u ocaj.

 

Lukavi Eš’at, našavši se u beznadežnoj situaciji, stupio je u kontakt sa Ikrimom i podmuklo mu predložio da preda tvrdžavu ukoliko on pristane da poštedi živote devet osoba. Halifini vojnici su tako ušli u opsjednuti grad, ubili vojnike i zarobili njihove žene. Eš’at je iznio listu devet ljudi koji ce biti poštedženi. “Nema tvog imena,” rekao je Muhadžir Eš’atu, koji je u brzini zaboravio da stavi svoje ime na listu. “Hvala Bogu, Koji te je osudio tvojim sopstvenim ustima,” rekao je Muhadžir.Nakon što ga je okovao, u trenutku kada je htio da da nalog za njegovo smaknuce, Ikrima je intervenisao i nevoljno ga uvjerio da iznese njegov slucaj Ebu Bekru.

 

Plac zarobljenih žena koje su gledale kako im ubijaju sinove i muževe zazivao je prokletstvo na izdajicu koji je tu prošao. Hiljadu žena je bilo zarobljeno u tvrdžavi.Vikale su u lice Eš’atu prolazeci pored njega, “On miriše na vatru” tj. on je izdajnik.

 

 

 

Ebu Bekr sudi Eš’atu

 

 

 

Nakon što je Eš’at odveden u Medinu, Ebu Bekr ga je nazvao jadnom kukavicom koja nije imala ni snage da predvodi ni hrabrosti da odbrani svoj narod i zaprijetio mu smrcu. Ali na kraju, uzimajuci u obzir ugovor sa Ikrimom i dirnut njegovom zakletvom da ce od sada hrabro braniti svoju vjeru, Ebu Bekr mu je ne samo oprostio, nego mu i dopustio da se oženi njegovom sestrom Umm Fervom. Eš’atje neko vrijeme živio besposlen u Medini. Jednoga dana su culi Ebu Bekra kako je rekao da je jedna od tri stvari koje je zažalio za vrijeme njegovog hilafeta bila ta što je spasio život ovog pobunjenika. (W. Muir, Annals of the Early Caliphate, str. 57)“

 

Umm Ferva je dala Eš’atu jednu kcerku i tri sina. Kcerka Džu‘da je otrovala Alijevog sina el-Hasana, koji je umro od posljedica Dvojica njegovih sinova,Muhammed i Ishak, borili su se na Kerbeli protiv el-Husejna ibn Alija i njegovih drugova. Muhammed je kasnije ubijen u borbi u kojoj se Mus‘abova vojska sukobila sa vojskom El-Muhtara koji je želio da osveti ubistvo El-Husejna.” 

(Ravdat el-Ahbâb, Ibn Haldun, A‘sam El-Kufi)

 

 

 

Pohodi na strane zemlje

 

 

 

Nakon što su otpadnici pokoreni i povraceni a njihova pobuna slomljena,moglo se uzeti u obzir osvajanje stranih zemalja. Tako su organizovani pohodi protiv Sirije i Iraka. Rimljani su poraženi u bitci kod Jermuka, nakon cega je veliki dio Sirije pao pod muslimansku vlast tokom dvanaeste i trinaeste godine po hidžri. U isto vrijeme je veliki napredak postignut prema granicama Perzije. 

 

 

Imenovanje Jezida

 

 

 

Krajem dvanaeste godine po hidžri, u proljece 634. godine hrišcanske ere,Jezid, sin zloglasnog vodže Umejevica, Ebu Sufjana, bio je poslan u Siriju na celu bataljona koji je formiran nakon masovnog regrutovanja u Meki i u kome su bili mnogi Umejevici i poznati uglednici Kurejševica. Ubrzo nakon toga mu se pridružio i njegov brat Muavija, otac Ebu Sufjan, sestra Huvejrija i drugi clanovi porodice.Ne bi bilo na odmet da spomenemo da je prevlast nad Hašimovicima, koju su Umejevici željeli vec generacijama i koja je gotovo bila riješena stvar nakon EbuTalibove smrti, bila stopirana nakon Poslanikovog osvajanja Meke. Sada je Ebu Bekr preokrenuo situaciju i ponudio Umejevicima priliku da povrate svoj rang imenujuci Ebu Sufjanovog sina Jezida za generala svojih oružanih snaga, što je dalo Umejevicima izvrsnu priliku da povrate vlast, previše sjajnu priliku da je ne bi željno zgrabili i previše dugo ocekivanu da bi je napustili nakon što je se dokopaju.

 

I tako, veoma brzo, Jezid je dobio visoki položaj guvernera Damaska cetrnaeste godine po hidžri ili u ljeto 634. godine nove ere, za vrijeme Omerovog hilafeta. Oko cetiri godine kasnije, osamnaeste godine po hidžri ili u jesen 639. godine nove ere, kada su Jezid i zapovjednik Sirije, Ebu Ubejda, umrli od kuge, Omer je imenovao Ebu Sufjanovog sina i Jezidovog brata Muaviju za vrhovnog zapovijednika Sirije, cime je utemeljena dinastija Umejevica ili Omajada. 

(W. Muir, Annals of the Early Caliphate, str. 257.)

 

Ebu Bekr, gledajuci samo svoje neposredne interese u ovom imenovanju,zanemario je posljedice koje ce biti na štetu Hašimovica, Poslanikovih potomaka. A Omer, ohrabrujuci strijemljenje Umejevica, zanemario je i namjerno ignorisao tradicionalno suparništvo i duboki osjecaj mržnje koje su gajili Umejevici prema Hašimovicima nakon bitke na Bedru u kojoj su Utba, Šejba i Velid, djedovi Jezida i Muavije, kao i istaknuti celnici Kurejševica pali pod udarcima maceva Hašimovica.Rezultat uspona Umejevica vrlo ocigledno je bio, kao što je to ocekivao i naglasio Hubab na izboru u Sakifi, uništenje onih koji su ubijali Kurejševice.

 

Muavija je vrlo pametno uspostavio svoj autoritet, zahvaljujuci dugorocnim manevrima, u cijeloj Arabiji.Nakon njegove smrti, njegov sin Jezid je osvetio svoju ubijenu porodicu (u bitkama protiv muslimana) i izvršio krvnu osvetu, koja je tokom dvije generacije bila ostala neplacena, masakrirajuci Poslanikove potomke u Kerbeli.

 

 

 

Ebu Bekrovo poznavanje Kur’ana

 

 

 

Ebu Ubejda, prenoseci od Ibrahima El-Tejmija, navodi da je Ebu Bekr upitan o rijecima Svevišnjega “i grože i povrce” (sura ‘Abese, 80:28), a on je odgovorio, “Koje bi me nebo pokrilo svojom tamom i koja bi me zemlja nahranila, kada bih rekao ono što ne znam o Božijoj Knjizi.” (M. Jarrett, History of Caliphate, engleski prijevoddjela El-Sujutija, op. cit.)

 

El-Bejheki i drugi, govoreci o Ebu Bekru, prenose da je jednoga dana upitan o znacenju rijeci el-kalâla (sura El-Nisa’, ajet 175), pa je odgovorio: “Ja cu vam dati svoje mišljenje o toj rijeci. Ako je tacno, to je od Boga, ali ako nije, to je od mene i od zlog duha. Mislim da ova rijec znaci ‘bez roditelja i potomka’.” Kada je Omer postao halifa, rekao je na tu temu: “Ja necu poricati ono što je rekao Ebu Bekr.” El-Zamahšeri daje tri znacenja ove rijeci u svom velikom Komentaru:

 

1. neko ko nema ni živog sina ni oca;

 

2. neko ko nema ni živog oca ni ijednog potomka;

 

3. neko ko nema ni jednog živog rodµaka po direktnoj liniji, ni preko svoje djece.”

(Major Jarrett,History of Caliphate, engleski prijevod djela El-Sujutija, op. cit.)

 

El-Lelekai (Ebul-Kasim Hibetullah, Ibn Hasan Ibn Mensur el-Radi)pripovijeda u svom Sunnetu, prenoseci od Ibn Omera, da je neki covjek jednog dana došao Ebu Bekru i rekao: “Šta misliš, da li je blud predodredµen kod ljudi?” “Jeste,”odgovorio je. Covjek je rekao: “Dakle, ako mi je to Bog predodredio, da li ce me onda kazniti?” “Hoce, ti si sin neobrezani žene, a tako mi Allaha, kada bi neko bio pored mene, naredio bi mu da te urazumi.” (Ibid)

 

Malik i El-Dar Kutni, citirajuci El-Kasima Ibn Muhammeda, prenose da su dvije bake, majka jedne majke i majka jednog oca, otišle kod Ebu Bekra kako bi zatražile svoje nasljedstvo, a on ga je dodijelio ocevoj majci. Na to je Abdurrahman Ibn Sahel, ensarija koji se borio na Bedru i bio clan plemena Haris, rekao: “O halifo Božjeg Poslanika! Zar ga neceš dodijeliti onoj od koje se ne može naslijedzivati kada umre?” (Prema muslimanskom zakonu, unuk ne može da nasljedzuje od svoje bake po majcinoj liniji). Tako je nasljedstvo podijeljeno izmedzu dvije bake. (Ibid)

 

 

 

Nekoliko prica o Ebu Bekru

 

 

 

El-Bezar (El-Sirar) prenosi sljedecu predaju:

“Kada je objavljen ajet, ‘O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa’ (sura El-Hudžurat,49:2), Ebu Bekr je rekao: ‘O Božiji vjerovjesnice! Ja sam ti se samo obratio oronulim glasom’.” (Ovaj ajet je objavljen nakon što su Ebu Bekr i Omer, u razgovoru sa Poslanikom o imenovanju guvernera, podigli glas tako visoko da je njihov stav zahtijevao da bude proglašen nedopuštenim. Sale)

 

 

El-Dar Kutni prenosi da je Ebu Bekr jednom prilikom poljubio crni kamen i rekao,

“Da nisam vidio Božijeg Poslanika da te ljubi, ne bih te poljubio.” (Ibid)Ahmad, u Zuhdu, navodeci od Ebu el-Imrana El-Džunija, prenosi da je Ebu Bekr rekao: “Volio bih da sam dlaka na tijelu Božijeg sluge, pravog vjernika.” (Ibid)Poslanik je rekao Ebu Bekru: “Skepticizam (širk) se potajno uvlaci medµu vas,nevidljivije od gmizanja mrava.”

(Izâlat al-Khifâ, na urdu jeziku, II tom, str. 214)

 

 

 

Ebu Bekrova bolest i imenovanje njegovog nasljednika

 

 

 

U mjesecu džumadi el-saniju trinaeste godine po hidžri (634. godine nove ere),Ebu Bekra je, nakon što se nesmotreno okupao dok je bilo jako hladno, uhvatila groznica. Nakon dvije nedelje bolesti, kada se osjecao preslab i iscrpljen, izgubio je sve nade za oporavak i izrazio spremnost da imenuje Omera kao nasljednika kako bi izbjegao bilo kakav rizik da on izgubi izbore. Kako se ljudi ne bi iznenadili zbog ove odluke, on ju je objavio nakon neke vrste konsultacije sa Abdurrahmanom, koji je,cuvši vijest, pohvalio Omera i odmah dodao da je on previše strog covjek.

 

Onda se konsultovao sa Osmanom koji je rekao, “Omer je u suštini mnogo bolji nego što izgleda.” Nakon toga je Ebu Bekr rekao:

 

“Bog te blagoslovio, o Osmane! Da nisam odabrao Omera, bio bih odabrao tebe.”Kada su bili informisani o ovoj odluci (prema djelima Tarih el-Hamis i Revdatel-Safa), Talha i mnogi drugi Poslanikovi ashabi su pristupili Ebu Bekru da protestuju protiv ovog imenovanja. Talha ga je krivio sljedecim rijecima: “Šta ceš odgovoriti svome Gospodaru što si Njegov narod ostavio na milost vladaru toliko strogom kao što je Omer?” Ebu Bekr se razbjesnio na ovu primjedbu i rekao:“Podignite me!” Pozvao je Osmana, kome je izdiktirao na licu mjesta sljedecu naredbu:

“Ja, Ebu Bekr, sin Ebu Kuhafe, pred sam kraj svoga života, dajem muslimanima sljedecu izjavu u vezi svoje volje. Imenujem za nasljednika...”

 

Prije nego što je završio recenicu, Ebu Bekr se onesvijestio.Osman je znao koje ce ime Ebu Bekr izgovoriti i dodao recenici ime Omera ibnel-Hattaba. Kada je Ebu Bekr došao svijesti, upitao je Osmana za ime nasljednika koje je zapisao u naredbi i rekao:

“Allahu Ekber! Bog te blagoslovio za tvoju obzirnost. Da sam u svojoj nesvjestici umro, ljudi bi bili ostavljeni u mraku, da nisi to dodao.”

Zatim je nastavio da diktira:

“Slušajte ga i pokoravajte mu se, jer se nadam da ce vladati pravedno, a ako ne, Bog Koji poznaje sve tajne postupice sa njim na isti nacin. Hocu da kažem da ce sve biti u redu, ali da ne znam tajne koje su skrivene u srcima.Zbogom.”

Kada je naredba zapecacena njegovim pecatom, halifa je zatražio da se procita ljudima u džamiji. Sâm Omer je bio prisutan na citanju. Stišavao je buku i ušutkivao ljude kako bi mogli cuti naredbu.

Ibn Kutejba piše u svojoj knjizi Imamet: (Zakir Hussein, History of Islam, III tom, str. 54.)

 

“Kada je nalog uzeo Šehid, Ebu Bekrov sluga, kako bi ga procitao ljudima, neko je upitao Omera koji je pratio nosioca: “Šta je to?” Omer je rekao da ne zna, ali da se naredba više tice njega nego bilo koga drugoga. Covjek mu je rekao: “Ako ti ne znaš, ja znam da si ti ranije ucinio Ebu Bekra halifom, a sada te on proglašava halifom umjesto njega.”Rekli su Ebu Bekru dok je bio bolestan, “Šta ceš reci tvom Gospodaru, sada kada si imenovao Omera da vlada?” On je odgovorio: “Reci cu Mu da sam imenovao najboljeg od njih da vlada nad njima.”

 

(Ibn Sa‘ad; M. Jarrett, History of Caliphat, str.122, prijevod El-Sujutijevog djela Tarih el-Hulefâ’)

Ebu Bekr el-Siddik je jednoga dana rekao: “Nema na površini zemlje covjeka koji ima više vrijednosti od Omera.” (Ibid)

 

 

Ebu Bekrova samrtna postelja

 

 

 

Tokom svoje bolesti, Ebu Bekr je izrazio gorko žaljenje za tri svoja djela: “Volio bih da ih nisam pocinio.”  (El Tabari, El Akd el-Farid, Kenz el-Ummal)

 

To su bila sljedeca djela:

 

1. Napad na Fatiminu kucu, bez obzira na zavjeru za koju kaže da nije znao;

 

2. Cinjenica da je živog spalio Fudža‘u El-Selamija. S tim u vezi je rekao da je taj covjek trebalo da bude oslobodzen ili ubijen sabljom, ali ne i spaljen;

 

3. Cinjenica da je poštedio pobunjenika Eš’ata, koji je kasnije oženio njegovu sestru Umm Fervu. Taj covjek, rekao je on, uvijek je napredovao u niskosti.“

 

 

 

El-Nesa’i, navodeci od Aslama, piše da je Omer cuo Ebu Bekra kako je izustio sljedece rijeci: “To je ono što me je dovelo do onoga što sam dobio.”

(El-Sujuti,prijevod M. Jarretta, str. 104)

Malo prije svoje smrti, Ebu Bekr upitao: “Kojega je dana umro BožijiPoslanik?” Odgovorili su mu da je umro u ponedeljak.

 

 

 

Ebu Bekrova smrt

 

 

 

Ebu Bekr je umro u šezdeset i trecoj godini života, u utorak 22. džumadi elsanija trinaeste godine po hidžri ili 634. godine nove ere, nakon što je vladao dvije godine, tri mjeseca i deset dana.

 (El-Sujuti, Tarih el-Hulefa’, prijevod na engleski od M. Jarretta, History of Califat, str. 86.)

 

Njegova supruga Esma bint Umejs, kojoj je pomagao njihov sin Abdurrahman, okupala ga je po posljednji put. Omer se pomolio za njega i proucio tekbir cetiri puta. Iskopan je grob pored Poslanikovog, tako da ga je gotovo dodirivao. Sahranjen je tako da mu je glava bila položena blizu Poslanikovog ramena.

 

 

 

Ebu Bekr i rodbinske veze izmedzu njegove i Poslanikove porodice

 

 

 

Ebu Bekr je imao cetiri žene, od kojih je jedna umrla za vrijeme njegovog života. Navešcemo potomke od svake od tih žena:

 

Žene koje su bile udate za Ebu Bekra prije nego što je prihvatio islam:

 

1. Kutejla bint Abdul Uzza, koja je rodila:- Esmu (umrla 76. godine po hidžri), suprugu Zubejra ibn El-Avama (umro 36.godine po hidžri);prihvatio islam nakon hudejbijskog sporazuma.

2. Umm Ruman bint Haris (umrla 7. godine po hidžri), koja je rodila:- Ajšu (umrla 58. godine po hidžri).Žene koje su bile udate za Ebu Bekra nakon što je prihvatio islam:

3. Habiba bint Hardža Ensar, sa kojom je dobio dvoje djece:- Umm Kulsum, suprugu Talhe (umro 36. godine po hidžri) koji je bio Ebu Bekrov rodzak i ciji otac je bio Ubejdullah- Muhammeda (umro 36. godine po hidžri)

4. Esma bint Umejs, sa kojom je dobio sina:- Muhammeda (rodzen 10. a umro 53. godine po hidžri). Nakon Ebu Bekrove smrti, Ali se oženio Esmom i odgojio Muhammeda.Istorija pokazuje da su sâm Ebu Bekr, kao i cijela njegova porodica(izuzimajuci Esmu i njenog sina Muhammeda), bili neprijateljski raspoloženi prema Poslanikovoj porodici, ne slušajuci ono što je naredio Kur’an i što je Poslanik rekao o poštovanju i ljubavi prema njoj.

 

 

 

Slijedi popis clanova Ebu Bekrove porodice cije je neprijateljstvo prema Poslanikovoj bilo posebno prepoznatljivo:

 

 

 

• 1. Nakon što je postao halifa, Ebu Bekr je poslao Omera u Fatiminu kucu kako bi natjerao Alija da mu silom dâ prisegu na vjernost. Omer je zaprijetio da ce spaliti kucu i u njoj Fatimu, te je odveo Alija Ebu Bekru gdje je bio toliko ponižavan i vrijedzan da je gorko plakao na Poslanikovom grobu, žaleci se na zlostavljanja koja je pretrpio. Nakon toga se Fatima toliko rastužila zbog Ebu Bekrovog stava da više nikada nije sa njim progovorila dok god je živjela nakon oceve smrti, a na samtrnom odru je zabranila da on ucestvuje u njenoj sahrani.
• 2. Ebu Bekrova kcerka Ajša se pobunila protiv Alija, koji je tada bio halifa, i na celu armije od trideset hiljada vojnika krenula protiv njega u “bitku kod deve” (El-Džemel). Medzutim, bila je poražena i pretrpjela je velike gubitke.
• 3. Ebu Bekrov sin Abdurrahman se borio na strani svoje sestre u istoj bici.
• 4. Ebu Bekrov rodzak Zubejr ibn El-Avvam, suprug njegove najstarije kceri Esme, bio je zapovjednik Ajšine vojske. U jeku bitke, on se povukao i krenuo u Meku,ali je ubijen nedaleko od bojnog polja.
• 5. Ebu Bekrov unuk Abdullah, sin Zubejra i Esme, bio je zapovjednik Ajšine pješadije. Bio je Ajšin posvojeni sin. Nakon bitke, izvucen je iz hrpe mrtvih tijela koja su ležala na bojištu.
• 6. Ebu Bekrov rodzak i suprug njegove kceri Umm Kulsum, Talha, bio je komandant Ajšinih trupa. U jeku bitke, vidjevši kako se Talha bori sa previše žara,Mervan (sekretar i zli savjetnik halife Osmana), koji je bio oficir u istoj vojsci, rekao je svome slugi: “Prije samo nekoliko dana, Talha je sa žarom pozivao na Osmanovo ubistvo, a sada pokazuje toliko revnosti da osveti njegovu krv. Koliko licemjerja kako bi zadobio velicinu na ovom svijetu!” Kada je to rekao, odapeo je strijelu koja je Talhi probila nogu i uplašila njegovog konja koji se dao u divlji bijeg i zbacio Talhu na zemlju. On je odmah nakon toga odveden u Basru i malo kasnije tamo umro.
• 7. Ebu Bekrov rodzak Abdurrahman, Talhin brat, takodzer je pao u ovoj bici.
• 8. Talhin sin Muhammed je takodzer pao u ovoj bici.
• 9. Dž‘uda bint Aš’at, kcerka Ebu Bekrove sestre Umm Ferve, otrovala je el-Hasana, sina Alije Ibn Ebi Taliba. To zlodjelo je pocinila jer ju je podmitio Jezid ibn Muavija, ili sam Muavija.
• 10. Ishak, sin Ebu Bekrove sestre Umm Ferve i Aš’ata, kao i njegov brat, bili su u Jezidovoj vojsci i borili se protiv Alijevog sina el-Husejna tokom tragedije u Kerbeli.Kasnije je prvi od njih dvojice ubijen u borbi protiv El-Muhtara koji je želio da osveti el-Husejnovo ubistvo, a drugi, koji je strgnuo odjecu sa El-Husejnovog mrtvog tijela, poginuo je nakon što ga je raskomadao copor pasa.
• 11. Mus‘ab ibn Zubejr, Ebu Bekrov posvojeni sin, borio se protiv El-Muhtara,koji je poginuo dok se borio da osveti ubistvo El-Husejna