Ovo je potvrdjena činjenica. Ti istaknuti ashabi su izabrali raspravu u vezi poslanikovog (s) nasljednika umjesto prisustva poslanikovoj dzenazi. Zar tako nesto nije nevjerojatno? Allah (swt) je tokom historije za predvodjenje čovječanstva poslao oko 124.000 poslanika.

 

 

Dali postoji bilo kakva zabjeleska kada su ovi poslanici umirali, da njihovi ashabi nebi prisustvovali njihovim dzenazama, vec da bi umjesto toga izabrali da sudjeluju u izboru njegovog neposrednog nasljednika? Ako takav slucaj nije zabjelezen ranije, zašto su onda ashabi "pečata svih poslanika" izabrali da ucine tako nesto?

 

 

Cesto se desava da neka osoba postane predmetom osude i podrugivanja ukoliko nebi prisustvovala dzenazi prijatelja ili clana porodice. Tako nesto cesto dovodi do raskida prijateljstva i dijeljenja porodice, jer posto ćemo svi mi umrijeti jednog dana, zbog toga se i očekuje da oni koji su usko povezani s umrlim prisustvuju njegovoj dzenazi. Rodbina iz drugih dijelova svijeta često leti hiljadama kilometara da bi prisustvovala dzenazi voljene osobe. Usporedite sada to s ashabima koji su bili bliski saradnici naseg casnog poslanika (s). Umjesto da ostanu u njegovoj blizini i sudjeluju u njegovoj dzenazi, oni iz sobe gdje je njegovo tijelo bilo položeno, ne osvrcuci se odlaze radi rasprave na Saqifi, nikada ne zatrazivsi da se ta rasprava odgodi do poslije dzenaze. Oni su radije izabrali dugu raspravu o tome ko će predvoditi ummet nakon poslanika (s) od prisustva dzenazi zadnjeg Bozije poslanika (s).

 

 

Zamolili bismo naše čitatelje da sada malo stanu i da razmisle o ovakvom postupku tih ashaba.

Ukoliko kod nekog od nasih citaoca postoji sumnja da su ti ashabi zaista ovako postupili, citirat cemo riječi Hanefijskog alima, Allamah Shibli Numani-a:

 

 

"Očito je začudjujuce da prije nego je poslanik umro, vec je borba za halifata počela, pa je čak i dzenaza osnivača islama bila samo drugorazredno pitanje u raspravi oko prava na nasledivanje vlasti. Ko za trenutak može zamisliti prizor kako poslanik leži mrtav, dok oni koji su izjavljivali svoju ljubav i privrženost prema njemu za njegova života, čak i ne čekajuci da vide da su njegovi posmrtni ostatci prikladno sahranjeni, žurno se upucuju da vide da drugi nebi prisvojili upraviteljanje državom za sebe!"

 

 

Još začuđujuce je da se ovaj čin odnosi na osobe (Ebu Bekra i Omera) koje su najsjajnije zvijezde islamskog neba, a neprijatnost tog cina postaje još bolnija kada se sjetimo da su osobe koje su krvo i rodbinski povezane s poslanikom ('Alija i Benu Hašim) bile naravno pogodjene njegovom smrću i da ih je taj žalosni gubitak oborio tugom, koja je skupa s njihovim brižnoscu za obavljanjem zadnjih obreda oko umrlog, jedva ostavljala prostora za skrivene namjere".

Al Farooq, od Allamah Shibli Numani; tom 1, str 85-86

 

Ono što na Saqifi izlazi na videlo je zapanjujuće čak i površnom promatraču. Čak je i Shibli Numani, okorjeli branitelj sunnizma, pisao o ovom događaju sa puno čudjenja, bazirajuci to na njegovim izgradjenim pretpostavkama o karakteru osoba koji su bile uključene u raspravi na Saqifi. Suvremeni pravdavaoci dogadjaja na Saqifi su Hizb ut-Tahrir, politička sunni grupa koja se od 1950-tih godina posvetila oživljavanju sada vec mrtve institucije "halife od ljudi", a u duhu "Allahovog halife, i to kroz formu šiijskog dvanaestog imama. Imajuci u vidu jedino ovaj cilj, ova grupe je pokusala bagatelizovati politička razilazenja a radi ocuvanja autoriteta "halife od ljudi". To je uglavnom ono što Hizb ut-Tahrir navode u svojem ključnom dokumentu "Halifat"

 

"Idzma'a ashaba da uspostave halifat se naglašeno očitovala onda kada su odgodili poslanikovu (saw) dzenazu, nakon njegove smrti dok su se angažovali za imenovanje njegova nasljednika, unatoč činjenici da je dzenaza mrtvoj osobi farz, i da je onima koji trebaju pripremiti njegovu dzenazu haram da se angazuju za bilo šta drugo do završetka dzenaze. Ashabi bi bili dužni da se uključe u pripremi za poslanikovu (saw) dzenazu, umjesto sto su neki od njih radije angazovali sudjelujuci u postavljanju halife, umjesto obavljanja dzenaze, a neki drugi šutjeli o tom angažovanju, sudjelujuci u odlaganju dzenaze tokom dvije noći usprkos njihovoj mogucnosti da sprijece kašnjenje, i njihovoj mogucnosti da sahrane poslanik (saw). Dakle, bila je Idzma'a da se uključe u imenovanje halife prije nego sto sahrane umrlog. Ovo nebi bilo opravdano da imenovanje halife nije obaveznije od sahrane umrlog."

Hizb ut-Tahrir; Khilafah str 3-4 (vidi 15-pasus)

 

Prva stvar koja se iz ovog texta moze zakljuciti je da je sastanak na Saqifi bio haram. To je nesumnjivi haram jer je sahraniti umrlog sto brze moguće prioritet kojeg nalazu islamske uredbe

Druga stvar koja sastanak na Saqifi cini toliko sramotnim cinom je da se on dogadjao dok je sahranjivan upravo "pečat svih poslanika".

 

Treća stvar je da casni poslanik (s) nebi ostavio muslimane u takvoj nedoumici - a u koju autor ovog Hizb ut-Tahrirovog clanka zeli da povjerujemo, i zbog kojeg bi ashabi bili prisiljeni da pocine tako veliki grijeh, jer poslanik (s) jeste ostavio svog nasljednika, i ashabi se na Saqifi nisu imali potrebe o tome raspravljati

 

Četvrta stvar: Ko je dao ashabima pravo da oni imenuju halifu kada zato nisu bili ovlasceni, cak sta više posto je čovjek koji je bio Allahov halifa bio prevaren i nije bio obavješten o tome, dok je za to vrijeme obavljao duznost sahrane casnog poslanika?

 

Autor ovog Hizb ut-Tahrirovog clanka pokusava to opravdati time da je mišljenje (Idzma’a) ashaba vaznije od Kur'ana i sunneta, pa nam se zato u clanku kao izgovor predstavlja Idzma'a od nekoliko muhadzira. Ali Idzma'a dolazi tek nakon Kur'ana i Muhamedovog (s) sunneta. Idzma'a ashaba je kod sunnija izvor vjerovanje, dok mi šiie koji nakon poslanika (s) slijedimo njegovu familiju (ehlul-bejt) u vezi toga kazemo da Kur'an i poslanikov sunnet nipodastavaju idzmu ashaba onda kada se mišljenje ashaba suprostavlja Kur'anu i sunnetu. Nakon historijske analize jasno je da se opravdavanje ovakvog koncepta izbora halife razvilo tek kasnije od strane sljedbenika ashaba. Ni u jednom trenutku ashabi nisu tvrdili da je halifat Ebu Bekra nastao kao posljedica idzme’e. Cak naprotiv, a kao što smo ranije naveli iz Buharijinog hadisa da je Omer izjavio da je taj izbor bio pogreška, kao i da je bio ishitren tj bez konzultacija, a što znači da se pri Ebu Bekrovom imenovanju nije trazilo misljenje-idzma’a ashaba.

 

Šiie ne zele opravdavati ashabe onda kada ti ashabi unizavaju potrebu obavljanja dzenaze pečata svih poslanika. Jer kakva je samo to bila uvreda za poslanikovu (s) familiju! Prijateljski odnosi su zbog toga prekinuti, a sto je razumljivo, jer odsustvom sa necije dzenaze se istovremeno pokazuje nedostatak postovanja prema umrlom, - a pogotovu jer je to bila dzenaza hazreti Muhameda (s) licno.

 

Hizb ut-Tahrir, na kraju pokusava olakšati osjećaj sramote a koju i sami osjecaju zbog postupka ashaba, kroz predočenje dogadjaja oko dzenaze - njegovog stvarnog vremena - kao činjenicu - dok postoje dvije grupe hadisa koja proturječe jedne drugim. Mi mislimo da je casni poslanik bio sahranjen na vrijeme. Ova grupa smatra drugačije, i sto je jos upadljivo, cak tvrde da je Ebu Bekr obavio dzenazu, pa i ako nije bio prisutan pri konkretnom obavljanju same dzenaze.

Dali je dzenaza odgodjena?

 

Ukoliko radi razvoja diskusije i prihvatimo tvrdnju da se željelo odužiti taj proces kako bi se halifa mogao imenovati, i da onda zbog toga nije bilo boljeg nacina nego da se oduzi sa dzenazom. Ovim se tvrdi da je to učinjeno namjerno, kako bi Halifa mogao biti imenovan, ali činjenica je da je taj sastanak bio tajan, i da drugi ashabi nisu imali pojma da se nekakva rasprava oko vodjstva uopste i dogadjala. Da su ashabi to znali, tamo bi sigurno bilo više nego samo ta tri muhadzira koja su ucestvovala na Saqifi. Nije bilo nikakvog razloga za bilo kakvo kašnjenje, poslanik (s) je bio umro, a u skladu s islamskim obredima trebalo je da bude sahranjen odmah. Nije bilo razloga za odugovlacenjem postupka. Zašto bi dzenaza pečat svih poslanika biti odgođena da bi joj Ebu Bekr mogao prisustvovati? Duznost Ebu Bekra je bila da dodje do umrlog poslanika (s), a nije bila duznost umrlog Muhameda (s) da čeka dolazak Ebu Bekra!

 

Predaje koje odjednom smjestaju Ebu Bekra na dzenazi ne mogu biti istinite. Hazreti Muhamed (s) je preminuo u ponedjeljak, dok je rasprava na Saqifi trajala od nedjelje do utorka. Dzenaza se nije nastavljala tokom dva dana kako bi joj ti ashabi mogli pristići.

 

 

U Islamu je farz sahraniti umrlog odmah, pa se zbog toga dzenaza odvija čak i ako neki od najbližih rođaka nemože doći na vrijeme. Niko ne obavlja dzenaze namaz, a da zatim ceka 2 dana da bi jedan čovjek mogao doći. Stvarne činjenice su vidljive i iz potrage za kopacem mezara. Dva su kopaca mezara bila tokom tog vremena, i to muhadzir Ebu Ubeyda i ensarija Ebu Talha Sehl bin Zeyd. Al Abas je poslao dvojicu ljudi da pronadju bilo koji od njih, a samo je Ebu Talha bio pronadjen (Ansab al Ashraf od Baladhuri-a; tom 1, str 567).

 

• Gdje je onda bio Ebu Ubeyda?
• Da je Ebu Ubeyda bio tu zar on nebi kao ugledni ashab insistirao da bas on preuzeme taj zadatak?
• Zar nebi želio da njemu pripadne takva čast?
• Svakom čovjeku bi to bila velika cast, pa zar bi Ebu Ubeyda to odbio da je u to vrijeme bio tamo? Mislimo da nebi, vec je jasno da Ebu Ubayda nije mogao biti pronadjen, a jer je u to vrijeme sa Ebu Bekrom i Omerom bio na Saqifi.

 

Sunni historicar Ibn Ishaq navodi da se rasprava onda odvijala oko mjesta za sahranu i da je Ebu Bekr tu odredio poslanikovo (s) mjesto za sahranu, a sto se opet ne podudara s činjenicom da je Abdullah ibn Abbas vec bio dogovorio kopača mezara. Zdrav razum govori da se najpre odredi mjesto, a da se zatim dovede kopac da iskopa mezar, a ne obrnuto!

 

Poslanik Muhamed (s) je superiorniji u odnosu na Ebu Bekra. Medjutim sunni islam ovim upućuje na to da je Ebu Bekr nakon poslanikovog napustanja zemaljskog zivota bio nadređen casnom poslaniku. I dok mi kazemo da je cak i jedna poslanikova dlaka bila superiornija od cijelog Ebu Bekra, sunnije pridaju Ebu Bekru tako drske stvari koje ni on sam nije pokazivao.

Pogledaj "Sirat" od Ibn Hishama, str 1019-1020

 

Šiie ne zele nepravedno tvrditi, kao sto to sunnije cine, da je dzenaza bila odgođena za još 2 dana (u pustinjskoj klimi) samo da bi tako priustili Ebu Bekru i jos nekima povrsno dostojanstvo kroz toboznju mogucnost da budu i na dzenazi, a i na Saqifi, tvrdeci da je dzenaza bila odgođena za 2 dana, kada znamo da je farz (obaveza) da se umrli sahrane odmah. Hazrati Abbas je rekao da ljudi sahrane Poslanika (s) brzo, a da nebi tijelo kao i sve ostalo počelo mirisati.

 

 

Citirat cemo jos jednu predaju od Abdullah ibn Abbasa. On kaze:

 

"(Tijelo) Allahovog poslanika, Allah ga blagoslovio, je ostalo na tabutu od ponedjeljka, kada je sunce zalazilo, do utorka kada je sunce zalazilo. Narod mu je klanjao dzenazu namaz, dok je tijelo bilo na tabutu blizu (mjesta) njegovog mezara. Kad su ga htjeli sahraniti, oni su ga pomjerili prema mjestu gde su bile njegove noge, a zatim je tijelo smješteno unutra i al-Abbas Ibn Aal Muttalib, al al Fadl ibn al Abbas, Qutham al Abbas, 'Ali ibn ebu Talib i Shuqran su ušli u mezar".

Tabaqat od Ibn Sa'd-a, tom 2; stranici 372

 

 

Iz ovog se mogu zakljuciti dvije činjenice:

• Poslanikovo (s) tijelo je bilo na tabutu vec u ponedjeljak.
• Tijelo je bilo blizu "mjesta mezara" - a sto dokazuje da je mezar bio iskopan već u ponedeljak.
• Dzenazi nisu prisustvovali ni Ebu Bekr kao ni Omer ili Ebu Ubeydah vec su oni u to vrijeme bili na Saqifi. Ovo se podudara s neuspjelim trazenjem Ebu Ubayde radi kopanja mezara. Odluka da se odvode Ebu Ubeyda je bila zaista vrlo lukav potez.
• Obojica, Ebu Bekr i Omer su željeli prisustvovati poslanikovoj dzenazi, a istovremeno su također htjeli sudjelovati u diskusiji na Saqifi.
• Najbolji način da se to postigne bilo je da se pokusa odgoditi sprovodjenje dzenaze namaza, a koji bolji način za to bi bio od toga da se odvede jedini Mekkanski kopac mezara. Potraga za tim kopacem mezara bi izazvala zakašnjenje, dovoljno dugo da oni sprijece ensarijski izbor na Saqifi, i da se zatim na vrijeme trijumfalno vrate kako bi Ebu Ubeyda iskopao mezar, a i oni prisustvovali dzenazi.
• Ovaj se plan naravno nije ispunio, jer se diskusija produzila mnogo duže nego što su oni očekivali, a do tada je i mezar bio iskopan, a i odrzata poslanikova (s) dzenaza.

 

 

Kao što smo rekli, grupa Hizb ut-Tahrir iskrivljujuci historiju svoju aktivnost bazira na temeljnoj nepravilnosti tj na "halifi od ljudi". Razum nam kaze da se njihovo zalaganje za ponovnom uspostavom "halifata od ljudi" od samog pocetka bazira na lažnim premisama, uprkos historijskim dokazima da je casni poslanik (s) bio sahranjen na vrijeme kao i bez Ebu Bakrove prisutnosti, a koji je u to vrijeme bio na Saqifi. Zbog neprisustvovanja poslanikovoj dzenazi on time zasluzuje prezir poslanikove kćerke Fatime (s.a).

 

Ukoliko kod nasih citaoca jos postoji bilo kakva sumnja u vezi Ebu Bekrovog, Omerovog i Ebu Ubaydinog neprisustvovanju poslanikovoj (s) dzenazi, navescemo citate sunni komentatora sahih Buharije:

 

1. Umdahthul Qaree; tom 11, str 167 Bab Rajm

2. Sahih al Bukharee, Sharh Kirmanee; tom 23, str 219

3. Irshad al Saree; tom 10, str 35

Sva ova tri tefsira sadrže Omerovo ponosno priznanje:

 

 

"Allaha mi, kad se tice pitanja sa kojim smo se bili suočili nakon poslanikove smrti, naime njegovovg gusula, spremanja i dzenaze, smatrali smo da je zakletva na vjernost Ebu Bekru bila od veće važnosti"

 

 

 

Može li nesto biti jasnije od ovakvog Omerovog sopstvenog priznanja?

 

Ukoliko nasabije još uvijek ovo negiraju, ovo pitanje bi mogli zaokruži sa predajom iz Kanz al Ummal; tom 3, str 140, Bab Khala Fatha ma'al Amara:

 

"Urwa je pricao da Ebu Bekr i Omer nisu bili prisutni u vrijeme dzenaze, poslanik (s) je sahranjen prije nego što su se vratili"

 

 

I umjesto da osjećaju stid zbog ove činjenice, sunni ulema je ponosna na akcije njihovih vodja.

Mull Ali Qari u Sharra Fiqa Akbar, str 175 (izdavač Muhammed Saeed i sin, Karachi), diskutirajuci o Imamatu, kaze u vezi toga:

 

"... ashabi su smatrali imenovanje imama toliko važnim, da su tome dali prednost nad prisustvom poslanikovoj dzenazi, jer muslimani trebaju imati imama, kako bi se mogle dati naredbe o dzihadu, i kako bi se mogli provoditi islamski zakoni".

 

 

 

Nekoliko stvari za razmisljanje

 

 

Kada umre neciji otac, onda svaki cestit i pristojan sin ostavlja svoje obicne a i one najvaznije radne obaveze radi prisustva dzenazi svojeg oca. Poštovanje koje su iskazali Ebu Bekr i Omer prema poslednjem Bozijem poslaniku (s) nije cak ni blizu onog respekta kakvog obican sin iskazuje prema svojem ocu, jer su oni napustili poslanikovo (s) tijelo radi ucesca u političkim igrama.

 

Kada neki čovjek umre, njegovi odani prijatelj će odmah ostaviti svoje normalne obaveze i prikljuciti se u pripremama njegove dzenaze. Odnos koji iskazuju Ebu Bekr i Omer prema poslednjem Bozijem poslaniku (s) nije cak ni blizu odnosa kakvog jedan prijatelj pokazuje prema nekom obicnom covjeku.

 

U islamskoj kulturi / zemljama, cak i kada neki putnik umre na njihovom području, lokalni stanovnici ostavljaju svakodnevne obaveze kako bi se osiguralo da se taj putnik ogasuli i obavi njegova dzenaza. Ebu Bekr i Omer ne pokazuju cak ni toliko poštovanja prema poslaniku (s).

Ako neciji zet umre, tast-punac koji drzi do svoje casti će odmah napustiti sve kako bi sudjelovao na dzenazi svog umrlog zeta. Resulullah (s) je također bio zet Ebu Bekra i Omera, i kada je on (s) umro, njihove kćeri su postale udovice. Odsustvujuci sa dzenaze Ebu Bekar i Omer su pokazali da nemaju obzira prema svojim ožalošćenim kćerima.

 

Smrcu poslanika (s) su Aisha i Hafsa postala udovice. Dali bilo koja razumna žena koja je voljela i postovala svojeg muza moze smatrati prihvatljivim cinjenicu da joj otac odsustvuje sa dzenaze njenog muza? Ebu Bekar i Omer su bili tako hladna srca da nisu ni imali brige za osjećaje svojih kćeri udovica. Dok su kćerke bile u stanju šoka i žalosti, njihovi ocevi su se prepirali oko vlasti.

Ako umre neki imam džamije, oni koji su ga postovali iz njegove zajednice-dzemata, stavljaju u drugi plan svoje normalne poslove i obaveze i nastoje prisustvovatii njegovoj dzenazi. Odsustvujuci sa dzenaze Ebu Bekr i Omer pokazuju da poslanik (s) za njih nije imao vrijednosti ni kao imam

 

Kada u nekom naselju umre neko, onda njegovi komsije pokazujuci da se brinu za ocuvanje dobro-susjedskih odnosa obicno prisutustvuju svim dijelovima dzenaze, od pripreme tabuta, zagrijavanja vode isl pa sve do same sahrane. Odsustvujuci sa dzenaze Ebu Bekr i Omer prema poslaniku (s) nisu pokazali ni toliko poštovanja.

 

Dali bi bilo koji musliman bio sretan pri pomisli da će nakon njegove smrti, njegovi najbolji prijatelji odlučiti da ne prisustvuju njegovoj dzenazi, kao i da će njegovo tijelo ostati ne-sahranjeno tokom nekoliko dana? Ako nam je vec takva pomisao neprijatna, kako onda jedna pametna osoba moze smatrati da je tako nesto u redu kada je u pitanju poslanik (s)?

 

Knjige ehlul-sunne potvrdjuju činjenicu da kada je Ebu Bekar umro, prvo se odrzala njegova dzenaza, a tek nakon toga se Omeru davala zakletva na vjernost (beya). Slično tome, i onda kada je Omer umro, najpre je bila njegova dzenaza, a izbor i davanje zakletve Osmanu se dogodio poslije. Zašto isti pristup nije bio primijenjen kada se to odnosilo na poslanika (s), ili zasto dzenaze Ebu Bekra i i Omera nisu bile odlozene do imenovanja novog halife?

 

Šeriat je jasan po pitanju hitnosti obavljanja dzenaze umrloj osobi. Ebu Bekr i Omer bi takodjer prekršili i ovo Islamsko pravilo, obzirom da bi tme njihovim sebebom doslo do kašnjenja dzenaze.

Sunnije kazu da je Ebu Bekr zbog svog dubokog zaljenja i sahranjeni uz poslanika (s). Shiie u tome samo vide pokušaje koje sljedbenici institucije cine da bi odbranili instituciju na štetu casnog poslanika - pečata svih poslanika.

 

Umjesto toga je dogadjaj na Saqifi za duboko zaljenje. I sam Ghazali je bio jedan od onih koji je izdali fetvu o cenzuri, zabranjujuci raspravu u vezi dogadjaja oko poslanikove (s) dzenaze i dogadjaj na Saqifi, čineci to haramom (zabranjenim), jer su te diskusije imale potencijala da stvore mržnju prema ashabima (1).

(1) Al Sawaiq al Muhriqa od Ahmed ibn Hajar al Mekki, str 223

 

Unatoč tome, ishod sastanka na Saqifa je bio taj koji je odredio put jednoj grupi muslimana, te ih odvojo od izvorne grupe. Sljedbenike institucije je zbog toga i najpodesnije nazivati Saqifijama.

I allamah Shehrastani u svom dijelu al Mihal al Nahal str. 18, navodi ovaj spor između muslimana.

To je bio spor između onih koji su bili na strani casnog Poslanika (s) i onih koji su bili na Omerovoj strani. Na Saqifi je taj spor proizveo političko cudoviste (tj halifat od covjeka), koji ce vladati Medinom. Ishod spora je formaliziran u instituciju. Sljedbenici ashaba su nasljednici ostavštine ove institucije. Najpodesnije ih je zvati Saqifijama, jer oni slijede ono što je započeto i nastalo na Saqifi. Institucija halifata od čovjeka je rođena nelegitimno, u kući zla, a na vrhu ove čisto političke tvorevine su umotani izmijenjeni islamski zakoni ustanovljeni od institucije ashaba, institucije koja se uz bok pridružila instituciji hilafetu od covjeka, tj od ashabijskog stvoranja hilafeta. Prvi Saqifi'ije su bili, Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubeyda. Ovaj dogadja je bilo ono sto će oblikovati buduću historiju islama, a kao što to i El Awa komentarise:

 

Sastanak na Saqifi i dogovor muslimana koji je rezultiralo u povjeravanja vodjstva Islamske države Ebu Bekru je događaj od dubokog znacaja. To je važno ne samo u političkoj historiji islamske države, vec i u smislu njenih ucinaka na ukupnu historiju islama".

"Politički sistem islamske države"; Muhammed S. El Awa, str 34

 

Dogadjaj na Saqifi je bila zavjera, često nazvana najvećom zavjerom u historiji islama, i koja kao takva nije nastala u velicini njene ideje, vec u manipuliranju historijskih slucajnosti, te je uzurpirajuci ovlasti koje su pripadale halifi od Allaha, od tada potresala svijet.