Danas se vjeruje da je ono sto se desilo u sakîfi bila manifestacija “demokratskog” duha islama. Zbog toga bilo bi razumno ocekivati da “demokratski izbori” (kakvo god bilo njihovo znacenje u kontekstu sakîfe) postanu praksa za odabiranje i buducih halifa. Ali, to se nije desilo. Po Ebû Bekru sljedeci halifa je morao biti Umar, osoba koja mu je pomogla da dodje na vlast. Medjutim, znao je da ne bi imao sanse ukoliko bi se narodu dalo pravo na izbor, jer je Umar bio poznat kao otresit covjek, nezgodnog karaktera (fazzun galîzu-l-qalbi). Stoga je odlucio da ga imenuje za svog nasljednika.

Et-Taberî pise: “Na samrti, Ebû Bekr poziva Usmâna i diktira mu: “U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je naredba muslimanima od Abdullâha ibn Ebî Kuhâfe (tj. Ebû Bekra) kojom...” Zatim se onesvijestio. Usmân je nastavio da pise: “…postavljam Umara ibn Hattâba kao svog nasljednika medju vama.” Kada je Ebû Bekr dosao svijesti zatrazio je da mu Usman procita sta je zapisao. Kada je ovaj to uradio, Ebû Bekr je zadovoljno rekao: “Allahu Ekber! Vjerujem da si se uplasio da bi doslo do razdora ukoliko bih umro u takvom stanju (ne odredivsi nasljednika).” Kada je Usmân odgovorio potvrdno, Ebû Bekr je rekao: “Neka te Allah nagradi u ime islama i muslimana.” Tako je naimenovanje bilo zavrseno i Ebû Bekr je naredio da se ono procita pred muslimanima. Ibn Ebîl-Hadîd Mutazilî pise da je Ebû Bekr, kada se osvijestio, upitao Usmana: “Kako si znao (koga zelim)?” Ovaj je rekao: “Nisi ga mogao izostaviti”, na sto je Ebû Bekr rekao: ‘U pravu si’.” Ubrzo nakon toga, Ebû Bekr je umro.

Ovim naimenovanjem hilafet je pripao Umaru. Ovdje se covjek moze prisjetiti tragedije koja se desila tri ili cetiri dana prije smrti Bozijeg Poslanika. U Muslimovom Sahîhu se prenosi od Ibn Abbâsa: “Tri dana prije Poslanikove smrti, Umar ibn Hattâb i ostali ashabi su se okupili oko njegovog kreveta. Poslanik s.a.v. im je rekao: “Dajte mi da vam napisem nesto sto vam nece dati da zalutate poslije mene.” Na ovo je Umar rekao: “On bunca; dovoljna nam je Allahova Knjiga.” Umarov nastup bi docekan dvojako. Neki rekose da se Poslaniku mora dopustiti da napise sta god zeli, dok ostali stadose na Umarovu stranu. Kada je situacija postala napeta i prepiranje preraslo u galamu, Poslanik s.a.v. je rekao: “Odlazite od mene”.

Ovdje bi trebalo spomenuti nekoliko kuranskih naredbi:”O vjernici, ne dizite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa... da ne bi bila ponistena vasa djela, a da vi i ne primijetite” (49:2). Rijeci Bozijeg Poslanika su Allahova objava: “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje” (53:3-4). Od muslimana se ocekivalo da slijede naredbe Bozijeg Poslanika bez ikakvih “ali” ili “ako”: “Ono sto vam Poslanik da uzmite, a ono sto vam zabrani ostavite” (59:7). Pored svega toga, kada je taj isti Poslanik, tri dana prije smrti, pozelio da napise nesto sto bi spasilo muslimane od lutanja, bio je optuzen da “bunca”. Na drugoj strani, kada je Ebû Bekr, koji nije bio masum, odlucio da imenuje nasljednika, i pored toga sto je bio u toliko slab da se onesvijestio prije nego je to uradio, Umar nije rekao da je mozda buncao!

Niko ne moze biti siguran u to sta je Boziji Poslanik zelio da napise. Medjutim, bilo je dobro poznato sta je govorio vezano za stvari koje ce sprijeciti muslimane da ne zalutaju. U nekoliko situacija je rekao: “O ljudi, iza sebe vam ostavljam dvije vrijedne stvari, Allahovu knjigu i svoj Ehlulbejt, clanove moje porodice. Dok god ih se budete cvrsto drzali, nikada necete zalutati poslije mene.” Zbog toga sto je koristio iste rijeci tri dana prije svoje smrti (“dajte mi da vam napisem nesto sto vam nece dati da zalutate poslije mene”), bilo je vjerovatno da je Boziji Poslanik zelio da napise ono sto im je bio govorio sve vrijeme o Kur’anu i njegovoj porodici. Umarova izjava (“dovoljna nam je Allahova knjiga”) sugerise da je on predosjetio sta je Poslanik s.a.v. zelio. Zato mu je dao do znanja kako on, i oni koji ga slijede, ne zele onu drugu stvar. Za njih je prva bila dovoljna. To je i sam priznao u razgovoru sa Abdullâhom ibn Abbâsom, u kojem je, izmedju ostalog, rekao: “Zaista je on (tj. Poslanik) za vrijeme svoje bolesti namjeravao da napise njegovo (Alîjevo) ime, ali sam ja to sprijecio.” Mozda bi rijec “buncanje” posluzila njegovom cilju cak i da je Poslanik napisao ono sto je zelio. Umar i njegove pristalice bi tvrdili da, posto je napisana “u buncanju,” ona ne moze imati nikakve vrijednosti.

Šura – izborno tijelo

Nakon sto je vladao oko deset godina, Umar biva smrtno ranjen. Da li je on organizovao izbore, u kojima bi narod izabrao sebi vladara, ili je imao na umu nekoga za svog nasljednika? Po njemu Usman, ciji je bio duznik na neki nacin, bio je najpogodnija osoba. Medjutim, pored njega su postojale osobe koje nisu smjele biti zanemarene. Zato je rekao: “Uistinu je Boziji Poslanik umro zadovoljan sa sljedecih sest ljudi iz plemena Kurejs: to su Alî, Usmân, Talha, Zubejr, Sead ibn Ebî Veqqâs i Abdurrahmân ibn Avf. Ja sam odlucio da to (odabiranje halife) ucinim putem dogovora izmedju njih, tako da oni izaberu jednoga izmedju sebe.” Kada mu se Umaru smrt pozvao je ovu sestoricu i upitao ih: “Dakle, svaki od vas zeli da postane halifa poslije mene!?” Niko nije odgovorio, pa je on ponovio pitanje. Onda je Zubejr rekao, “Zasto to ne bi zeljeli? Ti si to bio i upravljao, a mi nismo bili manje vrijedni od tebe iz plemena Kurejs, niti po starini, niti po srodstvu (s Bozijim Poslanikom).” Umar je upitao: “Zar ne bi trebalo da vam kazem neke stvari o vama?” Zubejr je rekao: “Reci nam, jer cak i ako te zamolimo da ne kazes, ti nas neces poslusati.” Onda je Umar zapoceo da nabraja mahane Zubejra, Talhe, Seada ibn Ebî Veqqâsa i Abdurrahmâna ibn Avfa. Onda se okrenuo prema Alîju i rekao, “Tako mi Allaha, ti bi ga zasluzio da nije tvoje vesele prirode. I pored toga”, Umar se sada obrati prisutnima, “tako mi Allaha, ako biste ga postavili za vaseg vladara, on bi vas sigurno vodio prema cistoj istini i putu prosvijetljenja.” Onda se okrenuo prema Usmânu i rekao: “Poslusaj me! Kao da gledam da su ti Kurejsi stavili ovu ogrlicu (hilafet) oko vrata zbog tvoje ljubavi; a onda si ti navalio plemena Umejja i Ebî Muajt (Osmanovo pleme) ljudima na pleca (kao vladare) i iskljucivo njima dao plijen (svih muslimana); onda ti je dosla grupa arapskih vukova i ubila te u krevetu. Tako mi Allaha, ako ti Kurejsi daju hilafet, sigurno ces davati povlastice plemenu Umejja, a ako tako ucinis, muslimani ce te sigurno ubiti.” Onda je privukao Usmâna sebi i rekao, “Dakle, ako takav budes, sjeti se mojih rijeci, jer ono sto sam rekao mora se desiti.”

Onda je Umar pozvao Ebû Talhu Ensârîja i rekao mu da nakon njegove dzenaze sakupi pedeset naoruzanih ensarija i sest naprijed navedenih kandidata zatvori u jednu prostoriju da izmedju sebe izaberu halifu. Onoga koji se ne slozi sa onim sta petorica odluce treba ubiti; to treba uraditi i sa dvojicim koji se ne sloze s onim sta cetvorica odluce: a ako se trojica sloze a trojica ne sloze, onda neka se prihvati izbor grupe u kojoj je Abdurrahmân ibn Avf; ako se oni iz druge grupe ne sloze treba ih ubiti; a ako prodju tri dana a oni ne mognu postici sporazum, svi se trebaju ubiti, i onda muslimani neka sebi sami odaberu halifu.

Pisac Kutbuddîn Râvendî prenosi da je Abdullâh ibn Abbâs rekao hazreti Alîju kada je cuo da je Umar odlucio da prevagne grupa u kojoj je Abdurrahmân ibn Avf: “Za nas je ovo opet izgubljeno. Ovaj covjek zeli da Usmân bude halifa.” Hazreti Alî je odgovorio: “Znam, ali cu ipak sjediti s njima. Umar je makar na ovaj nacin priznao da zasluzujem hilafet, dok je ranije tvrdio da se poslanstvo (nubuvvet) i hilafet ne mogu sastaviti u istoj porodici. Zato cu ucestvovati u odboru za izbor (sûrâ) kako bih pokazao ljudima koliko je u suprotnosti ono sto je (juce) uradio i ono sto danas govori.” Zasto su Ibn Abbâs i Alî bili sigurni da je Umar zelio da Usmân bude halifa? To se vidjelo iz sastava izbornog tijela (sûrâ) i nacina njegovog funkcionisanja. Abdurrahmân je bio ozenjen Usmânovom sestrom, a Sead ibn Ebî Veqqâs i Abdurrahmân su bili rodjaci. Ako se uzme u obzir koliko su porodicne veze bile jake u Arabiji, bilo je nezamislivo da se Sead suprotstavi Abdurrahmânu ili da Abdurrahmân zaboravi na Usmâna. Dakle, tri glasa su bila sigurna u korist Usmâna, ukljucujuci i odlucujuci glas Abdurrahmâna. Talha ibn Ubejdillâh je bio iz Ebû Bekrovog familije, a od dana sakîfe, familije Hâsim i Tejm nisu osjecali jedna prema drugoj nista drugo do neprijateljstvo. Na licnom planu, hazreti Alî je ubio Talhinog amidzu Umejra ibn Usmâna, brata Mâlika ibn Ubejdillâha i bratica Usmâna ibn Mâlika u bici na Bedru. Zato je bilo nemoguce da on podrzi hazreti Alîja. Zubejr je bio sin Safijje, Alîjeve tetke. Nakon sakîfe, on je potegao sablju da se bori protiv onih koji su dosli u Alîjevu kucu da ga vode Ebû Bekru. Bilo je razumno ocekivati da ce on podrzati Alîja. Ali, sa druge strane, on je mogao pasti u iskusenje da pokusa pridobiti hilafet za sebe. Stoga je najvise sto je Alî mogao ocekivati bio glas Zubejra. Opet bi cetvorica bila protiv njega i on bi izgubio.

Cak i da je Talha podrzao Alîja, on ne bi mogao postati halifa zbog toga sto je u slucaju nerijesenog glasanja pobjeda pripadala strani na kojoj je bio Abdurrahmân ibn Avf.

Nakon ove analize, rasprava o onome sto se desilo prilikom sure ima jedino akademski znacaj. Talha se povukao u korist Usmâna, uticuci time na Zubejra da se povuce u korist hazreti Alîja i Seada da se povuce u korist Abdurrahmâna. Trecega dana, Abdurrahmân je povukao svoje ime i rekao Alîju da ce glasati za njega ukoliko se on zakune da ce slijediti Allahovu knjigu, Poslanikov sunnet i prakse Ebû Bekra i Umara. Abdurrahmân je veoma dobro znao kakav ce biti njegov odgovor. Hazreti Alî je rekao: “Ja slijedim Allahovu knjigu, sunnet Bozijeg Poslanika i vlastito tumacenje toga dvoga.” Onda je ovaj postavio iste uslove Usmânu, koji ih je spremno prihvatio. Kada je Abdurrahmân proglasio Usmâna za halifu, hazreti Alî mu je rekao: “Tako mi Allaha, uradio si to sa istom nadom koju je on (Umar) imao kada je proglasio svoga prijatelja.” (Mislio je da je Abdurrahmân proglasio Usmâna za halifu nadajuci se da ce njega Usmân imenovati za svog nasljednika.) Onda je hazreti Alî rekao: “Neka Allah stvori neprijateljstvo izmedju vas dvojice.” Nakon nekoliko godina Abdurrrahmân i Usmân su zamrzili jedan drugoga; nisu vise progovorili sve do Abdurrahmânove smrti.

Vojna prevlast

Usmân, treci halifa, bio je ubijen od strane nezadovoljnih muslimana. Prilike mu nisu dozvolile da odabere svog nasljednika, pa su muslimani po prvi put zaista bili slobodni da odaberu halifu po sopstvenom izboru. Njihov izbor je bio Alî b. Ebi Talib. Ali, tokom dvadeset i pet godina od smrti Bozijeg Poslanika s.a.v karakter i pogledi muslimana su se promijenili do te mjere da su mnogi istaknuti Arapi dozivjeli Alîjevu administraciju (koja je pocivala na apsolutnoj pravdi i jednakosti, bas kao i vlast Bozijeg Poslanika) nepodnosljivom. Oni nisu mogli zamisliti da se prema njima odnosi isto kao i prema muslimanima nearapima. Tako su se pobunili Talha, Zubejr i Âjisa u Hidzazu, kao i Muâvija u Siriji. Nakon hazreti Alîjevog muckog ubistva, imâm Hasan je zelio da nastavi rat protiv Muâvije, ali je vecina njegovih oficira bila potkupljena i mnogi od njih su mijenjali stranu i prilazili neprijatelju kada bi bili poslani da ga presretnu. U takvoj situaciji, imâm Hasan je bio prinudjen da prihvati Muâvijinu ponudu da zakljuce sporazum. Na osnovu ovog dogadjaja nastaje i cetvrta teorija po kojoj vojna sila postaje ispravno sredstvo za dolazenje do ustavnog hilafeta.