Opste značenje riječi mevla

 

Posto se ne moze osporiti autenticnost hadisa sa Gadîra, neki pokusavaju da umanje njegovu vaznost tvrdeci kako rijec “mevlâ”, koja se koristi u ovom hadisu znaci “prijatelj,” te da je Boziji Poslanik zapravo zelio da kaze: “Onaj kome sam ja prijatelj, Alî mu je prijatelj.”

Problem je u tome sto ni jedna osoba koja je bila prisutna na Gadîru nije shvatila ovu rijec u takvom navodnom znacenju. Hassân ibn Tâbit, poznati pjesnik Bozijeg Poslanika, sastavio je stihove i izrecitovao ih pred skupinom, u kojima je rekao:

“…Poslanik mu je tada rekao: ustani, o Alî!

Zelim da budes imam i vodic poslije mene.”

(Fe qâle lehu: qum jâ Alijju fe innenî – radîtuke min badî imâmen ve hâdijen.)

 

Umar ibn El-Hattâb je cestitao Alîju sljedecim rijecima: “Cestitam ti sine Ebû Tâliba, za jedan dan ti postade mevlâ svakog vjernika i svake vjernice (henîen leke jâ-bne ebî Tâlibin, esbahte ve emsejte mevlâ kulli mu-minin ve mu-minetin).” Da rijec mevlâ ovdje znaci “prijatelj” - cemu onda cestitke? Zar je Alî prije toga bio neprijatelj svih vjernika i vjernica, tako da je Umar morao reci da je on “za jedan dan” postao prijatelj sviju njih? Hazreti Alî je licno napisao Muâviji: “A Boziji Poslanik mi je dao vlast nad tobom onog dana na Gadîr Hummu.”

Takodjer, postoje mnogi drugi ashabi Bozijeg Poslanika s.a.v. koji su u svojim poemama koristili rijec mevlâ sa znacenjem “gospodar” i povezivali je sa Gadîr Hummom. Bezbrojni poznavaoci Kur’âna, arapske gramatike i knjizevnosti protumacili su rijec mevlâ kao evlâ, sto znaci “imati vise autoriteta ili vecu vlast.” Navescemo kao primjer sljedece ucenjake:

 

Ibn Abbâs u svom Tefsîru, na marginama djela Ed-Durru-l-mentûr, V tom, str. 355; El-Kelbî, kako napominje Er-Râzî u svom djelu Et-Tefsîru-l-kebîr, XXIX tom, str. 227; El-Alûsî, Rûhu-l-ma-ânî, XXVII tom, str. 178; El-Ferrâ, (Er-Râzî, ibid.; El-Alûsî, ibid.); Ebû Ubejda Mu’ammer ibn Mutennâ El-Basrî (Er-Râzî, ibid.; i Es-Serîf El-Dzurdzânî, Serhu-l-mevâqif, III tom, str. 271); El-Ehfes El-Evset u djelu Nihâjetu-l-uqûl; El-Buhârî u djelu As-Sahîh, VII tom, str. 240; Ibn Qutejba, u djelu El-Qurtajn, II tom, str. 164; Ebû-l-Abbâs Taleb (u djelu Serhu-s-sebati-l-muallaqa od Ez-Zûzenîja); At-Tabarî u svom Tefsîru, IX tom, str. 117; El-Vâhidî u djelu El-Vasît; Et-Talebî u djelu Kesf ve-l-bejân; Ez-Zamahserî u djelu El-Kessâf, II tom, str. 435; El-Bejdâvî u svom Tefsîru, II tom, str. 497; En-Nesefî u svom Tefsîru, IV tom, str. 229; El-Hâzin El-Bagdâdî u svom Tefsîru, IV tom, str. 229; i Muhibbu-d-dîn Efendî u djelu Tenzîlu-l-âjât.

 

 

Znacenje rijeci mevla u kontekstu

 

 

Ispitajmo sada kakvo se znacenje moze izvesti iz konteksta ovog hadisa. Ako neka rijec ima vise od jednog znacenja, najbolji nacin da se utvrdi njena prava konotacija jeste da se pronadju njene asocijacije (qarînet) i odgovarajuci kontekst. Kada razmotrimo asocijacije ovoga hadisa, one nam jasno pokazuju da jedino znacenje koje pristaje uz njega jeste “gospodar.” Postoje mnoge asocijacije koje se mogu povezati sa ovim hadisom, a neke od njih su sljedece:

Prvo: Pitanje koje je Boziji Poslanik postavio prije svoje izjave. Upitao je: “E lestu evlâ bikum min enfusikum? Zar ja nemam veci autoritet nad vama od vas samih?” Kada su oni rekli, “Da, zaista,” onda je Poslanik izjavio, “Men kuntu mevlâhu fe hâdâ Alijju mevlâhu. Kome sam ja gospodar, Alî mu je gospodar (mevlâ).”

Bez sumnje, rijec “mevlâ” u ovoj izjavi ima isto znacenje kao i “evlâ bikum” (imati vise autoriteta nad nekim). Najmanje sezdeset i cetvorica sunitskih muhaddisa su citirali ovo pitanje; medju njima su Ahmed ibn Hanbel, Ibn Mâdze, En-Nesâî i Et-Tirmidî.

 

Drugo: Dova (ed-duâ) koju je Boziji Poslanik proucio odmah poslije ove izjave: “Allâhumme vâli men vâlâhu ve âdi men âdâhu ve-nsur men nasarehu ve-hdul men hadelehu” (O Boze! Voli onoga ko njega voli, i budi neprijatelj njegovom neprijatelju; pomozi onome ko pomogne njemu i zaboravi onoga ko zaboravi njega”). Ova dova pokazuje da je Alîju na taj dan povjerena odgovornost koja ce, po samoj svojoj prirodi, naciniti neke ljude njegovim neprijateljima (a ta odgovornost ne bi mogla biti takva osim u slucaju vladara); a izvrsavajuci tu duznost, bice mu potrebni prijatelji koji ce ga podrzavati. Da li pomagaci ikada moraju da odrzavaju prijateljstvo?

Trece: Sljedeca izjava Bozijeg Poslanika: “Izgleda izvjesno da ce me uskoro Allah pozvati i da cu se ja odazvati tome pozivu.” Ovo jasno pokazuje da je Poslanik pripremao muslimane za imamet nakon njegove smrti.

Cetvrto: Cestitke ashaba i njihova pokazana radost ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u znacenje ove izjave.

Peto: Prilika, mjesto i vrijeme. Zamislite Bozijeg Poslanika kako prekida put u podne, zadrzavajuci gotovo sto hiljada putnika na vrelom suncu arapske pustinje i primoravajuci ih da sjede na trnovitom mjestu i vrelom pijesku, dok mu je od kamiljih sedla pravljen minber. Zamislite ga onda kako drzi dugacko predavanje i kako na kraju svih tih priprema izjavljuje, “ko god me voli, neka voli Alîja” ili “kome god sam ja prijatelj, Alî mu je prijatelj”! Da li je takva stvar oprostiva pred zdravim razumom? Ne, ali su neki ljudi spremni da optuze Bozijeg Poslanika za takvo djetinjasto ponasanje!

 

 

Hazreti Alî - nefs Bozijeg Poslanika

 

 

Postoje mnogi ajeti koji ukazuju na hilafet Alîja ibn Ebî Tâliba. Sada ih nije moguce sve nabrojati, ali treba spomenuti dogadjaj poznat pod nazivom Mubâhila (izazivanje prokletstva) koji se dogodio u devetoj godini poslije hidzre. Te godine je delegacija od cetrnaest hriscana iz Nedzrâna dosla da se sastane sa Bozijim Poslanikom s.a.v.. Kada su se sreli sa njim, upitali su ga: “Kakvo je tvoje misljenje o Isusu?” Poslanik je odgovorio, “Danas se mozete odmoriti a sutra cete dobiti odgovor.” Sljedeceg dana, bila su objavljena tri ajeta o Isusu iz trece kur’anske sure (3:59-61). Kada hriscani nisu prihvatili Allahove rijeci insistirajuci na sopstvenim vjerovanjima, Poslaniku je objavljen sljedeci ajet: “A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, posto si vec pravu istinu saznao, ti reci: Hodite, pozvacemo sinove nase i sinove vase, i zene nase i zene vase, a doci cemo i mi (enfusena ve enfusekum), pa cemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!” (3:61).

Sljedeceg dana su hriscani dosli sa jedne strane, a sa druge strane je iz svoje kuce izasao Boziji Poslanik noseci Husejna u narucju i drzeci Hasana za ruku. Iza njega je isla Fâtima, a iza nje Alî. Kada su hriscani vidjeli pet cistih dusa, uzdrzali su se od predlozenog proklinjanja i pristali na sporazum sa Bozijim Poslanikom. U ovom ajetu, kako kaze Dzâbir ibn Abdillâh El-Ensârî, rijec “sinovi” se odnosi na Hasana i Husejna, rijec “zene” se odnosi na Fâtimu, a rijec “mi” se odnosi na Poslanika i Alîja. Tako je Alî ibn Ebî Tâlib a.s. u ajetu o Mubâhili nazvan “nefsom” (osobom) Bozijeg Poslanika. Iz toga slijedi da, bas kao sto je nedozvoljeno praviti se superiornijim od Bozijeg Poslanika, na slican nacin je nedozvoljeno traziti da se bude vazniji od Alîja, jer je on prema Allahovim rijecima “nefs” Bozijeg Poslanika. Ko god pokusava da bude bolji od Alîja, zapravo pokusava da bude bolji od Bozijeg Poslanika.

 

 

Hadisi o prednostima Alija

 

 

Nakon objave u Gadîru, zaista nema vise potrebe da se donose drugi dokazi o hilafetu Alîja ibn Ebî Tâliba. Ipak, moze biti korisno citirati neke hadise koji se odnose na njega. U hadisu koji se naziva hadîtu-teqalejn, Poslanik je rekao: “Ostavljam dvije vazne stvari medju vama: Allahovu knjigu i moj Ehlu-l-bejt. Ako ih se drzite, i nastavite da slijedite i slusate ove dvije stvari, a da ni jednu ne zapostavite, nikada necete zalutati. Oni se nece razdvojiti jedno od drugog sve dok mi se ne pridruze kod izvora Kevser (u dzennetu).” Svi priznaju da Alî ibn Ebî Tâlib nije jedina licnost iz Ehlu-l-bejta, nego je samo glava porodice. Stoga se duznost da mu budemo poslusni dokazuje iz ovog univerzalnog hadisa.

 

Zatim, tu je i hadis koji je poznat pod nazivom Hadîsu-l-menzilet. U pohodu na Tebûk, koji se desio u mjesecu redzebu devete godine poslije hidzre, Poslanik je ostavio Alîja kao svog zastupnika u Medini. Alî je sa cudjenjem izjavio, “Zar me ostavljas za sobom?” Poslanik ga je upitao, “O Alî, zar nisi zadovoljan time sto kod mene imas isto mjesto koje je Hârûn imao kod Mûsâa, osim sto poslije mene nece biti Bozijeg poslanika?” Poslanik je time mislio reci da je on, kao sto je Mûsâ bio ostavio Hârûna da se brine o narodu kada je sam otisao da primi Bozije zapovijesti, na isti nacin namjeravao ostaviti Alîja kao svog namjesnika koji ce se brinuti o stvarima vjere za vrijeme njegova odsustva.

 

Zatim, tu je i dogadjaj kada je objavljena sûretu-l-Berâet (9. sura) ljudima iz Mekke. Prvo je Ebû Bekr bio poslan da je proglasi pred mnogoboscima. Kasnije je Poslanik poslao Alîja da preuzme tu sûru od Ebû Bekra i da je proglasi u Mekki. Ebû Bekr se vratio u Medinu nakon sto je vec prevalio pola puta prema Mekki i upitao Bozijeg Poslanika da li su ikakav ajet ili naredba bili primljeni od Allaha koji ne odobravaju da on objavi tu suru. Poslanik je rekao, “Dzibrîl mi je dosao i rekao da niko ne smije dostaviti poruku osim mene ili osobe koja je od mene.”

Moralni princip koji je evidentan u ovim Poslanikovim izjavama takodjer je izrazen u sljedecem hadisu koji su prihvatili svi mezhebi. Poslanik je rekao: “Alî je uz istinu i istina je uz Alîja. Gdje god Alî krene, istina (takodjer) krene s njim.” Pravedan hilafet je stoga s pravom povjeren Alîju i nikome drugom.

 

 

Jos jedan vazan hadis je onaj o Bozjoj svjetlosti (Hadîtu-n-nûr). Sejjid Alî Hamadânî pise u svom djelu Meveddetu-l-qurbâ prenoseci od Selmâna el-Fârsîja, da je Poslanik rekao: “Ja i Alî smo obojica stvoreni od jednog istog nûra (Bozje svjetlosti) cetiri hiljade godina prije stvaranja Âdema, a kada je Âdem stvoren, taj nûr je postavljen u njegovu kicmu. Tako smo nastavili da zauzimamo isto mjesto, sve dok se nismo razdvojili u kicmi Abdu-l-Muttaliba. Zbog toga je u meni poslanstvo a u Aliju hilafet.” U djelu Rijâdu-l-fadâil, posljednje rijeci gornjeg hadisa navedene su na sljedeci nacin: “Onda me je On ucinio Poslanikom, a Alîja zastupnikom (vasijj).”