POSLANIKOV ŽIVOT U MEDINI

Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je ušao u Jesrib koji je kasnije postao poznat kao Madinah al-nabi (Poslanikov grad) ili, jednostavno, al-Madinah, 12. rebiul-evvela, prve hidžretske godine, što odgovara 24. septembru 622. godine. Ovaj grad je u to vrijeme bio duboko podijeljen. Ondje su postojala dva mjesna plemena Aws (Evs) i Khazraj (Hazredž) koja su kroz pokoljenja bila u sukobu.Tamo je još postojala i židovska zajednica, koja je u početku bila mirna, ali je kasnije uzrokovala probleme blagoslovljenom Poslaniku, a.s. Ondje su također bili i doseljenici iz Mekke zvani muhajirun (doslovce: oni koji su se doselili) nasuprot onima koji su pomogli blagoslovljenog Poslanika, a.s., ansar (doslovce: oni koji su pomogli da Poslanik i muslimani pobijede). Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je trebao stvoriti novu religijsku zajednicu i ujediniti sve te suprotstavljene elemente u zajednicu utemeljenu na načelima islama.Trebao je suprotstaviti se religijskoj opoziciji sastavljenoj ne samo od Arapa nego čak i od židova i kršćana koji su odbili prihvatiti njegovu poslaničku misiju, suprotstaviti se pobuni nekih članova zajednice koji su samo nominalno postali muslimani, i stalnoj opasnosti izvana, posebice od Mekanaca koje je do bijesa dovodila njegova nova pozicija i koji su nastojali da ga unište prije negoli on bude kadar uspostaviti novu slamsku zajednicu. Međutim, najviše je blagoslovljeniPoslanik, a.s., pretrpio od onih Medinelija i muhajiruna koji su s pola srca bili u svojoj vjeri, a koje Kur’an časni naziva munafikun – licemjeri.Blagoslovljeni Poslanik, a.s., se, dakle, suočio sa ljudima čija odanost je do tada bila u cijelosti iskazivana prema njihovu plemenu a ne prema središnjem autoritetu. Suočio se sa društvom u kojemu su centrifugalne sile prevladavale i u kojemu ništa nije moglo uspostaviti red i jedinstvo tako brzo kao božanska objava – koja jest, zacijelo, objava.Blagoslovljeni Poslanik, a.s., se suočio sa tim nevjerovatno teškim preprekama sa nedostatnim sredstvima. Pa ipak, tokom samog tog vremena Kur’an časni je otkrio svijetu činjenicu da je on “Pečat poslanstva”... on je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik. (Al- Ahzab, 40) i poslanik čiji dolazak je najavio Mesih, sin Merjemin:

A kada Isa, sin Merjemin, reče: ‘O sinovi Israilovi,ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije meneobjavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslanikučije je ime Ahmad (najhvaljeniji) (as-Saff, 6).

Bog je uzdigao njegov položaj među poslanicima i podario mu pobjedu u ovome svijetu dotle da je mala zajednica, uspostavljena u malom mjestu zvanom Medina, smještenom duboko u Arapskoj pustinji, ubrzo postala srcem jedne imperije koja će se protezati od Kine do Francuske, srcem koje će muslimanima stoljećima bitimodelom savršene islamske zajednice muslimana ma gdje oni mogli živjeti.Prvi i daleko najveći izazov blagoslovljenom Poslaniku, a.s., u početku, bio je vojni izazov. Mekanske vojske, često u suradnji sa plemenima iz okoline Medine, nastojale su na svaki mogući način slomiti medinsku vojsku. Druge godine po Hidžri dogodila se prva velika bitka u povijesti islama poznata kao bitka na Bedru, koja je do danas ostala biti svetinjom u umovima i u srcima muslimana, kao najodlučnija bitka i “sveti boj” (jihad), uključujući i samo postojanje islamske zajednice. Mala muslimanska skupina je bila sposobna pokoriti brojniju i bolje organiziranu mekansku armiju u bici izvan Medine. Stari neprijatelj blagoslovljenog Poslanika, a.s., Abu Jahl ubijen je u toj bici, a amidža blagoslovljenog Poslanika, a.s., ‘Abbas, zarobljen je i odveden u Medinu. Pobjeda je za mladu islamsku zajednicu bila izravni znak s neba. Ona je konsolidirala moć novorođenog poretka i omogućila blagoslovljenom Poslaniku, a.s., da potpiše ugovor o savezništvu sa nekim plemenima oko Medine i da ojača svoju poziciju u tom dijelu svijeta. Premda su bitka na Bedru i bitke koje će uslijediti kasnije bile odlučujuće za život islama i za novu religijsku zajednicu, koja je bila po volji Božijoj, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je te bitke još nazivao “malim svetim ratom” (al-jihad al-asghar), a kada su ga neki ashabi upitali šta je to onda “veliki sveti rat” (al-jihad al-akbar), odgovorio je: “Bitka protiv svoje vlastite putene duše.” Ovaj hadith je savršeni dokaz za činjenicu da islam nije, jednostavno, religija mača. Kada je Bog uspostavio novi religijski poredak, razlog za to je bivao sve jasniji bilo kroz niz “svetih ratova” koji supotiskivali jedan zalazeći poredak ili kroz polagano prodiranje u same temelje jedne stare strukture kojoj je suđeno da se stropošta. Prvi slučaj je slučaj islama,a onaj drugi je slučaj kršćanstva. Ali to ni na koji način ne podrazumijeva prirođenu nadmoćnost “pasivnog” načina prosezanja u onaj “aktivni”, posebice ako seima u vidu islamsko poštivanje svih izvornih religija, ma koje one bile. Umjesto da zanemaruje pitanje rata kao da ono nikada nije ni postojalo, islam ga je ozakonio i na taj način ograničio. Jihad ne označava ratničko iskupljivanje, već označava njegovo ograničavanje.Potonja povijest islamskog svijeta, u usporedbi sa povijestima drugih civilizacija, i ništa manje cjelokupnog kršćanskog Zapada, dostatan je pokazatelj ove tvrdnje. Islamski svijet, jamačno, nije vodio ratove nimalo više negoli oni svjetovi u kojima su prevladavale religije koje se u potpunosti protive ratu. Štaviše,ideja totalnog rata i razaranja cijelog jednog naroda nije, najblaže rečeno, potekla iz islamskog svijeta.Moderni kriticizam islama i blagoslovljenog Poslanika, a.s., na temelju bitaka koje su vođene, poput one na Bedru, a u kojima je sudjelovao i sam blagoslovljeni Poslanik, a.s., utemeljen je na potpuno krivom razumijevanju uloge i misije utemeljitelja islama. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je ozbiljio savršenstvo ne povlačenjem iz svijeta na način Krista i Buddhe nego sudjelovanjem u svijetu i preobražavajući svijet, kako su to činili i starozavjetni poslanici-kraljevi poput Davuda i Sulejmana. Islam ne bi mogao postati sveobuhvatni način života bez razmatranja i pitanja rata i borbe, koji karakteriziraju ljudski život. Islam razmatra simbolizam rata u njegovu pozitivnom značenju, motreći život kao stalnu borbu između istine i laži. Nijedan čovjek ne može voditi uravnotežen život bez stalne borbe da održi tu ravnotežu i da spriječi napetosti i gibanja, koja odlikuju ljudski život, od razaranja sklada koji je rezultat salama (mira) i samog islama (podložnosti). Islamu je bilo suđeno da na Zemlji uspostavi taj sklad kroz niz bitaka ograničene prirode, ali bitaka sa nevjerovatno dalekosežnim posljedicama. Važno je zapaziti da naporedo sa pobjedom u bici na Bedru i postupnim konsolidiranjem vlasti u mladoj islamskoj zajednici, druge godine po Hidžri, objavljene su i uspostavljene i neke od najvažnijih institucijai praksi islama. Tokom baš te godine pravac okretanja u molitvi (qiblah) je promijenjen od Jeruzalema prema Mekki. Također tokom te godine uspostavljen jeramazanski post kao važan islamski obred. Isto tako, u to vrijeme su utemeljeni obred hodočašća i klanja kurbana na deseti zul-hidždže kao značajni islamski obredi, premda je blagoslovljeni Poslanik, a.s., obavio obred hodočašća nekoliko godina kasnije. Božija volja je bila da tokom te odlučujuće godine, zajedno sa prvom pobjedom islama na povijesnoj sceni, raznovrsne komponente obrednih aspekata islama kao religije budu također objavljene i provođene u praksu od blagoslovljenog Poslanika, a.s., prvi put u Medini. Mekelije, naravno, nisu odustajali od svog proganjanja nakon poraza. Štaviše, pokušali su se osvetiti zbog bitke na Bedru, okupljajući golemu vojsku od 3.000 muškaraca, koju je predvodio Abu Sufyan i koja je marširala na Medinu treće godine po Hidžri. Unatočgotovo providonosnom širenju Božije religije, u kojem mora biti i pobjeda i poraza, uspjeha i nevolja karakterističnih za svako pregnuće u ovdašnjem svijetu, muslimani su se sučelili sa pogubnim porazom na mjestu Uhud, gdje je blagoslovljeni Poslanik, a.s., odlučio zaustaviti se. Muslimani su se u početku hrabro borili i imali su uspjeha sve dok ih sa bočne strane nije napao poznati ratnik Khalid ibn Walid, koji će kasnije postati jedan od viteza ranih islamskih osvajanja. U toj bici, naime, ovaj vitez se borio na suprotnoj strani. Tokom tog napada blagoslovljeni Poslanik, a.s., je bio ranjen, dok su mnogi bili pomislili da je ubijen, ali on se povukao s druge strane brda, u zaleđe bitke i izvan dohvata mekanske vojske. Mnogi muslimani su ubijeni u toj bici, uključujući i Hamzu, amidžu blagoslovljenogPoslanika, a.s., ali, što je veoma začudno,Mekelije nisu nastavili svoj put prema Medini, nego su se vratili natrag u Mekku. Muslimani, međutim, dok su kušali poraz i gubitak mnogih svojih ljudi, nisu bili dotučeni. Naprotiv, obodreni samim blagoslovljenim Poslanikom, a.s., i drugim sjajnim viteškim vođama poput Alije, oni su nastavili svoj put uz još veću odlučnost. Posljednji napad mekanskih vojski na Medinu dogodio se pete godine po Hidžri, kada je kontingent od 19.000 ljudi marširao na Medinu s nadom da je potpuno pokori. Ovaj put je blagoslovljeni Poslanik, a.s., iskoristio veoma uspješnu vojnu strategiju slijedeći savjet Salmana Perzijanca, koji je iskopao hendek oko grada, tako da je bitka postala poznata kao bitka na Hendeku (al-khandaq). Dok je grad ležao pod opsadom Mekelija, nesposobnih da pređu hendek, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je poduzeo čitav niz diplomatskih poteza koji su mu pomogli da pregovara i sklopi mir sa jednim brojem plemena iz okoline Medine. Taj čin, uz frustraciju zbog nemogućnosti prelaska preko hendeka oko grada, obeshrabrio je Mekance koji su, najzad, odlučili podići opsadu i vratiti se u Mekku. Postupajući tako, muslimani su se približili posljednjem činu u obrambenoj fazi života islama u Arabiji. Od tada će oni postati ne samo još jedinstveniji negoli ikada ranije, nego će ubrzo porasti njihov broj i započet će ekspanziju koja će uskoro uključiti cijelu Arabiju.Iskustvo ovih pogibelji, koje su prijetile cijeloj medinskoj zajednici, i samo je pripomoglo očvršćenju ovog nanovo uspostavljenog društva. Ali stvarni integrirajućiprincip je bila, naravno, sama islamska religija kako ju je već primjenjivao blagoslovljeni Poslanik, a.s., na svakidašnji život kao i na probleme religijske, intelektualne i tehničke naravi. Kao vladar, sudac i učitelj Poslanik, a.s., je bio kadar oblikovati raznovrsne elemente u “narod”, u islamskom značenju te riječi, u ummu. Već šeste godine po Hidžri umma je postojala. Islamsko društvo je već bilo rođeno kao posebna religijska zajenica koja će uskoro obgrliti značajan dio čovječanstva. Bilo je to važno postignuće posljednjeg Božijeg Poslanika, a.s., koji je uspio preobraziti heterogenu populaciju u ummu u tako kratkom vremenu u kojem se branio od najvećih mogućih izvanjskih pogibelji i dok je zasijavao sjemenje duhovnosti u srca i duše onih prisnih drugova koji su trebali prenijeti aromu islamske duhovnosti nadolazećim pokoljenjima.Premda je Medina sada bila utemeljena kao središte islama, težnja za Mekkom je postajala snažnijom negoli ikada ranije, posebice otkako je Bog naložio hodočašće u ovaj drevni Ibrahimov, a.s., grad, hodočašće kao dio obaveznih obreda nove religije. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je produbio unutarnji poticaj da se obavi hodočašće ili al-hajj, i sada, kada je stvorio islamsku ummu u Medini i od nje otklonio izvanjske opasnosti, odlučio je obaviti malo hodočašće ili ‘umru na kraju šeste godine po Hidžri. Sa ovim naumom on je krenuo prema Domu Božijem, krećući sa mnoštvom sljedbenika ka blizini Mekke. Mekanci, osjećajući opasnost od prisutnosti blagoslovljenog Poslanika, a.s., u gradu, zabranili su mu ulazak u rodni grad. Stoga je on bio primoran da se utabori izvan grada u mjestu zvanom Hudaybiyyah. Misleći da se ovaj problem možda može razriješiti pregovorom, on posla Uthmana kao svog izaslanika da razgovara sa Mekelijama i da sačeka njihov odgovor.Izaslanik se, međutim, nije odmah vratio, kako je Poslanik, a.s., očekivao, i za blagoslovljenog Poslanika, a.s., i njegove sljedbenike nasta golema kriza. Nisu se mogli udaljiti bez odgovora niti su mogli krenuti naprijed bez vojnog sukoba za koji su bili slabo pripremljeni, pošto su oni krenuli s nakanom da hodočaste.Svaki pojedinac među muslimanima je postao svjestan kritične naravi sukobljavanja. Ashabi dođoše blagoslovljenom Poslaniku, a.s., i dadoše mu prisegu pod drvetom, zavjetujući se da će se boriti za njega i islam do posljednjeg daha. Bijaše to novi savez odanosti i prisezanja stvoren iz među blagoslovljenog Poslanika,a.s., i mlade islamske zajednice toga vremena, što je veoma važno za potonju religijsku povijest te zajednice. U trenutku kada se spremao donijeti konačnu odluku u toj krizi sa dalekosežnim posljedicama, Mekelije su odgovorili da će muslimanima biti dopušteno da obave ‘umru, ali tek naredne godine. U važnoj diplomatskoj odluci koja odražava upečatljivo državništvo, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je prihvatio ponudu, a to primirje je postalo poznato kao Ugovor na Hudaybiyyi. Muslimanima je bio dopušten pristup svetilištu, a neposredni vojni sukob, koji bi morao imati nepredvidive posljedice po muslimane u tom posebnom trenutku, izbjegnut je. Sa ovog gledišta motreno, ovakav tok stvari je bio u korist muslimanske zajednice i novorođeno društvo se počelo brzo širiti izvan oblasti Medine. U sedmoj godini po Hidžri muslimani su se borili i osvojili oaze Hajbera, židovsku koloniju čiji članovi nisu bili prognani nego, kao “narod Knjige”, smatrani su religijskom manjinom koja je plaćala porez. “Ljudi knjige” su tretirani sukladno uvjetima s kojima su se sučeljavali muslimani, ali tako nisu bili tretirani samo židovi, kršćani i Sabejci, nego i zoroastrovci i, kasnije, Hindusi, budisti i drugi. Načelo univerzalnosti objave izloženo je u Kur’anu časnom, a postupanje prema nemuslimanskim religijskim zajednicama koje su posjedovale objavu spuštenu s neba, kako je to pokazano na primjeru postupanja blagoslovljenog Poslanika, a.s., prema židovima u Hajberu, poslužilo je kao usmjeravajuće načelo za islam dok se širio diljem svijeta tokom narednih stoljeća i susretao sa brojnim religijskim zajednicama, počevši od onih u Kini do onih u Africi.Tokom bitke na Hajberu Alija, koji je bio na strani blagoslovljenog Poslanika, a.s., sve vrijeme teške i odsudne borbe, pokazao je nesvakidašnju srčanost i hrabrost. On je, zapravo, sudjelovao sa blagoslovljenim Poslanikom, a.s., u svakom boju osim u bici na Tebuku. Ali su na Hajberu njegova snaga, hrabrost i smionost u borbi bili takvi da su postali predmet prepričavanja posvuda među muslimanima. Alija nije nikada okrenuo leđa neprijatelju, niti u jednoj bici, ali posebno na Hajberu je njegova primjerna hrabrost obrnula tok stvari i omogućila pobjedu muslimanima. Njegov naslov “lav Božiji” (asadullah) je ondje posvjedočen u svojoj punoj zbilji i to u većoj mjeri negoli ikada ranije.U toku iste godine, kako se islam širio dalje u Arabiji, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je usmjerio svoju pažnju prema okolnim zemljama i odlučio pozvati vladare susjednih zemalja u novu vjeru. Razaslao je pisma perzijskom i bizantskom caru, abesinskom i koptskom kralju da prihvate novu religiju. U jednostavnom, a uzvišenom stavu on se predstavio kao “poslanik Božiji” (rasulullah) i pozvao ove vladare da prigrle novu religiju koju je objavio Bog, da prigrle alislam.Tokom osme godine po Hidžri blagoslovljeni Poslanik, a.s., je obavio ‘umru, kako je i dogovorio prema ugovoru sa Hudejbije. Nakon godina izbivanja daleko od svog rodnog grada, za njega je razlog goleme radosti i zadovoljstva bilo to što je bio kadar vratiti se ondje, posebno stoga što je po prvi put predstavio jedan od središnjih obreda islama. Samo hodočašće se odvijalo u miru i tišini. Njegova najznačajnija politička posljedica je bio prelazak na islam “nekoliko važnih mekanskih osoba, uključujući poznatog vojskovođu i ratnika Khalida ibn Walida i Amra ibn al-’Asa. U međuvremenu, mnoge druge značajne osobe, kao što je Abu Sufyan, predviđajući razvoj događaja, počele su potajno planirati da prihvate ideju islama, a da se ne osramote.