POSLANIKOVA PORODICA I POTOMSTVO

 

U kući hazreti Hatidže

 

 

 

Nakon ženidbe Hatidžom i vjenčanog dara (mehr) koji je iznosio dvadeset deva, Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, prešao je da živi u Hatidžinoj kući. Nastavio se baviti trgovinom i na taj način zarađivati za sebe i porodicu. Potrebno je istaći da je Muhammed, s.a.v.s., s obzirom da je postao muž izuzetno bogate žene (biografi navode da je brijednost hazreti Hatidžine trgovine bila ravna trgovini cijelog plemena Kurejš ), mogao da se ne opterećuje svim poslovima kojima se dotad bavio, ali on to nije prihvatio; nastavio je da živi od svog truda i da od plodova vlastitog rada izdržava sebe i svoju porodicu. Pouka je da svaki čovjek treba nastojati da živi od vlastitog truda i da niko ne treba da bude teret drugima, jer to je jedan od zahtjeva dostojanstvenog i časnog načina života. Oni koji tako postupaju zaslužuju da se na njih gleda s respektom i poštovanjem. Toga posebno treba da budu biti svjesni mladići koji priželjkuju da se ožene djevojkama iz bogatih porodica, prvenstveno zbog materijalnih razloga. Po islamskom učenju, žena u braku ima pravo da posjeduje vlastiti imetak i da njime samostalno raspolaže, a muž je dužan da izdražava ženu i porodicu.U idiličnom porodičnom ambijentu koji je bio ispunjen velikom ljubavlju, slogom, međusobnim razumijevanjem i pomaganjem, Poslanik, s.a.v.s, provodi s hazreti Hatidžom najljepše dane svoga života.Zbog izvanrednih osobina koje su krasile hazreti Hatidžu, radijellahu 'anha, kao suprugu i majku, te njene velike pažnje prema Muhammedu, a.s., ona je uživala posebnu Poslanikovu ljubav i poštovanje. Ljubav prema njoj Poslanik je ispoljavao cijelog života, čak i nakon njene smrti (desete godine po poslanstvu).U brojnim predajama, koje su zabilježene u relevantnim hadiskim djelima, navodi se da je Poslanik, a.s., često spominjao hazreti Hatidžu. Poznati hadiski autoritet imam Ibn 'Abdu-l-Berr, kaže: 'Preneseno je u više predaja da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Hatidža, Džibril (melek koji dostavlja Objavu Allaha Uzvišenog poslanicima) šalje ti selame», a u nekim predajama se kaže: «Muhammede, prenesi selam Hatidži od njenog Gospodara (tj. od Allaha, dž.š.)!»' Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'četiri najbolje žene na dunjaluku su: Merjem bint (kći) 'Imran, (Asija) Bint Muzahim - žena Fir'avnova, Hatidža bint Huvejlid i Fatima bint Muhammed.'Buharija i Muslim bilježe predaju u kojoj se navodi da je jednom prilikom melek Džibril došao Poslaniku, s.a.v.s., i tražio od njega da Hatidži prenese selame od Allaha Uzvišenog i da je obraduje dvorcem koji je za nju pripremljen u Džennetu.Riječi posebne hvale kojima je Poslanik iskazivao svoju ljubav i poštovanje prema hazreti Hatidži, izazivale su ljubomoru ostalih njegovih supruga. Hazreti Hatidža, r.a., umrla je u ramazanu desete godine po poslanstvu, ubrzo nakon prekida mušričkog bojkota muslimana. To se, dakle, desilo tri godine prije hidžre u Medinu. Zbog težine tog događaja Poslanik je tu godinu nazvao 'Amu-l-huzn (Godina žalosti). Hazreti Hatidžu su ogasulile Ummu Ejmen, Poslanikova robinja koju je naslijedio od oca i Ummu-l-Fadl, supruga Poslanikovog amidže 'Abbasa.

 

U kabur ju je spustio lično Allahov Poslanik, s.a.v.s., bez klanjanja dženaza-namaza koji u to vrijeme još nije bio propisan. Ukopana je na brdu El-Hadžun, iznad Mekke.Poslanikova djecaKao što je ranije spomenuto, Poslanik, s.a.v.s., imao je sedmero djece: tri sina i četiri kćeri. Svu djecu, izuzev Ibrahima, rodila je hazreti Hatidža, r.a. Kao i svaki drugi detalj u vezi s njegovim životom i djelom, i djeca posljednjeg Božijeg Poslanika, s.a.v.s., bila su tema istraživanja islamskih učenjaka. Zbog toga ćemo, ukratko, navesti najvažnije biografske podatke o Poslanikovoj djeci i unučadi.Kasim i 'Abdullah imena su dvojice Poslanikovih sinova koje je rodila hazreti Hatidža.

 

Prvo je rodila Kasima i po njemu je Poslanik dobio nadimak Ebu-l-Kasim. Nakon njega rodila je kćeri, pa onda sina 'Abdullaha. Obojica sinova umrli su u Mekki, u ranom djetinjstvu, te zbog toga o njima nema mnogo podataka u biografskoj literaturi.

 

Smrt djece veoma teško pada roditeljima, bilo gdje i bilo kada, pa je i Poslaniku, s.a.v.s., i njegovoj vjernoj supruzi Hatidži bilo veoma teško kada su umrli njihovi sinovi.

 

Predislamski Arapi su, inače, imali jedan neljudski običaj, we'du-l-benat - zakopavanje žive ženske djece. To su činili zbog toga što se u njihovoj paganskoj vjeri smatralo da ženska djeca donose nesreću porodicama u kojima se rađaju. Zato su, samo zbog nužne reprodukcije svoje nacije, ostavljali pokoju djevojčicu da živi kako bi mogla rađati djecu. Naravno, Poslanik, s.a.v.s., nikada nije ispoljavao bilo kakav oblik paganske religioznosti niti je učestvovao u njihovim obredima.U sredini u kojoj su ženska djeca zakopavana, smrt muške djece smatrana je još većom tragedijom.

 

To su i mušrici iskoristili kada su Poslaniku upućivali prigovore. Oni su, naime, govorili da će Poslanik, s obzirom da su mu pomrla muška djeca, ostati ebter, tj. bez spomena i nasljednika. O tome se u suri El-Kevser govori u Kur'anu časnom: 'Mi smo ti (Muhammede), uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi (i prigovara ti zbog smrti tvoje djece) sigurno će bez pomena ostati.'U svim sirama navodi se da je Poslanik, nakon stupanja u brak, od svoje supruge Hatidže dobio kao dar mladog roba koji se zvao Zejd ibn Harise. Ubrzo, Poslanik oslobođa Zejda i, s obzirom da su mu muška djeca umirala, uzima ga za svog posinka.

 

Zejda su tada počeli zvati Zejd ibn Muhammed i on postaje stalni član Poslanikove porodice. Kasnije će Objava dokinuti taj običaj i regulisati propise u vezi s usvajanjem djece. Zejd ibn Harise je do kraja života bio ljubimac Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Od svih ashaba jedino je on po imenu spomenut u Kur'anu časnom (sura El-Ahzab, 37. ajet), što predstavlja posebnu počast. Poginuo je kao šehid, radijallahu 'anhu, u Bici na Mu'ti, osme godine po Hidžri, noseći bajrak islama i hrabro se boreći protiv Bizantinaca i njihovih arapskih saveznika.Zejneb je najstarija Poslanikova kćerka. Poslanik ju je udao za Ebu-l-'Asa ibn er-Rebi'u, sina Hatidžine sestre Hale. Kada je Poslaniku počela stizati Objava, mušrici su zahtijevali od Ebu-l-'Asa da razvjenča Zejnebu, što je on odbio. Ebu-l-'As je učestvovao u Bici na Bedru u mušričkom taboru i bio je zarobljen. Dirljiva je priča koja se tim povodom spominje: Zejneb je za otkup svoga muža poslala ogrlicu koju je dobila kao poklon od svoje majke Hatidže.

 

Tu ogrlicu Poslanik, a.s, ranije je poklonio svojoj voljenoj ženi. Nakon savjetovanja s ashabima, ogrlica je vraćena Zejnebi a njen muž je pušten na slobodu. On se tada zavjetovao da će, po povratku u Mekku, dopustiti Zejnebi da učini hidžru u Medinu. Svoj zavjet je i ispunio i ubrzo je i on primio islam i stigao u Medinu. Poslanik ga je tada ponovo oženio Zejnebom. Zejneb, kći Muhammeda, a.s., preselila je na ahiret početkom osme godine po Hidžri. S Ebu-l-'Asom rodila je kćerku kojoj su dali ime Umama. Poslanik je svoju unuku mnogo volio i rado se igrao s njom. Kasnije, kada je na ahiret preselila njena tetka hazreti Fatima, Umama se udala za hazreti Aliju, ali s njim nije imala djece. Nakon Alijine pogibije, udala se za čovjeka po imenu Mugire ibn Nevfel i s njim rodila sina po imenu Jahja.

 

U biografskoj literaturi navodi se da Jahja nije imao potomstvo.Nakon Zejnebe, hazreti Hatidža rodila je Rukajju, a nakon nje Ummu Kulsum. Kada su odrasle, Rukajja i Ummu Kulsum udale su se za sinove Poslanikovog amidže Ebu Leheba: Rukajja za 'Utbu, a Ummu Kulsum za 'Utejbu. Ebu Leheb i njegova supruga Ummu Džemil postali su veliki protivnici Muhammedu, a.s., kada je on počeo da poziva u islam. Da bi dodatno napakostili Poslaniku, njih dvoje nagovorili su svoje sinove da razvjenčaju Poslanikove kćeri, što su oni i učinili. Nakon toga, Rukajja se udaje za Osmana ibn 'Affana i zajedno s njim čini hidžru, prvo u Abesiniju a potom u Medinu. U Abesiniji je rodila sina kojem su dali ime 'Abdullah. 'Abdullah nije dugo živio: umro je u šestoj godini života u Medini. U kabur ga je položio njegov djed, hazreti Resulullah, s.a.v.s.

 

Ni Rukkajja nije dugo živjela: umrla je u ramazanu druge godine po Hidžri, za vrijeme Bitke na Bedru.Nakon Rukajjine smrti Osman od Poslanika prosi njenu sestru Ummu Kulsum i Poslanik se s tim slaže. Zbog toga što je dva puta bio Poslanikov zet i oženio dvije njegove kćeri, hazreti Osman nazvan je Zu en-Nurejn (Vlasnik dva nura), čime se aludira na dvije Poslanikove kćeri. Ummu Kulsum preselila je na ahiret devete godine po Hidžri. Nije zabilježeno da je rađala djecu.Fatima ez-Zehra' najmlađa je Poslanikova kćerka.Rođena je kada je Poslaniku bilo, otprilike, trideset i pet godina i njeno rođenje poklapa se s događajem u vezi s postavljanem Hadžeru-l-esveda prilikom rekonstrukcije Kabe. O tom događaju bit će više riječi kasnije.

 

U toj godini Poslanik se, s obzirom da je njegov amidža Ebu Talib imao brojnu porodicu pa mu je trebalo pomoći, dogovorio s amidžom 'Abbasom da svako od njih uzme u svoju kuću po jedno Ebu Talibovo dijete: Poslanik je uzeo Aliju, r.a., a 'Abbas Dža'fera. Tako je hazreti Fatima odrasla igrajući se s hazreti Alijom jer su njene sestre bile udate i prešle su u kuće svojih muževa. Hazreti Fatima bila je dražesno i Poslaniku posebno drago biće. O njoj i njenim vrlinama Poslanik je izrekao više hadisa. Kada je odrasla Poslanik ju je vjenčao za Aliju, r.a. To se desilo godinu dana nakon Hidžre.

 

Njihov bračni život počeo je godinu dana kasnije.U tom braka rođeni su: Poslanikovi unuci: Hasan, Husejn i Muhsin, te unuke: Ummu Kulsum i Zejneb.Hazreti Fatima, r.a., preselila je na ahiret šest mjeseci poslije oca, tj. trećeg ramazana jedanaeste godine po Hidžri. Preko njenih sinova hazreti Hasana i Husejna, r.a., nastavljeno je potomstvo posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.Poslanikova porodica je ehli-bejt - najčasnija porodica

 

Poslanikovi preci

 

Poslanik Muhammed, s.a.v., je bio potomak poslanika Ibrahima, a.s., preko hazreti Ismaila, a.s.. Otac mu se zvao Abdullah, djed Abdul Muttalib, pradjed Hašim, pra-pradjed Abdul Manaf, a pra pra-pradjed Kusej. Naseljavali su Mekku i imali veliki ugled medju Arapima, jer su bili smatrani zaštitnicima Bozije kuce, Kabe. Ona je bila centar okupljanja hodacasnika i prije islama.

 

Kusej je cuvao kljuceve Kabe i bio ugledna licnost medju Kurejšima. Pod njegovim uputstvima izgradjena je "Darul-Nadva", gradjevina koja je sluzila za okupljanje starješina radi savjetovanja i vodjenja plemena. Iza sebe je ostavio dva sina, Abdul-Dara i Abdul-Manafa.

 

Poslanikov pra-pradjed je bio Abdul Manaf, mladji sin Kuseja. Za njega se znalo da je bio poštovan i pobozan. Primjerom je pozivao ljude da cine dobra djela, lijepo se medjusobno odnose i pomazu rodbini. Poslije smrti ove dvojice brace odluceno je da zaštita i odrzavanje Kabe i predsjedavanje upravnim savjetom u Darul Nadvi pripadne djeci Abdul Dara a snabdijevanje hodocasnika i njihovo uzdrzavanje pripadne djeci Abdul Manafa. Ova podjela se odrzala sve do dolaska islama.

 

Abdul Manaf je imao cetiri sina. Najpoznatiji medju njima je bio Hašim, koji je poslije oca postao glava familije. Njegov brat blizanac je bio Abdu Šems. Ostala dva brat su bila Muttalib i Navfal. Kad god bi se mladi mjesec zil-hidze ukazao, oznacavajuci pocetak sezone hodocašca, Hašim bi se obratio Kurejšima: "O plemeniti Kurejši. Bog vas je izabrao da budete najblizi Njegovoj kuci i time vam dao prednost nad ostalim Ismailovim potomcima. Hodocasnici Bozije kuce nam dolaze. Oni su Njegovi gosti i na nama je duznost da ih dobro docekamo. Medju njima su i siromašni koji su se uputili iz dalekih mjesta. Kunem se Gospodarem ove Kuce, da sam dovoljno bogat, sam bi ih hranio i pojio, ne trazeci nikakvu pomoc od vas. Medjutim, potrošicu koliko sam u stanju... "

 

Hašim je uvijek imao na umu dobrobit svih stanovnika Mekke. Radio je na poboljšanju zivotnih uslova, olakšanju teškoca i otklanjanju nevolja. Svaki put kada bi se desila suša Hašim bi pomagao sugradjane hranom.

 

Jedan od njegovih najvaznijih uspjeha je sklapanje trgovackih ugovora i sporazuma za bezbijednost trgovaca iz Mekke sa razlicitim vladarima. Hašimovi ugovori i sporazumi sa kraljem Etiopije i vladarima Jemena i Perzije riješili su mnoge teškoce i olakšali zivot Mekkanlijama, pretvorivši grad u prometan trgovacki centar. Pod Hašimovim vodjstvom Kurejši su organizovali trgovacke karavane u Siriju za vrijeme ljeta i Jemen za vrijeme zime. Sve ovo je donijelo Hašimu veliki ugled i dobar glas se o njemu poceo širiti Arabijom.

 

Hašim je ozenio Selmu, kcerku Amr Kazradza. Iz tog braka se rodio Šibah, koji ce kasnije postati poznat pod imenom Abdul Mutalib. Djecak je bio sa majkom u Jatribu kada je Hašim bio na samrti. Zatraio je od brata Muttaliba da pronadje I dovede dijete. Kada se ovaj vratio sa djecakom mnogi su pomislili da se radi o Muttalibovom robu (abd). Otuda i ime po kojem ce kasnije i biti poznat.

 

Abdul Muttalib je bio Poslanikov djed koji je vjerovao u jednog Boga, nikad nije bio mušrik, nikad okusio alkohol, koji je sprjecavao ljude da ne ubiju druge zbog sitnice. On je ponovo iskopao vrelo Zem-zem da bi hodocasnicima obezbijedio vodu.

 

Poslanikov otac je bio Abdullah, jedan od deset sinova Abdul Muttaliba i majka Amina, kcerka Vehabova. Nedugo poslije vjencanja Abdullah je krenuo u Siriju sa jednim trgovackim karavanom, ostavljajuci iza sebe trudnu Aminu. Poslije nekoliko mjeseci karavan se vratio u Mekku, ali bez Abdullaha, koji je bolestan zaostao u Jatribu. Abdul Muttalib šalje po njega najstarijeg sina, Harisa. Kada je stigao tamo Haris saznaje da je Abdullah umro mjesec dana poslije odlaska karavana. Abdullah je ostavio iza sebe pet kamila, stado ovaca i slugu, Umme Ejmanu, koja ce kasnije biti Muhammedova, s.a.v., dojilja. Kada se rodio, djed Abdul Muttalib mu je nadio ime "Muhammed".

Poziv upućen rodbini

 

Mudri i veliki ljudi planiraju svoje misije naveliko ali počnu s njihovim sprovođenjem u malom krugu ljudi. Kada tu uspiju ulažu napore u daljem širenju svojih ideja. Poslanik Muhammed s.a.v. se držao baš ovog principa. Vidimo ga kako prve tri godine propagira islam među malim brojem ljudi, koji su iskazali interesovanje za njegova učenja. U ovom periodu vođe Kurejša, Ebu Sufjan i njegovo društvo, znali su za Poslanikove aktivnosti, ali su na to gledali s podsmjehom. Govorili su, ''Njegovo pozivanje će utihnuti kao što su utihnuli pozivi Varaqe i Umejje.''[1] U ovom periodu Poslanik s.a.v. nije javno kritikovao njihove idole i način života koji su vodili, što je bio i glavni razlog zbog kojeg su ga puštali na miru.

 

Kurejši su se probudili odmah po prvom javnom Poslanikovom nastupanju, kada je on pozvao u islam, prvo bližu rodbinu pa onda i druge. Bez sumnje, veliku reformatori koji žele iz korijena promijeniti svoje društvo moraju biti sposobni jasno i privlačno izraziti svoje ideje i biti u stanju da se odbrane od svojih protivnika. O odsutnosti ovoga dvoga njihove misije će biti osuđene na propast odmah na samom početku.

 

Poslanik Muhammed s.a.v. je bio sposoban govornik. On je bio u stanju veoma dobro i jasno prenijeti ono s čime ga je Allah dž.š. poslao. Međutim, u prvim godinama broj muslimana je bio mali, tako da se nisu bili u stanju sami braniti. Da bi obezbijedio zaštitu za svoju misiju i sebi omogućio da nesmetano djeluje u javnosti, Poslanik s.a.v. je prvo pozvao u islam članove svoje porodice Hašim. U najmanju ruku, da rođaci i ne prihvate islam, pružili bi mu zaštitu zbog rodbinske veze do koje su tadašnji Arapi jako držali.

 

Također, on s.a.v. je vjerovao da početak reforme nekog društva leži u reformi manjeg vida zajednice tj. porodice. Ukoliko čovjek nije sposoban da utječe prvo na svoje ukućane, poziv drugima neće biti efektan. Kritičari će onda uvijek moći da koriste njegov neuspijeh da privuče nekoga od članova vlastite porodice kao dokaz za slabost i nedostatak u njegovim uvjerenjima.

 

Kada je ajet da pozove rodbinu u islam objavljen,[2] Vjerovjesnik s.a.v. je rekao hazreti Aliju b. Ebi Talibu, koji tada nije bio stariji od 15 godina, da pripremi jelo i donese mlijeko za piće. Potom je pozvao četrdeset i pet članova porodice Hašim i odlučio da im otkrije tajnu o svojoj misji. Međutim, Ebu Leheb mu nije dao priliku da dođe do riječi, pa je poziv odgodio za sljedeći dan. Sutradan je hrana opet bila pripremljena i rođaci pozvani. Kada su jeli Poslaniki s.a.v. im se obratio sljedećim riječima:

 

''... Kunem se Allahom, pored Kojeg nema boga, da sam poslan od Njega vama posebno, a poslije i svim ljudima. Moji rođaci, znajte da će smrt biti buđenje poslije sna iz kojeg ćete osvanuti u novom životu. U njemu ćete odgovarati za svoja djela. Nagrada za one koji čine dobro je džennet, a džehennem je za one koji čine zlo.

 

''Niko prije mene nije donio za svoj narod nešto bolje od onoga sa čime sam vam je došao. Donio sam vam sreću i uspjeh u ovom životu i onom poslije smrti. Gospodar mi je naredio da vas pozovem Njemu, pa ko od vas prihvata da mi pomogne i tako mi postane brat, zamjenik i moj naljednik među vama?''

 

Do ovog momenta u prostoriji je vladala potpuna tišina. Izgledalo je kao da niko neće progovoriti kada se začu glas petnaestogodišnjeg dječaka.

 

''Božiji Poslaniče, ja sam te spreman podržati.'', Ali b. Ebi Talib reče.

 

Poslanik s.a.v. mu je rekao da sjedne i onda ponovio rođacima isti poziv. Ali i ovog puta dobio je odgovor samo od jedne osobe – petnaestogodišnjeg Alija. Onda se Poslanik s.a.v. obratio ostalim rođacima:

 

''Znajte da je ovaj mladić moj brat, pomoćnik i nasljednik među vama. Slušajte njegove riječi i slijedite ga!''

 

U ovom trenutku prisutni su počeli da razgovaraju međusobno. Neko reče Ebu Talibu: ''Eto, Muhammed ti naređuje da slijediš i slušaš vlastitog sina.''

 

 

Sakrivanje istine

 

 

 

''Onda su nepravedni među njima zamijenili drugom riječi koja im je bila rečena...'' (Kur'an 7:162)

 

Ovdje ćemo ukratko spomenuti činjenicu da određeni pisci historije islama nisu bili uvijek vijerni svom zadatku. Muhammed b. Džarir et-Tabari (umro 310. p.H) u svojoj knjizi historije prenio je ovaj događaj u popunosti, ali je u svom tefsiru, na mjestu gdje objašnjava ajet ''I upozoru svoju rodbinu najbližu ...'', umjesto rečenice ''Ovaj mladić je moj brat, pomoćnik i nasljednik ...'' stoji samo ''Ovaj mladić je moj brat.''

 

Drugi pisac je Ibn Kesir Šami (umro 732. p.H). Svoju knjigu el-bidaja ven-nihaja zasnovao je na podacima iz Tabarijeve historije (tarihe tabari). Međutim, kada je pisao o ovom događaju nije želio da prenese iz Tabarijeve historije već se poziva na Tabarijev tefsir u kojem je ovaj događaj nepotpuno prenešen.

 

Tako u zadnjim generacijama imamo Dr. Haykala, bivšeg Egipatskog ministra obrazovanja. Zanimljivo je da u predgovoru svoje knjige ''Hajat –e Muhammed'' on žestoko napada orjentaliste zbog iskrivljavanja istine o islamu, nečega što bi se njemu samom moglo pripisati.

 

Naime, u prvom izdanju svoje knjige on piše, vezano za ovaj događaj, da je Poslanik s.a.v. tražio da ga neko podrži iz njegove porodice i da se Ali jedini javio, ali potpuno izbacuje Poslanikovo naređenje da ga slušaju i slijede. U drugom izdanju iste knjige on ide još dalje tako što potpuno izostavlja Alijev odziv.

 

[1] Varaqa i Umejja, dva pripadnika plemena Kurejša, prihvatili su kršćanstvo nakon što su proučavali Toru i Indžil. Bili su aktivni u pozivanju Arapa toj vjeri.

[2] ''I upozori svoju rodbinu najbližu ...! (K.26:114)

Esadov susret s Poslanikom s.a.v.

 

Dugo vremena (oko 120 godina) su arapska plemena Avs i Kazradž bila u krvavoj zavadi.Vodili su drugih ratove u kojima su se međusobno ubijali, zarobljavali, uništavali jedni drugima ljetine i imovinu, itd. Esad bin Zurarah je bio ugledan čovjek plemena Kazradž. U jednom od mjeseci hadočašća, u kojem Arapi nisu ratovali, on se uputi u Mekku s namjerom da traži pomoć od Kurejša za svoje pleme protiv stogodišnjeg neprijatelja.

 

Kako je bio u rodbinskoj vezi sa 'Atbahom ibn Rabijja dođe kod njega na konak. Kada mu je rekao razlog posjete, rođak mu reče: "Trenutno ti ništa ne možemo obećati zbog stanja u kojem se nalazimo. Među nama se pojavio čovjek koji vrijeđa naše bogove i tvrdi da su naši preci bili neznalice i sujevjerni. Svojim primamljivim govorom uspio je privući neke mlade ljude i tako stvoriti razdor među nama. Sve vrijeme, osim u mjesecima hodočašća, provodi van Mekke. Međutim kada dođe vrijeme hadža vraća se u Mekku da bi se smjestio pokraj Ka'be i pozivao ljude svojoj vjeri."

 

Kada je vidio da mu prilike nisu naklonjene, Esad odluči da se vrati kući, ne posjetivši više nikoga. Ipak, držeći se starog običaja, odluči da obiđe Ka'bu prije nego napusti Mekku. Znajući za to, Atbaha ga upozori da se pazi da ne čuje omamljujuće riječi čovjeka koji za sebe tvrdi da je Božiji poslanik. Esad odluči da posluša dobronamjerni rođakov savjet. Da bi se osigurao, u uši ugura pamučne vune, i onda se tako "gluh" uputi ka Ka'bi.

 

Polahko se približavao razgledajući oko sebe. Kada je prvi puta obišao Ka'bu ugleda Muhammeda, s.a.v., kako sjedi okružen grupom ljudi njegovog plemena Hašim, koji su ga štitili od mogućih neprijatelja. Bojeći se Poslanikovih magičnih riječi Esad mu se nije usudio približiti. Ponovo pođe obilaziti Ka'abu i poče razmišljati o svom postupku. Zaključi da se ponaša nerazumno, jer kada se vrati kući ljudi će ga pitati o događajima vezanim za novog poslanika i njegovu vjeru. Kako će biti u stanju dati zadovoljavajući odgovor ako ne bude saznao o tome iz prve ruke? Zato odluči da mu priđe i da porazgovara s njim.

 

Pozdravio je Muhammeda, s.a.v., sa en'am sabahan (dobro jutro), kako je bio i običaj tadašnjih Arapa. Umjesto da mu odmah uzvrati pozdrav, Poslanik, s.a.v., mu je objasnio da je Allah, s.v.t., propisao ljudima bolji pozdrav. Kada se sretnu treba da jedan drugom kažu selamun alejkum (mir neka je tebi). Poslije toga je Esad zatražio da mu objasni vjeru kojoj poziva ljude. Kao odgovor poslanik Muhammed, s.a.v., mu je proučio sljede će ajete iz časnog Kur'ana:

 

"Reci (Muhammede!): Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje: da Mu ništa nepridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu, svoju zbog nemaštine, ne ubijate - jer mi i vas i njih hranimo - ne približujte se nevaljalštinama, bile one javne ili tajne; ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva, - eto to vam On preporučuje da biste razmislili , i da se imetku siročeta ne približavate, osim na najljepši način, sve dok punoljetno ne postane, i da krivo na litru i na kantaru ne mjerite, - Mi nikoga preko njegove mogućnosti ne zadužujemo -, i kada govorite, da krivo ne govorite, pa makar se ticalo i srodnika, i da obaveze prema Allahu ne kršite, - eto to vam On naređuje da biste to na umu imali. (Kur'an 6:151,152)

 

Ovi ajeti nam daju sliku o načinu života Arapa prije islama, bolestima kojim je bolovalo tadašnje društvo, ali i lijek za njih. Božiji Poslanik, s.a.v, je ovim ajetima objasnio Esadu ciljeve i učenja svoje vjere, poslije čega je ovaj primio islam. Zamolio je Poslanika da s njim pošalje nekoga da poduči njegovo pleme islamu. Muhammed, s.a.v., šalje sposobnog govornika, Mus'aba bin Numejra.

 

Islam protiv praznovjerja

 

Časni Kur'an kaže: "Poslanik će ih tereta i okova koji su ih pritiskali osloboditi" (K.7:157). U ovom ajetu teret i okovi se odnose na pogrešna uvjerenja i praznovjerja koja sprječavaju razvijanje čovjekovih intelektualnih sposobnosti.

 

Jedna od velikih odlika poslanika Muhammeda, s.a.v., je bila njegova borba protiv sujevjerja, mitova i nastranog vjerovanja. On je sebi stavio u zadatak da pročisti ljudski um i misao od praznovjerja. Znao je da kaže: "Došao sam da osnažim ljudski um i da se borim protiv svake vrste sujevjerja, čak i onoga što bi moglo koristiti širenju islama."

 

Smrt sina Ibrahima, koji je bio star samo šest mjeseci, rastužila je Muhammeda, s.a.v., iizazvala suze u njegovim očima. Isti dan kada je dijete umrlo desilo se pomračenje sunca.Praznovjerni među Arapima su to protumačili kao znak veličine Poslanikove tuge i bola. Kada je do njega došla vijest da su neki ljudi povjerovali da je zbog hazreti Ibrahimove smrti došlo do pomračenja sunca, Poslanik, s.a.v., je izašao među muslimane i rekao:

 

"Sunce i mjesec su dva velika znaka (ajeta) Allahove moći. Oni se pokorno kreću po Njegovom naređenju. Njihovo pomračenje nema veze sa čijom smrću ili životom. Zato, svaki put kada se pomračenje desi klanjajte ajet1 namaz." Poslije toga je sišao sa mimbera i klanjao namaz s drugima. Činjenica da se pomračenje sunca desilo na dan smrti njegovog sina, mogla se dobro iskoristiti za propagiranje islama i kao dokaz njegove veze sa Svemogućim Bogom. Međutim, Poslanik, s.a.v., nije želio da se islam širi na praznovjerju.

 

Muhammed, sallallhu 'ajehi ve alihi, je bio protiv obožavanja idola i praznovjerja i prije doba u kojem je propagirao islam. U njegovoj ranoj mladosti nalazimo ga kako pokazuje odbojnost prema praznovjerju. Kada je imao manje od četiri godine o njemu se starala Halima. Jednog dana poželio je da sa ostalom djecom pođe u igru. "Sljedećeg dana," prenosi Halima, "okupala sam Muhammeda, počešljala ga i stavila mu konac sa Jemeni zrnom oko vrata da ga zaštiti od zlih utvara. Muhammed je odmah skinuo konac i rekao mi: "Majko, ne brini! Moj Bog je uvijek samnom. On me štiti i čuva."

 

U Poslanikovo doba broj pismenih u centru Hidžaza nije prelazio sedamnaest što je bio jedan od glavnih razloga za široku rasprostranjenost sujevjerja. Neka nomadska Arapska plemena su "liječili" svoje bolesne privjescima napravljenim od kamenja i kostiju. Kada su njihovi predstavnici došli poslaniku Muhammedu, s.a.v., i rekli mu da su čuli da muslimani liječe svoje bolesne ljekovitim biljem i medicinom, on, s.a.v., im je rekao: "Potrebno je da svaki bolesnik traži lijek za svoju bolest, jer Allah je za svaku bolest stvorio i lijek za nju."

 

Kada je Sa'ad bin Ebi Vakas imao problema sa srcem, Poslanik mu je rekao: "Trebaš otići da te pregleda Haris Kaldah, čuveni liječnik Thakifa." Poslije mu je rekao za lijek koji mu je pomogao. Kada je jedan čovjek došao pred Poslanika, s.a.v., sa sinom na čijem je vratu visio privjesak, jer ga je bolilo grlo, on mu je rekao: "Nemoj strašiti dijete sa tim stvarima. Lijek za to je ulje aloe- drveta."

 

Zbog praznovjerja Arapi su mučili životinje. Tako, ako krava nije htjela piti vodu tukli su vola, ako bi neko ugledan umro, pokraj njegovog kabura bi zavezali kamilu i ne bi joj davali ni da jede ni da pije sve dok nebi uginula. To sve zato da bi uglednik imao kamilu za jahanje poslije svoje smrti; za onoga koji je za života klao kamile i hranio rodbinu i prijatelje, u njegovu čast bi sjekli kamiline noge i puštali je da umre u velikim mukama pokraj njegovog kabura.

 

Poslanik Muhammed, s.a.v., kaže: "Jahaća životinja ima šest prava nad svojim vlasnikom:

 

kada prekine putovanje treba je nahraniti, kada prođe pokraj vode treba joj dati da pije, ne smije je udarati po njušci, ako će duže razgovarati s nekim treba sjahati, ne treba je pretovarati i ne treba je jahati duže nego životinja može izdržati.

 

 

__________________________

1- Ajet namaz je vadžib da se klanja kada smo svjedoci velikih prirodnih pojava kao što je pomračenje sunca i mjeseca, zemljotresi, cikloni, itd..

Javno ispovjedaj ... !

 

Poslije pozivanja u islam rodbine, Poslaniku, s.a.v., je bilo objavljeno da uputi opšti poziv.

 

“Javno ispovjedaj ono što ti se naređuje i mnogobožaca se okani, Mi ćemo te osloboditi onih koji se rugaju, koji pored Allaha drugog boga uzimaju.” (K.15:94-96)

 

Jednog dana Muhammed, s.a.v., se popeo na brdo iznad Mekke i glasno povikao: “Jaa Sabahah!”[1] Pripadnici raznih plemena su se brzo okupili da čuju vijest.

 

“Ljudi, da li ćete mi vjerovati ako vam kažem da iza ovog brda neprijateljska vojska kreće prema vama s namjerom da vas napadne?”

 

“Vjerovati hoćemo, jer do sada laž od tebe nismo čuli”, gotovo uglas svi rekoše.

 

“O Kurejši, spasite se vatre! Ja vas ne mogu od Allaha sačuvati. Pazite se bolne muke! Ja sam vam kao čovjek koji je ugledao vojsku neprijatelja kako ide prema njegovom narodu, pa im trči najbrže što može da ih opomene i spasi.”

 

Mada su Kurejši manje-više znali čemu je pozivao, ovakav dramatičan nastup izazvao je strah u njihovim srcima. Tada je Ebu Leheb povikao: “Sram te bilo! Radi čega si nas zvao.” Poslije ovoga narod se razišao.

 

Da bi postigli određeni cilj u životu potrebno je da vjerujemo u njegovu ispravnost i uporno radimo na njegovom ostvarenju. Poslanikovo samo-pouzdanje i vjera kušani su mnogo puta od strane Kurejša koji su uporno nastojali da ga odvrate od cilja. Uporan rad omogućio mu je da u potpunosti ispuni zadatak sa kojim ga je njegov Stvoritelj zadužio.

 

Poslanik Muhammed s.a.v. je već bio stvorio vjernu grupu sljedbenika kojoj su se svakim danom priključivali novi. Ovo je brinulo Kurejše. Nema sumnje da je ovaj pokret mogao biti smrvljen na samom početku, ali razlog zašto nije bio je taj što su prvi muslimani poticali iz različitih mekanskih plemena i porodica, tako da Kurejši nisu mogli poduzeti odlučnu zajedničku akciju. Poslije uzajamnih savjetovanja odlučeno je da pokušaju “urazumiti” Muhammeda, s.a.v., prvo privlačnim ponudama, a zatim i prijetnjama. Deset godina su pokušavali da ga promijene i pridobiju, ali uzalud. Kada ništa nije pomoglo odlučili su da ga ubiju. Tada mu je Allah, dž., naredio da preseli u Medinu.

 

Za vrijeme ovih deset godina glava porodice Hašim bijaše Ebu Talib, čovjek uzvišenog karaktera i plemenitih osobina. Njegova kuća bijaše sklonište siromašnih i siročadi. On, sam bijaše uglednik Mekke, čuvar Ka’be i Muhammedov zaštitnik poslije smrti Abdul Mutaliba. Grupa Kurejša uputi se njemu i ovako mu se obrati: “Ebu Talibe, tvoj bratić vrijeđa naše bogove, kritikuje naša vjerovanja, ismijava naše drevne običaje i tvrdi da su naši preci živjeli u zabludi. Reci mu da prestane ili ga predaj nama!”

 

Ebu Talib im lijepo odgovori, smiri ih i oni se vratiše ništa ne poduzimajući. Međutim islam se širio, broj muslimana povećavao i nova vjera uzimala maha među stanovnicima okolnih naselja i među putujućim beduinima. “Nova knjiga” svojim neodoljivim ajetima polahko ali sigurno se uvlačila u srca Arapa. Poslanik, s.a.v., je naročito koristio priliku da predoči novu vjeru onima koji bi se okupljali u velikom broju oko svete Ka’be u mjesecima u kojima je ratovanje bilo zabranjeno. Kada su vođe vidjele da je Muhammed, s.a.v., sve bolje i bolje priman i da se broj njegovih sljedbenika iz dana u dan povećavao, ponovo se uputiše Poslanikovom jedinom zaštitiniku, Ebu Talibu. Morali su ga uvjeriti da islam pretstavlja zaista ozbiljnu opasnost vjeri predaka.

 

“Ebu Talibe, cijenimo te zbog uglednog položaja i stare dobi. Dolazili smo ti i ranije sa istim zahtjevom - da spriječiš svog bratića u širenju nove vjere - ali se nisi mnogo obazirao na to. Stvar je postala nepodnošljiva. Nećemo više trpiti da nam vrijeđa bogove i kritikuje vjeru otaca. Sada ga ti spriječi, a ako nećeš mi ćemo se pobrinuti da ga ušutkamo. Spremni smo se boriti i protiv tebe ako treba.”

 

Riječi Kurejša su zvučale očajno prijeteće i Ebu Talib je uvidio opasnost. Obećao im je da će razgovarati sa Muhammedom, s.a.v.. Ovo je bila prilika da Ebu Talib vidi koliko vjere i samopouzdanja ima u grudima tog velikog čovjeka. Muhammedove riječi historija je zapisala zlatnim slovima:

 

“Dragi amidža, kunem se velikim Allahom da mi stave sunce u desnu ruku a mjesec u lijevu neću prestati zvati u vjeru i niti stati ka svome cilju. Tako će biti sve dok ne savladam sve prepreke ili život izgubim na tom putu”.

 

Muhammedove oči ispunjene suzama sijale su nepokolebljivom odlučnošću. Ebu Talib je stajao bez riječi, a Muhammed polahko krenuo da napusti prostoriju. Ebu Talib ga je gledao kako se udaljava pa ga pozva nazad i reče: “Allaha mi! Neću te prestati braniti, a ti radi i dalje ono što ti vjera traži.”[2] Mada nije otvoreno prihvatio islam, Ebu Talib je vjerovao u svog bratića kojeg je veoma volio.

 

Ponovo su se Kurejši bacili na rješenje svog problema. Sada su se sastali da otkriju pravi razlog Ebu Talibove velike vezanosti za Muhammeda, s.a.v.. Neko reče da ga štiti jer ga je othranio i usvojio kao sina. Ako bi mu pronašli dječaka boljeg od njega možda bi ga usvojio a njima prepustio Muhammeda s.a.v. Odabraše ‘Ammara sina Validovog, za kojeg kažu da je bio najljepši mladić u Mekki, i s njim se uputiše Ebu Talibovoj kući.

 

“Ebu Talibe, vidi Validovog malog, kako je lijep i pametan. Uzmi njega, a daj nama Muhammeda.” Kada je čuo ovo, povikao je na njih glasom punim ljutnje i crvena lica: “Kako li ste nepravedni prema meni!? Da vam ja odgajam sina, a dam svoje najdraže dijete da ga ubijete? Allaha mi neće moći tako!”

 

Kada su vidjeli da ni ovo nije pomoglo više se ne upuštaše s njim u razgovor. Sada su se okrenuli ka Muhammedu, s.a.v., želeći da pronađu njegove slabosti s nadom da ga preko njih pridobiju. Ovaj put su se uputili Ebu Talibovoj kući s novom ponudom. Ušli su i zatekli Muhammeda, s.a.v., u Ebu Talibovom prisustvu. Vođa grupe im se obrati: “Ebu Talibe, Muhammed unosi razdor u naše redove i ismijava našu vjeru. Ako ovo čini želeći doći do bogatsva, spremni smo ga dobro obogatiti; ako mu je cilj doći do visokog položaja, spremni smo ga postaviti za našeg vođu; ako je bolestan, u stanju smo mu dovesti najboljeg hećima da ga liječi…”

 

Ebu Talib se okrenu prema Muhammedu, s.a.v., i reče: “Čuješ li šta ti stariješine plemena nude u zamjenu da prestaneš napadati idole?”

 

“Od njih ništa ne želim. Osim toga, umjesto da mi sve to daju, bolje bi im bilo da prihvate samo jedno što ću im reći. To će im omogućiti vlast nad svim Arapima i strancima”, Poslanik, s.a.v., im je odgovorio.

 

“Reci šta je to?”, Ebu Džahl reče.

 

“Prihvatite da nema boga osim Allaha.” Poslanik, s.a.v., mu odgovori.

 

Na ovo se ovi počeše pogledati između se, sve dok jedan od njih ne reče: “Zar da napustimo svih trista šezdeset bogova i imamo samo jednog!?” Poslije ovoga vođe Kurejša su se podigle i ljutite napustile Ebu Talibovu kuću.

 

O ovome događaju je bio objavljen sljedeći ajet:

 

“Oni se čude što im je jedan od njih došao da ih opominje, i govore nevjernici: ‘Ovo je čarobnjak, lažov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je zaista nešto veoma čudno!” I oni ugledni između njih krenuše: “Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovim se, uistinu, nešto veliko hoće! Za ovo nismo čuli u vjeri predaka naših; ovo nije ništa drugo već namještena laž; zašto baš njemu, između nas, da bude poslana Opomena!?”

 

(K. 38:4-8)

[1] To je bio povik kojim su se Kurejši upozoravali na neposrednu opasnost.

 

 

[2] Seerah-i Ibn Hisham, dio& X, str. 265

Stradanja prvih muslimana i prve migracije

 

Napadi Ebu Džehla postadoše sve učestaliji. Koristio je svaku priliku da zlostavlja i ponižava Muhammeda s.a.v. Hamza je bio jedan od njegovih rođaka i vjernih sljedbenika koji ga je branio od tog napasnika. Tako, pred skupinom Mekanlija, nakon što je čuo od drugih da mu je Ebu Džehl zlostavljao rođaka, Hamza ga je izudarao svojim lovačkim lukom. “Zašto si ga vrijeđao? I ja sam prihvatio njegovu vjeru, pa ako imaš nešto protiv pokaži to odmah sada,” reče Hamza.

 

Jednom Ebu Džahl javno obeća da će staviti kamen na Poslanikovu glavu kada bude klanjao. Međutim, kada je podigao kamen iznad Muhammedove glave, pred očima mu se prikaza scena koja ga primora da ustukne. Prisutni, koji su se iskupili da vide hoće li Ebu Džehl ispuniti obećanje, primijetili su strah na njegovom licu.

 

Ukba b. Ebi Mu’it je jednom ugledao Muhammeda s.a.v. kako ide pokraj Kabe. Odmotao je turban i načinio od njega omču koju je prebacio preko njegove glave. Onda ga je vukao sve dok ga nije udaljio od Svete kuće. Neki ljudi su ga oslobodili bojeći se osvete Hašimija.

 

Najveće patnje su dolazile od Ebu Leheba i njegove žene, Umme Džemile, Muhammedovih s.a.v. prvih komšija. Svaki dan su mu pred vrata bacali smeće, a stazu kojom bi prolazio zasipali su trnjem. Jednog dana su mu na glavu bacili ovčiji izmet.

 

Žrtve Kurejša su bili oni najnezaštićeniji, robovi i članovi porodica s malim brojem članova. Tako Umejja b. Kalaf svoju mržnju nije mogao ispoljiti na Muhammedu s.a.v. bojeći se njegovih rođaka, pa je njegov crni rob, Bilal, bio meta njegovih okrutnih napada. Golih leđa bi ga vezivao na vrelu pustinjsku zemlju, a na grudi bi mu navaljivao težak kamen, tražeći od njega da napusti islam. Međutim, Bilal i pored takvih muka nije popuštao.

 

 

Ammar, njegov otac Jasir i majka Sumejja prihvatiše islam. Kada za to saznadoše neprijatelji, istjeraše ih iz kuće i mučiše ih u vreloj pustinji. Rezaše ih sabljama, pržiše vatrom i udaraše bičem od tanke kože. Jasir ne izdrža dugo i ispusti dušu pred ženom i sinom. Sumejja priđe Ebu Džehlu i reče mu da njena vjera nije postala manja. On uze koplje i njime je nemilosrdno ubi. Kada i bez majke ostade, da bi sačuvao goli život, Ammar reče mušricima ono što su željeli čuti. Potpuno shrvan onim što mu se desilo uputi se Muhammedu s.a.v. i prizna mu da se odrekao islama da bi sačuvao život.

 

“Da li se u tvom srcu išta promijenilo?” upita ga Poslanik. “Boga mi, srce mi je ispunjeno vjerom”, odgovori Ammar. “Ako je tako onda se ne boj da je sakriješ i spasiš se proganjanja”, savejtova ga Muhammed s.a.v.. O tome ovaj ajet bi objavljen:

“Allahova kazna čeka onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, - osim ako bude na to primoran a srce mu ostane čvrsto u vjeri.” (K.16:106)

 

Jedno od riješenja za njihovu, iz dana u dan goru situaciju, bila je selidba u neko mjesto gdje neće biti proganjani zbog svoje vjere. Allah dž. kaže u Svojoj knjizi:

“O robovi Moji koji vjerujete, Moja je zemlja prostrana, zato se samo Meni klanjajte!” (K.29:56)

Ovaj ajet govori o dužnosti vjernika da izaberu za sebe mjesto boravka u kojem će biti u stanju pridržavati se Allahovih propisa.

 

Poslanik Muhammed s.a.v. je tačno znao kroz kakve nevolje prolaze njegovi sljedbenici. Njega su štitili rođaci, ali ta zaštita nije mogla obuhvatiti i sve njih. Jednog dana Poslanik s.a.v. im je rekao: “Ako odete u Etiopiju živjet ćete bolje. Tamo vlada snažan i pravedan čovjek, pa u njoj niko nije tlačen. Tu možete biti sve dok Allah ne odluči drugačije.”

 

Poslanikove riječi imadoše snažnog efekta, pa neki još iste noći pokupiše stvari i uputiše se ka moru na zapadnoj strani Arabijskog poluostrva. Broj onih koji otputovaše bijaše deset, od kojih četvero bijahu žene. Kurejši saznadoše za njihovu nakanu, pa se dadoše u potjeru sa namjerom da ih vrate. Ali kada dođoše na obalu saznadoše da je brod za Etiopiju veće otplovio. Izbjegli muslimani za sobom ostaviše domove, porodice i sav imetak. Briga o tim stvarima bijaše im manja od želje da sačuvaju svoju vjeru. Uskoro se i druga grupa muslimana uputi za prvom. Vođa ove bio je Džafer b. Ebi Talib. Tako se broj izbjeglih muslimana koji pronađoše utočište u dalekoj Etiopiji pope se na osamdeset i tri.

 

Kurejši za njima poslaše dva izaslanika sa poklonima za kralja i njegove ministre. Njihov zadatak je bio da vrate izbjeglice nazad u Mekku.

 

Izaslanici opisaše izbjeglice kao neuračunljive osobe, koje su napustile vjeru predaka i slijede novotarije. Sada nastoje zloupotrijebiti kraljevu dobrotu i slobodu u njegovoj zemlji. Kralj pozva Džafera b. Ebi Taliba da ga lično ispita. “Zašto ste se odrekli vjere praotaca i prihvatili neku novu, koja se razlikuje i od naše, a i od vjere vašeg naroda?” – upita kralj.

 

Džafer mu je ovako odgovorio: “Mi smo bili u velikom neznanju i obožavali kipove. Nismo se ustručavali jesti lešine, niti činiti svaku gadnu radnju. Komšije nismo poštovali. Naši jaki su tlačili naše slabe. Ljudi u rodbinskoj vezi su bili u zavadi, čak i ratovali jedni protiv drugih.

 

“Tako je bilo sve dok se jedan čovjek među nama, poznatog poštenja i iskrenosti, ne podiže, zadužen od Boga, da nas pozove da služimo samo jednom Bogu i da napustimo obožavanje raznih idola. On nam nalaže da vratimo povjerene stvari, da budemo čisti i uredni, da se odnosimo lijepo sa rodbinom i komšijama, da se između sebe ne napadamo i ne ubijamo bez valjanog razloga, da ne činimo blud, da lažno ne svjedočimo, ne otimamo imovinu siročadi i lažno ne optužujemo žene za prevaru.

 

“Kaže nam da klanjamo, postimo i dajemo zekat iz našeg imetka. Povjerovali smo mu i počeli smo služiti i zahvaljivati samo jednom Bogu. Tako smatramo dozvoljenim sve ono što je On dozvolio i zabranjenim sve ono što je On zabranio. Zbog svega toga Kurejši su se okrenuli protiv nas. Stavljaju nas na muke i ubijaju naše slabe. Time nas žele vratiti obožavanju kamenih idola i svojim običajima koje naša vjera smatra ponižavajućim. Pružali smo otpor sve dok smo imali snage. Kada više nismo mogli, da bismo sačuvali vjeru, napustili smo rodni grad, naše najmilije i svu imovinu i uputili se u ovu zemlju, jer smo čuli o prevednosti njenog vladara.”

 

Kada je čuo ovo, kralj zatraži od muslimana da mu pročitaju nešto iz Kur’ana. Džafer je odabrao ajete koje govore o Merjemi, majci Isaovoj. Kada ih čuše prisutnima se oči ispuniše suzama. Kralj reče: “Ono što je naš poslanik Isa donio i ono sa čime je vaš Poslanik došao potiče iz istog izvora. Vratite se mirni svojim kućama, jer ja vas nikad neću predati ovima.”

 

 

Poziv u islam upućen Kurejšima

 

Poslije pozivanja u islam rodbine, Poslaniku, s.a.v., je bilo objavljeno da uputi opsti poziv.

 

“Javno ispovjedaj ono sto ti se naredjuje i mnogobozaca se okani, Mi cemo te osloboditi onih koji se rugaju, koji pored Allaha drugog boga uzimaju.” (Kur'an,15:94-96)

 

Jednog dana Muhammed, s.a.v., se popeo na brdo iznad Mekke i glasno povikao: “Jaa Sabahah!” (To je bio povik kojim su Kurejsi upozoravali jedni druge na neposrednu opasnost) Pripadnici raznih plemena su se brzo okupili da cuju vijest.

 

“Ljudi, da li cete mi vjerovati ako vam kazem da iza ovog brda neprijateljska vojska krece prema vama s namjerom da vas napadne?”

“Vjerovati hocemo, jer do sada laz od tebe nismo culi”, gotovo uglas svi rekose.

“O Kurejsi, spasite se vatre! Ja vas ne mogu od Allaha sacuvati. Pazite se bolne muke! Ja sam vam kao covjek koji je ugledao vojsku neprijatelja kako ide prema njegovom narodu, pa im trci najbrze sto moze da ih opomene i spasi.”

 

Mada su Kurejsi manje-vise znali cemu je pozivao, ovakav dramatican nastup izazvao je strah u njihovim srcima. Tada je Ebu Leheb povikao: “Sram te bilo! Radi cega si nas zvao.” Poslije ovoga narod se razisao.

 

Da bi postigli odredjeni cilj u zivotu potrebno je da vjerujemo u njegovu ispravnost i uporno radimo na njegovom ostvarenju. Poslanikovo samo-pouzdanje i vjera kusani su mnogo puta od strane Kurejsa koji su uporno nastojali da ga odvrate od cilja. Uporan rad omogucio mu je da u potpunosti ispuni zadatak sa kojim ga je njegov Stvoritelj zaduzio.

 

Poslanik Muhammed s.a.v. je vec bio stvorio vjernu grupu sljedbenika kojoj su se svakim danom prikljucivali novi. Ovo je brinulo Kurejse. Nema sumnje da je ovaj pokret mogao biti smrvljen na samom pocetku, ali razlog zasto nije bio je taj sto su prvi muslimani poticali iz razlicitih mekanskih plemena i porodica, tako da Kurejsi nisu mogli poduzeti odlucnu zajednicku akciju. Poslije uzajamnih savjetovanja odluceno je da pokusaju “urazumiti” Muhammeda, s.a.v., prvo privlacnim ponudama, a zatim i prijetnjama. Deset godina su pokusavali da ga promijene i pridobiju, ali uzalud. Kada nista nije pomoglo odlucili su da ga ubiju. Tada mu je Allah, dz.s., naredio da preseli u Medinu.

 

Za vrijeme ovih deset godina glava porodice Hasim bijase Ebu Talib, covjek uzvisenog karaktera i plemenitih osobina. Njegova kuca bijase skloniste siromasnih i sirocadi. On, sam bijase uglednik Mekke, cuvar Ka’be i Muhammedov zastitnik poslije smrti Abdul Mutaliba. Grupa Kurejsa uputi se njemu i ovako mu se obrati: “Ebu Talibe, tvoj bratic vrijedja nase bogove, kritikuje nasa vjerovanja, ismijava nase drevne obicaje i tvrdi da su nasi preci zivjeli u zabludi. Reci mu da prestane ili ga predaj nama!”

 

Ebu Talib im lijepo odgovori, smiri ih i oni se vratise nista ne poduzimajuci. Medjutim islam se sirio, broj muslimana povecavao i nova vjera uzimala maha medju stanovnicima okolnih naselja i medju putujucim beduinima. “Nova knjiga” svojim neodoljivim ajetima polahko ali sigurno se uvlacila u srca Arapa. Poslanik, s.a.v., je narocito koristio priliku da predoci novu vjeru onima koji bi se okupljali u velikom broju oko svete Ka’be u mjesecima u kojima je ratovanje bilo zabranjeno. Kada su vodje vidjele da je Muhammed, s.a.v., sve bolje i bolje priman i da se broj njegovih sljedbenika iz dana u dan povecavao, ponovo se uputise Poslanikovom jedinom zastitiniku, Ebu Talibu. Morali su ga uvjeriti da islam predstavlja zaista ozbiljnu opasnost vjeri predaka.

 

“Ebu Talibe, cijenimo te zbog uglednog polozaja i stare dobi. Dolazili smo ti i ranije sa istim zahtjevom - da sprijecis svog bratica u sirenju nove vjere - ali se nisi mnogo obazirao na to. Stvar je postala nepodnosljiva. Necemo vise trpiti da nam vrijedja bogove i kritikuje vjeru otaca. Sada ga ti sprijeci, a ako neces mi cemo se pobrinuti da ga usutkamo. Spremni smo se boriti i protiv tebe ako treba.”

 

Rijeci Kurejsa su zvucale ocajno prijetece i Ebu Talib je uvidio opasnost. Obecao im je da ce razgovarati sa Muhammedom, s.a.v.. Ovo je bila prilika da Ebu Talib vidi koliko vjere i samopouzdanja ima u grudima tog velikog covjeka. Muhammedove rijeci historija je zapisala zlatnim slovima:

 

“Dragi amidza, kunem se velikim Allahom, da mi stave sunce u desnu ruku a mjesec u lijevu necu prestati zvati u vjeru i niti stati ka svome cilju. Tako ce biti sve dok ne savladam sve prepreke ili zivot izgubim na tom putu”.

 

Muhammedove oci ispunjene suzama sijale su nepokolebljivom odlucnoscu. Ebu Talib je stajao bez rijeci, a Muhammed s.a.v. polahko krenuo da napusti prostoriju. Ebu Talib ga je gledao kako se udaljava pa ga pozva nazad i rece: “Allaha mi! Necu te prestati braniti, a ti radi i dalje ono sto ti vjera trazi.” Mada nije otvoreno prihvatio islam, Ebu Talib je vjerovao u svog bratica kojeg je veoma volio.

 

Ponovo su se Kurejsi bacili na rijesenje svog problema. Sada su se sastali da otkriju pravi razlog Ebu Talibove velike vezanosti za Muhammeda, s.a.v.. Neko rece da ga stiti jer ga je othranio i usvojio kao sina. Ako bi mu pronasli djecaka boljeg od njega mozda bi ga usvojio a njima prepustio Muhammeda s.a.v. Odabrase ‘Ammara sina Validovog, za kojeg kazu da je bio najljepsi mladic u Mekki, i s njim se uputise Ebu Talibovoj kuci.

 

“Ebu Talibe, vidi Validovog malog, kako je lijep i pametan. Uzmi njega, a daj nama Muhammeda.” Kada je cuo ovo, povikao je na njih glasom punim ljutnje i crvena lica: “Kako li ste nepravedni prema meni!? Da vam ja odgajam sina, a dam svoje najdraze dijete da ga ubijete? Allaha mi nece moci tako!”

 

Kada su vidjeli da ni ovo nije pomoglo vise se ne upustase s njim u razgovor. Sada su se okrenuli ka Muhammedu, s.a.v., zeleci da pronadju njegove slabosti da ga preko njih pridobiju. Ovaj put su se uputili Ebu Talibovoj kuci s novom ponudom. Usli su i zatekli Muhammeda, s.a.v., u Ebu Talibovom prisustvu. Vodja grupe im se obrati: “Ebu Talibe, Muhammed unosi razdor u nase redove i ismijava nasu vjeru. Ako ovo cini zeleci doci do bogatsva, spremni smo ga dobro obogatiti; ako mu je cilj doci do visokog polozaja, spremni smo ga postaviti za naseg vodju; ako je bolestan, u stanju smo mu dovesti najboljeg hecima da ga lijeci…”

 

Ebu Talib se okrenu prema Muhammedu, s.a.v., i rece: “Cujes li sta ti starijesine plemena nude u zamjenu da prestanes napadati idole?”

“Od njih nista ne zelim. Osim toga, umjesto da mi sve to daju, bolje bi im bilo da prihvate samo jedno sto cu im reci. To ce im omoguciti vlast nad svim Arapima i strancima”, Poslanik, s.a.v., im je odgovorio.

“Reci sta je to?”, Ebu Dzahl rece.

“Prihvatite da nema boga osim Allaha.” Poslanik, s.a.v., mu odgovori.

Na ovo se ovi pocese pogledati izmedju se, sve dok jedan od njih ne rece: “Zar da napustimo svih trista sezdeset bogova i imamo samo jednog!?” Poslije ovoga vodje Kurejsa su se podigle i ljutite napustile Ebu Talibovu kucu.

 

O ovome dogadjaju je bio objavljen sljedeci ajet:

“Oni se cude sto im je jedan od njih dosao da ih opominje, i govore nevjernici: ‘Ovo je carobnjak, lazov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je zaista nesto veoma cudno!” I oni ugledni izmedju njih rekose: “Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovim se, uistinu, nesto veliko hoce! Za ovo nismo culi u vjeri predaka nasih; ovo nije nista drugo vec namjestena laz; zasto bas njemu, izmedju nas, da bude poslana Opomena!?”

(K. 38:4-8)

 

Otpor islamu uglednika Mekke

 

Jednog dana, poslije zalaska sunca, vođe zakazaše sastanak u blizini Kabe. Na njega namjeravaše pozvati i Muhammeda (s.a.v.). Kada mu vijesnik reče da žele razgovarati, Poslanikovo lice se ozari i on se ponada da ga zovu jer su željeli prihvatiti Allahovu poruku. Među njima bijahu Utba, Šejba, Ebu Sufijan, Nazar b. Haris, Ebu Džehl i drugi uglednici.

 

Međutim, kada im se pridružio oni počeše razgovarati o problemima koje je uzrokovala njegova “nova vjera” i stadoše mu prigovarati zbog razdora i nesloge koje je prouzrokovao. Umjesto da se upusti u prepirku s njima, on je samo želio da mu kažu da li će ga prihvatiti i slijediti, ili ne. Međutim, oni mu kao uslov za vjerovanje postaviše čudne zahtjeve. O tome Kur’an kaže:

 

“Oni govore: ‘Nećemo ti vjerovati sve dok nam iz zemlje živu vodu ne izvedeš; ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze, pa da kroz njih svukuda rijeke provodiš; ili dok na nas nebo u parčadima ne oboriš, kao što tvrdiš; ili dok nam Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš; ili dok ne budeš imao kuću od zlata ili dok se na nebo ne uspneš; a nećemo vjerovati ni da si se uspeo dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo.’ (K.17: 90-93)

 

Međutim, da li bi stvarno povjerovali kada bi i udovoljio svim ovim njihovim zahtjevima? Davali su mu do znanja da nisu namjeravali da mu vjeruju, a kamoli da ga slušaju i slijede. Poslanik s.a.v. im je pokazivao mu’džize i ranije. Tako na primjer, Kur’an govori o cijepanju mjeseca pred njihovim očima:

 

“I Mjesec se raspolovio! a oni, uvijek kada vide čudo, okreću glave i govore: ‘Čarolija neprestana!’” (K.54:1-2)

 

Ovo se desilo kada je grupa Jevreja došla Poslaniku s.a.v. i zahtijevala da rascijepi mjesec kao uslov za vjerovanje. On se molio i mjesec se raspolovio, poslije čega su oni prihvatili islam. Ebu Džehl mu i dalje nije vjerovao i pored toga što je bio svjedok tog čuda.

 

Ali zašto mu nisu vjerovali kada su ga do juče zvali “istinoljubivi” i “povjerljivi”? Za to je postojalo nekoliko razloga:

 

Neki ga nisu prihvatali jer su i sami željeli položaj Božijeg poslanika, ili su za to imali vlastite kandidate:

 

“I još kažu: ‘Trebalo ja da ovaj Kur’an bude objavljen nekom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada.” (K.43:31)

 

Valid b. Mugejra se prepirao sa Poslanikom s.a.v. i tvrdio da je on bio podobniji da bude Božiji poslanik, jer je bio stariji, bogatiji i imao više djece. Drugi takav je bio Umeja b. Ebi Salt, koji je nagovještavao dolazak poslanika, ali kada je Muhammed s.a.v. došao sa Božijom porukom, Umeja, želeći poslanstvo za sebe, nikad mu nije povjerovao. Ebu Džehl je u jednom razgovoru sa Ahnasom rekao: “Mi i potomci Abdul Manafa smo se uvijek natjecali u veličini i ugledu. Sada kada nam je uspjelo da budemo jednaki, jedan od njih tvrdi da mu objava dolazi sa nebesa! Tako mi Boga, mi mu nikad nećemo povjerovati.”

 

Razlog zašto su odbijali islam bio je i njihov razvratan i razuzdan način života, kojem se islam suprotstavljao. Piće, kocka, blud, prepiranje, varanje, hvalisanje i slično, bile su navike koje nisu bili spremni napustiti. Kada bi slušali šta Kur’an kaže o kaznama za takve radnje u njima se javljala odbojnost prema islamu.

 

Još jedan od razloga bio je i strah od drugih idolopokloničkih plemena. Mekka je bila središte idolopoklonstva i mjesto u kojem su razna Arapska plemena čuvala svoje idole. Kurejši su bili smatrani čuvarima idola, i kao takvi bili veoma poštovani među Arapima. Bilo ih je strah da sa prihvatanjem islama ne izgube položaj i ugled. O ovome Kur’an kaže:

 

“Oni govore: ‘Ako s tobom budemo pravi put slijedili, bićemo brzo iz rodnog kraja protjerani.’” (K.28:57)

 

Pored svih tih razloga, Kurejši su se smatrali sposobnim da zaustave Muhammeda s.a.v.. Prvo su pokušali da se nagode s njim nudeći mu bogatstvo i položaj. Kada im to nije uspjelo pokušali su sa fizičkim napadima, strašenjem i zlostavljanjem. Ovo također nije pomagalo, jer su muslimani bili spremni napustiti Mekku u potrazi za boljim mjestom. Drugo, tim mjerama nisu mogli spriječiti druge, koji su dolazili u Mekku u danima hodočašća, da ih Muhammed s.a.v. upozna sa islamom. Oni bi ga slušali i kada bi se vratili svojim plemenima pričali bi o novom Poslaniku i njegovoj vjeri.

 

Ovoga su se Kurejši veoma plašili.

 

Zato su se dali u propagandu protiv Poslanika s.a.v. želeći da ga diskredituju i izoluju od društva. Ali odmah se javila prva teškoća: Šta reći o njemu? Zašto su ga mogli oklevetati? Za varanje – nisu, jer su mu neki od njih još uvijek povjeravali svoje vrijednosti na čuvanje. Njegovih četrdeset godina besprijekorno čistog života nisu im davale ni jedan razlog zbog kojeg bi ga mogli optužiti ili govoriti drugima da ga se klone.

 

Pred samu sezonu hodočašća Kurejši se okupiše u Dari Nadvi radi priprema za doček velikog broja posjetilaca. Valid se podiže i reče: “Dolaze nam dani u kojima će naš grad posjetiti mnogi gosti. Muhammed će nastojati iskoristiti ovaj period da širi svoju vjeru među Arapima. Moramo zajedno istupiti i iznijeti im jedinstven stav prema njemu i njegovoj vjeri. Ne smijemo dozvoliti da primijete razlike među nama, jer to će učiniti naše riječi nedjelotvornim. Sada predlažite šta da im kažemo o njemu?”

 

Jedan ustade i reče: “Recimo da je prorok.” Validu se ovo nije dopalo, jer ono što Muhammed (s.a.v.) govori nisu riječi proroka. Jedan reče da kažu da je lud. Valid se i ovome usprotivio, jer bi se lahko otkrilo da on nije lud čovjek. Onda su se dali u diskusiju na čijem kraju su se složili da ga proglase spretnim magičarem. Razlog za to je bio magični efekat koji su njegove riječi i knjiga (Kur’an) ostavljale na slušaoca. I kako je taj spretni magičar uspio da stvori razdor među njima, ni jedna Arapska zajednica neće biti od njega sigurna. Ovim Kurejši postupiše kao i narodi prije njih o kojima nam i časni Kur’an govori:

 

“I tako je bilo, ni onima prije ovih nije došao ni jedan poslanik a da nisu rekli: ‘Čarobnjak je!’, ili: ‘Lud je!’”. (K.51:52)

 

Da privuku pažnju drugih i odvrate ih od Muhammeda (s.a.v.), koristili su Nazara b. Harisa, koji je proveo mnoge godine u Iraku i bio upoznat sa događajima iz života perzijskih kraljeva, njihovim bitkama, herojima i raskošnim dvorcima. Vođe Kurejša su pozdravile njegovu ideju da se pojavi na javnim mjestima i privlači druge svojim pričama. Tako bi Nazar, gdje god bi došao, hvalisavo govorio: “Narode, kakva je razlika između mog govora i Muhammedovog? On vam priča o narodima koje je Bog kaznio, a ja vam govorim o narodima koje je Bog usrećio, o njihovim kraljevima i bogatim palačama.” O ovome nam Kur’an kaže:

 

“Među ljudima je i onaj koji kupuje priče za razonodu, da bi s Allahova puta iz neznanja odvodio i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimao. Takve čeka sramna kazna. A kada se njemu naši ajeti kazuju, on oholo glavu okreće, kao da ih nije ni čuo, kao da je gluh – zato mu navijesti patnju nesnosnu.” (K.31:6-7)

 

Sljedeća mjera je bila spriječavanje drugih da slušaju Muhammeda s.a.v. Odredili su ljude koji su se trebali tajno pomiješati sa drugima i kada bi vidjeli da neko želi prići Muhammedu s.a.v. oni su ga trebali spriječili ili odvratili od slušanja na svaki način, čak i pravljenjem buke. I o ovome Kur’an govori:

 

“Oni koji ne vjeruju govore: ‘Ne slušajte ovaj Kur’an, nego pravite buku da bi ste ga nadvikali!’” (K.41:26)

 

Kada bi za nekoga od ugleda saznali da naginje islamu, prilazili bi mu posebni ljudi da ga spriječe u njegovom prihvatanju. Tako, na primjer, Aša Ebu Basir, čuveni pjesnik Arabije tog vremena, ču za islam i njegovog Poslanika i u srcu osjeti neku draž i privlačnost prema njemu. Zato on odluči da lično posjeti Muhammeda s.a.v.. Mušrici saznadoše za to pa ga prije putovanja u Mekku nekoliko njih posjeti.

 

“Ebu Basire, Muhammedova vjera nije za tebe. U njoj ti nema druge žene osim tvoje,” rekoše mu.

 

“Neka i nema, jer ja preljubu ne činim”, odgovori on.

 

“U njoj ti je i vino zabranjeno”, nastaviše ovi.

 

On je volio popiti pa mu ovo teško pade.

 

“Hm… Ako je tako onda ću piti još godinu dana, pa ću onda prihvatiti islam”, reče pjesnik.

 

Ali ne bi tako. Smrt ga sustiže prije isteka te godine i on završi kao nevjernik.

 

 

 

 

 

 

Bitka na Muti

 

 

Početkom 8. godine poslije hidžre većinom krajeva Hidžaza zavladao je mir. Potpisivanje ugovora s Kurejšima i pobjeda nad jevrejima Hajbera uljevali su muslimanima osjećanje sigurnosti. Poslanik s.a.v. je iskoristio ovo primirje da pošalje svog izaslanika u Siriju s pozivom u islam upućenim njenom vladaru Harisu b. Šamiru Gassaniju. Za ovaj zadatak izabran je Haris b. Umejr Azdi. Kada je prešao granicu i ušao pogranično naselje zvano Mota bio je uhvaćen i doveden pred lokalnog upravnika Šurahbila. Kada je saznao kuda ide i šta nosi upravnik je naredio da se Haris pogubi. Njegova smrt teško pada Poslaniku koji se, kada mu je tužna vijest došla, obratio muslimanima i pozvao ih da ga osvete.

 

Međutim, u isto vrijeme muslimane zadesi još veća tragedija, i to opet od strane Sirijaca. U mesecu rabi’ul evvelu iste te godine Poslanik s.a.v. je poslao Ka’ba b. Umejra Gifarija zajedno s još petnaest misionara u region Zat Atlah u blizini granice sa Sirijom. Kada su stigli bijahu prevareni, opkoljeni i napadnuti od strane lokalnog stanovništva. Branili su se do zadnjeg daha, i tako izginuše svi osim jednog za kojeg se mislilo da je mrtav. On nekako doprje do Medine i o svemu obavijesti Poslanika s.a.v..

 

Tako se spremi vojska, koja je brojala oko tri hiljade ratnika, da kazni počinioce ovih zlodjela. Sakupili su se u mjestu zvanom Džurf, tri kilometra udaljenom od Medine prema sjeveru. Kada je sve bilo spremno za pokret u logor je došao Poslanik s.a.v. i obratio se vojsci. ‘‘Idite i ponovo pozovite te ljude da prime islam. Ako ga prime ne trebate se svetiti za smrt naših poginulih, ali ako odbiju, borite se protiv njih svom snagom. O vojnici islama, borite se u ime Allaha i kaznite Njegove i svoje neprijatelje koji žive u Siriji. Ne dirajte osobe koje su se povukle i žive u manastirima, nego napadajte šejtanove prijatelje. Ne ubijajte žene, djecu i starce. Ne sjecite stabla i ne rušite građevine.

 

‘‘Za komandanta postavljam svog amidžića Džafera b. Ebu Taliba. Ako se njemu šta desi njegov zamjenik će biti Zejd b. Hairis, a ako se njemu nešto desi njegovo mjesto će preuzeti Abdullah b. Ravahid. Ako se njemu šta desi, onda sebi sami izaberite vođu. ’’

 

Uslijedilo je naređenje za pokret. Poslanik s.a.v. i ostali muslimani su pratili armiju još neko vrijeme i onda se vratili nazad u Medinu.

 

Mnogi životopisci su zabilježili da je komandant ove armije bio Zejd b. Haris, usvojeni Poslanikov sin, i da su Džafer i Abdullah bili drugi i treći, u slučaju da se nešto njemu desi. Međutim, šiijski učenjaci tvrde da je prvi komandant bio Džafer b. Ebu Talib, a da su Zejd i Abdullaha bili određeni kao njegove zamjene. Kao razlog za ovu tvrdnju navodi se sljedeće.

 

Prvo, što se tiče statusa, pobožnosti i učenosti, Zejd nije bio na istom nivou s Džaferom. Ibn Esir piše: ‘Džaferov karakter i ponašanje bili su nalik Poslanikovim s.a.v., i on je prihvatio islam odmah nakon što je to uradio njegov brat Ali. Jednog dana Ebu Talib je vidio Alija kako klanja s Poslanikom s.a.v. stajući pokraj njega s njegove desne strane. Rekao je Džaferu, ‘Idi i ti, stani s njegove lijeve strane’. Drugo, Džafer je bio vođa onih muslimana koji su otišli u Etiopiju nakon što su bili proganjani od strane mušrika u Mekki. On je bio i njihov branioc kada su ih mušrici optužili pred kraljem Negusom, tražeći od kralja da vrati muslimane nazad u Mekku. Pridobio je kralja čitajući mu kur’anske ajete koji su govorili o poslaniku Isau i njegovoj majci, hazreti Merjemi. Treće, Džafer je bio ona ista osoba prema kojoj je Poslanik s.a.v. načinio šesnaest koraka da bi je dočekao pri njenom povratku iz Etiopije, i za koju je rekao: ‘Ne znam zbog čega bih bio radosniji – da li zbog toga što sam te ponovo sreo nakon toliko godina ili zbog toga što je Allah otvorio vrata jevreja pomoću tvog brata Alija.’’ Četvrto, čak se i hazreti Ali sjetio Džafera, njegove hrabrosti i ratnih sposobnosti. Kada je saznao da se Amr b. As pridružio Muaviji u ratu protiv njega, rekao je: ‘‘Da imam uza se svog amidžu Hamzu i svog brata Džafera naša pobjeda bi bila sigurna.’’ Bilo bi nerazumljivo da Poslanik s.a.v. stavi jednu ovakvu osobu pod komandu druge koja nije imala sve ove osobine.

 

Također, u stihovima koje su pjesnici Arabije sročili o ovoj bici, nalazimo da je prvi komandant bio Džafer a da su druga dvojica bili njegovi zamjenici. Hassãn b. Sabit u svojoj elegiji, u kojoj je opjevao smrt trojice muslimanskih komandanata i koju bilježi Ibn Hišam, kaže: ''... Neka Allah daruje Svoj blagoslov poginulim komandantima koji su pali jedan za drugim u bici na Muti. To su Džafer, Zejd i Abdullah koji su objeručke prihvatili smrt.'' Riječ tanãbi'u koja se koristi u ovim stihovima jasno pokazuje da su oni poginuli jedan za drugim i da je prvi pao Džafer. U elegiji Ka'ba b. Malika Ansarija još jasnije se vidi ko je bio privi komandant. U njoj pjesnik lično svjedoči da je Poslanik s.a.v. postavio Džafera b. Ebu Taliba kao komandanta vojske islama koja je kretala na Mutu. U njoj pjesnik veli: ''Sjeti se kada je Poslanik s.a.v. naredio vojsci islama da stane pod barjak Džafera i krene u džihad.'' Ovi stihovi, koji su pisani u najranijim danima islama, ukazuju da ono što danas nalazimo u knjigama vezano za prvog komandanta muslimana u bici na Muti nije tačno.

 

U to vrijeme Bizantijsko carstvo bilo je oslabljeno usljed brojnih ratova s Persijom. I pored toga odvojena je znatna snaga za Sirijsku granicu kada se čulo da se vojska islama uputila k njima. Sam Šuhrabil je uspio sakupiti sto hiljada ratnika iz raznih Sirijskih plemena. Kao zaleđinu, imali su još sto hiljada vojnika iz Bizantije koji su se ulogorili u mjestu Ma'ab. Neprijatelj, ne samo što je bio daleko brojno nadmoćniji, nego je bio i iskusniji i bolje opremljen. Međutim, kako ćemo uskoro vidjeti, to nije nimalo negativno utjecalo na moral komandanata muslimana.

 

Tek kada su stigli na granicu muslimani su saznali o brojčanoj snazi i pripremljenosti neprijatelja. Oformljen je vojni savjet da se odluči o najboljoj strategiji. Jedni su bili da se neko pošalje Poslaniku s.a.v., obavijesti ga o situaciji i donese im nazad njegov savjet. Ovo je trebalo biti potvrđeno, ali Abdullah b. Revahid ustade i reče: ''Poslani smo da postignemo nešto što vi, izgleda, hoćete izbjeći. Napustili smo Medinu s željom da postanemo šehidi. Na ratnom polju muslimani ne ovise o brojčanoj nadmoći. Borimo se protiv ovih ljudi na Allahovom putu i za islam - našu vjeru koja nas je učinila časnim i dostojnim poštovanja. Ako pobijedimo osvojićemo plijen a ako poginemo, pa zar i to nije jedna od naših želja!?'' Abdullahove riječi su uspjele promijeniti prvobitni stav vojnog savjeta, te on sada odluči da vojska islama do kraja ispoštuje Poslanikovo naređenje i napadne neprijatelja u naznačenom mjestu.

 

Privi susret dviju vojski desio se u mjestu zvanom Šeref. Muslimani su se onda povuklu do mjesta Mute i tu zauzeli položaje. Stali su naspram neprijatelja i čekali naređenje komandanata. Tada je Džafer uzeo zastavu islama, isukao sablju i natjerao konja ka neprijatelju. Na usnama su mu bile riječi:

 

''Kako sretan čovjek ja sam,

 

Džennet mi se približio

 

Da njegovo hladno piće kušam,

 

I žeđ nikad više ne okusio.

 

Pad Bizantije blizu vidim,

 

Naroda koji na Boga huli,

 

I po pravilima islamskim

 

Sve veze smo s njima prekinuli.

 

Spreman sam da ih udarim

 

Čim budu na me nasrnuli.''

 

Komandant islama žestoko se borio. Kada je vidio da ga je neprijatelj potpuno okružio, on ubi svog konja dajući neprijatelju do znanja da se ne misli probijati nazad do svoje vojske. Bizantijci ga napadoše sa svih strana. Prvo mu odsjekoše desnu ruku. Ali Džefer se nastavi i dalje boriti. Odsjekoše mu i lijevu. Poslije toga on pade i od silnih rana ispusti dušu. Nadmoćnog neprijatelja je čekalo još par iznenađenja. Čim je Džafer pao među njih se zaleti i Zejd b. Haris. Udarao je sabljom žestoko lijevo i desno sve dok nije bio savladan i ubijen. Na isti način postupi i Abdullah b. Ravahid, drugi ashab kojeg je Poslanik s.a.v. odredio kao Džaferovog zamjenika.

 

U vojsci islama bio je primijetan nemir. Prema Poslanikovom naređenju sada je neko od njih trebao da zauzme mjesto komandanta. Sabit b. Akram uze zastavu i reče suborcima: ''Izaberite komandanta između se!'' Kada su mu predložili to on bude taj, odbio je i pokazao na Halida b. Velida, govoreći da bi on trebao biti sljedeći vođa. Drugi se složiše, i tako Halid, koji je tek nedavno bio prešao na islam, zauze vodeću ulogu u ovoj bici. On odmah pristupi taktici za izvlačenje muslimana iz ove nezavidne situacije. Kada je pala noć on vojsku podijeli u dva dijela, te jednom reče da se tiho udalji i da se s bukom, glasno vrati. Tako su obje grupe na smjene odlazile tiho i vraćale se glasno tokom čitave noći. Neprijatelj je stekao dojam da je muslimanima došlo veliko pojačanje, te se dvoumio da ih napadne sljedećeg dana. Ovo muslimani iskoristiše da počnu s povlačenjem u dubinu Arabije.

 

Vijesti s Mute su brže putovale od vojske islama, pa muslimani Medine saznadoše o rezultatima bitke i prije njenog povratka. Izašli su do Džurfa da ih dočekaju. Po njima, ono što su muslimani uradili na Muti smatrano je za kukavičluk i bježanje iz džihada. Kada se vojska približila, bila je dočekana riječima: ''O kukavice! Zašto ste bježali iz džihada? '' Neki su uzimali prašinu i bacali je na glave vojnika. Poslije, neki od povratnika danima nisu izlazili iz svojih kuća bojeći se da ne budu opet javno prekoravani.

 

Rođenje mita

 

Kako je Ali b. Ebi Talib poznat po svom nadimku Esadullah (Allahov lav), Umejadska propagandna mašinerija trebala je imati svoju osobu koja je imala sličnu vezu s Allahom džellešanuhu. Izbor je pao na, nikog drugog do, Halida b. Velida, a nadimak koji je on trebao nositi bili je Sejfullah (Allahova sablja). U tom cilju izmišljen je hadis kako je Poslanik s.a.v. dao Halidu ovaj nadimak kada se on vratio iz bitke na Muti. Da ga je dobio u nekoj drugoj prilici bilo bi i za povjerovati. Međutim, okolnosti u kojima se odvijala ova bitka, te povlačenje vojske islama i njena kritika za to od strane muslimana Medine, nikako ne odgovaraju tvrdnji da je to bila prilika u kojoj je Poslanik s.a.v. odlikovao Halida ovim nadimkom. Kako će dobiti nadimak ''Allahova sablja'' osoba pod kojom komandom su bili vojnici koje su muslimani proglasili kukavicama i dezerterima. Ako se to odnosi samo na njih a ne na njega, onda ne bi bilo moguće za njega a da ne doživi sudbinu Džafera, Zejda i Abdullaha. Ibn S'ad piše: ''Kada se vojska islama počela povlačiti, Bizantijci su ih tjerali i ubili neke od njih.''[1] U mitu o ''Allahovoj sablji'' i njegovoj borbi u ovoj bici još stoji: ''Kada je Halid preuzeo ulogu komandanta, naredio je vojnicima da napadnu vojsku Bizantije. On sam se bacio na neprijatelja pri čemu je slomio devet sabalja, ostajući samo sa štitom.'' Autori ovog mita zaboravljaju jednu stvar, a to je da, ako su se Halid i njegovi vojnici zaista tako ponijeli u ovoj bici, zašto su ih muslimani Medine proglasili kukavicama i posipali ih prašinom po glavi!?

 

Kada je saznao o smrti amidžića, Džafera b. Ebi Taliba, Poslanik s.a.v. je gorko zaplakao. Otišao je do njegove kuće da lično obavijesti njegovu suprugu Esmu b. Umejs i ponudi utjehu. Kada se ona pojavila na vratima rekao je, ''Gdje su moja čeljad?'' Ona dovede Džaferove sinove Abdullaha, Avna i Muhammeda. Kada je vidjela kako ih Poslanik s.a.v. grli i ljubi, shvatila je da joj muž nije više živ. ''O Božiji Poslaniče, po tome kako se sada odnosiš prema mojoj djeci, izgleda da su mi postala siročad.'' Umjesto da išta kaže, on s.a.v. poče gorko plakati. Zatražio je od Fatime da kuha hranu Džaferovoj familiji u naredna tri dana.

 

 

Bitka Zat es-Salasil

 

Od dana kada je prešao u Medinu i od tog grada učinio centar islama, Poslanik s.a.v. je nastojao pratiti aktivnosti neprijatelja i sakupljati informacije o njihovim planovima i namjerama. Za tu namjeru slao je sposobne ljude u Mekku i druga mjesta gdje su živjeli idolopoklonici. Kada bi saznao da neko od neprijatelja namjerava napasti Medinu, odmah bi poduzimao prventivne mjere, pa, ili bi poslao vojsku da prva napadne i uhvati neprijatelja nespremnog, ili bi na vrijeme organizovao efektivnu odbranu.

 

Tako smo vidjeli kako je on poslao Abdullaha b. Džahša s osamdeset ljudi do određenog mjesta da prati kretanje Kurejša. Odluka da se muslimani grupišu van Medine prije dolaska neprijatelja (bitka na Uhudu), te na vrijeme kopanje velikog kanala oko grada (bitka kod iskopa), bile su radnje koje je Poslanik s.a.v. poduzeo nakon primanja informacija od svojih ljudi određenih da budu doušnici u redovima neprijatelja. Poslije Poslanika s.a.v. vidimo kako i halife slijede ovu njegovu praksu. Kada bi hazreti Ali postavio nekoga za vladara određenog grada, također bi odredio nekoga da motri njegovu vladavinu. U nekoliko svojih pisama, u kojima kritikuje i opominje vladare za njihove greške i propuste, on nam otkriva da je to tih informacija došao od svojih pouzdanih ljudi.

 

U bici nazvanoj Zat es-Salasil otklonjena je velika opasnost za muslimane korištenjem obavještajnih aktivnosti. Naime, do Poslanika s.a.v. je došla vijest od pouzdanog izvora da se hiljadu ratnika plemena Benu Salim sastalo u dolini Jabis i dogovorilo da će napasti Medinu, ubiti Poslanika s.a.v. i uništiti islam, pa i po cijenu svojih života. Poslanik s.a.v. je sakupio građane Medine i obavijestio ih o nadolazećoj opasnosti. Rekao im je da se oformi odred koji će otići ravno u mjesto neprijatelja i tu ga napasti. Kada se sakupila grupa boraca, Poslanik s.a.v. je naredio Ebu Bekru da ih predvodi. Međutim, kada su došli u područje plemena Benu Salim, njihovi ratnici ih dočekaše spremni za rat. Zbog toga se grupa vrati neobavljena posla. Ali b. Ibrahim piše u svom Tefsiru, ''Kada su vođe plemena upitale Ebu Bekra o razlogu dolaska on im je rekao da ih je Poslanik s.a.v. poslao da im predoče učenja islama i da ih napadnu ako odbiju. Tada su vođe naredili velikom broju svojih ratnika da se postroje i krenu prema muslimanima. Oni su bili prisiljeni da se povuku i vrate u Medinu. Poslanik s.a.v. je onda predao komandu u ruke Umara i poslao ga u dolinu Jabis s istim zadatkom. Ovaj put pleme Benu Salim dočeka muslimane još spremnije. Napali su ih iz zasjede, te opet natjerali na povlačenje. Poslije ovoga Amr b. As se javi da predvodi grupu na istom zadatku, ali i on se vrati neobavljena posla.

 

Nakon malo vremena, Poslanik s.a.v. ponovo podiže vojsku i, ovaj put, za njenog komandanta odredi Alija b. Ebi Taliba. On se spremi i ubrzo s vojskom napustio Medinu. Poslanik s.a.v. ga je ispratio i onda rekao da svi čuju: ''Ovo je ratnik koji nikad ne bježi s ratišta!'' Hazreti Ali se prvo uputio u pravcu Iraka, tako da se mislilo da ga Poslanik s.a.v. ovaj put nije ni poslao u dolinu Jabis. Ovim manevrom je postigao da pleme Benu Salim bude neobaviješteno o dolasku muslimana. Kretali su se po noći a dan su koristili za odmaranje u nekom skrivenom mjestu. Kada su se približili odredištu Ali je naredio vojnicima da zavežu usta konjima da ih ne bi otkrili svojim njištanjem. Prenoćili su tu noć u okolnim brdima i rano ujutro, poslije klanjanja sabah namaza, kao lavina okomili se na uspavanog neprijatelja. Iznenađenje je bilo potpuno! Nekoliko idolopoklonika je bilo ubijeno dok je većina pobjegla glavom bez obzira, ostavljajući sve oružje i imovinu iza sebe.

 

Pobjednike su u Medini dočekali Poslanik s.a.v. i ashabi. Kada je hazreti Ali vidio kako Poslanik s.a.v. stoji, odmah je sjahao. Međutim, on s.a.v. mu je došao i rekao: ''Na konja! Allah i Njegov Poslanik su zadovoljni tobom.'' Tog momenta Poslanikove oči su se ispunile suzama i on izreče onu čuvenu rečenicu: '' O Ali, da se ne bojim da neko iz mog Ummeta ne kaže o tebi ono što hrišćani kažu o poslaniku Isau, rekao bih nešto o tebi zbog čega bi se narod grabio da dođe do zemlje ispod tvojih stopala da je ima kao (Božiji) blagoslov.''

 

U čast ove pobjede muslimana, sura el-Adijat je bila objavljena, ''U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Tako mi [konja] koji dahćući jure, pa varnice vrcaju, i zorom napadaju, i dižu prašinu, i prodiru u sredinu [neprijateljske] skupine - čovjek je, zaista, Gospodaru svome nezahvalan, i sam je on toga, doista, svjestan, i njegova ljubav za imetkom je velika. A zar on ne zna da će, kada bude rasuto ono što je u grobovima, i kada izađe na vidjelo ono što je u grudima, Gospodar njihov toga Dana sigurno sve znati o njima.''

 

(K.100, el-Adijat)

Nakon pobjede

 

Kada su se vrata Ka'be otvorila Poslanik s.a.v. je stavio ruke na drveni ram i ozarena lica rekao: “Hvaljen neka je Allah! On je ispunio Svoje obećanje, pomogao Svom robu i pobijedio neprijatelje.” Potpuna tišina je vladala među masom okupljenih ljudi, koji su s pažnjom pratili svaki Poslanikov pokret. Mušrici Mekke, imajući na umu sve nevolje koje su prouzrokavali Muhammedu s.a.v., sa zebnjom i strahom su očekivali da saznaju svoju sudbinu. Jer, oni su bili ti koji su ga mučili dok je živio s njima, pokušali da ga ubiju one noći kada je učinio hidžru, napadali ga dok je bio u Medini i ubili mu drage rođake i prijatelje. “Sigurno će neke kazniti smrću, neke zatvoriti, njihovu imovinu prisvojiti a ukućane u roblje pretvoriti,” neki su tiho govorili. I tako, dok su bili udubljeni u sve te crne misli, Poslanik s.a.v. prekinu tišinu riječima: “Šta vi kažete i šta sada mislite o meni?” Izneneđeni ljudi, znajući za Poslanikovu dobrotu i plemeniti karakter, gotovo uglas rekoše: “Ti si milostiv i dobrostiv vazda bio … Naš si brat dični, sin brata našeg.” Kada je Poslanik s.a.v. čuo ove riječi poniznosti proistekle iz straha, rekao im je blago: “Ja vam kažem isto ono što je moj brat [poslanik] Jusuf rekao svojoj zloj braći. “Ja vas sada neću koriti”, reče , “Neka vam Allah oprosti, od milostivih On je najmilostiviji!” (K.12:92) Međutim, ono što im je zaista ulilo nadu, pored ovih Poslanikovih riječi, bio je njegov ukor jednog od svojih oficira koji je na sav glas recitovao: “Danas je dan okršaja. Danas su nam vaši životi i imeci na raspolaganje stavljeni.” Poslanik s.a.v. mu je pred svima naredio da prestane tako govoriti i onda mu oduzeo zastavu koju je ovaj nosio i zadužio njome drugog ashaba. Zbog ovoga su se poraženi mušrici ponadali da će im biti svima oprošteno. Njihove nade su se zaista i ispunile kada su čuli Poslanika s.a.v. kako govori: “Bili ste, doista, nerazumni sugrađani. Negirali ste moje poslanstvo i otjerali me od kuće. Kada sam našao utočište u dalekom mjestu, dolazili ste da se borite protiv mene. Ali, pored svih nepravdi koje ste mi nanijeli, opraštam vam svima, proglašavam vas slobodnim i dozvoljavam vam da idete svojim putevima.”

 

Kada je vrijeme za podne namaz došlo, Bilal, muezin muslimana, pope se na krov Ka’be i poče glasno učiti ezan. Proglas o Allahovoj jednoći i Muhammedovom poslanstvu slušali su i muslimani i mušrici. Tvrdoglavi idolopoklonici nisu mogli a da ne počnu sa svojim komentarima. Jedan od njih reče: “Baš je taj i taj sretan što je umro a da nije čuo šta ovaj crni rob izgovara.” I Ebu Sufijan se javi: “Ja neću ništa reći o tome jer se bojim da Muhammeda (s.a.v.) ne obavijeste špijuni, jer, čini mi se, i ova zrnca pijeska na podu prisluškivaju za njega.” Ovaj svojeglavi čovjek, koji do kraja života nije postao iskren vjernik, upoređivao je od Boga dano znanje i objavu sa špijunažom ovosvjetskih vladara!

 

Kada je Poslanik s.a.v. klanjao podne namaz, pozvao je Usmana b. Talhu i, vraćajući mu ključeve Ka’be, rekao: “Oni pripadaju tebi i kod tebe neka stoje.” I šta se drugo moglo očekivati od Poslanika s.a.v., koji je prenosio ljudima Allahove riječi: “Allah vam zapovijeda da vratite povjerene stvari vlasnicima njihovim.” (K.4:59) On je trebao biti, a i bio je, prvi taj koji je vraćao ljudima njihove stvari. On nije koristio svoju moć i vojnu snagu da gazi prava drugih. Tako je javno objavio: “Čuvanje ključeva Ka’abe isključivo pravo je sina Talhe i niko nema pravo da ga toga liši.”

 

Da bi dao do znanja rođacima da njihova rodbinska veza sa njim ne samo da ih ne oslobađa odgovornosti nego je čak šta više čini još većom. Upozorio ih je da neće dozvoliti nikom od njih da nekažnjeno krši Allahove propise nit da se okoristi svojom rodbinskom vezom. U govoru kojeg je održao pred okupljenim članovima porodica Hašim i Abdulmuttalib Poslanik s.a.v. je osudio svaku vrstu diskriminacije i istakao potrebu za pravdom i jednakošću svih slojeva društva. Rekao je: “O djeco Hašima i Abdulmuttaliba, poslan sam vama kao Božiji izaslanik i veza između vas i mene satkana od ljubavi i pažnje se ne može prekinuti. Međutim, ne smijete misliti da će vam rodbinska veza između nas osigurati uspjeh na Sudnjem danu. Svako od vas mora shvatiti da je meni blizak samo onaj ko je pobožan i čestit, a veza između mene i onih koji dođu pred Allaha s.v.t. natovareni grijesima, prekinuta je. Neću biti u stanju učiniti ništa za vas toga Dana i sami ćete odgovarati za vaša djela.”

 

Kasnije se Poslanik s.a.v. obratio Arapima, muslimanima i mušricima zajedno, okupljenim u svetom hramu. Svaki dio ovog govora predstavlja uputu koja je imala za cilj da otkloni po jednu od ‘bolesti’ koje su vladale u tadašnjem arapskom društvu. Navest ćemo neke dijelove ovog govora. Samoveličanje zbog pripadnosti jednoj određenoj familiji ili plemenu bilo je jedna od duboko-ukorijenjenih bolesti Arapa. Najponosniji od njih je bio onaj ko je pripadao dobro poznatoj familiji ili plemenu, kao što je to bilo pleme Kurejš. Poslanik s.a.v. je osudio ovo umišljeno mjerilo superiornosti. “O narode, Allah je islamom ukinuo izvor ponosa u džahilijetu i samoveličanje na osnovu porijekla. Svi smo Ademovi potomca a Adem je stvoren od gline. Najbolji od vas je onaj ko se drži dalje od grijeha i neposlušnosti Allahu.”

 

Da bi im objasnio da je bogobojaznost jedini kriterij za superiornost, podijelio je ljude u dvije grupe, proglasio onu koja se sastojala od bogobojaznih superiornijom. “Pred Allahom, ljudi su podijeljeni samo u dvije grupe: jedna je pobožna i oni su u Allahovim očima ugledni. Druga grupa se sastoji od grešnika i prestupnika, i ona je prezrena od strane Allaha.”

 

Poslanik s.a.v. je znao koliko su Arapi držali do svog arapskog porijekla. To su smatrali posebnom čašću i prednošću nad ostalim narodima. Poslanik s.a.v. je želio da ih oslobodi ovog bolesnog načina razmišljanja. “O narode, biti ‘Arap’ ne koristi ličnosti čovjekovoj niti je to dio njegovog karaktera. Ta riječ služi samo da se obilježi njegova pripadnost određenjoj skupini ljudi. Čovjekovo porijeklo nema nikakve koristi za onoga koji ne izvršava svoje dužnosti niti ono može služiti kao zamjena za njegova djela. Svi ljudi su stvoreni jednaki i jednaki su i danas kao zubci češlja, tako da Arap nije superiorniji od ne-Arapa, niti je bijela osoba superiornija od crne. Mjerilo superiornosti je bogobojaznost.” Slijedeći ovu izjavu Poslanik s.a.v. je otklonio sve vrste nejednakosti i diskriminacije koje današnje “Deklaracije o pravu čovjeka” nastoje (bezuspješno) otkloniti.

 

Zbog unutrašnjih sukoba i neprestanih krvoprolića narod Arabije je postao nacija osvetnika. Nakon što je zavladao čitavim Arabijskim poluostrvom Poslanik s.a.v. je želio da riješi ovaj problem jer je on prijetio i stabilnosti mlade islamske države. To je uradio tako što je zabranio traženje osvete za krvoroplića koja su se desila prije islama. Rekao je: “Poništavam sve ranije zahtjeve za osvetom vezane za živote, imovinu ili uvredu časti, i proglašavam ih bezvrijednim.” Dio njegovog govora toga dana odnosio se i na jedinstvo muslimana i uspostavu bratskih odnosa među njima. Cilj mu je bio da pominjanjem koristi bratstva i jedinstva te obaveze poštivanja prava svakog muslimana, privuče prisutne mušrike da se pridruže redovima muslimana. Rekao je: “Musliman je brat muslimanu, i svi muslimani su braća i čine jednu snagu protiv nevjernika. Vrijednost krvi svakog od njih je jednaka vrijednosti krvi bilo kojeg drugog.”

 

Ikrima i Safvan

 

Nema sumnje da je Poslanik s.a.v. bio oličenje dobrote i oprosta, te je i pored pretrpljene štete i gubitka pružio opšte pomilovanje svojim neprijateljima. Međutim, nekoliko osoba nije moglo biti njime obuhvaćeno zbog njihovih nedjela i moguće opasnosti koja bi došla od njihove strane. Ali, koristeći se Poslanikovom dobrotom čak i nekolicina njih, onih koji su uspjeli doći kod Poslanika s.a.v. ili pronaći sebi posrednika, spasili su glave. Ikrima b. Ebu Džehl, koji je bio glavni podstrekač mušrika protiv muslimana u bitkama poslije Bedra, bio je pobjegao čak u Jemen. Kada je njegova žena zamolila Poslanika s.a.v. da mu oprosti on je udovoljio njenoj molbi. Safvan je bio sin Umejje koji je bio ubijen u bici na Bedru. Pored ostalih prekršaja, on je bio objesio zarobljenog muslimana da bi se tako osvetio za ubijenog oca. Iz straha od kazne mislio je pobjeći brodom daleko od Arabije. Umejr b. Vehab je zamolio Poslanika s.a.v. da i njemu oprosti što je on i učinio. Čak mu je dao i svoj turban, sa kojim je došao u Mekku, da ga odnese Safvanu da bi ga ovaj stavio na glavu i tako se bezbijedno vratio u Sveti grad. Kada ga je ugledao, Poslanik s.a.v. mu je rekao: “Život i imovina su ti osigurani, ali bi ti bilo bolje da primiš islam.” Safvan je zatražio da mu se daju dva mjeseca da bi mogao razmisliti o tome. “Uzmi četiri pa dobro prouči to što ti se nudi,” Poslanik s.a.v. mu je rekao. Nakon određenog vremena i on primi islam. Ovo je još jedan dokaz da je Poslanik s.a.v. želio da čak i najokorjeli mušrici i neprijatelji prime islam nakon razmišljanja i proučavanja a ne iz straha i prisile.

 

 

Ovakav je bio naš Božiji Poslanik, Muhammed s.a.v.

 

Slušao druge sa pažnjom i poštovanjem; Prvi nazivao selam i pružao ruku; Bio je dobroćudna osoba. Uvijek se smiješio i nikad nije bio namrgođen.

 

On je uvjek bio spreman da sasluša druge sa velikom pažnjom i poštovanjem, bilo da je govornik odrasla osoba ili dijete.

 

Njegov pomoćnik, Anas Bin Malik, kaže: ''Služio sam Poslanika deset godina. On nikad nije zahtijevao niti je se žalio, čak ikad sam kasnio sa mojim poslom. Umjesto toga, uvjek bi došao i ponudio pomoć.''

 

On je bio pažljiv domaćin. Razgovarao bi sasvojim gostima, pokazujući prema svakome podjednaku pažnju. Kada bi mu govorili o svojim problemima, on bi ih pažljivo saslušao.

 

Uvjek je pokazivao interes za sve predmete razgovora koje bi njegovi gosti izabrali, bilo da se razgovara o vjeri ili o drugim temama. Nikad ne bi prekinuo drugoga dok govori.

 

Ako ne bi vidio nekog od svojih prijatelja više od tri dana, on bi se počeo raspitivati za njega. Ako bi saznao da je on na putovanju, proučio bi dove za njegovu sigurnost. Ako bi mu prijatelj bio bolestan, on bi ga posjetio. Ako mu je prijatelj zauzet nekim poslom, on bi mu poželio uspjeh.

 

On je bio uvjek prvi koji je nazivao selam i pružio ruku za pozdrav, i nikad ne bi povlačio ruku dok druga osoba to ne bi učinila.

 

Volio je djecu i uvjek se rukovao s njima. Odgovarao bi na njihova pitanja i učestvovao u njihovim igrama.

 

Znao je da ponovi ono što kaže tri puta da bi dozvolio onima koji ga slušaju da shvate šta je želio reći.

 

On je bio osoba koja je brzo opraštala. Opraštao je i onima koji su ga povrijedili. Bilo mu ih je žao zbog njihovih zlih dijela i molio je Allah da ih uputi.

 

Kad god bi otišao na neki skup, uvjek bi sjeo na prvo slobodno mjesto. To je zbog toga što se nikad nije smatrao boljim od drugih.

 

Kad god bi vidio nešto lijepo što mu se sviđalo, rekao bi: ''Slavljen neka je Allah,Svemogući, čijom Milošću svaki dobar posao je završen.''

 

On je bio hrabar i odvažan čovjek. Bio je prvi u borbama kada je trebalo zaštititi islam i vjernike.

 

On je uvjek je ispunjavao svoja obećanja i bio je jako darežljiv. Družio se sa siromašnima i jeo zajedno s njima. On ih je,takođe, pozivao svojoj kući i davao im lijepa jela.

 

On je ostajao gladan da bi se suosjećao sa siromašnima. Govorio je: ''Ne treba jesti ukoliko se ne osjeća glad, a kada se jede ne treba se prejedati.''

 

Njemu najdraža stvar je bila da stane u ime Allaha i klanja. Volio je da klanja, naročito poslijeponoćni namaz, kada svako spava.

 

U jednom svom govoru, hazreti Ali b. Ebi Talib kaže:

 

''I tako su protjecala vremena i prolazila razdoblja njihova; očevi su odlazili, a sinovi su zauzimali mjesta njihova, sve dok Allah nija poslao Muhammeda, neka je Allahov blagoslov na nj i porodicu njegovu, kao vjerovjesnika Svoga u ispunjenju obećanja datog i upotpunjenju vjerovjesništva. Svjedočenje za nj bilo jeuzeto od svih vjerovjesnika. Lik njegov bio je dobro poznat, a rođenje njegovo časno. Ljudi na zemlji u to doba bijehu razdijeljeni u sljedbe različite, ciljevi im bijahu razvodnjeni, a puti mnogostruki. Oni su ili uspoređivali Allaha sa stvorovima Njegovim, ili iskrivljavali imena Njegova, ili se obraćali drugima pored Njega. Preko njega On ih je izveo iz zablude i izvukao iz neznanja.

 

Potom je Uzvišeni dodijelio Muhammedu, Allah blagoslovio njega i potomstvo njegovo, susret sa Sobom i odredio da mu pripadne ono što je u Njega, počastio ga odlaskom sa svijeta ovog i

 

ostavljanjem mjesta iskušavanja. On ga je zato povukao Sebi s počašću. Neka Allah blagoslovi njega i potomstvo njegovo.

 

Svjedočim da je Muhammed rob Njegov, izabrani Vjerovjesnik Njegov i povjerenik Njegov, kojim je On zadovoljan, neka Allah blagoslovi i njega i potomke njegove. On ga je poslao s dokazima neporecivim, uspjehom očitim i putem otvorenim. Tako je on prenio poruku obznanjujući Istinu njome. On vodi putu Pravom i upućuje na njega. Postavio je znake upute i svjetionike svjetlosti, te učinio konope Islama jakim i njegove uzle čvrstim.

 

Od svih ljudi na svijetu bijaše najmanje sit i trbuha najpraznijeg; On rukom svojom popravljaše sandale svoje, krpaše odjeću svoju, jahaše magare neosedlano i običavaše staviti nekoga iza sebe. Zato, slijedi Vjerovjesnika svoga, čistog i krijeposnog, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove! U njemu je primjer za onoga koji se ugleda i utjeha za onoga koji utjehu traži. A najdraži od ljudi Allahu je onaj koji se ugleda na Vjerovjesnika Njegova i koji korača stopama njegovim. Grickao je svijet ovaj samo krajičcima zuba svojih i nije mu uputio ni jedan pogled potpun. Od svih ljudi na svijetu bijaše najmanje sit i trbuha najpraznijeg. Svijet mu je ovaj bio ponuđen, ali ga odbi prihvatiti. Kada bi doznao da Allah Uzvišeni nešto mrzi i on bi to mrzio, da Allah nešto drži niskim i on bi to držao niskim, da Allah nešto drži malim i on bi to držao malim. Ako volimo ono što Allah i Poslanik Njegov mrze i smatramo velikim ono što Allah i Poslanik Njegov smatraju malim, to je dovoljno odjeljivanje od Allaha i kršenje zapovjedi Njegovih.

 

Poslanik, mir i blagoslov Allahov neka su na nj i potomke njegove, običavao je jesti na zemlji i sjediti poput roba. On rukom svojom popravljaše sandale svoje, krpaše odjeću svoju, jahaše magare neosedlano i običavaše staviti nekog iza sebe. Jednom je ugledao šarenu zavjesu na vratima sobe svoje pa je reko jednoj od žena svojih: ''Makni mi je ispred očiju jer, zaista, kada je gledam, sjećam se svijeta ovog i primamljivim ukrasa njegovih.'' Tako je odvratio srce svoje od svijeta ovoga i izbrisao spomen njegov u misli svojoj. Volio je da mu ukrasi svijeta ovog ne budu pred očima, tako da ne bi uzimao od njih odjeću raskošnu, da ne bi smatrao ovaj svijet mjestom boravljenja trajnog i da ne bi gajio nadu da će u njemu stalno ostati. Zato ga je odstranio iz misli svoje, idaljio iz srca svoga i sklonio od pogleda svoga. Tako, kada neko nešto mrzi, mrzi gledanje i spominjanje toga pred sobom.

 

Doista, postoji u Poslanika Allahovog, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove, sve što će vas obavjestiti o stranama lošim svijeta ovog i nedostacima njegovim, da je gladovao zajedno s najblišim drugovima svojim, a ukrasi svijeta ovog - i pored velike blizine njegove s njima - ostajahu daleko od njega. A sad neka svako razmotri razumom svojim je li Allah time počastio Muhammeda, mir i blagoslov Allahov njemu i potomcima njegovim, ili ga je ponizio. Ako kaže da ga je Allah ponizio, on - Allaha mi Velikog - laže. A ako kaže da ga je Allah počastio, onda neka zna da je Allah druge ponizio razastrijevši im svijet ovaj, a udaljivši ih od onoga koji Mu je bio najbliži od ljudi svih.

 

Zato, neka onaj koji se ugleda na Poslanika Njegova, korača stopama njegovim i ulazi kroz ulaz njegov. Inače se neća zaštiti od propasti. Zaista je Allah učinio Muhammeda, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove, znakom časa Posljednjeg, donositeljem vijesti radosnih o Džennetu i opominjanjem o odmazdi. On je gladan napustio svijet ovaj, ali je siguran ušao u budući. Nije polagao jedan kamen na drugi sve dok nije otišao putem svojim i odazvao se pozivatelju Gospodara svoga. Kako je veliki blagoslov Allahov kada nam je podario njega kao predhodnika kojeg slijedimo i predvodnika za kojim u stopu koračamo.'' (Nehdžul Belaga)

 

 

Poslanikov govor na Gadir Humu

 

 

''O ljudi, zaista je ovo moj zadnji govor pred ovolikom skupinom, pa zato slušajte i pokorite se naređenju Gospodara vašeg, jer Allah, Uzvišeni, vaš je Gospodar i zaštitnik, pa onda gospodar vam je Njegov Poslanik, Muhammed (s.a.v.) koji stoji pred vama obraćajući vam se, i onda poslije njega gospodar (velijj) i vođa vam je Ali – po naređenju Allaha, vašeg Gospodara (rabba). ''

Poslanik Muhammed s.a.v.

 

Gadîr Hum se nalazi u mjestu Džuhfâ između Mekke i Medine. Kada je Poslanik bio na putu kući, nakon obavljanja Oprosnog hadža, melek Džibrîl mu je donio objavu od Allaha: “O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, - ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu - a Allah će te od ljudi štititi...” (5:67). Poslanik je odmah zastao i naredio da se svi ljudi koji su otišli naprijed pozovu nazad, i sačekao je one koji su išli iza. Kada se cijeli karavan sakupio, od kamiljih sedla napravljen je minber, i počišćeno je bagremovo trnje. Poslanik se popeo na minber i održao dugačak govor. Dan je bio jako vreo; ljudi su morali da rašire svoje ogrtače ispod nogu i preko svojih glava. Poslanik im se obratio sljedećim riječima:

 

"Hvala pripada Allahu - uzvišenom u Svojoj jednosti, jedinstvenom u Svojoj neuporedivosti, neuporedivom u Svojoj moći i veličanstvenom u Svojoj osobenosti.

 

Svojim znanjem sve obuhvata i sve stvoreno Svojom moći i dokazom podčinjava. Veličan ne prestaje biti i hvaljen će uvijek ostati – Začetnik planina, Poravnatelj ravnica, Vlasnik zemalja i nebesa. Hvaljen je i svet je On, Gospodar meleka i Duha.

 

On je plemenit prema svemu što je stvorio. Vremenski je ograničio sve što je u postojanje doveo. Vidi svako oko, dok oči Njega ne vide. Strpljiv je On! Njegova milost sve obuhvata, i Svoje blagodati svima daruje.

 

Ne brza sa osvetom, i ne žuri da kazni one koji kaznu zaslužuju. On za sve tajne zna, kao i misli i namjere svačije – od Njega nije ništa sakriveno i za Njega ne postoje misterije nikakve! Samo Njegovo znanje sve obuhvata, samo On sve nadjačava, On je sve sposoban, i samo On ima moć nad svim! Njemu slično ništa nije, i On stvara sve od ničega.

 

On ostaje stalno, zauvijek! (Allah) Pravedni, nema boga osim Njega – Moćnoga, Mudroga! Visoko je On da bi se pogledom mogao vidjeti, al' On prati pogled svaki. On je Blag, o svemu obaviješten! Niko nije u stanju opisati Ga, niti je iko u stanju ispitati Ga – bilo razmišljanjem o Njemu u sebi ili raspitivanjem o Njemu kod drugih – osim onog što je On sam dozvolio da se o Njemu zna.

 

¨Svjedočim da je On Allah koji je ispunio vrijeme Svojom svetošću i prekrio vječnost Svojom svjetlošću; i da On izdaje naređenja Svoja bez savjetovanja sa savjetnikom nekim; i da vodi poslove Svoje sam, bez učešća u njima saradnika nekog; i da u onome što On čini nema suprotnosti nikakvih!

 

Oblikovao je ono što je stvorio bez primjera ikakva, i napravio je ono što je napravio bez pomoći od ikoga – On oponašao nikoga nije i On se na nikoga ugledao nije. Počeo je nešto i ono je pošlo, stvorio je nešto i ono je postalo.

 

On je Allah pored kojeg nema boga nikakva – savršen Stvoritelj, dobra Darivalac, Pravednik koje ne tlači, Plemeniti od kojeg sve počinje i kome se sve vraća. Svjedočim da je On onaj pred čijom moći sve popušta i iz strahopoštovanja prema Njemu sve mu se podvrgava.

 

On je Vlasnik vlasništva svačijeg. On je staze nebeskih tijela učinio kružnim; učinio je da sunce i mjesec plove do roka određenog, On noć uvija u dan a dan uvija u noć, i svaki brzo smjenjuje drugi.

 

On glave dolazi svakom tiraninu oholom i uništava svakog šejtana nepokornog. Njemu se nema ko suprotstaviti niti se suprotstavljanje njemu može zamisliti. On je Jedan, bez početka i kraja, nije rodio niti je rođen, Njemu slično ništa nije – Bog jedini, Gospodar uzvišeni – poželi pa izvrši, hoće pa uradi, zna pa nabroji. On smrt daje i oživljuje, imetak uvećava i smanjuje, na smijeh navodi i rasplakuje, On je blizu i odlučuje, uskraćuje i daje – kraljevstvo Njemu pripada, hvalu zaslužuje, od Njega samo dobro dolazi, nad svemu On moć ima, i On u dan noć, a dan u noć uvodi!

 

Nema boga osim Njega, Moćnog koji oprašta, na molitve odgovara, velikodušno dariva, Izbrojitelja dahova, Gospodara džina i ljudi. Za Njega ništa teško nije, ne smetaju mu povici onih koji Ga u pomoć zovu niti Ga ljute zahtjevi onih koji od Njega uporno traže.

 

On je zaštitnik čestitih, darivalac uspjeha uspješnih, svjetova Gospodar koji zaslužuje da Ga svako hvali i da Mu zahvaljuje.

 

Njega hvalim u sreći i nesreći, u teškoći i blagostanju, i vjerujem u Nj, i meleke, i knjige i poslanike. Slušam i izvršavam ono što naređuje, žurno činim ono čime je zadovoljan, pokoravam se onom što određuje – s željom da Mu budem poslušan, i iz straha od Njegove kazne, jer On je Allah, od čijeg plana niko se ne osjeća sigurno, dok nepravdu od Njega ne očekuje niko.

 

Potvrđujem da sam Mu rob, i svjedočim da mi je On gospodar. Prenosim ono što mi se objavljuje, pazeći da ne uradim nešto čime bih na se navukao nesreću koju od mene ne bi mogao odvratiti niko, ma koliko moćan bio. Nema boga osim Njega.

 

Zaista me je obavijestio da, ako ne prenesem ono što mi se sada objavljuje, kao da nisam uopšte ni prenio Njegovu poruku; a On, hvaljen i uzvišen je, obećao mi je da će me zaštititi a On je dovoljan zaštitnik. On mi je objavio: ''U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. O Poslaniče, prenesi ono što ti se objavljuje od Gospodara tvog, a ako ne uradiš onda nisi ni prenio Njegovu poruku, i Allah će te zaštititi od ljudi.'' (Kur'an 5:67)

 

O ljudi! Do sada nisam propustio da vam prenesem ono što mi se objavljuje, pa ću vam sada reći razlog objavljivanja ovog ajeta. Džibril mi je dolazio tri puta, prenoseći mi selame od Gospodara i naređujući mi da se zaustavim na ovom mjestu i obavijestim svaku bijelu i crnu osobu da je Ali b. Ebi Talib brat moj, izvršioc moje oporuke, halifa moj i imam poslije mene. Njegov položaj u odnosu na me jednak je položaju Haruna u odnosu na Musaa, osim toga što poslije mene neće biti poslanika. On je vaš velijj (zaštitnik i gospodar) poslije Allaha i Njegovog Poslanika, jer, zaista, mi je Allah objavio o tome u Svojoj knjizi: ''Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici, oni koji molitvu obavljaju i milostinju daju dok se u namazu pregibaju.'' (K.5:56) Ali b. Ebi Talib je klanjao i davao zekat dok je bio u rukuu, i on ima Allaha, Moćnog i Uzvišenog, uvijek na pameti.

 

Tražio sam od Džibrila (mir na nj) da me izuzme od prenošenja ovog, o ljudi, znajući za mali broj bogobojaznih (muttaqin) među vama, a velik broj licemjera, i za nepoštenja grešnika, i zavjere onih koji preziru islam i njemu se izruguju, a koje je Allah opisao u Svojoj knjizi riječima: ''Kada ste to jezicima svojim prepričavati stali i kada ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono u Allaha krupno.'' (K.24:16) ; I zbog brojnih izazivanja sve dok me nisu nazvali ''uhom'', a sve zbog njegove velike bliskosti samnom i mog neograničenog pouzdanja u njega, tako da je Allah, uzvišeni, objavio: ''Ima ih koji vrijeđaju Vjerovjesnika govoreći: On je ''uho''. Reci: '''Uho'' za ono što je dobro za vas, vjeruje u Allaha i ima vjere u vjernike ...''' (K.9:62)

 

Mogao sam ih prozvati imenima, i na njih ukazati pomoću onih uglednih u njihovim očima, i mogao sam ih zauvijek obilježiti, ali ne, Allaha mi!, u svim stvarima koje su ih se ticale bio sam prema njima dobar. Ali, to nije bilo dovoljno da Allah bude zadovoljan samnom sve dok ne prenesem ono što mi se sada objavljuje: ''O Poslaniče, prenesi ono što ti se objavljuje od Gospodara tvog, a ako ne uradiš onda nisi ni prenio Njegovu poruku, i Allah će te zaštititi od ljudi.'' (Kur'an 5:67)

 

 

 

 

Bitka kod Hendeka

 

 

U ovoj bici idolopoklonici i jevreji Arabije su se udruzili da jednom za svagda uniste muslimane. Nekoliko Arapskih plemena, predvodjenih Kurejsima Mekke, zajedno sa jevrejima, drzali su Medinu u okruzenju punih mjesec dana. Ulazak u sam grad im je bio onemogucen kanalom kojeg su muslimani iskopali nekoliko dana prije njihovog dolaska.

 

Vodje jevrejskih plemena Benu Nuzejra i Benu Vaila su bile odgovorne za ovaj sukob. Ponizenje koje su pretrpjeli protjerivanjem ucinilo je od jevreja Benu Nuzejra aktivne i srcane neprijatelje islama. Nakon sto su se doselili u Hajber odmah su poceli smisljati kako da se osvete muslimanima. Selam b. Abil Hakik i Haj b. Ahtab dodjose u Mekku sa jos nekolicinom ljudi iz plemena Benu Vail. Na prvom sastanku sa liderima Kurejsa neko od njih rece: “Muhammed (s.a.v.) se okomio jednako i na vas i na nas. Protjerao je nasa plemena Kajnuka i Nuzejr iz njihovih domova. Morate ustati i traziti pomoc vasih saveznika, a mi cemo pomoci sa sedam stotina jevrejskih sablji. Pleme Benu Kurejza je potpisalo mirovni ugovor sa Muhammedom (s.a.v.), ali mi cemo uciniti da on bude ponisten.

 

Kurejsi, koji su vec bili digli ruke od ratovanja sa muslimanima, postadose uvjereni da pobjeda ipak nije bila nedostizna. Slozise se sa jevrejima da udruzenim snagama nesto moze biti ucinjeno. Ovakav vid suradjivanja izmedju jevreja i Arapa nije do sada bio vidjen. Koristeci njihov dolazak i njihovo trazenje pomoci, musrici su zeljeli jos nesto znati. Prije nego su se slozili da suradjuju pitali su ih: “Vi ste narod Bozije Knjige (ehl el-kitab) i sposobni ste uvidjeti razliku izmedju prave vjere i lazne. Znate da nas sukob sa Muhammedom (s.a.v.) nije ni zbog cega drugog osim sto se njegova vjera suprotstavlja nasoj. Recite nam iskreno cija je vjera bolja – nasa ili vjera koja trazi da se obozava samo Allah i zeli da unisti sve idole i srusi njihove hramove?” Sada pogledajmo sta su odgovorili oni koji su sebe smatrali sljedbenicima vjere u jednog Boga (kao i muslimani). Bez puno razmisljanja usljedio je odgovor: “Vjera u idole je bolja od Muhammedove vjere. Ostanite cvrsti u svojoj vjeri i ni po koju cijenu nemojte je zamijeniti za njegovu.”

 

Ova izjava je bacila jos jednu ljagu na karakter jevreja i ocrnila i onako vec dovoljno crnu historiju jevrejstva. Ovaj njihov postupak su osudili i neki jevrejski pisci. Dr. Israel pise u svojoj knjizi “Historija jevreja u Arabiji”: “Jevrejima nije bilo dozvoljeno da tako odgovore cak i u slucaju da su zbog toga Arapi odbili saradnju (protiv muslimana). Cak sta vise, nije im bilo dozvoljeno da traze pomoc idolopoklonika jer to je potpuno suprotno ucenju Tevrata.”

 

U stvari to je bio metod danasnjih politicara koji vjeruju da mogu koristiti sve dozvoljene i nedozvoljene nacine za ostvarenje svojih ciljeva. Prema njima, ostvarenje cilja cini nedozvoljeno dozvoljenim, a moralnost se uzima u obzir samo onda ako ce pomoci u zeljenoj svrsi. Casni Kuran, takodjer, govori o ovom dogadjaju: “Zar ne vidis one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i sejtane vjeruju, a o neznabozcima govore: “Oni su na ispravnijem putu od vjernika!” (K.4:51)

Rijeci toboznjih ucenjaka zadovoljise lidere Kurjesa koji podrzase plan o udruzenom napadu na Medinu.

 

Poslije ovoga isti jevrejski uglednici su otisli u mjesto Nedzd da traze podrsku plemena Gatafan. Ono je bilo poznato po svom neprijateljstvu prema islamu. Iz tog plemena jevrejima se odazvase familije Fezara, Murra i Esdza pod uslovom da im poslije pobjede nad muslimanima pripadne polovina godisnjeg poljoprivrednog uroda sa Hajbera. Saveznistvo se jos vise uveca kada Kurejsi dobise saglasnost od svog saveznickog plemena Selim, a pleme Gatafan od svog saveznika plemena Esad. Kada su svi detalji oko saveznistva bili utanaceni dogovorise se o danu u kojem su trebali krenuti na Medinu.

 

Od prvog dana kada je dosao u Medinu Poslanik s.a.v. se pobrinuo da ima pouzdane ljude u raznim dijelovima Arabije. Oni su ga na vrijeme obavjestavali o novim dogadjajima u svojim krajevima. Ne prodje malo a Poslanik s.a.v. vec primi vijest o savezu izmedju musrika i jevreja i njihovoj namjeri da napadnu centar islama. On odmah sazva prijatelje da vide sta im je ciniti. Neki od njih predlozise da se brane iza zidina grada kao i iz visokih kuca i utvrdjenih dvorista. Ovo rjesenje nije bilo odgovarajuce, jer, uzimajuci u obzir brojnost neprijatelja, ni jedna zidina niti utvrda nije bila sigurna od unistenja. Bilo je potrebno nekako sprijeciti neprijatelja da pridje gradu. Selman, koji je dobro poznavao nacin ratovanja u Persiji, predlozi: “U kraju iz kojeg ja dolazim ljudi bi iskopali dubok i sirok jarak oko svog mjesta i tako zaustavili neprijatelja. Mislim da bi i mi trebali iskopati takav jarak na onim mjestima iz kojih bi nam neprijatelj mogao prici. U isto vrijeme bi trebali napraviti utvrde na ivicama jarka iz kojih bi mogli strijelama i kamenjima sprijeciti neprijatelja da ga predje.”

 

Selmanov prijedlog bi jednoglasno prihvacen. U pratnji nekolicine ljudi Selman obidje grad biljezci mjesta gdje se trebalo kopati. Poslije toga se rasporedise u grupe i svaka grupa uze da iskopa jedan dio kanala. Poslanik s.a.v. poce prvi kopati a za njim hazreti Ali iznositi iskopanu zemlju. Na Poslanikovom licu i celu ukazase se grasci znoja i on poce bodriti prijatelje rijecima: “O Boze, nema zivota do zivota Svijeta onoga. Smiluj se Pomagacima i Iseljenicima.” Uzimajuci lopatu u ruke Poslanik s.a.v. je zelio da zajednica muslimana vidi da komandant armije i lider zajednice mora takodjer podnositi teskoce, i zajedno s drugima raditi na njihovom uklanjanju. Njegov primjer izazva entuzijazam u drugovima pa se oni svim snagama dadose na posao. Ovaj entuzijazam bi tako zarazan da i jevreji plemena Kurejza, vidjevsi muslimane u takvom zanosu, ponudise svoje alate za kopanje i iznosenje zemlje. Kada bi neko naisao na kamen kojeg nije bio u stanju izvaditi niti razbiti, pozivao je Poslanika s.a.v. koji je razbijao kamen jednim snaznim udarcem.

 

Kada su se rasporedjivali u grupe Muhadziri i Ansari se pocese raspravljati kome pripada Selman. Svaka grupa ga je sebi prisvajala i zeljela da radi s njom. Problem je bio rijesen kada je Poslanik s.a.v. izrekao svoju cuvenu izjavu “Selman pripada mojoj familiji.” Prisutni munafici su iznosili razne izgovore da bi se izvukli sa posla, napustajuci kopanje bez Poslanikove dozvole. O njima bi objavljeno: “Allah zna sigurno one medju vama koji se kradom izvlace. Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naredjenju njegovu (tj. Poslanikovu), da ih iskusenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snadje.” (K. 25:63)

 

Uskoro se velika neprijateljska vojska, poput najezde skakavaca, uputi ka Medini. Ocekivali su da sretnu muslimane u ravnici ispod planine Uhuda, ali ne nasavsi ih tamo produzise prema gradu. Tu ih, na njihovo opste iznenadjenje, doceka dubok i sirok kanal. Neprijatelj je imao oko deset hiljada boraca dok je muslimana bilo samo oko tri hiljade. Muslimanski logor je bio postavljen ispod brda Sala’ odakle su imali potpun pregled o aktivnosti neprijatelja. Jedan broj muslimana je bio zauzeo utvrdjenja koja su bila izgradjena na njihovoj strani kanala. Odatle su bili u stanju da osujete svaki neprijateljski pokusaj da predje kanal. Medina je bila u okruzenju mjesec dana za koje vrijeme je samo nekoliko osoba sa neprijateljske strane uspjelo da predje na drugu stranu. Ostali su bili sprijeceni kisama kamenja i strijela.

 

Ova opsada se odvijala za vrijeme suhe Arapske zime u kojoj je nedostatak kise ucinio nabavku osnovnih zivotnih namirnica znatno otezanom. Arapi nisu bili spremni za ovako dugu opsadu i vrlo brzo pocese osjecati teskoce u prehrani ljudi i zivotinja. Bili su uvjereni da ce jednim napadom pregaziti grad i brzo zavrsiti sa muslimanima. Medjutim, jarak ih je bio sprijecio u tome. Jevrejima, koji su organizovali ovaj pohod, postade jasno da Arapi nece moci dugo izdrzati u ovom stanju neizvjesnosti. Postojala je opasnost da njihova odlucnost oslabi i oni se vrate nedovrsenog posla. Zbog toga su odlucili da traze pomoc jevreja plemena Kurejza. Zeljeli su da ovo pleme, koje je potpisalo ugovor sa Poslanikom s.a.v. o nenapadanju i mirnom suzivotu, napadne muslimane unutar Medine i tako stvori mogucnost Arapima da premoste jarak i napadnu muslimane s vana. Haj b. Ahtab je odlucio da posjeti uglednike tog plemena i nagovori ih da poniste ugovor sa muslimanima. Dosao je pred njihovu tvrdjavu i trazio da vidi Ka’ba, jevrejskog vodju. Kada je ovaj naredio da mu ne otvore vrata, Haj je rekao: “O prijatelju, zar mi ne dopustas da udjem bojeci se za svoj hljeb i vodu!?” Ovo dirnu u “zicu” Ka’ba koji naredi da se Haj pusti unutra. Kada je ovaj smutljivac usao odmah je poceo sa ostvarivanjem svojih zlih namjera. Poslije malo opiranja Ka’b popusti i slozi se da prekine ugovor kojeg Haj podera svojim rukama.

 

Poslanik s.a.v. uskoro nacu o ovoj izdaji jevreja. Poslao je Seada b. Muaza i Seada b. Ubadu, vodje plemena Avsa i Hazredza, u jevrejsku tvrdjavu da ispitaju vijest. Kada bijahu docekani grdnjama i psovkama, vratise se Poslaniku s.a.v. i obavijstise ga da je vijest istinita. On to doceka rijecima: “Allahu ekber! Muslimani znajte da je pobjeda blizu!” Jevreji plemena Kurejza su namjeravali opljackati Medinu i preplasiti zene i djecu muslimana. U tom cilju njihovi mladici pocese obilaziti grad po noci. Poslanik s.a.v. odredjuje pet stotina ljudi da nocu idu ulicama grada i glasno govore “Allahu ekber!” da bi se nejac osjecala sigurnije i jevreji bili sprijeceni u svojoj namjeri.

 

Kako su dani prolazili neprijatelj je sve vise osjecao nedostatak namirnica. Haj b. Ahtab je dobio dvadeset kamiljinih tovara hurmi od plemena Kurejza, ali na izlasku iz tvrdjave muslimani zarobise sve kamile i podijelise izmedju sebe plijen. Od pocetka opsade Arapi su pokusavali preci jarak, ali svaki njihov pokusaj bio je neuspjesan. Jedne noci Halid b. Valid, zajedno sa nekoliko stotina konjanika, pokusa iznenaditi muslimane, ali dvije stotine muslimana na celu sa Usejdom b. Hizrom, odbi njihov napad. Drugog dana pet najsposobnijih konjanika, uprkos strijelama i kamenjima kojima su ih muslimani zasipali, uspjese na konjima preskociti jarak. Medju njima je bio i Amr b. Abdived, cuveni heroj Arabije. Niko od muslimana nije im imao hrabrosti prici. Amr postade nestrpljiv pa poce govoriti: “Gdje su oni koji tako ceznu za dzennetom? Zar vi ne vjerujete da vasi mrtvi idu u dzennet, a nasi u dzehennem? Zar nema niko medju vama ko zeli da ga posaljem u dzennet, ili on mene u dzehennem? … Sta cekate? Ovo vikanje me je umorilo i od njega mi je glas ogrubio.” Potpuna tisina je preovladavala medju muslimanima.

 

Poslanik s.a.v. je trazio dobrovoljca. Samo hazreti Ali mu se odazivao. Kada je izgubio svaku nadu da bi se neko drugi mogao javiti, Poslanik s.a.v. je dao hazreti Aliju svoju sablju i svoj turban, i molio se rijecima: “Boze! Zastiti ga sa svake strane! Gospodaru, na Bedru sam ostao bez Ubejde, a na Uhudu bez Hamze. O Boze, zastiti danas Alija od ovog neprijatelja!” Onda je Poslanik s.a.v. proucio: “O Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si najbolji nasljednik.” (K.21:89) Kada se hazreti Ali uputio ka Amru, Poslanik s.a.v. je izrekao cuvenu recenicu: “Potpuna vjera ce se sukobiti sa potpunom nevjerom!” Kada mu se priblizio Ali mu je rekao: “Ne zuri, jer odazvao ti se neko ko ti je dorastao.” Posto mu je lice bilo prekriveno sljemom, Amr nije znao o kome se radi. “Ko si ti?”, pitao je. “Ali b. Ebi Talib.”, dodje odgovor. “Zasto su tebe poslali? Tvoju krv ne zelim proljevati jer sam ti oca smatrao za prijatelja. Sta bi tvom amidzicu (tj. Poslaniku s.a.v.) pa tebe posla? Mogu te nabosti na koplje i drzati te u vazduhu sve dok ne umres.”

 

Ibn Abil Hadid kaze: “Svaki put kada bi moj ucitelj govorio o ovoj bici rekao je: U stvari, Amra je bilo strah da se bori sa Alijem. On je bio prisutan na Bedru i Uhudu i bio svjedok njegove hrabrosti i vjestine. Zbog toga je zelio da ga odvrati od borbe.”

 

Hazreti Ali mu je rekao: “Neka te pomisao o mojoj smrti ne brine. Zivog ili mrtvog, mene dzennet ceka, dok ces ti u oba slucaja zavrsiti u dzehennemu.” Onda je Ali podsjetio Amra na obecanje koje je jednom javno dao. Rekao je da ce uvijek prihvatiti jednu od tri ponude koje mu neki suparnik u borbi predlozi. Hazreti Ali mu prvo predlozi da primi islam, na sto Amr rece: “To nije moguce.”

“Onda se nemoj boriti, i pusti Muhammeda (s.a.v.) na miru.”, bio je drugi prijedlog.

“Ni to nije moguce, jer sramotu povlacenja i ismijavanja pjesnika Arabije ne bih mogao podnijeti.”, Amr odgovori.

“Onda sidji s konja i prihvati borbu.”, bio je treci prijedlog.

Amr nije imao drugog izlaza. Uskoro podigose takvu prasinu da oni koji su posmatrali ovaj duel nisu znali vise ko je ko. Samo se culo udaranje sablji. Prvi koji je udario bio je Amr. Kada njegova sablja polet prema glavi hazreti Alija on je doceka svojim stitom. Uprkos tome, udarac je bio tako snazan da sablja ipak zakaci glavu. U padu je hazreti Ali uspio da udari Amra po nogama, i tako ga obori na zemlju. Uslijedili si momenti neizvjesnosti. Njih prekinu glasan tekbir. Odmah se znalo ko je pobjednik. Obe vojske su mogle vidjeti Amrovo tijelo, najveceg heroja Arabije, kako lezi prekriveno prasinom. Ova scena imade takav efekat da se ona preostala cetiri konjanika dase u bijeg. Trojica uspjese preskociti jarak, ali cetvrti, Nevfal b. Abdullah, pade u njega. Muslimani sa ivice jarka odmah ga pocese gadjati kamenjima. “Ubiti nekoga na ovakav nacin ne prilici ratnicima koji drze do svoga ugleda. Zar niko od vas ne smije sici dole da se bori?” Onaj ko se odazva bi opet hazreti Ali. Skoci u jarak za kratko vrijeme ubi Nevfala. On je bio rodjak Ebu Sufjana. Ovaj se sada uplasi da bi muslimani mogli iskasapiti Nevfalovo tijelo da bi se osvetili za Hamzu cije tijelo su musrici iskasapili poslije bitke na Uhudu. Zato on posla muslimanima deset hiljada dinara u zamjenu za rodjakovo tijelo. Poslanik s.a.v. neredi da se pare vrate zajedno sa tijelom, rekavsi da islam zabranjuje prodaju mrtvaca.

 

Kada mu je dosao hazreti Ali, Poslanik s.a.v. je rekao da svi cuju: “Ovo njegovo djelo vrijednije je od dijela svih mojih sljedbenika zajedno. To je zato sto je pad najveceg heroja musrika pod njegovom sabljom zaradilo muslimanima postovanje, a zajednici nevjernika ponizenje.”

 

Vojska neprijatelja je bila sastavljena od plemena koja nisu imala samo jedan motiv za borbu protiv muslimana. Jevreji su se bojali sirenja islama u krajeve koji su bili pod njihovim utjecajem. Kurejsi su bili tu jer su zeljeli unistiti novu vjeru koja je ugrozavala njihovu idolopoklonicku tradiciju. Plemena Gatfana i Fazara, i druga, bila su tu prvenstveno zbog uroda sa Hajbera kojeg su im obecali jevreji. Posto je cilj posljednje grupe prvenstveno bio materijani dobitak, bilo je vjerovatno da bi oni napustili opsadu ako bi im muslimani dali ono sto su ocekivali od jevreja. Imajuci to na umu Poslanik s.a.v. je odredio nekoliko ljudi da pregovaraju s vodjama ovih plemena i ponude im jednu trecinu poljoprivrednog uroda iz Medine, trazeci za uzvrat da se oni vrate u svoj kraj. Poslije kraceg pregovaranja, izaslanici se vratise sa ugovorom koji je bio spreman za potpisivanje. Poslanik s.v.a. ga pokaza Seadu b. Muazu i Seadu b. Ubadi, vodjama Awsa i Hazredza, trazeci njihovo misljenje. Oni mu rekose da, ako je potpisivanje odredjeno od Allaha, potpisace ga, ali ako on samo trazi njihovo misljenje, onda ga ne bi trebalo potpisivati. Objasnjavajuci razlog za to jedan od njih rece: “Nikada nismo placali danak tim plemenima niti je iko od njih imao hrabrosti da uzme od nas i jednu hurmu silom. I sada, kada smo Allahovom miloscu prihvatili islam i time dostigli ugled i postovanje, o placanju danka tim plemenima nema govora. Allaha nam, na njihov zahtjev odgovoricemo samo sabljama.” Poslanik s.a.v. im je rekao da je zelio da im pomogne protiv jakog i udruzenog neprijatelja tako sto bi stvorio razdor medju njima. Ali, kako oni nisu zeljeli da se ponize, ugovor nece biti potpisan.

 

Postojalo je vise razloga za neuspjeh musrika i jevreja. Samo pregovaranje je bilo jedan od prvih znakova neuspjeha. Muslimani nisu potpisali ugovor, ali to nisu javno proglasili. Zbog toga su plemena odlagala napad ocekivajuci pozitivan odgovor. Drugi razlog neuspjeha musrika je bila pogibija njihovog najveceg borca Amra i panicno povlacenje ostale cetvorice heroja. Treci, i najveci razlog, bila je aktivnost Naima b. Mesuda koji je bio nedavno presao na islam. Zbog toga je bio u stanju da odlazi kod musrika, koji nisu znali o njegovom prelasku na islam, i da ih zavede svojim “savjetima”.

 

Prvo je otisao u tvrdjavu plemena Kurejza i izrazio im svoje “simpatije”, tako da je ubrzo stekao njihovo povjernje. Na jednom od sastanaka sa vodjama plemena dobio je priliku da govori. “Vasa situacija je drugacija od one u kojoj su Kurejsi i druga Arapska plemena. Medina je vas grad. U njemu su vasa imovina, zene i djeca, dok su te njihove stvari u mjestima daleko od njega. Ako budu uspjesni u ovom ratu, dobro i jeste, ali ako budu porazeni, napustice vas i vratiti se u svoja mjesta, prepustajuci vas na milost ili nemilost muslimanima. Savjetujem vam da se osigurate od takvog pokusaja tako sto cete pozvati i drzati kod sebe nekoliko njihovih vodecih licnosti. To ce ih sprijeciti da vas napuste u slucaju da stvari krenu nezeljenim tokom.” Ovo bi jednoglasno prihvaceno. Poslije toga je Naim napustio jevreje i otisao u logor musrika. Vodje Kurejsa su bile njegovi stari prijatelji. Na prvom sastanku s njima on im rece: “Bio sam nedavno kod jevreja plemena Kurejza i primijetio sam da su se pokajali zbog krsenja ugovora sa muslimanima. Sada zele da se iskupe za to pa su odlucili da zarobe nekoliko vasih uglednika i predaju ih Muhammedu (s.a.v.). Zbog toga, ako budu trazili da neko od vasih dodje u njihovu tvrdjavu nemojte im se odazvati. Da bi otkrili njihove prave namjere, trazite da sutra napadnu muslimane, i ako budu pravili neke izgovore znacete da sam vam govorio istinu.”

 

U noci uoci subote, Ebu Sufjan odluci da ispita stvar podrobnije. Poslao je delegaciju plemenu Kurejza sa porukom: “Nalazimo se u nezavidnoj situaciji. Nedostaju nam namirnice i zivotinje nam crkaju usljed nedostatka ispase. Zato, napadnite muslimane sutra i mi cemo odmah napasti.” U odgovoru vodje jevreja je stajalo: “Sutra je subota, dan u kojem nam nikakva aktivnost nije dozvoljena. Pored toga, odlucili smo da udjemo u bitku samo pod uslovom da uglednici vasih plemena predju u nasu tvrdjavu. To nam treba da bi bili sigurni da nas necete napustiti u najtezim momentima.” Delegacija se vrati i musrici se uvjerise da je Naim govorio istinu. Onda druga delegacija bi poslana s porukom: “Nece biti moguce da nasi uglednici predju kod vas; cak sta vise, necete dobiti ni jednog naseg covjeka da vam bude garancija! Ako zelite da napadnete muslimane ucinite to odmah i mi cemo vam pomoci sa svim raspolozivim snagama.” Ovo jevrejima bi dokaz da je Naim bio u pravu kada ih je upozorio da musrici nisu bili dovoljno odlucni u svom poduhvatu, i da bi se pri prvoj teskoci vratili svojim krajevima ostvljajuci ih na cjedilu.

 

Jos jedan faktor, koji se moze nazvati Bozija pomoc, doprinijeo je neuspjehu neprijatelja. Vrijeme se odjednom pogorsalo. Zapuhao je jak vjetar i temperatura se snizila. Vjetar je rusio satore, prevrtao vrceve u kojima se kuhala hrana i gasio baklje za osvjetljavanje. Za vrijeme ove oluje Poslanik s.a.v. je poslao Huzejfu preko jarka da vidi u kakvom je stanju neprijatelj. On sam prenosi: “Uspio sam se pribliziti Ebu Sufijanu kad se obracao komandantima svoje vojske. “Ovo mjesto nikako nije za nas. Zivotinje nam umiru od gladi, vjetar nam je unistio satore i pogasio vatre. Ni pleme Kurejza nam nije pomoglo. Mislim da je najbolje da se pokupimo i odemo odavde.” Poslije toga je uzjahao svoju kamilu i zurno je tjerao da krene. Medjutim, u svoj toj panici i zbrci zaboravio je odvezati kamiline noge tako da je jadna zivotinja bezuspjesno pokusavala da koraca. Kada je svanuo sljedeci dan nikog od Arapa nije bilo ni na vidiku.

Eleminisanje plemena Kurejza

 

U prvoj godini po dolasku u Medinu Poslanik s.a.v je sastavio vitalan dokumenat u kojem je postavio osnovne zakone za grad Medinu i njena okolna mjesta, a da bi obustavio unutarnje sukobe i podjele. Po ovom dokumentu jevreji i Arapska plemena Avs i Hazredz su bili obavezni da zajednicki brane ovo podrucje od svih mogucih neprijatelja. Pored ovoga Poslanik s.a.v. je napravio poseban ugovor s jevrejima Medine u kojem su se oni zavjetovali da nece raditi protiv Poslanika s.a.v. i njegovih prijatelja, niti ce pomagati njihovim neprijateljima ni u oruzju ni u jahacim zivotinjama. Slozili su se da ako to ucine da Poslanik s.a.v. ima pravo da ih pogubi, da njihovu imovinu prisvoji i da njihove zene i djecu zarobi. Medjutim ugovor je bio narusen od strane svih jevreja. Pleme Kajnuka je zajednicki stalo iza njihovog covjeka koji je ubio muslimana, pleme Nuzejr je planiralo da ubije Poslanika s.a.v. a pleme Kurejza je suradjivalo sa neprijateljima na unistenju islama.

 

Sada da vidimo sta je Poslanik s.a.v. poduzeo protiv plemena Kurejza. Odmah nakon noci u kojoj su se musricka plemena na vrat na nos povukla ka svojim mjestima Poslanik s.a.v. je odlucio da rijesi stvar sa jevrejima. Ta odluka je donesena i pored ocigledog umora na licima muslimana. Doslo je podne i mujezin je proucio ezan za namaz. Kada je klanjao Poslanik s.a.v. je naredio da se prisutni obavijeste o sljedecem: ”Za iduci namaz muslimani se moraju okupiti pred tvrdjavom plemena Kurejza!” Onda je Poslanik s.a.v. dao zastavu hazreti Aliju i pod njegovom komandom vojnici islama uputise se ka jevrejskom dijelu grada. Ubrzo vijest o pokretu muslimana dodje do jevreja koji se odmah povukose u tvrdjavu i pocese se spremati za odbranu. Oni pocese da psuju i vrijedjaju Poslanika s.a.v. sa tvrdjave. Hazreti Ali posla nekoga k njemu da bi ga sprijecio da dodje blize i cuje sve te uvrede. Ali on ipak dodje i ljutito povika prema tvrdjavi, “Zar vas Svemoguci nije ponizio?” Ovo je bilo prvi put da ga jevreji vide ovako ljutog. Neko od njih mu doviknu, “O Ebul Kasime, ti nikad nisi bio srdita osoba!” Ovo imade takvog efekta da Poslanik s.a.v. posrnu nazad i ogrtac mu spade sa ramena.

 

 

 

Haj b. Ahtab, koji je bio zasluzan za dolazak musrika i njihovu opsadu grada, takodjer je bio u tvrdjavi. On je bio obecao vodji plemena Kurejza, Ka’bu, da ga nece napustiti cak i ako stvari krenu lose po njih. Vodja plemena je iznio pred druge lidere sljedeca tri prijedloga od kojih su trebali izabrati jedan. Prvi je bio da svi predju na islam jer je Poslanik s.a.v., koji ih je bio opkolio sa svojom vojskom, onaj isti kojeg su nagovjestavale njihove drevne knjige. Drugi prijedlog je bio da pobiju svoje zene i djecu i onda izadju da se bore sa muslimanima. Ako bi bili ubijeni nece imati o cemu da brinu a ako bi oni bili pobjednici bice u stanju da opet nadju sebi zene i steknu ponovo djecu. Treci prijedlog se sastojao u planu da te noci, koja je bila uoci subote, iznenade muslimane koji su bili sigurni da jevreji nece ratovati u tom svetom danu.

 

Medjutim, prisutni uglednici odbise sva tri prijedloga. Rekose da nisu spremni da napuste svoju vjeru, niti da ce njihovi zivoti imati slasti bez njihovih zena i djece. Vezano za treci prijedlog rekose da se boje Bozijeg prokletsva ako bi narusili svetost subote. Ovi razlozi nam najbolje govore o mentalitetu tih ljudi. Njihovo odbijanje prvog prijedloga najbolje kazuje o njihovoj tvdoglavosti, jer, i pored priznavanja poslanstva, bili su spremni da se bore protiv Poslanika s.a.v.. Njihov govor o drugom prijedlogu jasno nam kazuje da su to bili ljudi sebicni i tvrdog srca, jer niko od njih nije upitao o ispravnosti ubijanja nevinih zena i djece. Po njima, da im oni nisu predstavljali zadovoljstvo u zivotu, ne bi bilo nikave prepreke za njihovo smaknuce. Treci prijedlog nam kazuje o njihovom pogrjesnom uvjerenju o Poslanikovim ratnim vjestinama. Zar su zaista mislili da on nece poduzeti mjere opreznosti da sprijeci iznenadni napad, dobro znajuci za njihovu lukavost i podmuklost?

 

Zaista kada covjek cita o ovoj bici moze se uvjeriti da medju ovim jevrejima nije bilo mnogo mudrih osoba. Sta bi im falilo da su ostali neutralni u ovom sukobu, ne pomagajuci ni musricima ni muslimanima? Mogli su jednostavno prici pobjednickoj strani poslije sukoba. Ali, na zalost, bili su zavedeni obecanjima Haja b. Ahtaba i presli na stranu musrika. Medjutim ni njih nisu podrzali kada im je pomoc najvise trebala, tako da su se postavili u veoma nezavidnu situaciju: otvoreno su se podigli protiv Poslanika s.a.v., ali su izazvali i musrike protiv sebe ne odazivajuci se na njihov poziv za pomoc. Niko nije bio medju njima dovoljno mudar da im kaze da bi se nakon povlacenja musrika trebali izvinuti muslimanima i tako izgladiti odnose s njima. Poslanik s.a.v. nije mogao dopustiti da ih ostavi poslije svega toga. Bilo je veoma vjerovatno da bi se oni opet pridruzili ili pomogli nekoj drugoj vojsci koja bi napala grad. Zbog toga se moralo nesto uciniti protiv njih.

 

Jevreji, osjetivsi da se nesto zlo sprema, zatrazise od Poslanika s.a.v da posalje Ebu Lubabu da se konsultuju s njim. On je pripadao plemenu Avs koje je imalo s njima dobre odnose. Kada je Ebu Lubaba dosao u tvrdjavu zatekao je uplakane ljude i zene. “Da li ce nas Muhammed (s.a.v.) postedjeti ako se predamo?”, neko od njih ga je upitao. On odgovori potvrdno, ali jos napravi jedu gestu: ispruzenim prstima predje preko vrata, pokazujuci im kao da ce biti smaknuti. Na to se Jevreji uplasise i povukose. Ebu Lubaba se odmah pokaja. Izasao je iz tvrdjave i odmah se uputio u dzamiju. U njoj se svezao za jedan stub i zvjetovao da nece odatle izaci sve dok ne bude bio siguran da mu je Allah oprostio. Rekose o tome i Poslaniku s.a.v. koji rece, “Da je dosao meni prvo i trazio da molim Allaha da mu oprosti, On bi mu i oprostio. Ali sada mora cekati da mu Allah oprosti.” Punih sest dana je Ebu Lubaba proveo svezan za dzamijski stub. Zena bi mu dolazila u vrijeme namaza i donosila mu hranu. Kada bi jeo i klanjao ona bi ga ponovo vezala. Sesti dan dodje objava, “A ima i onih koji su grijehe svoje priznali, i koji su djela dobra s drugim koja su rdjava izmijesali, njima ce, moze biti, Allah oprostiti, jer Allah prasta i samilostan je.” (K.9:103) Poslanik s.v.a. rece Ummi Selmi da ode i obavjesti Ebu Lubaba da mu je oprosteno. Ona to i uradi ali on zatrazi da sam Poslanik s.a.v. dodje i odveze ga. Ovaj to i ucini kad dodje u dzamiju na sabah namaz.

 

Jednog dana iz jevrejske tvrdjave dodje Sas b. Kajs da pregovara sa Poslanikom s.a.v.. Zatrazio je od njega da jevrejima dopusti da pokupe svoje stvari i napuste tvrdjavu, kao sto je to bio slucaj s druga dva jevrejska plemena. Poslanik s.a.v. nije prihvatio ovaj prijedlog. Trazio je da se oni bezuslovno predaju. Sas mu onda rece da je njegovo pleme spremno da ostavi svu svoju imovinu i tako napuste podrucje Medine. Medjutim , Poslanik s.a.v. odbi i ovu mogucnost. Razlog za ovakvo negovo ponasanje prema ovim ljudima je jasan. Bilo je gotovo potpuno sigurno da bi se i ovi jevreji, kao i pleme Nuzejr, odmah pridruzili neprijateljima islama i sutra dosli da napadnu muslimane s njima. Sas se vrati nazad u tvrdjavu neobavljenog posla.

 

U svakom slucaju, jevreji na kraju odlucise da se predaju. Po nekim historicarima to su ucinili bezuslovno, a po nekim kada im je bilo obecano da ce o njihovoj sudbini odluciti Sead b. Muaz, s kojim su od ranije sklopili neke ugovore. Otvorili su vrata tvrdjave i hazreti Ali sa grupom muslimana je usao i razoruzao sve jevreje. Zatvorio je sve muskarce u jednu od kuca plemena Nadzar dok se ne odluci o njihovoj sudbini. U predhodnom sukobu muslimana sa jevrejskim plemenom Kajnuka njegovo oslobadjanje su osigurale starjesine ansarijskog plemena Kazredz koje je s tim jevrejskim plemenom imalo dobre odnose. Sada je pleme Avs, koje s plemenom Kurejza imalo dobre odnose, radilo na tome da jevrejima obezbijedi Poslanikov oprost i oslobadjanje. Medjutim, Poslanik s.a.v. nije pristajao da ih oslobodi tako lahko. Na kraju je rekao da ce privatiti odluku koju bude donio Sead b. Muaz, koji je bio vodja plemena Avs. Svi bijahu zadovoljni s ovim rjesenjem, a narocito jevreji koji su i zeljeli da im on presudi.

 

Sead, koji je bio ranjen i lezao nepokretan u krevetu, bi donesen u prostoriju u kojoj se odrzavao sastanak. Cak i oni koji su ga nosili trazili su od njega da oprosti jevrejima i pusti ih na slobodu. Ali uprkos svim tim pritiscima Sead je donio odluku da svi muskarci tog jevrejskog plemena trebaju biti pogubljeni, njihove imovine zaplijenjene i zene i djeca zarobljeni. Da li je ova njegova odluka bila pravedna i ispravna? Nema sumnje da ako jedan sudija u nekom drustvu podlegne osjecanjima i svoje odluke zasniva na njima citavo drustvo moze zapasti u haos. Sentimentalnost je kao lazna glad koja covjeku prikazuje stetne i beskorisne stvari kao dobre i korisne. Djelovanje iz sentimentalnosti narusava interese hiljade ljudi i samu dobrobit citavog drustva. Tako imamo u ovom slucaju Seadova osjecanja, zalosna scena zarobljenih ljudi i zena te generalno misljenje clanova njegovog plemena – sve je to zahtijevalo da sudija u ovom sporu donese odluku u korist manjine a na stetu vecine, tj. da oslobodi prijestupnike plemena Kurejza.

 

Medjutim, logika, razum i sloboda izbora koji mu je donio polozaj sudije, te briga za interes muslimanske vecine vodili su Seada da donese odluku onakvu kakvu je donio. Ona je bila zasnovana na sljedecim razlozima. Prvo, kako se zna da su jevreji potpisali ugovor u kojem su se obavezali da nece ratovati protiv muslimana kao i da nece pomagati njihovim neprijateljima; ako bi to ucinili muslimani su ih imali pravo kazniti smrcu. Seadova odluka bila je u potpunosti u skladu s ovim ugovorom. Drugo, ovi ljudi su za vrijeme opsade Medine terorisali njenu nebranjenu nejac. Da Poslanik s.a.v. nije bio poslao odred da patrolira ulicama grada, pljacke i ubistva muslimana bi se sigurno desila. A u slucaju da su uspjeli uspostaviti potpunu kontrolu nad muslimanima, ubistva ljudi, otimanje stvari i zarobljavanje zene i djece bi bilo nesto sto se ne bi moglo izbjeci. Trece, Sead, koji je bio vodja Avs plemena, i ranije je pravio ugovore s jevrejima plemena Kurejza i bio s njima u veoma dobrim odnosima. Zbog toga je bilo moguce da je poznavao njihove kaznene zakone. U Tevratu stoji: “Kad dodjes pod koji grad da ga bijes, prvo ga ponudi mirom. Ako ti odgovori mirom i otvori ti vrata, sav narod koji se nadje u njemu neka placa danak i bude ti pokoran. Ako li ne ucini mira s tobom nego se stane biti s tobom, tada ga bij. I kad ga Bog Gospodar tvoj preda u ruke tvoje, pobij svako musko u njemu macem. A zene i djecu i stoku i sto god bude u gradu, sav plijen u njemu, otmi, i jedi plijen od neprijatelja svojih, koji ti da Bog Gospodar tvoj.” (Deuteronomy, 20:10-14) Moguce je da je Sead mislio da ako kazni prekrsitelje prema njihovom vlastitom zakonu nece pogrijesiti.

 

Cetvrti, i mozda najveci razlog zbog cega je Sead donio takvu, na prvi pogled surovu odluku, bilo je iskustvo koje su muslimani imali sa predhodna dva jevrejska plemena Medine. Kada je Poslanik s.a.v. oprostio plemenu Kajnuka i protjerao ih iz grada Ka’b Asraf, jedan od njihovih vodja, bio je otisao u Mekku i nije stao sve dok nije podigao Kurejse da se bore protiv muslimana. Rezultat tih njegovih aktivnosti bila je bitka na Uhudu u kojoj je poginulo sedamdest muslimana. Pleme Nuzejr, kojem je Poslanik s.a.v. takodjer bio oprostio, pokazalo je svoju nezahvalnost kada im se ukazala sansa da se pridruze musricima u napadu na Medinu. Da se muslimani nisu odbranili kopanjem kanala grad bi pao u njihove ruke i hiljade muslimana bi platilo svojim zivotima.

 

Da nije bilo ovih navedenih razloga Sead bi sigurno poslusao vecinu glasova iz svog plemena i oslobodio jevreje. Medjutim, da je bilo pravo ono sto je ucinio dokazuju i izlivi mrznje jevreja kada su bili vodjeni na pogubljenje. Kada su oci Haja b. Ahtba pale na Poslanika s.v.a. rekao mu je: “Nimalo ne zalim sto sam ti bio neprijatelj; ponizen je onaj koga Bog zeli da bude ponizen.” Onda se okrenuo prema svojim ljudima i rekao: “Nemojte biti tuzni zbog Bozije odredbe. On je ionako odredio patnju i ponizenje plemenu Izrael.” Od jevrejskih zena pogubljena je bila ona koja je ubila muslimana bacivsi sa tvrdjave mlinski kamen. Od onih koji su bili osudjeni na smrt samo je jednom, Zebejru Bata, bilo oprosteno jer se za njega bio zauzeo Sabit b. Kajs. Takodjer su njegova zena i djeca bili oslobodjeni i njegova sva imovina vracena. Cetiri osobe iz ovog jevrejskog plemena su presle na islam. Ratni plijen je bio podijeljen medju muslimanima. Od toga je jedna petina pripala drzavnoj kasi. Konjanici su dobijali po tri porcije a borci bez konja po jednu. Poslanik je dao jednu petinu Zejdu sa zadatkom da ode do Nedzda i od njene prodaje nabavi oruzje, konje i drugu opremu.

Neki događaji iz pete, šeste i sedme godine po hidžri

 

Pred kraj pete godine poslije Hidzre muslimani su uspjesno slomili obruc oko Medine u kojem su ih musrici i jevreji Arabije drzali. Takodjer su uspjesno eliminisali jevrejsko pleme Kurejza koje je bilo prekrsilo ugovor o ne napadanju i pridruzilo se napadacima. Sada je grad Medina i citavo njeno okruzenje bilo u potpunoj kontroli muslimana. Temelji mlade islamske drzave postadose cvrsci i relativno primirje zavlada gradom i njegovom okolinom. Medjutim, Poslanik s.a.v. je znao koliko je opasno osjecati se sigurno u prostoru u kojem se nalaze neprijateljski raspolozena plemena. Zbog toga je on htio iskoristiti ovo primirje da kazni one koji su organizovali posljednji napad na muslimane, kao i da sprijeci one koji su trazili priliku da ponovo organizuju musrike protiv njih.

 

Jedan od organizatora je bio i Haj b. Ahtab, koji je bio zarobljen i kaznjen smrcu poslije predaje plemena Kurejza.Drugi covjek, koji je doprinio organizovanju musrika i pomogao im da opkole Medinu, bio je Sallam b. Ebil Hakik. On se bio sklonio u Hajber i vec poceo raditi na tome da ponovo podigne musrike protiv muslimana. Poslanik s.a.v. je saznao za njega i odlucio da posalje grupu svojih ljudi da ga smaknu. Za ovu misiju javila se grupa mladica iz plemena Hazredz. Bilo im je naredjeno da ne povrijede nikoga iz Sallamove familije. U Hajber su dosli u kasnu noc i odmah blokirali vrata komsija da niko od njih ne bi bio u stanju izaci ako bi bili uznemireni galamom. Onda su se stepenicama popeli do vrata Sellamove kuce i pokucali. Kada je njegova zena otvorila vrata rekli su joj da trebaju da vide njenog muza povodom nekog posla. Ona ih je uvela unutra i dovela pred Sellama. Kada je zena napustila prostoriju oni su ga napali i ubili. Onda su napustili kucu i skrili se u jedno prazno korito sa vodom. Ubrzo je zenina vriska privukla ljude koji su se odmah dali u potjeru. Nakon nekoliko sati traganja po mraku oni se vratise kucama neobavljenog posla. Muslimani su se onda krisom izvukli iz skrovista i uputili ka Medini.

 

U to vrijeme jedna grupa Kurjesa, vidjevsi da islam postaje sve snazniji, odluci da se preseli u Etiopiju. Mislili su da, ako Muhammed s.a.v. osvoji citavo arapsko poluostrvo, oni ce biti na sigurnom mjestu. A ako musrici uspiju da savladaju muslimane oni bi se vratili svojim kucama. Jedan iz te grupe bio je i Amr b. As, koji je, kao i svi oni, zelio da bogatim poklonima pridobije naklonost Etiopijskog kralja. Kada su dosli na dvor zatekli su u kraljevom prisustvu Amra b. Umejja. Njega je Poslanik s.a.v. bio poslao u Etiopiju kao svog izaslanika. Kada ga je Amr vidio rekao je ljudima iz svoje grupe, “Kada budem predavao svoje poklone kralju trazit cu da ubijem Muhammedovog predstavnika”. Tako i bi. Kada je dosao njegov red Amr je predavajuci poklone rekao, “Osoba koje je upravo napustila vase prisustvo predstavnik je covjeka koji je prouzrokovao smrt nasih starijesina i hrabrih boraca. Bilo bi mi veliko zadovoljstvo ako bi mi dopustili da ga ubijem i tako se osvetim za nase gubitke”. Ove rijeci naljutise kralja Negusa i on se sam udari po licu u napadu bijesa. “Zar trazis od mene da ti dozvolim da ubijes predstavnika covjeka kome melek Dzibrail dolazi na isti nacin na koji je dolazio i poslaniku Musau? Kunem se Bogom, on je dosao sa istinom i uspjet ce savladati svoje protivnike.” Kada je Amr ovo vidio i cuo, kako sam kasnije govori, postao je naklonjen vjeri islamu, ali to nije pokazao nikome od drustva u kojem je bio.

 

U ovom periodu muslimani su dobili priliku da srede jos neke nerijesene racune. Poslije bitke na Uhudu neka musricka plemena, vidjevsi da su muslimani porazeni, nemilosrdno su ubijali Poslanikove misionare koje im je on slao kada su ih od njega trazili, pod izgovorom da zele primiti islam. Jedno od njih je bilo i pleme Banu Lihjan. U petom mjesecu seste godine poslije Hidzre Poslanik s.a.v. je postavio Ibn Umme Maktuma kao svog zamjenika u Medini i sa vojskom napustio grad. Nije nikome govorio o svojim namjerama iz straha da ne bi Kurejsi ili pleme Banu Lihjan bilo obavijesteno. Na pocetku se bio usmjerio ka sjeveru, prema Siriji, ali nakon prelaska odredjene razdaljine promijenio je pravac i stigao u podrucje zvano Gharan, na teritoriji plemena Banu Lihjan. Neprijatelj saznade o njihovom dolasku pa se skloni u obliznje planine. Kada im je pokazao da ni u vlastitim kucama ne mogu biti sigurni od kazne za ubistvo muslimana, Poslanik s.a.v. se sa svojim ljudima uputio ka mjestu zvanom Asfan u blizini same Mekke. Iz njega je poslao desetoricu da odu do granice samog grada da bi dao do znanja Kurjesima da je vojska islama u njihovoj blizini. Kada su se oni vratili Poslanik s.a.v. je dao naredjenje za povratak nazad u Medinu.

 

Samo nekoliko dana od povratka, Ujejna b. Hisn Fizari je sa svojom grupom opljackao krdo kamila koje je bilo na ispasi u blizini Medine. U pljacki su ubili pastira i zarobili jednu muslimanku. Srecom, to je vidio Salamah Aslami koji je odmah dosao u grad po pomoc. Poslanik s.a.v. je poslao potjeru koja je uspjela stici pljackase , osloboditi zenu i vratiti otete kamile. Kada je zena dosla pred Poslanika s.a.v. rekla je, “Kada su me zarobili popeli su me na ovu kamilu (pokazala je na kamilu koja je pripadala Poslaniku s.a.v.), i zaklela sam se da cu je zaklati ako se spasim”. Poslanik s.a.v. se blago nasmija i rece, “Kako je lose to cime zelis da uzvratis kamili! Spasila ti je glavu a ti zelis da je ubijes.” Onda je jos dodao, “Zakletva koja u sebi sadrzi grijeh ili vezana je za neku stvar koja pripada drugom, nije dopustena. Tvoja zakletva se odnosi na kamilu koja pripada meni, i zato ne treba da je ispunis.”

 

Sada, kada govorimo o relativnom miru koji je zavladao Medinom i njenom okolinom, ukratko cemo navesti osnovne razloga za bitke i sukobe koje je Poslanik s.a.v. imao i u kojima je vecinom i licno ucestvovao. Ti razlozi se mogu podijeliti u tri osnovne grupe:

• Otpor musricima, kao sto je bio slucaj na Bedru, Uhudu i bici oko hendeka.

• Kaznjavanje osoba i plemena koja su okaljala ruke krvlju muslimana i njihovih misionara; ili onih koji su prekrsili ugovore koje su sklopili sa muslimanima, kao sto je to bio slucaj sa jevrejskim plemenima.

• Slamanje volje za borbu protiv islama koja se javila kod pojedinih musrickih plemena, narocito poslije bitke na Uhudu gdje su muslimani bili porazeni.

 

U sestoj godini poslije Hidzre u Medinu dodje vijest da se pleme Mustaliq, koje je zivjelo u blizini Mekke, spremalo da napadne grad. Poslanik s.a.v. se odmah dao u akciju. Podigao je ljude i krenuo prema kraju u kojem je obitavalo ovo pleme. Neprijatelj je cuo o njihovom dolasku, pa ih je docekao spreman. Kada su se dvije vojske susrele borba je odmah pocela. Vidjevsi hrabrost, pozrtvovanje i vjestinu muslimana, neprijatelj se poceo ubrzo povlaciti. Nakon malo vremena na bojnom polju ostade deset mrtvih musrike i jedan musliman. U ruke muslimana pade veliki plijen. Musrici su takodjer iza sebe ostavili svoje familije, koje su po ondasnjim pravilima ratovanja, takodjer sacinjavale dio plijena.

 

Potpuni uspjeh muslimana na bojnom polju bi popracen jednim neprijatnim dogadjajem . Naime, muhadzir iz Mekke imena Dzahdza b. Mesud posvadja se sa ansarijom Medine, Sinanom b. Juhanijem. Obicna prepirka oko vode dostize takve dimenzije da ova dvojica, ne samo da potegose oruzje, nego i pocese zvati svoje suplemenike u pomoc – muhadzir muhadzire a ansar ansarije. Utom se Poslanik s.a.v. umijesa. “Ne obracajete paznju na ovu dvojicu! Njihovo pozivanje u pomoc jednako je pozivanju u pomoc zavadjenih dzahila. Kao da njihova srca nisu prociscena islamom. Zar oni ne znaju da su muslimani braca i da se svaki poziv kojim ce se stvoriti razdor medju bracom potpuno suprotstavlja ciljevima islama?”, rece Poslanik s.a.v. i tako sprijeci dalju prepirku.

 

Medjutim, nastalu situaciju pokusao je zloupotrijebiti munafik Abdullah b. Ubejj. Otisao je u ansarijski dio logora i poceo govoriti okupljenim: “Ovo sto nam se desava sami smo prouzrokovali. Mi smo bili ti koji smo lijepo docekali Mekkanlije, pruzili im utociste i zastitili ih od njihovih neprijatelja. Vidite li kako nam uzvracaju. Ovo vam je kao u narodnoj, “Uzgoji psa samo da bi te kasnije ugrizao.”Zato, kada se vratimo u nas grad, neka oni koji su jaki i ponosni istjeraju iz njega one koji su slabi i ponizni.”

 

Ovaj govor imade efekta na neke pameti ciji je nacin razmisljanja bio jos onaj iz doba dzahilije. Srecom tu se zadesi i Zejd b. Arkam. On se podize i odgovori Abdullahu rijecima: “Tako mi Allaha, ti si onaj koji je slab i ponizen. Ti si onaj koji je izgubio polozaj medju svojim rodjacima i u svom narodu. Sada je Muhammed (s.a.v.) onaj kojeg sada postuje i voli vecina u vasem gradu.” Zejd odmah ode i obavijesti Poslanika s.a.v. o svemu ovome. On doceka njegove rijeci tako kao da je zelio da umanji njihovu ozbiljnost. “Mozda nisi dobro cuo; mozda si preuvelicao njegove rijeci iz ljutnje prema njemu; mozda je on mislio samo na tebe kada je rekao da smo slabi i ponizni,” Poslanik s.a.v. ga je ispitivao. I pored toga Zejd je ostao pri tvrdnji da je Abdullah zelio da podigne ansarije protiv muhadzira. Umar b. Khattab zatrazi dozvolu od Poslanika s.v.a. da ubije Abdullaha. Poslanik s.a.v. mu je odgovorio: “To nece biti u redu. Ljudi bi mogli onda reci da Muhammed ubija vlastite sljedbenike.” U medjuvremenu i Abdullah b. Ubejj sazna da je Zejd obavijestio Poslanika s.a.v. o njegovom govoru. Zbog toga on sa svojom pratnjom dodje do njega i rece: “Nista slicno nisam rekao.” Oni u njegovom drustvu potvrdise ovo. Uz to rekose da je Zejd bio pogresno razumio Abdullaha. Situacija postade napeta. Prije nego se Zejd ili bilo ko drugi mogao javiti za rijec, Poslanik s.a.v. naredi pokret. Kada ga vidise zauzetog spremanjem i pakovanjem i drugi pocese raditi isto. Kada se vojska islama pokrenula nije stala puna dvadeset i cetiri sahata, osim kada su trebali klanjati. Drugog dana, kada je zustar mars zajedno s vrucinom dana iscrpio energiju u svakom covjeku, Poslanik s.a.v. naredjuje duzi odmor. Kada su podigli logor i raspremili se gotovo svako od njih se pruzio po zemlji i zaspao. Tako je prosla prva kriza koja je prijetila da stvori razdor medju muhadzirima i ansarijama.

 

Za jednu osobu sve nije bilo gotovo. Sin Abdullaha b. Ubejja bio je iskren vjernik. Kada je saznao sta je njegov otac govorio, mislio je da ce Poslanik s.a.v. narediti da se ubije. Dosao je do njega s.a.v. i rekao, “Boziji Poslanice, ako si odlucio da osudis moga oca na smrt, odredi mene da izvrsim presudu. Bojim se da necu biti u stanju da se suzdrzim a da ne ubijem osobu koja ubije mog oca i tako unistim i vlastiti zivot.” Poslanik s.a.v. mu je rekao, “Nista od toga nece biti. Pokazacemo razumijevanje prema njemu.” Ove Poslanikove rijece se brzo prosirise medju muslimanima. Svakog od njih zadivi Poslanikova duhovna velicina. Cak i oni koji su bili iza Abdullaha nisi mogli a da ga ne kritikuju za njegovu neprijaznost prema covjeku koji je pokazivao prema njemu toliko razumijevanja i tolerancije. Njegov ugled medju muslimanima ubrzo toliko opade da vise niko nije uzimao za ozbiljno njegove rijeci. Kada je ponovo sreo Umara b. Khattaba Poslanik s.a.v. mu je rekao vezano za Abdullaha: “Sjecas li se kada si trazio da ti dopustim da ga ubijes? Mnoge bi to okrenulo protiv nas da si to onda uradio. Pogledaj kako ga sada svi mrze, u tolikoj mjeri da bi svaki od njih bio spreman da ga ubije da to naredim.”

 

U ovo vrijeme Poslanik s.a.v. ozeni Dzuvejriju, kcerku Harisa b. Ebi Zirara, vodju plemena cije su zene bili zarobili u posljednjoj ekspediciji. Kada su oni koji su drzali druge zarobljene zene kao ropkinje to vidjeli, u znak paznje pustili su ih na slobodu. Prica se da je Dzuvejrijin otac bio dosao Poslaniku s.a.v. sa nekoliko deva da je otkupi. One ne bijahu sve na broju, kako je prvobitno namjeravao ponuditi. U dolini Akik, malo prije ulaska u Medinu, on bijase toliko zanesen dvjema od njih da ih odvoji od ostalih i sakri u jedan od klanaca doline, ne mogavsi podnijeti da se razdvoji od njih. Ostale deve dovede Poslaniku s.a.v. pa rece: “Muhammede zarobio si mi kcer, i evo otkupa njezina.” “Ali gdje su”, upita Poslanik s.a.v., “one dvije deve koje si sakrio u Akiku?” I ona poce potanko opisivati klanac u kojem su one bile svezane. Onda Haris rece: “Svjedocim da nema boga osim Allaha i da si ti, Muhammede, Poslanik Njegov.”

Hudejbijski sporazum

 

Bilo je to pred kraj seste godina poslije Hidzre kada je Poslanik s.a.v. usnio da obavlja hadz. Ispricao je san ashabima i rekao im da on predstavlja dobar omen, te da ce se njihove zelje za obavljanjem hadza uskoro ispuniti. Naredio im je da izvrse pripreme za putovanje u Mekku. Obznanio je svoju namjeru svim arapskim plemenima, cak i onima koja su se jos uvijek drzala idolopoklonstva, i pozvao ih da se pridruze Muslimanima u obavljanju hodocasca. Ovo putovanje ce donijeti mnoge koristi muslimanima. Potpisivanjem ugovora sa musricima Mekke poboljsat ce njihov polozaj i nastalo primirje dace priliku Arapima da se bolje upoznaju sa islamom.

 

Idolopoklonici Arabije su bili pod utiskom da je Poslanik s.a.v. bio protiv svih njihovih obicaja i vjerskih obreda, ukljucujuci hadz i umru, kojih su se oni od davnina pridrzavali. Obavljanjem hadza bilo im je pokazano da se islam ne protivi tom obicaju, nego ga, stavise, ukljucuje u svoje obavezne radnje. Ako bi muslimani uspjeli slobodno obaviti hadz i druge vjerske obrede u mesdzidu haramu pred ocima Arapa okupljenih iz svih krajeva Arabije, uspjeli bi im predstaviti islam bez potrebe da Poslanik s.a.v. salje svoje misionare u njihove krajeve.

 

Poslanik s.a.v. je obavijestio zitelje Medine o znacaju dolazeceg mjeseca i rekao: “U njemu cemo obaviti hodocasce Svetoj kuci.” Naredio je muslimanima da ne nose nikakvo drugo oruzje osim sablji. One su se smatrale za jedino oruzje koje je putnik nosio u mirnodobskim uslovima. Ovakvo Poslanikovo postupanje je pridobilo naklonost mnogih nevjernika koji su do tada vjerovali da muslimani nisu postovali svete mjesece. Arapi su ih smatrali kao mjesece mira i u njima su se ustezali od svakog vida nasilja i ratovanja.

 

Poslanik s.a.v. je namjeravao da ispuni svoju zelju kao i zelje svojih sljedbenika da obave hadz i umru, i da oni koji su bili odsutni iz Mekke dugo vremena vide ponovo svoje domove, roditelje i rodjake. Kurejsi bi izgubili ugled medju Arapima ako bi ih pokusali sprijecili u tome. Svi oni koji bi dosli na hadz vidjeli bi ih kako se nepravedno odnose prema muslimanima, kojima je, kao i svim drugim Arapima u tom mjesecu, jedini cilj bio obavljanje hadza. Kaba je pripadala svim Arapima, i Kurejsi nisu imali pravo diskriminirati jedne hodocasnike nad drugima. U tom slucaju arapska plemena bi se teze odlucilvala da sa Kurejsima ulaze u saveze i ne bi se lahko odazivala kada bi ih ovi pozivali u borbu protiv muslimana.

 

Kada su se spremili, muslimani, njih izmedju 1400 i 1800, krenuse u pravcu Mekke. Na odredjenom mjestu obukose ihrame i oznacise kamile za kurban. Sada je svima bilo jasno da im je jedini cilj bio obavljanje hadza, i nista vise. Poslanik s.a.v. je bio poslao jednu grupu ljudi naprijed da bi ga na vrijeme obavijestavali o pokretima Kurejsa. Kada su stigli u blizinu Esfana izvidnica ih je obavijestila da su Kurejsi upoznati sa njihovim kretanjem i da su vec podigli vojsku koja se zaklela bozanstvima Latom i Uzzom da nece dopustiti muslimanima ulazak u Mekku. Takodjer su bili poslali naprijed Halida b. Velida sa dvjesta konjanika sa zadatkom da omete muslimane na putu ka gradu.

 

Kada je Poslanik s.a.v. saslusao izvjestaj rekao je: “Tesko se Kurejsima! Ratovanje ce ih unistiti. Da su me samo ostavili na miru u sukobu sa ostalim idolopoklonickim plemenima. Ako bih bio savladan Kurejsi bi dobili ono sto su zeljeli. A ako bih ja bio uspjesan mogli su mi se pridruziti. Allaha mi, necu prestajati propagirati vjeru u jednog Boga sve dok mi On ne podari pobjedu ili izgubim zivot na tom putu.” Onda je zatrazio da mu pronadju vodica koji bi im pomogao da izbjegnu Halida i njegovu konjicu. Covjek iz plemena Aslam se ponudi da ih vodi. Tako, prolazeci kroz gudure i kamenjare, muslimani stigose u mjesto blizu Mekke zvano Hudejbijja. Poslanikova kamila se zaustavi i on rece: “Ova se zivotinja zaustavila ovdje pod Allahovim naredjenjem da bih izvrsio ono sto mi On nalaze.” Onda je naredio da se njihov karavan zaustavi i podigne logor. “Ako danas Kurejsi zatraze od mene nesto sto popravlja rodbinske veze, dacu im to i gledacu da udovoljim njihovim zahtjevima”, Poslanik s.a.v. rece i ucini da ove rijeci dopru i do Kurejsa.

 

Kada se o ovome saznalo u Mekki, njene starjesine poslase delegaciju da sazna detaljnije znacenje Poslanikovih rijeci. Prvo dodje Budejl Huzai sa nekoliko clanova njegovog plemena. Poslanik s.a.v. im je rekao: “Nisam dosao da se borim. Samo zelim da obavim hodocasce Kabi.” Oni se vratise i obavijestise druge o Poslanikovim rijecima. Medjutim, njima Poslanikovi razlozi ne zvucase uvjerljivo pa rekose oholo: “Cak i da je dosao samo radi posjete necemo mu dozvoliti ulazak u grad.” Poslase onda Hulejsa b. Alkamu, cuvenog strijelca Arabije. Kada ga je iz daljine vidio, Poslanik, s.a.v. je rekao: “Ide nam covjek koji pripada plemenitom i poboznom plemenu. Dovedite kamile namijenjene za kurban da ih vidi i tako se najbolje uvjeri o nasim namjerama.” Kada je iz daleka vidio oznacene kamile, Hulejs se vrati nazad a da i ne poprica s Poslanikom, s.a.v.. Na sastanku sa starjesinama ljutito rece: “Nismo se dogovorili s vama da cemo sprijecavati hodocasnike da udju u grad. Muhammed (s.a.v.) nema druge namjere nego da ucini hodocasce, kao i ostali Arapi. Tako mi Onoga u cijim je rukama moj zivot, ako ga budete sprijecili u tome ja i moji ljudi, cuveni strijelci Arabije, bicemo vasi prvi neprijatelji.” Da bi ga smirili, obecase mu da ce pronaci rjesenje koje ce biti svima prihvatljivo.

 

Muslimanima sada ode Urva b. Mesud Sakafi. U njega Kurejsi imadose puno povjerenje. Kada je sreo Poslanika s.a.v. rekao je: “O Muhammede (s.a.v.), zar si sakupio oko sebe arapska plemena da bi napao s njima svoj rodni grad. Uprkos tome Kurejsi ce ti se isprijeciti na putu i nece ti dozvoliti da udjes u njega. Bojim se da te ta plemena sutra ne ostave na cjedilu….” Takvim tonom Urva je pokusavao da prikaze Poslaniku s.a.v. snagu Kurejsa velikom a u isto vrijeme poljulja njegovo povjerenje u njegove sljedbenike. Medjutim, uskoro se i on vrati nazad neobavljenog posla.

 

Poslanik s.a.v. odluci da posalje vlastitog izaslanika Kurejsima, jer se cinilo da njihovi izaslanici, koji su do sada njemu dolazili, nisu uspjevali uvjeriti ostale o njegovim stvarnim razlozima za dolazak u Mekku. Za tu misiju bi izabran Hiras, sposoban covjek iz plemena Huza’ah. Medjutim, samo sto dodje u Mekku bi napadnut i njegovoj kamili posjekose noge. Zamalo i njega ne ubise da se ne umijesa Hulejs i njegovi strijelci. Ovim cinom Kurejsi pokazase da nisu zainteresovani da se problem rijesi mirnim putem. Cak sta vise, poslase pedeset naoruzanih mladica da pokusaju zarobiti nekog od muslimana. Medjutim, umjesto da zarobe nekoga oni sami bijahu zarobljeni. I pored toga sto su pruzali otpor kamenjima i strijelama Poslanik s.a.v. naredi da budu pusteni, pokazujuci jos jednom da nije dosao tu da prolijeva krv.

 

I pored velike tvrdoglavosti Kurejsa, Poslanik s.a.v. nije gubio nadu za mirno rjesenje problema. Zelio je da posalje u Mekku nekog od svojih ljudi za koga se znalo da do tada, u prijasnjim sukobima protiv musrika, nije uprljao ruke krvlju idolopoklonika. Umar b. Hattab bi najbolji kandidat. Medjutim, on odbi da bude poslan pod izgovorom da nije imao nikoga u Mekki ko bi se mogao zauzeti za njega u slucaju da Kurejsi odluce da ga napadnu. On predlozi Usmana b. Affana koji je bio u srodstvu sa samim Ebu Sufijanom, sto mu je garantovalo sigurnost u musrickom okruzenju. Tako se Usman, u ulozi Poslanikovog izaslanika, uputi ka Mekki. Uz put srete Abana b. Saida b. Asa pod cijom zastitom udje u grad. Kada im je prenio Poslanikovu poruku, Kurejsi rekose da su vec dali zakletvu svojim bozanstvima da nece dopustiti muslimanima ulazak u grad, te da pregovori o tome nemaju nikakve svrhe.

 

Medjutim, Usman ostade u Mekki duze nego sto su muslimani ocekivali. Glas dodje da su ga musrici ubili. Ovo unese nemir medju muslimane i cuse se povici koji su pozivali na osvetu. Cinilo se da je mogucnost za mirno rjesenje potpuno iscezla. Poslanik s.a.v. ostade potpuno smiren. “Necemo napustiti ovo mjesto sve dok ne nadjemo neko rjesenje”, rece. Zelio je sada da muslimani potvrde svoje zakletve na vijernost. Sjeo je ispod jednog drveta i zatrazio da mu svaki od njih dodje i zakune se da ce braniti vjeru islam sve dok je ziv. O ovome dogadjaju govori i casni Kuran, “Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao sta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradice ih skorom pobjedom.” (48:18) Utom se pojavi i Usman. Rekao je Poslaniku s.a.v. da je zakletva koju su ranije dali glavni razlog zbog kojeg ih Kurejsi ne mogu pustiti da obave hadz. Takodjer ga je obavijestio da su spremili izaslanika koji ce doci da s njim pregovara.

 

I zaista, uskoro iz grada dodje Suhejl b. Amr sa zadatkom da zajedno sa Poslanikom s.a.v. pronadje neko zajednicko rijesenje. Kada ga je vidio Poslanik s.a.v. je rekao: “Suhejl je dosao da napravi mirovni ugovor izmedju nas i Kurejsa.” Suhejl je sjeo i poceo sa svojim govorom. “O Ebul Kasime, Mekka je harem i centar naseg ponosa. Citav arapski svijet zna da si se borio protiv nas. Ako udjes u Mekku danas prijeteci nam silom, pokazat ces svima nasu nemoc i slabost. Zbog toga ce sutra sva arapska plemena htjeti da okupiraju nas grad. Obracam ti se u ime Boga da uzmes u obzir srodstvo koje s nama imas, i postovanje koje tvoje rodno mjestu uziva medju svim Arapima….” U ovom trenutku Poslanik s.a.v. ga prekinu rijecima, “Reci mi odmah sta imas u planu?” Suhejl mu je onda rekao: “Vodje Kurejsa zele da odgodis svoje hodocasce ove godine, ali da ponovo dodjes sljedece. Tada ce muslimanima biti dozvoljeno da obave hadz sa ostalim arapskim plemenima, pod uslovom da ne ostanu u Mekki duze od tri dana i da ne nose nikakvo oruzje osim onoga sto putnici obicno nose.”

 

Razgovor izmedju Poslanika s.a.v. i Suhejla ovdje se ne zavrsi. Bi odluceno da muslimani i Kurejsi zakljuce mirovni ugovor sirih razmjera. Pri njegovom pisanju Suhejl je zahtijevao da se ukljuce neke tacke koje nisu bile nimalo povoljne za muslimane, tako da je nekoliko puta izgledalo da od ugovora nece biti nista. Ali, kako su obe strane zeljele mir, uspjeli su nekako izgladiti razlike. Sada je trebalo da se stavi na papir sve sto je bilo dogovoreno. Poslanik s.a.v. je rekao hazreti Aliju da pocne pisati, “U ime Allaha, Milostivog (er-Rahman) , Samilosnog (er-Rahim)”. Suhejl je prigovorio, “Taj izraz mi nije poznat. Neka napise,”U Tvoje ime, o Allahu.” Poslanik s.a.v. mu popusti i naredi da s njegovom verzijom ugovor pocne. Onda Poslanik s.a.v. rece Aliju da napise, “Ovo je ugovor izmedju Muhammeda, Allahovog Poslanika, i Suhejla, predstavnika Kurejsa,…” Suhejl upade, “Mi te ne priznamo za Allahovog Poslanika. Da smo te priznali ne bi ratovali protiv tebe. Napisi samo svoje ime i ime svog oca. Tvoja titula se mora izostaviti iz ovog ugovora.” Neki od muslimana se usprotivise ovom zahtjevu. Medjutim, Poslanik s.a.v. ga prihvati, i rece Aliju da izbrise “Allahov Poslanik” iz ugovora. Hazreti Ali mu rece, “Postedi me brisanja tih rijeci!”. Poslanik s.a.v. mu rece da mu ih pokaze da ih on sam izbrise. Hazreti Ali to i uradi i Poslanik s.a.v. vlastitim rukama izbrisa svoju titulu iz ugovora.

 

Zanimljivo je sta je Poslanik s.a.v. rekao hazreti Aliju kada ga je ovaj zamolio da ga izuzme od brisanja rijeci “Allahov Poslanik”. Rekao mu je, “Potomci ove grupe trazit ce od tebe da im ispunis slican zahtjev. Ti ces pristati na njega pod velikim pritiskom.” I zaista, bitka na Sifinu, koju je hazreti Ali vodio protiv Muavije b. Ebi Sufjana, bi prekinuta jer je vecina “poboznih” iz njegove armije nasjela na varku koju su Muavijini vojnici izveli podizuci Kuran na koplja i trazeci da on presudi u njihovom sporu. Na sastanku na kojem se trebao potpisati mirovni ugovor, hazreti Ali je rekao Ubejdullahu b. Ebi Rafiu da pocne pisati, “Dogovoreno je izmedju Alija, Zapovjednika vjernika (emirul mu’minin), …”. Na to ga Amr b. As, Muavijin predstavnik, prekide rijecima, “Ne moze tako. Napisi samo njegovo ime i ime njegovog oca. Da smo ga priznali za Zapovjednika ne bi se borili protiv njega.” Hazreti Ali nije bio spreman na ovaj ustupak. Medjutim, neki od njegovih vlastitih sljedbenika pocese ga nagovarati da popusti. Pod pritiskom on pristade, pa onda rece, “Allaha mi, ovo je Poslanikov sunnet”, pa im onda isprica citavu epizodu koja se odigrala kod sklapanja Hudejbijskog ugovora.

 

Hudejbijski ugovor sastojao se iz sljedecih tacaka:

• Kurejsi i muslimani su se dogovorili da nece ratovati izmedju sebe u narednom periodu od deset godina.

• Ako neka osoba iz Mekke primi islam i predje muslimanima u Medinu bez dozvole njenog starjesine, Poslanik s.a.v. je mora vratiti nazad. Medjutim, ako neko od muslimana napusti vjeru i vrati se Kurejsima, oni nece biti obavezni da vrate Poslaniku s.a.v. tu osobu nazad.

• Muslimani i Kurejsi bice slobodni da sklope ugovore sa bilo kojim plemenom.

• Muhammed i njegovi sljedbenici vratit ce se nazad u Medinu ove godine neobavljenog hadza. Od sljedece godine pa nadalje bice slobodni da obavljaju hadz kao i ostala arapska plemena, pod uslovom da ne ostanu u Mekki vise od tri dana i da ne nose oruzje osim onoga koje putnik nosi.

• Muslimani koji zive u Mekki bice slobodni da izvrsavaju svoje vjerske duznosti i Kurejsi nece imati pravo da ih zbog njihove vjere proganjaju, muce, ili ismijavaju, niti da ih prisiljavaju da je napuste.

• Potpisnici ugovora nece ni na kakav nacin povrijediti imovinu jedan drugog niti ce koristiti prevaru u medjusobnim odnosima.

• Zivot i imovina muslimana koji dodje u Mekku iz Medine bice postovani.

 

Kada je dogovor bio napisan i spreman za potpisivanje iz Mekke iznenada dodje Suhejlov sin, Ebu Dzendel, sa lancima na rukama i nogama. Njegov dolazak je sve zacudio jer se znalo da ga je otac bio zatvorio zbog primanja islama i ljubavi prema Poslaniku s.a.v.. Ebu Dzendel je bio nacuo da je Poslanik s.a.v. sa muslimanima bio u blizini Mekke. Uspio se osloboditi i sporednim putem neopazeno doci muslimanima. Kada ga je otac vidio obuze ga napad bijesa u kojem ga on osamari tako snazno da ga umalo ne obori s nogu. Okrenuo se onda prema Poslaniku s.a.v. i rekao, “Ovo je prva osoba koja se mora vratiti u Mekku prema drugoj tacki naseg ugovora.” Ovaj zahtijev bi neosnovan, jer ugovor ne bi jos potpisan. To mu i Poslanik s.a.v. rece. Medjutim, Suhejl bi uporan i spreman ponistiti citav ugovor ukoliko se ne bude udovoljilo njegovom zahtjevu da vrati sina nazad u Mekku. Cak i dvojica musrika koji su bili u Suhejlovoj pratnji smatrase njegovu tvrdoglavost prekomjernom. Oni su bili za to da se Ebu Dzendel ostavi s muslimanima i da se ugovor, za koji su mislili da ide vise njima u korist nego muslimanima, finalizira. Suhejl, od koga je zavisilo da li ce se ugovor potpisati ili ne, bi uporan. Na kraju Poslanik s.a.v. popusti, u uvjerenju da je potpisivanje ugovora korisnije za islam nego njegovo nepotpisivanje. Rece Ebu Dzendelu tjeseci ga, “Prijatelju budi strpljiv. Zeljeli smo da te tvoj otac preda nama iz ljubavi i paznje prema tebi. Sada kada se on s tim nije slozio moras biti strpljiv, i znati da ce Allah pronaci nacin za oslobodjenje tvoje i svih onih koji su u slicnoj situaciji.” U tome se sastanak i zavrsi. Dokumenti ugovora bijahu potpisni i kopije podijeljene. Suhejl se sa svojim prijateljima vrati u Mekku a Poslanik s.a.v. sa muslimanima u Medinu. Poslanikov potomak , imam Dzafer Sadik ce prokomentarisati ovaj ugovor rijecima, “Ni jedan dogadjaj za vrijeme Poslanikovog zivota nije bio korisniji za islam od potpisivanja Hudejibijskog ugovora.”

 

Uskoro iz Mekke muslimanima dodje Ummu Kulsum. Njena braca poslase Poslaniku s.a.v. pismo u kojem su zahtijevali da im se sestra vrati prema drugoj tacki ugovora. Medjutim, Poslanik s.a.v. im odgovori da zene nisu obuhvacene njom i da se ona odnosi samo na muskarce. I zaista, to bi potvrdjeno i Kuranom, “O vjernici, kada vam vjernice kao muhadzirke dodju, ispitajte ih, - a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo - , pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vracajte nevjernicima: one njima nisu dopustene niti su oni njima dopusteni.” (K.60:10)