SEOBA

Premda je Mi’raj predstavljao, u jednom smislu, duhovno okrunjenje blagoslovljenog Poslanikova života, on nije izravno vodio njegovu uspjehu na zemaljskom planu. On je u Mekki bio još uznemiravan i izložen pritisku na svaki mogući način. Život je, zapravo, postao još teži zbog smrti Hatidže i Abu Taliba. Kako je već spomenuto,blagoslovljeni Poslanik, a.s., je nastojao propovijedati u drugim mjestima, posebice u Ta’ifu, ali se sučelio sa neuspjehom i bio, zapravo, najuren odande. U tom najmračnijem trenutku njegova izvanjskog života, kada se činilo da su svi izlazi bili zatvoreni, jedan broj ljudi iz Jesriba, koji će se kasnije prozvati gradom ili al-Madinah, gradom blagoslovljenog Poslanika, a.s., došao je u dodir s njim i pozvao ga da dođe u njihov grad i da se nastani, razgovara sa raznim frakcijama i vlada nad njima. Taj susret je upriličen u strogoj tajnosti tokom hodočašća u Mekki 622. godine. Blagoslovljenom Poslaniku, a.s., koji je bio jedan od najmudrijihdržavnika, činilo se da je taj susret bio znak s neba koji bi omogućio preživljavanje i potpuno utemeljenje nove religije. Stoga je prihvatio poziv i poslao članove mlade islamske zajednice iz Mekke u Medinu, u ma-lim skupinama, kako ne bi bili otkriveni. U međuvremenu,Mekanci, bijesni usljed nepopustljive volje blagoslovljenog Poslanika, a.s., i u strahu od toga kakve posljedice po njih će imati uspjeh njegovih pregnuća,odlučiše da napadnu na kuću Poslanika Božijeg, a.s.,i da ga ubiju. Očigledno je došao odlučujući trenutak u životu osobe koja je imala zadaću da preobrazi život svijeta.Pošto Bog uvijek štiti svoje vjerovjesnike dok oni vrše ulogu za koju su izabrani, blagoslovljeni Poslanik,a.s., je također bio usmjeravan od Boga da pomjeri scenusukoba i da izbjegne neposrednu opasnost baš u pravom času. One sudbonosne noći on i Abu Bakr su krenuli za Medinu, dok je Aliji rečeno da spava u posteljiblagoslovljenog Poslanika, a.s. Neprijatelji, koji su bili opkolili kuću Muhammedovu, a.s., odlučili su da ga napadnu zajedno i u isti mah da iskasape njegovotijelo, tako da niko od njih ne bi bio odgovoran.Kada su ubojice ušli u kuću sa isukanim sabljama i noževima i kada su svukli prekrivač sa kreveta, očekujući da će ondje zateći usnulog blagoslovljenog Poslanika,a.s., ondje nisu našli osobu za koju su se bili pripremili nego, su zatekli mladog Aliju, koji je preuzeo na sebe rizik smrti, kako bi spasio život utemeljitelju islama.Bijesni napadači su napustili kuću u potrazi za čovjekom koga su namjeravali ubiti.U međuvremenu su se blagoslovljeni Poslanik, a.s., i Abu Bakr kretali u pravcu Medine i usput su našli utočište u pećini. U svojoj potjeri Kurayšije su slijedili njihove tragove u pijesku i doprli do samog ulaza u pećinu, ali nisu u nju ulazili, jer, prema predanju, pauk je bio premrežio cijeli ulaz u pećinu, a par golubova je svio gnijezdo ispred nje. Preko Božijeg naloga prirodni svijet, koji je toliko važan za islamsku objavu, potaknut je na sudjelovanje u tom značajnom događaju, i spasio je život blagoslovljenog Poslanika, a.s., i Abu Bakra, jer Kurejšije, vidjevši te prirodne elemente, posebice paukovu mrežu, pomisliše kako niko nije mogao odskora ući u pećinu a da ne poremeti mrežu, i tako su se vratili u Mekku nakon svoje uzaludne potrage.Kazivanje o pećini, kao i neke druge važne epizode u životu utemeljitelja islama, izuzetno je značajno i u svojoj izvanpovijesnoj dimenziji. To kazivanje, poput Mi’raja, ukazuje na neprolaznu stvarnost svim kasnijim muslimanima zainteresiranim za unutarnje značenje njihove religije. Ona pećina je skrivena od izvanjskog pogleda poput srca ljudskih bića i ona, zapravo, simbolizira to srce. Ako je bilo ko istinski prijatelj Božiji, on tad mora ući u srce u kojemu je zaštićen od svih izvanjskih pogibelji, kako su to bili i blagoslovljeni Poslanik, a.s., i Abu Bakr. Jalal al-Din Rumi divno veli u svom djelu Diwan-i Shams:

Pogledaj ta prsa nalik pećini,duhovnom odmaralištu prijatelja;Ako si zaljubljenik te pećine istinski,tad uđi u nju, uđi.

Štaviše, paukova mreža je simbol stvorenog svijeta ili samog kozmosa, koji u isti mah zakriva i otkriva svijet Duha i božanske Prisutnosti. Iz tih razloga kazivanje o utočištu blagoslovljenog Poslanika, a.s., i Abu Bakra u pećini postalo je najomiljenijom temom islamske literature i brojnih proznih i pjesničkih djela, kakvi su Rumijevi stihovi, djela koja su ukazivala na i raspravljala o ovoj temi. Pošto je prošla opasnost, blagoslovljeni Poslanik, a.s., i Abu Bakr su napustili pećinu i uz opskrbu koju je donio Alija, koji je sada i sam napustio Mekku, krenuli za Medinu, gdje je započelo novo poglavlje u životu nove religije i, zapravo, u povijesti ne samo Arabije nego dobrog dijela svijeta. Ova seoba rane islamske zajednice iz Mekke u Medinu, uključujući i samog utemeljitelja, bila je toliko važna za sudbinunove religije da je zvanični religijski kalendar islama započeo tim događajem koji se zove Seoba ili Hijrah.Islamski kalendar je do danas hidžretski kalendar, koji ima svoj izvor u seobi blagoslovljenog Poslanika, a.s., i njegovih sljedbenika u Medinu, i u uspostavi prvesamostalne islamske zajednice u tom gradu. Taj kalendar nije utemeljen, kao što su to neki drugi religijski kalendari, kršćanski naprimjer, na datumu rođenjautemeljitelja ove religije. Ta činjenica sama po sebi pokazuje središnju važnost događaja seobe blagoslovljenog Poslanika, a.s., u Medinu, kako bi ondje razvijaosvoju misiju i sudbinu islama kao religije i ljudske zajednice.Seoba u Medinu je bila početak nove etape u životu blagoslovljenog Poslanika, a.s., kao vođe jednog ljudskog društva i kao izuzetne osobe u praktičnom životu. Važno je zapaziti da je ova etapa uslijedila nakon jedne ranije etape koja je bila mnogo ograničenija u svom djelokrugu sa izvanjskog gledišta motreno, ali je bila najintenzivnija po svom duhovnom karakteru.Od bitne je važnosti prisjetiti se kako je blagoslovljeni Poslanik, a.s., najprije iskusio Mi’raj i božansku Prisutnost, a potom je odselio u Medinu. Činjenica da Mi’raj pripada mekanskom razdoblju i da je uloga i zadaća blagoslovljenog Poslanika, a.s., kao punovažnog vođe jedne ljudske zajednice, sa svim onim što tauloga podrazumijeva, uslijedila kasnije, ta činjenica dokazuje prvenstvo kontempliranja nad djelovanjem,prvenstvo bivanja nad činjenjem. Kao i svi drugi Božijiposlanici, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je bio najprije izabran, iskušavan, uznemiravan i usavršen, i tek onda je slat da preobrazi i preuredi svijet. Kada je stigao uMedinu, on je oblikovao jednu ljudsku zajednicu sukladno Božijoj volji, jer on sam je živio, privatno i javno, sukladno toj volji. Obris njegova života je savršenpokazatelj, unutar islamskog konteksta, onog univerzalnog načela koje kaže: ‘da bi se djelovalo dobro,mora se biti dobar; da bi se savladao svijet, valja najprijesavladati samoga sebe, to jest valja poniziti strasti.’Ova univerzalna istina treba biti danas iznova posvjedočena više negoli ikada ranije, kada toliko mnogo ljudi želi da preobrazi svijet, a da nisu preobrazili sami sebe. Oni žele da se natječu sa Poslanikovim, a.s., postupcima u Medini, a ne nastoje iskušavati ono duhovno uzdizanje čiji vrhunski izražaj je mi’raj. Oni žele da nametnu izvanjske zakone i pravila islama, što je po sebi hvalevrijedan čin, ali ne nastoje duhovno i moralno uzdići sebe i zajednicu. Oni na taj način nailaze na ćorsokak, jedan za drugim, i često se sučeljavaju sa nevoljama, kako to historija modernog svijeta, uključujući i islamski, pokazuje.Možda najsjajnija lekcija koju život blagoslovljenog Poslanika, a.s., nudi onim muslimanima koji žele primijeniti učenja islama na spoljašnji svijet jest to da je blagoslovljeni Poslanik, a.s., postao vladar, vojni zapovjednik i sudac ljudske zajednice poslije a ne prije uspinjanja kroz sve razine egzistencije i kušanja ploda duhovnog jedinstva. U slučaju Poslanika, naravno, nije nikako u pitanju samousavršenje i reforma. On je izabran odozgo i usavršen snagom Boga kroz melekutske sile i djelovanja. Njegov slučaj se razlikuje od slučaja običnih ljudi koji se, zapravo, mogu usavršavati samo uz pomoć poslaničkog uzora. Ali, ondje gdje život blagoslovljenog Poslanika, a.s., pribavlja lekciju,i to apsolutno bitnu lekciju, za muslimane jest ono unutarnje savršenstvo koje se događa u izvanjskom djelovanju ukoliko je to djelovanje ozbiljeno u skladu sa Istinom. Ukoliko musliman mora iskreno djelovati (sa ikhlasom) i ukoliko, sa islamskog svjetopogleda motreno, nema djelovanja bez Istine, tad onaj koji djeluje, mora ponajprije iskusiti Istinu i mora živjeti u skladu s njom. Životna putanja osobe, koju muslimani smatraju najsavršenijim od svih Božijih stvorenja predstavlja blistavi primjer ove temeljne istine.