RANI ŽIVOT

Vjerovjesnik Božiji je rođen u gradu čije svetilište, Ka’bu je sagradio vjerovjesnik Ibrahim, a.s., praotac monoteizma i otac Arapa i jevreja. Ali ovo drevno vjersko središte je zadržano postrance od glavnog teatra ljudskih civilizacija i od poprišta među velikim svjetskim silama.

Glavni povijesni događaji u tom dijelu svijeta, Kirovo osvajanje Babilona i osnivanje Perzijskog carstva,Aleksandrova osvajanja, osnivanje Rimskog carstva, rođenje i Isaovo, a.s., uznošenje na nebo, iščezavanje drevne egipatske civilizacije, razaranje Hrama u Jeruzalemu,utemeljenje Bizantskog carstva i njegovi neprestani sukobi sa Perzijancima na istoku također su zaobišli Mekku. U međuvremenu, više od jednog milenija je izvorna monoteistička poruka Ibrahimova bila zaboravljena u Arabiji i velika većina Arapa je bila zapala u stanje idolopoklonstva najgore vrste. Oni su zaboravili istinu i zapali su u razdoblje neznanja (al-jahiliyyah), koje je oblikovalo neposrednu osnovicu za pojavu islama. Jedini izuzetak, pored neznatnog broja kršćana i jevreja koji su naseljavali Arabiju, bile su usamljene duše onih koji su se sjećali Ibrahimove,a.s., prvotne religije, ljudi koje Kur’an časni naziva hanifima (ili hunafa’).

Naporedo sa ovim religijskim nazatkom Mekka tog vremena je, zatečena pred silaskom islamske objave,iskušavala golemi ekonomski napredak i bogatstvo koje je jedino poticalo rast neprestanog suparništva među raznim plemenima i uvećavalo, zapravo, moć vladajućeg plemena nad Mekkom, koja je čak i tada bila mjesto hodočašća plemenima iz svih dijelova Arabije, kao što je bila i ekonomskim središtem zemlje.

Kako je to već ruka sudbine htjela, pleme u kome je rođen blagoslovljeni Poslanik, a.s., nije bilo drugo doli pleme koje je gospodarilo gradom Mekkom i tim središtem hodočašća, pleme koje je, na taj način, vršilo vlast diljem Arabije.

Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je rođen u izrazito aristokratskoj i utjecajnoj obitelji Banu Kinanah, čiji ogranak Qurayš je bilo njegovo neposredno pleme. Njegova vlastita obitelj je činila ogranak plemena Qurayš, ogranak koji je nosio ime Banu Hašim, po Hašimu,praocu te obitelji, koji je bio veoma istaknuta ličnost u Mekki i koji je nadaleko trgovao, čak u dalekoj Siriji i Jemenu. Njegov sin ‘Abd al-Mutalib, djed Poslanika islama, a.s., je dijelio vodu sa vrela Zemzem i bio je čuvar Ka’be, kuće Božije, koja je, unatoč ukaljanosti idolima načinjenim ljudskom rukom, bila još uvijek Ibrahimovo i, zapravo, Ademovo svetilište, - Adema prvog poslanika i praoca ljudskoga roda. ‘Abd al-Mutalib je jednom imao snoviđenje koje je predskazalo rođenje bića koje će donijeti Riječ Božiju, časni Kur’an, ljudskome rodu. ‘Abd al-Mutalib je u svome snoviđenju vidio drvo koje je raslo iz njegovih leđa, drvo čije su gornje grane dosezale nebesa, a čiji pobočni ogranci su sezali od istoka do zapada. A svjetlost blistavija od sunca je sijala sa tog drveta, i klanjali su joj se i Arapi i Perzijanci. Tumači snova su mu kazali da će se roditi osoba u njegovoj obitelji koja će prosvijetliti Istok i Zapad i koja će biti poslanik i Arapima i Perzijancima. ‘Abdul Mutalibov sin ‘Abdullah je oženio Aminu, kćerku Wahbovu, i, premda je ubrzo umro, njegova supruga je rodila Muhammeda – blagoslov i mir neka su na njemu – domalo iza njegove smrti. Amina nije iskusila nijedan uobičajeni znak o djetetu koje je nosila, a imala je viđenja i sluhom je dokučila neka iskustva o jednoj nesvakidašnjoj prirodi u trenutku rađanja bića za koje je Bog kazao: “O, Ademe,da nije bilo Muhammeda, Ja ne bih stvorio ni tebe niti Zemlju i nebesa.” (Hadith qudsi).

Ovo najčistije i najplemenitije ljudsko biće je pokazalo nesvakidašnje odlike još dok je bilo dijete. Muhammed je bio otmjen, blage ćudi, a volio je mir i samoću, čak i dok je bio malodoban. Pripovijeda se da, kada mu je bilo četiri godine, dva meleka su mu otvorila prsa i oprali ih snijegom, što znači da je njegovo unutarnje biće bilo već očišćeno Božijim melekutskim silama još dok je bio dječak. Potom, stavljan je na vagu na kojoj bi pretezao obične ljude. Nije bilo važno koliko je ljudi bilo stavljeno na drugu stranu tezulje, on bi ipak pretezao, što znači da je on bio taj koji je vrijedio najviše u očima Božijim i koji će jednoga dana povesti svoj narod k Bogu. U očima Božijim ljudi se smatraju i prosuđuju kao članovi religijskih zajednica koje su utemeljili poslanici koje je slao Bog, religijskih zajednica koje islam naziva ummah. U Božijim očima vrijednost zajednice je određena stupnjem do kojeg ta zajednica slijedi svoga poslanika i poruku koja je po tom poslaniku poslana toj zajednici. To je razlog zbog kojeg poslanik u očima Božijim “teži više”, simbolički govoreći, negoli svi njegovi sljedbenici zajedno. Budući Poslanik je bio dat Halimi, njegovoj dojilji iz plemena Banu Sa’d, i on je neko vrijeme živio na selu. Kada je navršio šest godina života, izgubio je majku i vratio se nazad u Mekku gdje ga je, kao pravo siroče, podizao najprije ‘Abd al-Mutalib, a dvije godine kasnije, kada je ovaj umro, amidža blagoslovljenog Poslanika, Abu Talib, koji ga je toliko volio. U toj kući, koja je bila i dom ‘Alije, Abi Talibovog sina, blagoslovljeni Poslanik je proveo svoje najosjetljivije doba mladosti i rane muževnosti. U dobi od devet godina on je već bio osoba koja se predaje usredotočenju, provodeći većinu svoga vremena u samoći, meditirajući u pustinji nad ljepotom prirode i začudnostima stvaranja.

Često je razmišljao o smislu ljudskoga života i bio svjestan plemenite prirode koju ljudsko biće nosi u sebi, samo s ciljem kako bi zadobio svijest o toj iznutarnjoj

i prvobitnoj naravi. Pripovijeda se kako je u danima svoje maloljetnosti, kada su ga njegovi drugari zvali da pođe s njima i da se igra, odgovorio: “Čovjek je stvoren za plemenitiju svrhu negoli je udovoljavanje željama u ispraznim postupcima.”

Kada mu je bilo dvanaest godina, plemeniti Poslanik je pošao sa svojim amidžom u Siriju i Basru, sa trgovačkom karavanom koja je, obično, slijedila put koji se pružao između Mekke i tih gradova. Tradicionalna islamska vrela govore o kršćanskom monahu Buhayri koji je susreo blagoslovljenog Poslanika za vrijeme tog putovanja. Buhayra je bio kršćanski isposnik za koga se tvrdilo da je posjedovao unutarnje ili ezoterijsko znanje. On se, obično, nije obazirao na karavane koje su promicale pored njegova samostana, ali je ovoga puta pozvao cijelu karavanu da svrati i, kada su samo vodiči karavana ušli, on je posebno pitao za mladića koji je putovao sa karavanom i tražio da im se priključi.

Kada je vidio blagoslovljenog Poslanika, otkrio je njegovo rame i pokazao na biljeg na sredini ramena koji je, prema tradicionalnim učenjima, bio znak poslanstva. Predvidio je da će taj maldić porasti i postati čuveni Poslanik koji će prosvijetliti svijet. U desetljeću između 580. i 590., kada je on imao dvadeset godina, plemeniti Poslanik se priključivao svome amidži u raznim poslovima, uključujući ne samo trgovinu, nego i odlazak u ratove koji su po19 vremeno izbijali između Qurajšija i plemena Banu Hawazin. To razdoblje mu je priskrbilo brojne prilike u kojima je mogao naučiti štošta o trgovini i gospodarskim zanimanjima, i o različitim aspektima judske prirode, o kojoj je on razmišljao u uvjetima rata i mira, u trenucima tišine i u časovima napetosti i pogibelji. Kroz cijelo to razdoblje on je očitovao čistotu karaktera, smisao za čast i za takvo povjerenje da su ga ljudi iz njegove okoline prozvali ‘Povjerljivim’ ili al-Aminom.

Postao je veoma poznat po tim odlikama u mekanskoj zajednici.