Proučavajući Poslanikove hadise, njegovo svakodnevno ponašanje i njegov odnos sa Ehlul-Bejtom, čiju čistoću potvrđuje sam Časni Kur’an, shvatamo da su Ali, Fatima i njihova dva sina, Hasan i Husejn bili izabrani za jedinstvenu ulogu i misionarsku dužnost za oblikovanje istorije muslimanskih zajednica.

 

(Prenosi Taberani u djelu ‘El-Mu‘džem El-Kebir’ (‘Musned’ Imama El-Hasana (ع), I tom, str. 125, rukopis sačuvan u biblioteci Ed-Dahirija u Damasku). Doslovan tekst od Taberanija takođe citira El-Hejsemi u svom djelu ‘Medžme‘u-l-seva’id,’ IX tom, str. 168. Ovo takođe citira Tabari u djelu ‘El-Menakib,’ str. 25. On kaže:
“Ahmed tvrdi u djelu ‘El-Menakib’ a Sujuti u djelu ‘Ihja-ul-mejit’ nakon komentarisanja ovog ajeta da je Poslanik označio svoju blisku rodbinu kao Fatimu i njena dva sina.” Ovo se takođe tvrdi u djelu ‘El-Fusul el-muhimma fi ahvali-l-e’imma,’ str. 29.)

Poslanikovo često naglašavanje ove četiri svjetiljke nije bilo bez smisla, niti je to bilo samo emotivno ponašanje prema njegovoj porodici. U stvari, on je samo ispunjavao Allahovu naredbu da pripremi i uputi muslimane da prihvate njihovo vođstvo, nakon njegovog konačnog odlaska.
Prvi korak koji je Poslanik učinio prema zvaničnom ustoličenju blagoslovljene porodice bilo je vjenčanje njegove kćerke Fatime (ع) za njegovog voljenog rođaka Alija ibn Ebi Taliba (ع) po naredbi Svemogućeg Allaha. Tako je zasađeno blagoslovljeno ‘drvo’ koje će kasnije proširiti svoje grane nad muslimanima i njihovim istorijskim napretkom.

Poslanikov ashab Enes ibn Malik prenosi da je povodom ovog sudbinskog braka Poslanik (S) rekao Aliju (ع): “Allah mi je naredio da te oženim Fatimom za četiri stotine (miskal, skoro dvije hiljade mjera) srebra, da li ti prihvataš?”

Ali
(ع) je odgovorio potvrdno. Poslanik () je rekao: “Neka vas Allah spoji, učini sretnim, blagoslovi vas i donese kroz vas mnogo dobra.” Komentarišući ove riječi, Enes je dodao: “Tako mi Allaha, zaista je On donio kroz njih mnoga dobra.”
(Muhibbuddin Tabari, “Dahi’iru-l-ukba fi menakib davi-l-kurba,’ str. 30)

Prenosi se da je za vrijeme ozvaničenja braka Poslanik tražio da se donese vode i, nakon što je uzeo abdest, poprskao je preostalom vodom Alija i Fatimu i rekao: “Bože, blagoslovi ih njihovim potomstvom.”

(Abdullah ibn Muhammed ibn Amir Šabravi Šafi‘i, ‘El-Isaf bi hubbi-l-ešref,’ str. 21, djelo je štampala Al-Adabiyyah Press iz Egipta.)

 

 

Istorija i hadisi potvrđuju da je Poslanik odbijao sve one koji su tražili Fatiminu ruku, čak i neke svoje bliske drugove i bogate Kurejšije, uz riječi:

“Naredba (od Allaha) o njenom vjenčavanju još nije objavljena.”

( ‘Daha’iru-l-ukba fi menakib davi-l-kurba,’ str. 30.)

 

Poslanikovo odbijanje da uda svoju voljenu kćerku za makar koga u Arabiji i kasnija Božija odluka u korist Alija, jasan je dokaz uzvišenog položaja Ehlul Bejta i časnih namjera koje je Poslanik imao za dobro muslimanske zajednice kroz svoju blagoslovljenu porodicu. Blistavo svjedočanstvo o njihovoj čistoći koje je kasnije iznio Kur’an i objasnio Božiji Poslanik dalji su dokazi za ove činjenice. Sada ćemo navesti neke hadise o Ehlul Bejtu, koje bacaju svjetlo na dubinu i pravi cilj božanske brige za izgrađivanje ove blagoslovljene porodice, čijim je članovima bio povjeren zadatak predvođenja muslimana i njihovog izbavljanja iz zamki, pa su postali osnovna tačka oko koje se oni okupljaju. 

 

 Toliko je duboka bila Poslanikova ljubav prema njegovoj jedinoj kćerki Fatimi, njenom suprugu Aliju koji mu je takođe bio voljeni rođak – Poslanik je Alija nazivao svojim bratom – i potomcima tog blagoslovljenog braka koje je Poslanik nazivao svojim sinovima, da o tim riječima svjedoči i Časni Kur’an:

 

“A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: ‘Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi...” (3:61).

 

Kao što smo već rekli u uvodnom poglavlju ove knjige, svi komentatori jednoglasno tvrde da riječi ‘naši sinovi’ kako ih ovdje koristi Časni Kur’an jasno ukazuju na Poslanikove unuke, Hasana i Husejna, dok se riječi ‘naše žene’ odnose na njegovu kćerku Fatimu a ‘mi’ na njegovog rođaka i zeta Alija. Pored toga, istorija svjedoči da su svi biografi zapisali kako niko drugi nije pratio Poslanika u ovom poznatom događaju poznatom u istorijskim analima pod nazivom Mubahala, do ove četiri osobe – njegov Ehlul Bejt. Postoje mnogi drugi primjeri kada je Poslanik nazivao svoje unuke ‘svojim sinovima’ kako bi muslimanskoj zajednici naglasio njihovu važnost, od kojih ćemo neke ovdje navesti:

 

 “Allah je izveo potomstvo svakog Božijeg Poslanika iz njegovih bokova, dok je postavio moje potomstvo u bokove ovoga (čovjeka)” – pokazujući na Alija. (Ibid, str. 67.)

 

On je uobičavao da pomiluje Hasana i Husejna uz riječi:

 

“Svi sinovi pripadaju svojim očevima jer se njihovo srodstvo veže za njihovog oca, osim Fatiminih sinova, jer sam ja njihov otac i njihovo srodstvo.” Ovo je citirao Ahmed ibn Hanbel u djelu ‘El-Menakib.’ 

(Ovaj hadis, sa malom razlikom u riječima, prenio je Taberani u djelu ‘El-Mu‘džem el-Kebir,’ I tom, str. 24 (MSS). Takođe ga je prenio i Muttaki El-Hindi u djelu ‘Kenzu-l-‘Ummal,’ VI tom, str. 220, a takođe i u djelu ‘Daha’iru-l-ukba’. Taberani citirajući Omera kaže da je Poslanik rekao: “Srodstvo sinova ženske osobe veže se za njihovog)

 

 

 Iz hadisa Božijeg Poslanika saznajemo da je Ehlul Bejt sklonište muslimana koje se nikada ne odvaja od Kur’ana.

 

 

Naglašavajući da se oni nikada ne odvajaju pd Kur’ana, Poslanik je otkrivao njihovu ideološku misiju u predvođenju muslimanske zajednice prema Allahovim zakonima. Drugim riječima, on je jasno pokazivao muslimanima da se Božija Knjiga ne može potpuno razumjeti ni pravilno protumačiti bez uputstva izabrane kuće, čiji su članovi zapravo bili svjedoci postepenog odvijanja ove najveće objave za čovječanstvo, i on ih je lično pripremio za zadatak koji je bio pred njima. Poznati hadis pod imenom ‘Sekalejn’ (dvije dragocjenosti, Kur’an i Ehlul Bejt) koji priznaju muslimani svih političkih i doktrinarnih škola dokazuje ove činjenice. U nastavku ćemo navesti taj hadis citirajući neke autentične izvore koje su zabilježili njegovi prenosioci:

 

 

 

“Došao mi je poziv (od Allaha) i blizu je trenutak da mu odgovorim (tj. da umrem). Ostavljam među vama dvije dragocjenosti: Knjigu Svemogućeg Allaha i moje potomstvo; Allahova Knjiga je (kao) uže koje se proteže od nebesa do zemlje, a moje potomstvo je Ehlul Bejt. Milostivi me je obavijestio da se to dvoje neće razdvajati sve dok mi ne dođu kod Izvora (tj. Kevsera u džennetu). Upozoravam vas da ih ne ostavljate.”

 

(Hadis el-sekalejn prenosi Tirmizi u svom djelu ‘Sahih Menakib Ehlul Bejt,’ II tom, str. 380, citirajući Zejda ibn Arkama. On dodaje: “Ovo je dobar i jak hadis,” na koji se poziva Hakim u djelu ‘Mustedreku-s-sahihejn,’ III tom, str. 109, takođe na osnovu autoriteta Zejda ibn Arkama. Navodi ga i Ahmed ibn Hanbel u svom ‘Musnedu’ pozivajući se na autoritet Ebu Saida Hudrija, III tom, str. 17. Takođe ga navodi Taberani u djelu ‘El-Mu‘džem el-Kebir,’ I tom, str. 129. Takođe ga citira Muhibbuddin Tabari u djelu ‘Daha’ir,’ str. 16, citirajući Ahmeda )

 

Svi autoritativni sakupljači hadisa kao što su Muslim, Tirmizi i Hakim naglašavali su ovaj hadis sa neznatnim varijacijama. Muslim citira Zejda ibn Arkama koji je rekao da je jednom Poslanik ustao i, hvaleći Allaha, obratio se svojim ashabima sljedećim riječima:

 

“O ljudi, ja sam samo smrtnik i vrijeme je da se odazovem pozivu izaslanika moga Gospodara (tj. da umrem). Ostavljam među vama dvije dragocjenosti, od kojih je prva Allahova Knjiga (Kur’an) u kojoj je uputa i svjetlost, dakle uzmite Allahovu Knjigu i čvrsto je se držite, i moj Ehlul Bejt. Podsjećam vas na Allaha (tj. Njegove naredbe) po pitanju mog Ehlul Bejta.”

(Šabravi Šafi‘i, djelo ‘El-Isaf bi hubbi-l-ešref,’ str. 22.)

 

 Prema jednom drugom hadisu, Poslanik je rekao:

“Ostavljam među vama dvije zapovijesti i nikada nećete zalutati ako ih budete slijedili: Allahovu Knjigu i moj Ehlul Bejt,” i dodao, “Oni se nikada neće razdvojiti sve dok mi se ne pridruže kod Izvora (Kevser u džennetu). Pazite na svoje ponašanje prema njima poslije mene.”

( Ibid.)

 

Ibn Hadžer piše u svojoj knjizi ‘El-Seva’iku-l-muhrika’ da je Poslanik uobičavao da naziva Kur’an i svoju porodicu sa riječi Sikl, jer ta riječ na arapskom jeziku označava veoma vrijednu stvar koju je omogućio Allah. Kur’an i Ehlul Bejt su dragocjeni jer su oni izvori znanja i tajni Božanskog zakona. Zbog toga je on podsticao ljude da slijede njihove primjere. Razlog zbog kojega su nazvani Sekalejn (tj. dvije dragocjenosti) jeste naglašavanje poštovanja njihovih prava. Insistiranje na tome da se oni nikada neće odvojiti od Časnog Kur’ana je jasan dokaz da su članovi Ehlul Bejta bili odlično upoznati sa Allahovom Knjigom, vrlo savjesno povezani sa Poslanikovim hadisima i nikada se nisu razdvojili od Knjige sve dok ne dođu do izvora u džennetu. ( Balagi, ‘Ala’u-r-Rahman,’ str. 44, drugo izdanje.)

 

Allama Šejh Muhammed Dževad Balagi, u svojoj knjizi ‘Ala’u-r-Rahman fi tefsiri-l-Kur’an’ kaže: “Hadis Sekalejn je prenesen putem autentičnog lanca prenosioca i citiraju ga naša sunitska braća u svojim knjigama, na osnovu autoriteta Poslanikovih drugova koji su ga lično čuli direktno od Božijeg Poslanika.” Balagi bilježi ovaj hadis na sljedeći način: “Ostavljam među vama dvije dragocjenosti (sekalejn) ili dva nasljednika (halifetejn):

Allahovu Knjigu i moju porodicu, moj Ehlul Bejt. Ako ih se čvrsto držite, nikada nećete zalutati, jer se oni nikada neće razdvojiti, sve dok mi ne dođu kod Izvora.” (ibid)

 

 Balagi nadalje navodi imena ashaba koji su čuli ovaj hadis direktno iz Poslanikovih usta:

 

1. Zapovijednik vjernika Ali ibn Ebi Talib (ع(, 2. Abdullah ibn Abbas,
3. Ebu Zerr Gifari,
4. Džabir ibn Abdillah Ensari,
5. Abdullah ibn Omer,
6. Huzejfa ibn Usaid Jemeni,
7. Zejd ibn Arkam,
8. Abdur-Rahman ibn Avf,
9. Damra Eslemi,
10. Amir ibn Lejla, 11. Ebu Rafi,
12. Ebu Hurejre,
13. Abdullah ibn Hantub,
14. Zejd ibn Sabit,
15. Umm Seleme, Poslanikova supruga,
16. Umm Hani, Poslanikova rođaka i Alijeva sestra,
17. Huzejma ibn Sabit, 18. Suhejl ibn Sad,
19. Udaj ibn Hatam,
20. Akaba ibn Amir,
21.Ebu Ejjub Ensari,
22. Ebu Said Hudri,
23. Ebu Šurejh Huza’i,
24. Ebu Kudama Ensari,
25. Ebu Lejla,
26. Ebu-lHejsem ibn Taihan.

 

Oni koji su navedeni od Umm Hani pa do kraja, prenijeli su hadis individualno, dok su ostali, zajedno sa još sedam ljudi iz plemena Kurejš prenijeli svoje svjedočanstvo kao grupa na glavnom trgu grada Kufe, govoreći kako su ga čuli direktno od Poslanika. Tako njihov broj raste do trideset i tri, ako dodamo još sedam Kurejšija. 

 

Balagi u nastavku kaže da ovaj hadis takođe navodi Ebu Na‘im Isfahani u svojoj knjizi ‘Mankabatu-l-mutahharejn’ pozivajući se na autoritet Džubejra ibn Mat’ama, Enesa ibn Malika i Bara ibn Aziba. On takođe navodi hadis Muvaffaka ibn Ahmeda Hatiba iz Hvarizma, koji je citirao Amra ibn El-Asa, koji je opet taj hadis čuo od Poslanika. On dodaje da čovjek rijetko može naći zbirku hadisa koju su napisali sunitski učenjaci, a da ona ne sadrži baš ovaj hadis, otkako su hadisi umjesto učenja napamet počeli da se zapisuju. Neke od tih knjiga obično prenose hadis Sekalejn citirajući jednog ili više Poslanikovih drugova, dok se u nekim drugim poziva na autoritet gotovo dvadeset Poslanikovih ashaba, bilo uopšteno, kao u knjigama poput ‘Es-Seva’ik,’ bilo u detaljima, kao u knjigama Sahavija, Sujutija, Samhudija i drugih. Ukratko, naći ćemo da nijedan od velikih sunitskih naučnika nije propustio da spomene ovaj hadis.

 

 On zatim dodaje:

“Svi imamitski (šiitski) naučnici su zabilježili ovaj hadis u svojim knjigama, pozivajući se na opšte prihvaćene autoritete takvih izuzetnih potomaka Božijeg Poslanika kao što su imami Muhammed El-Bakir, Dža‘fer EsSadik, Musa El-Kazim i Ali Er-Rida (neka je mir sa njima) koji predstavljaju neprekinut lanac koji vodi do samog Poslanika. Izvori koji se nalaze u imamitskim knjigama i koji se tiču ovog hadisa su: Zapovijednik vjernika Ali ibn Ebi Talib, Džabir ibn Abdillah, Ebu Said, Zejd ibn Arkam, Zejd ibn Sabit, Huzejfa ibn Usaid Jemeni i nekoliko drugih, koji ga prenose direktno od Poslanika.” 

(Balagi, ‘Ala’u-r-Rahman,’ str. 43, drugo izdanje.)

 

Još jedan poznati naučnik, Allama Firuzabadi, piše da je Ahmed ibn Hanbel ponovio istovjetne riječi u sljedeća dva toma iste knjige ‘Musned,’ IV tom, str. 366; Balagi u svom ‘Sunenu,’ II tom, str. 148. i VII tom, str. 30; Darimi u svom ‘Sunenu,’ II tom, str. 431; Muttaki u djelu ‘Kenzu-l-‘ummal,’ I tom, str. 45 i VII tom, str. 102; Tahavi u djelu ‘Muškilu asar,’ IV tom, str. 368; Tirmizi u svom ‘Sahihu,’ II tom, str. 308; Ibn Esir Džezri u djelu ‘Asadu-l-gaba,’ II tom, str. 12; Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur’ u komentaru ajeta Meveddet iz sure Šura; ‘Mustedrek es-sahihejn,’ III tom, str. 109. i 148; Nesai u djelu ‘Hasa’is,’ str. 21.

 

Prenosi se da je poznati pravnik Imam Ahmed ibn Hanbel u svom ‘Musnedu,’ III tom, str. 17. zapisao hadis koji je Ebu Said Hudri prenio od Poslanika:

“Uskoro ću biti pozvan, i moraću odgovoriti (umrijeti). Ostavljam vam dvije dragocjenosti, a to su Knjiga Uzvišenog Allaha i moje potomstvo. Allahova Knjiga je uže koje se proteže između nebesa i zemlje, a moje potomstvo je Ehlul Bejt. Milostivi me je obavijestio da se oni neće rastati sve dok mi se ne pridruže kod Izvora (u džennetu). Dakle, pazite na svoje ponašanje prema njima nakon mene.”

 

Ahmed ibn Hanbel je ponovio iste riječi u svom ‘Musnedu,’ IV tom, str. 371. i V tom, str. 181. Pored toga, Ebu Na’im u djelu ‘Huljetu-l-evlija,’ I tom, str. 355, ‘Kenzu-l-‘ummal,’ I tom, str. 96, Hejsemi u djelu ‘Madžam‘,’ IX tom, str. 64 i 163; Ibn Hadžer u djelu ‘Seva’iku-l-muhrika,’ str. 75. takođe spominju isti hadis. Stoga autoritativan lanac prenosilaca ovog hadisa i njegovo jasno naglašavanje čvrste veze između Allahove Knjige i Poslanikovog Ehlul Bejta dovoljni su da pomognu svakom muslimanu bistrog uma da shvati činjenice da Kur’an ne može biti pravilno tumačen niti njegova pravila mogu biti primijenjena na ispravan način, osim ako i kada se muslimanski narod okrene prema Poslanikovoj primjernoj porodici radi upute, koji su bez i najmanje sumnje njeni prirodni čuvari.

 

 

 

 

 

Ako hadis Sekalejn pridružuje članove Ehlul Bejta Časnom Kur’anu, proglašava ih čuvarima Kur’ana i povjerava im zadatak tumačenja i objašnjavanja njegovih tajni, koncepata i značenja, hadis o lađi predstavlja Poslanikovu kuću kao ‘lađu spasa’ i pribježište za muslimane nakon Allahovog Poslanika. Taj hadis bi se takođe mogao smatrati za jasno upozorenje muslimanskom narodu da ko god propusti da se ukrca na ‘lađu spasa’ prirodno će se utopiti u valovima skretanja sa pravog puta a svako ko zaostane sigurno neće dospjeti do obala sigurnosti i vođstva.

 

 Šabravi Šafi‘i, citirajući Rafi’ja, roba Poslanikovog velikog ashaba Ebu Zerra Gifarija, kaže: “Jednom se Ebu Zerr, neka je Allah sa njim zadovoljan, popeo na trijem Kabe, uhvatio se za njena vrata i, okrećući im leđa, rekao: ‘O ljudi, oni koji me poznaju, poznaju me (nije potrebno predstavljanje) a oni koji me ne poznaju, (čujte) ja sam Ebu Zerr; čuo sam da je Allahov Poslanik (S) rekao:

“Moj Ehlul Bejt je poput Nuhove lađe, ko god se u nju ukrca, siguran je, a ko god zaostane, biće bačen u vatru.” Takođe sam čuo Allahovog Poslanika da kaže: “Pustite da moj Ehlul Bejt bude za vas ono što je glava za tijelo i ono što su oči za glavu, jer tijelo ne može biti vođeno osim glavom, a glava ne može biti vođena osim očima”.’

 

( Šabravi Šafi‘i, djelo ‘El-Isaf bi hubbi-l-ešref,’ predgovor autora, str. 26.)

 

Ebu Na’im Isfahani u djelu ‘Huljetu-l-evlija’ bilježi hadis o lađi na osnovu autoriteta Saida ibn Džubejra koji prenosi od Abdullaha ibn Abbasa da je Allahov Poslanik rekao:

“Primjer mog Ehlul Bejta među vama je kao (primjer) Nuhove lađe; ko god se u nju ukrcao, spasio se, a ko god je zaostao, utopio se.”

( Ebu Naim, ‘Huljetu-l-evlija,’ IV tom, str. 306, citira Firuzabadi u djelu ‘Fada’ilu-l-hamsa mine-s-sihahi-ssitta,’ II tom, str. 64. Navodi i Ibn Hidžr u djelu ‘Zeva’id Musned El-Bezza,’ vidi ‘Ehlul Bejt’ od Ibn Bezzaza u djelu ‘Medžma’uz-Zeva’id,’ IX tom, str. 63. Takođe prenosi i Taberani u djelu ‘El-Mu’džem el-Kebir,’ I tom, str. 125. (Masnad od Imama Hasana (ع (u biblioteci Ed-Dahirijja, Damask). Takođe i Muhibbuddin Tabariu djelu ‘Ed-daha’ir,’ str. 20; ovo prenosi i Hakim u svom djelu ‘El-Mustedrek,’ sa nekim dodatnim riječima, II tom, str. 343, što citira Muttaki El-Hindi u djelu ‘Kenzu-l-‘ummal,’ VI tom, str. 216.)

 

U djelu ‘Mustedrek es-sahihejn,’ II tom, str. 343, Hakim je naveo identičan hadis koji potvrđuje istinitost ovog hadisa na osnovu autoriteta velikog muhaddisa Muslima. Ovaj hadis su takođe prenijeli Muttaki El-Hindi u djelu ‘Kenzu-l-‘ummal,’ VI tom, str. 216, zatim Hejsemi u djelu ‘Medžma,’ IX tom, str. 168, Muhibbuddin Tabari u djelu ‘Daha’ir,’ str. 20, te Hatib Bagdadi u svojoj monumentalnoj ‘Istoriji Bagdada,’ XII tom, str. 19.

 

(Firuzabadi, ‘Fada’ilu-l-hamsa mine-s-sihahi-s-sitta,’ II tom, str. 61)

 

Enes ibn Malik je od Poslanika citirao sljedeće riječi:

“Zaista, primjer mene i mog Ehlul Bejta je sličan Nuhovoj lađi, ko god se u nju ukrca, siguran je, a ko god zaostane, utopljen je.” (Ibid, str. 65.)

 

Dželaluddin Sujuti u svom djelu ‘Duru-l-mensur,’ komentarišući ajet 2:58 “I kada smo rekli: ‘Uđite u ovaj grad i jedite što god hoćete i koliko god hoćete, a na kapiju pognutih glava uđite, i recite: “Oprosti!” – oprostićemo vam grijehe vaše’,” kaže da je Ibn Šejbe citirao Imama Alija ibn Ebi Taliba (ع (da je rekao: “Naš primjer kod ovog muslimanskog naroda je kao primjer Nuhove lađe i kapije pokajanja.” (ibid)

 

Muttaki El-Hindi u djelu ‘Kenzu-l-‘ummal,’ VI tom, str. 216, bilježi ovaj hadis sljedećim riječima: “Primjer mog Ehlul Bejta među vama je kao primjer Nuhove lađe, ko god se u nju ukrca, spašen je, a ko god zaostane, osuđen je na propast, i kao primjer vrata pokajanja za sinove Izraela.” On dodaje da je ovaj hadis zabilježio Taberani na osnovu autoriteta Ebu Zerra. (Ibid)

 

 

 

 

 

Ovaj Poslanikov hadis definiše ideološku i političku ulogu Ehlul Bejta. Shvatajući da su najveće katastrofe koje prijete preživljavanju naroda ustanak i kontroverze u mišljenjima od kojih se rađaju politički i ideološki trendovi, Allahov Poslanik je stalno savjetovao muslimanima da se čvrsto drže njegovog Ehlul Bejta. Uvijek je iznova podsjećao svoje ashabe da je Ehlul Bejt sinonim Kur’ana i njegovog poziva, i da se nikada neće odvojiti od njega sve do Sudnjeg Dana. On ih je takođe u mnogim drugim prilikama opisao kao lađu spasa i vrata pokajanja. Ovdje ih on upoređuje sa zvijezdama i sa ulogom koju ta nebeska tijela igraju u vođenju putnika i mornara. Tabarani je citirajući Ibn Abbasa prenio da je Poslanik rekao: “Zvijezde su sigurnost za ljude na zemlji da se ne udave (kada su na moru), a moj Ehlul Bejt je sigurnost za ljude na zemlji da među njima ne bude neslaganja.”

( Šabravi Šafi‘i, ‘El-Isaf bi hubbi-l-ešref,’ str. 20, prenosi Hakim u djelu ‘Mustedrek es-sahihejn,’ III tom, str. 149, koji kaže da je to autentičan hadis. Takođe ga prenose Bejheki i Ibn Hadžer u djelu ‘Es-Sava’ik.’)

 

Muhibbuddin Tabari takođe citira ovaj hadis od prominentnog pravnika imama Ahmeda ibn Hanbela u svom djelu ‘El-Menakib.’  (62 Firuzabadi, ibid, str. 68.)

 

 

 

 Ovaj naziv dolazi od Poslanikovog ogrtača sa kojim je prekrio četiri člana njegovog Ehlul Bejta. 

 

Već smo se ukratko pozabavili sa ovim hadisom, kada smo razgovarali o ajetu o čistoći u uvodnom dijelu knjige. Ovdje ćemo navesti druge autentične hadise koji se tiču ovog poznatog hadisa i koji će objasniti Poslanikov cilj u naglašavanju važnosti njegovog Ehlul Bejta. Ovaj hadis o pokrivaču je do nas dospio kroz različite i autoritativne lance prenosilaca i ovdje ćemo navesti neke od najpoznatijih. Nekoliko rivajeta o ovom hadisu sa neznatnim razlikama prenijela je Umm Seleme, Poslanikova supruga. Imam Ahmed ibn Hanbel u svom ‘Musnedu’ citira Umm Seleme koja kaže da, kada je jednom Božiji Poslanik bio u njenoj kući, došla je sluškinja i obavijestila ga da su Ali i Fatima bili pred vratima. Poslanik joj je rekao da ustane i napravi mjesta za njegov Ehlul Bejt. Kada je ustala i pomjerila se u obližnji ugao, Ali i Fatima su ušli sa njihova dva mlada sina, Hasanom i Husejnom. Poslanik je uzeo svoje unuke u krilo i poljubio ih. Onda je zagrlio Alija jednom rukom a Fatimu drugom, i pokrivajući ih crnim ogrtačem nazvanim hamisa,

 

(Hamisa je četvrtast crni ogrtač sa dva remena.)

 

izgovorio molitvu:

“O Allahu, prema Tebi a ne prema vatri smo ja i moja kuća.” Umm Seleme je rekla, “A ja, Allahov Poslaniče?” Poslanik je rekao, “I ti takođe.” ( Tj. “i ti, takođe, sigurnija si od vatre.”)

 

Vahidi u svojoj knjizi ‘Esbabu-n-nuzul’ takođe citira Umm Seleme putem lanca prenosilaca koja kaže da je jednom, kada je Poslanik bio u njenoj kući, Fatima donijela za njega zdjelu kaše, i tada je on rekao svojoj kćeri da pozove svog supruga i njihova dva sina. Ubrzo su ušli Ali, Hasan i Husejn i sjeli kraj njega da jedu. Poslanik je sjedio na uzdignutom mjestu a pod njim je bio plašt iz Hajbera. Uzimajući ga i pokrivajući ih s njim, pomolio se: “O Allahu, (oni su) moja kuća, učini ih toliko čistima da čistiji ne mogu biti.” Umm Seleme je podvukla glavu pod ogrtač pitajući da li je i ona tu uključena, na šta je Poslanik dva puta odgovorio da je ona takođe na dobrome. Vahidi dodaje da je tada melek Džibril došao po Allahovoj naredbi i objavio ajet, “Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti” (33:33).

 

( Ibn Sabbag Maliki u djelu ‘El-Fusulu-l-muhimma fi ahvali-l-e’imma,’ str. 25-26.)

 

 

Već smo spomenuli ovaj hadis kada smo govorili o ajetu Meveddet u prvom poglavlju ove knjige, i spomenuli nekoliko muhaddisa i autoriteta u njegovom prenošenju. Ovdje ćemo ponovo spomenuti još nekoliko hadisa koji ističu ljubav prema Ehlul Bejtu. Imam Ahmed ibn Hanbel, Tabarani i Hakim su svi citirali Abdullaha ibn Abbasa koji je rekao da je, kada je ajet o čistoći bio objavljen, Poslanik bio upitan ko su njegovi rođaci prema kojima su muslimani obavezani da osjećaju ljubav. On je odgovorio, “Ali, Fatima i njena dva sina.” Bazzaz i Tabarani su prenijeli sljedeći govor od Hasana ibn Alija (ع(:” Oni koji me poznaju, poznaju me (tj. nije potrebno predstavljanje) a oni koji me ne poznaju, (neka znaju) ja sam Hasan, sin Muhammeda (S), ja sam sin Donosioca dobrih vijesti, ja sam sin Opominjača, ja sam sin Ehlul Bejta na čiju je ljubav Allah obavezao svakog muslimana, i zbog kojih je objavio (ajet): ‘Reci (ljudima, o Muhammede):

 

Ne tražim za ovo (tj. dostavljanje Allahove objave) nikakvu drugu nagradu od vas, osim ljubavi prema mojoj bliskoj rodbini...’ Stoga, strijemljenje prema dobrim djelima znači voljeti nas, Ehlul Bejt.” ( Šabravi Šafi‘i, ‘El-Isaf bi hubbi-l-ešref,’ str. 17-18.)

 

Imam Ebul Hasan Bagavi u svom komentaru ajeta o ljubavi citira izjavu Ibn Abbasa da je Poslanik, kada je objavljen ovaj ajet, bio upitan ko predstavlja njegov Ehlul Bejt, prema kojima je Allah naredio muslimanima da osjećaju ljubav. Na to je Poslanik odgovorio, “Ali, Fatima i njihova dva sina (Hasan i Husejn).” Saddi, citirajući Ebu Malika, na osnovu autoriteta Ibn Abbasa, o spomenutom ajetu kaže da ovaj hadis bez sumnje naglašava ljubav prema Poslanikovoj kući. 68

 

Hadisi koji naglašavaju jedinstveno mjesto Ehlul Bejta preplavljuju i osvjetljavaju hadiske zbirke od kojih smo izabrali nekoliko najsvjetlijih od najautoritativnijih učenjaka, kako bismo ukrasili našu knjigu. Mnoga višetomna djela su bila isključivo posvećena njihovim zaslugama, koje su van domašaja ove studije. Kako bismo prosvijetlili naše čitaoce sa tim nosiocima vrline i uputili ih prema njihovom blistavom putu, ukratko ćemo spomenuti još nekoliko hadisa koji govore o Poslanikovoj plemenitoj kući. Tabarani u svom djelu ‘El-Evsat’ citira Ibn Hadžerov hadis koji je ovaj prenio od Džabira ibn Abdillaha Ensarija, koji kaže da je Poslanik jednom održao govor svojim ashabima u kojemu je rekao:

“O ljudi, ko god mrzi nas, Ehlul Bejt, Allah će ga proživjeti kao Jevreja na Sudnjem danu.”

 

(Ovo tvrdi Sujuti u djelu ‘Ihja’u-l-mejit’ i citira Tabaranija, na osnovu autoriteta Ibn Omera, str. 20. Ovo takođe tvrdi i Hejsemi u djelu ‘Medžme‘uz-zeva’id,’ IX tom, str. 163, a takođe i Ibn Hadžer u djelu ‘Seva’ikul-muhrika,’ str. 90.)

 

Poznati učenjaci kao što su Muslim, Tirmizi i Nesa’i svi citiraju Zejda ibn Arkama koji prenosi da je Allahov Poslanik upozorio muslimane što se tiče njihovog ponašanja prema Ehlul Bejtu sljedećim riječima: “Sjetite se Allaha što se tiče mog Ehlul Bejta.”

 

(Ovo tvrdi Sujuti u djelu ‘Ihja’u-l-mejit,’ citirajući Tabaranija, na osnovu autoriteta Džabira ibn Abdillaha, str. 22. Ovo takođe tvrdi Hejsemi u djelu ‘Medžme’uz-zeva’id,’ IX tom, str. 172, citirajući Tabaranija u njegovom ‘El-Evsatu.’)

 

Hatib Bagdadi u svom djelu ‘Tarih’ na osnovu autoriteta Alija ibn Ebi Taliba piše da je Poslanik rekao: “Moje zauzimanje (šefa‘at na Sudnjem danu) za moju muslimansku zajednicu uživaće (samo) oni koji su voljeli moj Ehlul Bejt.”

 

(Hatib Bagdadi u svom ‘Tarihu,’ II tom, str. 146, sa dodatim tekstom. Ovo takođe prenosi i Muttaki ElHindi u djelu ‘Kenzu-l-‘ummal,’ VI tom, str. 217, pod brojem 3800. Sujuti je u djelu ‘Ihja’u-l-mejjit fi fada’il Ehli-l-bejt,’ str. 37, takođe citirao ovaj hadis.)

 

Odatle je jasno da se svi prenosioci hadisa, čak i ako je lanac prenosilaca možda drugačiji, jednoglasno slažu o uvažavanju Ehlul Bejta i podsticanju muslimana da se pridržavaju njihovog puta.

 

 

 

Muhibbuddin Tabari je prenio od Božijeg Poslanika: “Mi smo Ehlul Bejt,
niko se ne može usporediti sa nama.” (72 Tabari, ‘Daha’iru-l-ukba,’ str. 17.)

 

Ovaj hadis Božijeg Poslanika je jasan pokazatelj uzvišenog statusa Ehlul Bejta i njihovog jedinstvenog položaja među muslimanskim zajednicama. On ne samo da ističe te neprevaziđene ličnosti, nego i podstiče muslimane da slijede njihovu prosvijetljenu stazu, ne u slijepoj pokornosti nego uz pomoć rasuđivanja i uspoređivanja sa drugima. Još jedan poznati hadis koji citira isti autor i koji se takođe nalazi u mnogim drugim knjigama glasi:

 

“Mi smo Ehlul Bejt radi kojega je Allah pretpostavio onaj svijet ovome svijetu. Moj Ehlul Bejt će poslije mene iskusiti teškoće, nevolje i progone u zemljama, sve dok odande (pokazujući prema istoku) ne dođe jedan narod koji će nositi crne zastave. Oni će zahtijevati prava ali će im biti uskraćena. Stoga će se boriti i odnijeti pobjedu. Biće im dato ono što su zahtijevali, ali oni to neće prihvatiti sve dok to (pravo vlasti) ne predaju čovjeku iz mog Ehlul Bejta, koji će zemlju ispuniti pravdom kao što je bila ispunjena ugnjetavanjem. Stoga, ko god prepozna taj (period), neka im se pridruži, čak i ako bude morao da puže po snijegu.” ( Ibid, str. 17.)

 

O istoj temi Dejlemi citira Ebu Sa’idov hadis koji svjedoči da je Poslanik jednom prilikom rekao: “Ko god me povrijedi tako što povrijedi moju porodicu, biće pogođen ozbiljnim Allahovim gnijevom.”

( Prenosi Sujuti u djelu ‘Ihja’u-l-mejit,’ citirajući Dejlemija uz autoritet Ebu Sa’ida, str. 43. Ovo takođe tvrdi Manavi u djelu ‘Faizu-l-Kadir,’ I tom, str. 515, pozivajući se na Dejlemijevo djelo ‘El-Fir)

 

 Sujuti prenosi hadis od Poslanika oslanjajući se na autoritet Alija (ع):

“Naučite svoju djecu tri stvari: da vole vašeg Poslanika, da vole njegovu (Poslanikovu) porodicu i da uče Kur’an, jer će nosilac Kur’ana biti u Allahovom hladu zajedno sa svojim Poslanikom i izabranima onoga dana kada ne bude drugog hlada osim onog Allahovog.”

(Prenosi Sujuti u djelu ‘Ihja’u-l-mejit,’ str. 40-41, koji se poziva na Dejlemijev rivajet koji se oslanja na autoritet Alija (ع(. Ovo takođe tvrdi i Muttaki u djelu ‘Kenzu-l-‘ummal,’ VIII tom, str. 278, te Ibn Hadžer u djelu ‘Sava’iku-l-muhrika,’ str. 103)

 

Tabarani citira Ibn Abbasa koji prenosi da je Poslanik (S) rekao: “(Na Sudnjem danu) nijedna stopa (Allahovog) roba se neće pomjeriti prije nego bude upitan za četiri stvari: za svoje godine i kako ih je proveo, za svoje tijelo i kako se njime služio, za svoje bogatstvo i kako ga je zaradio i trošio, te za svoju ljubav prema nama (Ehlul Bejtu).”

( Prenosi Sujuti u djelu ‘Ihja’u-l-mejit,’ str. 39, od Tabaranija, na osnovu autoriteta Abdullaha ibn Abbasa, a takođe i Hejsemi u djelu ‘Medžme’u-z-zeva’id,’ X tom, str. 346, te Tabari u komentaru ‘El-Kebir’ i u ‘ElEvsatu.’)

 

Tabarani prenosi još jedan hadis citirajući od Muttaliba ibn Abdillaha ibn Hantaba da je jednom Poslanik održao govor na mjestu koje se zove Džuhfa i rekao:

 

“Zar ja nemam više autoriteta nad vama od vas samih?” Ljudi su odgovorili, “Da, Allahov Poslaniče!” Poslanik je tada rekao, “Ja ću vas ispitivati (tj. pozvaću vas na odgovornost) o dvije stvari: o Kur’anu i o mom Ehlul Bejtu.”

(Prenosi Sujuti u djelu ‘Ihja’u-l-mejit,’ citirajući od Tabaranija, na osnovu autoriteta Muttaliba ibn Abdillaha, koji je citirao svog oca, str. 38; takođe i Hejsemi u djelu ‘Medžme’u-zev)

 

Stoga gore navedeni hadisi od različitih poznatih naučnika ne bi trebalo da ikome ostave prostora da sumnja u jedinstvenu ulogu Ehlul Bejta u predvođenju muslimanske zajednice nakon Božijeg Poslanika. Allahov Poslanik je uvijek iznova jasno govorio da njegov Ehlul Bejt treba uzeti kao krajnji autoritet u svim stvarima, jer su oni izjednačeni sa Časnim Kur’anom, a njihovo opsežno znanje će pomoći da se čovječanstvu proširi mudrost i značaj Allahove objavljene riječi.