Knjiga, ciji prijevod imate prijed sobom, objavljena je radi upoznavanja citalaca sa opštim temama u vezi sa šhitskom religijom.
U stvari, ova knjiga je rezultat istrazivanja istorijskih dokumenata o islamu, koji sadrze podatke i analiziraju šhitsku religiju. Ona ima svoju posebnost. Zasnovana je na istorijskim podacima i doHumentima sunita i šhita. Ovo proucavanje ne zahtjeva da istrazivaci ovu knjigu uzimaju za jedino dijelo koje je objavljeno u ovoj sferi i ne zabranjuje im da tragaju za novim istorijskim dokazima i doHumentima, niti nalaze da se zadovolje ovim postojecim saznanjima. Objavljivanje ovakvih knjiga je tek pocetak rada i puta na proucavanju islamskih istorijskih tema.

U našoj epohi, koju klevetaju i proklinju neprijatelji i neupuceni protivnici u svojim knjigama i casopisima, pokušavajuci da sve više objave i utroše praznih rjeci i uzaludnih prica, šta je duznost istinskih sljedbenika i nasljednika hazrati Alija (a.s.)? Bez sumnje, klevetanje i proklinjanje je ispod casti ove grupe, ciji ucitelj ne voli da njeni pripadnici prljaju svoja usta. I njihov imam Sadik (a.s.), takodje, trazi od njih da svojim djelima i ponašanjem budu primjer, da svijet vidi kakvi su ljudi oni koji su vaspitani u školi Ahl-i Bejti. Po jednom predanju, imam Sadik (a.s.) kaze: "Ako jedan od vas bude cestit, ispunjava amanet i ljepo se ophodi sa ljudima, i ako se za njega kaze da je šhit Dzaferi, mi cemo biti srecni i zadovoljni. Tada ce se govoriti da je ovakvo vaspitanje rezultat odgoja Dzafera, a ako bude suprotno, ruzno i sramotno postupanje, bice pripisano nama ..."

Ovdje se postavlja pitanje kakva je, u prisustvu ovakvih humanih i mirotvorskih ucenja, naša odgovornost prema ljudima koji stvaraju razdor, i prema slicnim ljudima? I, kako se mi moramo ponašati prema njima?

Nema sumnje da je izlivanje otrova i neobjektivnost od strane ovakvih ljudi u prošlosti, i sada, uzrokovalo da šhiti u javnom mnenju sunita budu ljudi lišeni logike, i da ih cak neuki ljudi smatraju nevjernicima, ili otpadnicima, sa ciljem da se ove dvije zajednice, šhitska i sunitska, sve više udalje. I da na kraju, kolonizatori i njihove sluge mogu da koriste situaciju i da još više razbuktavaju plamen razlika i da uvijek samo oni vladaju. Da, u pogledu ovog ne postoje bilo kakve sumnje. Ali, šta treba uciniti? Po našem mišljenju, umjesto rjeciprociteta, potrebno je uciniti suštinski korak.

Mi, nasuprot ovoj situaciji, mozemo da objavljujemo istinu, i da na razlicitim jezicima na svijetskom nivou, i sa potpuno naucnih, istrazivackih i istorijskih pozicija predstavimo šhite onakvim kakvi jesu, a ne onakvim kakvim ih obicni ljudi vide, da prakticno dokazujemo iskrivljene stavove neobjektivnih ljudi. Ne moze se stvarati razdor izmedju muslimana koji vjeruju u nacjelo jedinstva.

U principu, kada covjek vjeruje u ispravnost i istinitost svoje logike i ucenja, zašto je potrebno da kleveta? I zašto mora da se sluzi niskim i djetinjastim radnjama koje su ispod casti jednog savršenog muslimana, i da daje povoda neprijatelju? Ako govornik ili pisac nemaju manjkavosti u naucnom pristupu, tezice ka logickom saznanju. Pravilna spoznaja je u tome da, posle oslanjanja na relevantna dijela protivnicke strane, raspravljamo i sudimo na sasvim naucnim i istrazivackim osnovama o relevantnim pitanjima.

U suštini, moze se rjeci da je, posle reformatorskih pokreta za ujedinjenje sejida Dzumal-e-Dine Asa Abadija, neumornog i hrabrog šhita, i šejha Mohammada Abodia, dalekovidan al-Azhar pokret priblizavanja izmedju islamskih religija jedan od najblistavijih i najvrijednijih reformatorskih i ujedinjujucih pokreta savremene islamske istorije, koji je mogao da uz odobravanje visoko poštovanih šhitskih mardza i dalekovidih licnosti sunita, i takticnosti njegovih visoko uvazenih osnivaca, osvoji srce predrasuda epohe neznanja, stekne uspjeh i bude prekretnica u istoriji odnosa muslimana i islamskih zajednica. Srecom, svijet islama polako shvata ovu istinu i daje potvrdu ideji šhitskih mardza o priblizavanju islamskih religija. Šejh Mahmoud Šaltut, veliki šejh al-Azhra, je svojom istorijskom fetvom (vjerskom presudom), zasnovanom na šhitskoj religiji, i u skladu sa njom istakao ovu istinu i o potpunom vjerskom jedinstvu šhita i sunita obavijestio cio svijet.

Naravno, po našem mišljenju, priblizavanje znaci upoznavanje i pravilnu potvrdu šhitskih principa i stvarnog mišljenja sunita, a ne naklonost ka drugoj religiji. Drugim rjecima, priblizavanje, ocuvanje i islamsko bratstvo ne znace da cemo mi odustati od svog mišljenja. Ne, nikada. Ovo je jedna rasprostranjena sofisticka zabluda. Priblizavanje znaci da mi ocuvamo naše principijelno mišljenje i da nastojimo na njegovom logicnom i ispravnom širenju, bez izazivanja osjecanja i negativnih reakcija u njegovom toku. Ako mi razmišljamo principijelno i logicno, nikad necemo dati povod drugima, ali, istinu kakva jeste moramo rjeci.

Veliki alim, rahmetli šejh Abdol-Hasan-e-Amini je, takodje, u svom poznatom djelu dosljedno podrzao islamsko jedinstvo i jasno napisao da naucna i verbalna rasprava nikada ne moze i ne smije da stvori prijetnju islamskom jedinstvu.

U uvodu petog toma Al-Gadira nalazimo: "Mišljenja i stanovišta o religijama su slobodna i nikada ne prijekidaju lanac islamskog jedinstva o kome u Kur'anu piše: "Svi vjernici su braca" i ako njihova naucna i usmjena rasprava dostigne, u pogledu karakteristika, do nivoa predaka, ona ne smije da remeti jedinstvo.

Mi na prostorima zemalja islamskog svijeta, bez obzira na razlike koje imamo u pogledu sporednih principa, imamo jednu cjelovitu zajednicu, a ona se zasniva na vjerovanju u Boga i Bozijeg poslanika (a.s.).
U nama je jedan duh i jedan sentiment, i to je duh islama i pojam cistote. Mi svi zivimo pod barjakom istine i vršimo svoju duznost pod vodjstvom Kur'ana i poslanstva uzvišenog poslanika (s.a.). Naša poruka je: "Allahu je prava vjera - islam" naša poruka je, takodje, i: "Nema drugog boga osim jedinog Allaha i Muhammed je Boziji Poslanik.

Mi pripadamo hezbu Allaha i zaštitnici smo Njegovi. Hazreti rahmetli imam Homeini, obracajuci se muftiji grada Rašta i dzematu Gilana na dan 23. 10. 1360. kaze:
"Jedinstvo je ono što se prijeporucuje u Kur'anu.
Imami (a.s.) su pozivali muslimane na to, i u principu, poziv u islam je poziv na jedinstvo. U tom smislu, svi se okupljaju oko imena islama. Ali, kao što znate, nisu dozvolili da se ovo jedinstvo ostvari. Narocito su se u posljednjim vijekovima raspirivale razlike, jer su njihovi eksperti razumjeli da, ako se velika islamska zajednica zblizi medju sobom, onda nijedna sila nece moci da joj se suprotstavi i da vlada nad njom. Njihov jedini put je bio taj da radi ostvarivanja svojih vitalnih ciljeva stvaraju razdor izmedju svih grupa."

Takodje, on je u poruci povodom hadza na dan 15. 06. 1360. godine (nakon hidzre) rekao:
"Plan razdora medju islamskim religijama je jedan od zlocina koji je ucinjen od strane velikih sila. One koriste razdor medju muslimanima. One su zvanicnici koji ne poznaju Boga. Medju njima su i ispovednici krunisanih glava, koji su gori od kraljeva i koji svakodnevno pruzaju svoj doprinos u tom smjeru i daju svoje izjave u svakoj situaciji, a sve u nadi da sruše osnove jedinstva medju muslimanima, oni predstavljaju nove i nove planove za stvaranje razdora.

Profesor alim Tabatabai o ovome piše:
"... sloga ili islamsko priblizavanje, nema sumnje u njegovu prijednost u logicnom i racionalnom smislu. Naravno, razjedinjavajuci faktori su, koliko god su mogli, odvojili jedan od drugoga ova dva velika islamska tabora, ali se uvijek mora imati na umu istina da su razlike izmedju ova dva tabora u sporednim principima i da medju njima nema razlike u principima vjere i da su cak saglasni u pogledu znacajnih sporednih principa kao što su namaz, post, hadz, dzihad, itd., i da svi vjeruju u Kur'an i Kabu.

Jedan od rezultata naucne aktivnosti je sacinjavanje zbirke komentara Kur'ana u dvadeset tomova, što je na pocetku, kada je objavljeno pet tomova, uzrokovalo pojavu jednog pokreta u svijetu islama. Ova zbirka ne obuhvata samo literarne komentare i jednostavna objašnjenja znacenja ajeta. Alim Tabatabai je u ovom velikom djelu, povodom razlicitih rasprava, koje su neophodne islamskoj zajednici, pod slobodno izabranim naslovima raspravljao i trazio pomoc od kuranskih ajeta.

Na ovom mjestu je neophodno navesti i neke rijecenice rahmetli mucenika Motaharija:
"cio Tafsir Al-Mizan (Odmjereni komentar) nije napisan mišlju. Mislim da mnogo toga potice iz nevidljivih inspiracija. Suocio sam se sa manjim problemima u islamskim i vjerskim pitanjima u pogledu kojih nisam našao kljuc za rješavanje. U Tafsir al-Mizanu rahmetli profesor Tabatabai je, pored poduka u komentarisanju Kur'ana, raspravljao o društvenim pitanjima sa kojima naše društvo mora da se upozna i za cije rješavanje mora da koristi autenticni islamski doHument. Ova knjiga je postala izvor za istrazivanje o vjerskim pitanjima, kulturi u društvu, ekonomiji, politici, istoriji i drugim aspektima ljudskog djelovanja, islamskim govornicima i piscima. Oni za rješavanje tih pitanja koriste alimove upute. To znaci da je Tafsir Al-Mizan bio kljuc za rješavanje svih kulturnih, vjerskih i društvenih pitanja, koji je napredovao na putu usavršavanja.

U tom je smislu ova knjiga jedan iskren pokušaj i mi objavljivanjem ovakvog dijela ne samo što predstavljamo šhitsku zajednicu svijetu sunita, nego i zednom savremenom svijetu, da bi objektivni ljudi sudili o nama, kao i oni koji se sluze besmislicama. Jasno je da je sam ovaj rad korak ka poznavanju i upoznavanju šhita, kao i da pokazuje istinu na osnovu neospoornih dokumenata koji u vecini pripadaju braci sunitima.

Pojedini od tih sunitskih izvora, upotrebljenih u ovoj knjizi, su:
Istorija Tabarija, Muhammad ibn-Dzariri Tabari,
Istorija kalifata, Siuti,
Istorija Jakubija, Jakubi,
Karakteristike Nisajia, Nisai,
Zapaljive munje (Al-Savzeg-Al-Muhtarage): Ibne Hadzar,
Halabitsko ponašanje, Halabi,
Ibne-Hišamsko ponašanje, Ibne Hišam,
Izvorni Buhari (Sahih Buhari), Muhamad Ismail Buhari,
Biseri proze, Siuti,
Karakteristike Ibne Davuda Sulejmana, Ibne Abi-Davud,
Karakteristike Ibne Madzada, Muhammad-Ibne Madzad Gazvini,
Komentar Nehdzu-l Belaga, Ibne Abi'l Hadid,
Nacije i pcela, Šahrestani,
Polozaj Hanbala, Ahmad Hanbal,
Mugatel al-Talibin, Abu Faradz Isfahani,
Muravedz-Al-Mazheb, Masudi,
Tabagati Kubra (Visoki stupanj), Ibne Saad,
Al-Kamil-Fi-Al Tarih, Ibne Asir,
Vafijat -Al-Ajan, Ibne Helkam.

Izvorno dijelo je nastalo na persijskom, i prvobitno je prevedeno na engleski, što se neminovno odrazava na sadrzaj.
Radi ostvarenja dobre saradnje, otklanjanja neosnovanog pesimizma i neutralisanja propagande neobjektivnih ljudi, vrata raspravi i naucnom istrazivanju moraju uvijek biti otvorena. U ovoj sferi se mora ulagati trud da bi se uskratila prilika onim osobama koje zele da objavljivanjem nekorektnih izjava udare na islamsko jedinstvo.

Va-salamun alejHum va-rahmatullah-i-va-barakatuh