ISTORIJSKA POZADINA ŠHIZMA

 

Nastanak i razvoj šhizma

 

Šhizam pocinje sa prvim oslovljavanjem ucinjenim u vezi Alijevih (a.s.) pratilaca (shi'ah-i Ali) (Alijevi šhije), prvog vodje iz poslanikove (s.a.) porodice, za vrijeme zivota samog poslanika (s.a.) [32].

Tok prvih manifestacija i kasnijeg širenja islama za dvadeset i tri godine poslanstva stvorio je mnogo uslova koji su pojavljivanje medju poslanikovim pratiocima grupe, kao što je šhitska, ucinili nuznim.

 

Casni poslanik (s.a.) je, za vrijeme prvih dana svoga poslanstva, kada mu je na osnovu Kur'ana nalozeno da pozove svoje najblize srodnike u svoju religiju [33], jasno rekao da ce onaj, ko prvi prihvati njegov poziv, postati njegov zamjenik i nasljednik. Ali (a.s.) je bio taj koji je prvi iskoracio i prigrlio islam. Poslanik (s.a.) je prihvatio Alijevo (a.s.) priklanjanje vjeri i na taj nacin ispunio svoje obecanje [34].

 

Sa šhitske tacke gledišta, cini se nevjerovatnim da bi vodja pokreta za vrijeme prvih dana svoga angazovanja predstavio neznancima jednog od svojih pomocnika kao svog nasljednika i zamjenika, a da ga ne bi predstavio svojim potpuno odanim i privrzenim pomocnicima i prijateljima. Takodje, ne cini se vjerovatnim da bi takav vodja prhvatio nekoga kao svog zamjenika i nasljednika, i predstavio ga kao takvog drugima, a da bi zatim, u toku svog zivota i religiozne misije, lišio svog zamjenika njegovih duznosti kao zamjenika, ne poštujuci njegov polozaj nasljednika, i odbio da napravi bilo kakvu razliku izmedju njega i drugih.

 

Poslanik (s.a.) je, prema neospoornim i potpuno autenticnim hadisima, i šhitskim i sunitskim, jasno potvrdio da je Ali (a.s.) pošteden zabluda i grijeha u svojim rjecima i djelima. Šta god da je on rekao i uradio bilo je u potpunoj saglasnosti sa ucenjima religije [35] i on je bio najobrazovaniji medju ljudima u pitanjima koja su se odnosila na islamske nauke i naloge [36].

 

Za vrijeme poslanstva, Ali (a.s.) je ucinio mnogo dragocenih usluga i podnio znacajne zrtve. Kada su nevjernici iz Meke odlucili da ubiju poslanika (s.a.) i opkolili njegovu kucu, casni poslanik (s.a.) je odlucio da se iseli u Medinu. Upitao je Alija (a.s.): "Hoceš li leci u moj krevet nocas, tako da oni pomisle da ja spavam, kako bih bio poštedjen njihovog progona?" Ali (a.s.) je prihvatio ovaj opasan zadatak raširenih ruku. Ovo je zabjelezeno u razlicitim prijedanjima i zbirkama hadisa.

(Prijeseljenje iz Meke u Medinu oznacava datum pocetka islamskog kalendara, i poznato je kao hidzra).

 

Ali (a.s.) je, takodje, sluzio ucestvujuci u bitkama kod Badra, Uhuda, Hajbara, Handaka i Hunajna, u kojima su pobjede postignute uz njegovu pomoc bile takve da, ukoliko Ali (a.s.) ne bi bio prisutan, neprijatelj bi najvjerovatnije iskorijenio islam i muslimane, kako je zabjelezeno u prijedanjima o poslanickim bitkama i zbirkama hadisa. Za šhiie, glavni dokaz o Alijevoj (a.s.) legitimnosti u pogledu nasljedjivanja poslanika (s.a.) jeste dogadjaj na Gadir Humu [37], kada je poslanik (s.a.) izabrao Alija (a.s.) za "opšte starateljstvo" (walayat-i-ammah) nad ljudima, i ucinio je Alija (a.s.), kao što je on sam, valijom (wali) [38].

 

Ocigledno je da su zbog tako osobitih zasluga i priznanja, zbog Alijevih (a.s.) posebnih vrlina koje su svi priznavali [39], i zbog velike ljubavi koje je poslanik (s.a.) pokazivao prema njemu [40], pojedini od poslanikovih (s.a.) sljedbenika, koji su Alija (a.s.) poznavali dobro, zavoleli Alija (a.s.). Oni su se okupili oko Alija (a.s.) i sljedili ga u tolikoj mjeri da su drugi njihovu ljubav poceli smatrati prijeteranom, a nekolicina je, mozda, postala ljubomorna na njega. Pored svih ovih elemenata, u mnogim poslanikovim izrekama nailazimo na pozivanje na "Alijeve (a.s.) šhiie" i "šhiie iz poslanikove (s.a.) porodice" [41].

 

 

Uzrok odvajanja šhitske manjine od sunitske vecine

 

Alijevi (a.s.) prijatelji i sljedbenici su vjerovali da nakon poslanikove (s.a.) smrti religiozna vlast (marha'iyat-i ilmi) pripada Aliju (a.s.). Ovo vjerovanje je poticalo od njihove ocene Alijevog (a.s.) polozaja u mjestu kod poslanika (s.a.), njegovog odnosa sa odabranim medju pratiocima, kao i njegovog odnosa sa muslimanima uopšte. Samo je slucaj koji se desio posljednjih dana poslanikovog zadnjeg bolovanja ukazao da postoji suprotstavljanje njihovom stanovištu [42].

Suprotno njihovom ocekivanju, upravo u trenutku kada je poslanik (s.a.) umro, dok su njegovi posmrtni ostaci još uvijek bili nesahranjeni, i dok su njegova porodica i nekoliko pratilaca bili zauzeti pripremama oko sahrane i pogrebnih obreda, Alijevi (a.s.) sljedbenici i prijatelji su primili vest o aktivnostima druge grupe koja je otišla do dzamije, gde je bila okupljena zajednica suocena sa iznenadnim gubitkom svoga vodje. Ova grupa, koja je kasnije obrazovala vecinu, okupila se u velikoj zurbi da bi izabrala kalifu muslimanima, sa ciljem osiguranja dobrobiti zajednici i rješavanja njenih trenutnih problema. Oni su ovo ucinili bez konsultovanja sa poslanikovom porodicom, njegovom rodbinom ili njegovim mnogobrojnim prijateljima, koji su bili zauzeti pogrebom, i kojima nisu poslali ni najkracu poruku. Tako su Ali (a.s.) i njegovi pratioci bili suoceni sa svršenim cinom [43].

 

Ali (a.s.) i njegovi prijatelji, kao što su Abas, Zubeir, Salman, Abu Dar, Mikdad i Amar, nakon što su okoncali pokop poslanikovih ostatka, postali su svjesni postupka na koji je kalif izabran. Oni su se pobunili protiv izbora kalifa na osnovu konsultacija, ili izbora, i takodje, protiv onih koji su bili odgovorni za sprovodjenje izbora. Oni su cak pruzili svoje sopstvene dokaze i argumente, ali odgovor koji su dobili je bio da je blagostanje muslimana bilo na kocki i da rješenje lezi u onom što je ucinjeno [44].

 

Ovaj protest i kriticizam su bili ti koji su od vecine razdvojili manjinu koja je sljedila Alija (a.s.), cineci njegove sljedbenike poznatim kao "pristalice" ili Alijevi (a.s.) "šhie".

 

Kalifat toga vrijemena je bio zabrinut da se zaštiti protiv imena koje je bilo dato šhiiskoj manjini, što je muslimansko društvo delilo na sekte, sastavljene od vecine i manjine. Kalifove pristalice su kalifat smatrale pitanjem saglasnosti zajednice (ijma), a one koji su prigovarali nazivali su "protivnicima lojalnosti". Tako su oni izjavljivali da šhie stoje nasuprot muslimanskoj zajednici. Ponekad su šhiama dodeljivali druga pogrdna i omalovazavajuca imena [45].

 

Šhizam je optuzivan od prvog momenta usljed politicke situacije toga doba, pa tako nije mogao stvariti bilo šta pukim politickim protestom. Da bi ocuvao dobrobit islama i muslimana, a takodje, usljed pomanjkanja dovoljne politicke i vojne moci, nije tezio ka zapocinjanju ustanka protiv postojeceg politickog sistema, koji bi bio ustanak u krvi. Ipak, oni koji su se bunili protiv osnovanog kalifata, odbili su da se priklone vecini u pogledu odredjenih pitanja vjere i nastavli su u uvjerenju da Aliju (a.s.) pripada nasljedstvo poslanika (s.a.) i religiozna vlast [46]. Oni su vjerovali da sva religijska i duhovna pitanja treba uputiti njemu i pozivali su ljude da postanu njegovi sljedbenici [47].

 

Dva problema sukcesije i vlasti u religijskim naukama

 

U skladu sa islamskim ucenjima koja cine njegovu osnovu, šhizam je vjerovao da je najvaznije pitanje sa kojim se suocava muslimanska zajednica tumacenje i razjašnjavanje islamskih ucenja i nacela u religijskim naukama [48].

Tek nakon takvog razjašnjenja mogla bi biti razmatrana primjena ovih ucenja u društvenom poretku. Drugim rjecima, šhizam je vjerovao da bi, prije svega drugog, clanovi društva morali da budu u stanju da dobiju istinitu viziju svijeta i ljudi, zasnovanu na pravoj prirodi stvari. Tek tada oni mogu znati i obavljati svoje duznosti kao ljudska bica - u cemu lezi njihovo istinsko blagostanje; cak i ako je obavljanje ovih religijskih obaveza suprotno njihovim zeljama. Nakon cinjenja ovog prvog koraka, religiozna vlast bi morala ocuvati i sprovesti stvarno islamsko ustrojstvo u društvu na takav nacin da covjek ne cini ibadet bilo kome do Bogu, da posjeduje licnu i društvenu slobodu do moguce mjere, i da ima koristi od stvarne licne i društvene pravde.

 

Ova dva kraja mogla bi spojiti samo nepogriješhva osoba koju Bog cuva od cinjenja grešaka. U suprotnom, ljudi bi postali vladari, ili religiozne vlasti, koje nisu oslobodjene mogucnosti izvrtanja misli ili cinjenja izdajstva u duznostima koje su im natovarene. Ukoliko bi se to desilo, pravedna i oslobadjajuca uprava islama postepeno bi se pretvorila u diktatorski rezim i potpuno autokratsku vladu. Štaviše, cista religijska ucenja bi mogla, kao što je vidjeno u slucaju drugih religija, postati zrtvom promjene i izvrtanja u rukama sebicnih naucnika, datih radi zadovoljenja njihovih tjelesnih prohtjeva. Kako je potvrdio casni poslanik (s.a.), Ali (a.s.) je savršeno i potpuno slijedio Boziju knjigu i poslanicku tradiciju, podjednako u djelima i rjecima [49].

 

Sa šhitskog stanovišta, ako bi se, kao što vecina kaze, samo Kurejšije protivile pravednom Alijevom (A.S.) kalifatu, tada bi vecina morala odgovoriti Kurejšhiama [50] iznoseci ono što je ispravno. Oni su morali obuzdati svo protivljenje pravom razlogu na isti nacin na koji su se borili protiv grupe koja je odbila da placa religioznu taksu (zakat). Vecina nije smijela ostati ravnodušna u odnosu na ono što je pravo iz straha od protivljenja Kurejšija.

 

Ono što je sprjecilo šhite u prihvatanju glasackog metoda pri izboru kalifa od strane ljudi bio je strah od štetnih posljedica koje su mogle proisteci iz toga: strah od moguceg izopacenja islamske vlade i uništenja cvrstih temelja uzvišenih vjerskih nauka. Desilo se da su kasniji dogadjaji iz islamske istorije potvrdili opravdanost ovog straha (ili predskazanja), posljedica cega je bilo to da su šhiti postali još cvršci u svom vjerovanju. U svakom slucaju, u toku ranijih godina, usljed malog broja svojih sljedbenika, spolja se cinilo kao da se šhizam utopio u vecinu, mada je on nastavio sa nastojanjima ovladavanja islamskim ucenjima iz poslanikove (s.a.) porodice i pozivanjem ljudi k sebi. Istovremeno, radi ocuvanja snage islama i obezbjedjenja njegovog progresa, šhizam nije ispoljio bilo kakvo otvoreno protivljenje u odnosu na ostali dio islamskog društva. Clanovi šhitske zajednice su se cak ruku pod ruku borili sa sunitskom vecinom u casnim ratovima (dzihadu) i ucestvovali u javnim poslovima. Sam Ali (a.s.) je upucivao sunitsku vecinu u interesu sveukupnog islama, kad god je to bilo nuzno [51].

 

Politicki metod izbora kalifa glasanjem i njegovo neslaganje sa šhiiskim stanovištem

 

Šhizam vjeruje da ce Bozanski zakon islama (šerijat), cija bit je sadrzana u Bozijoj Knjizi i u tradiciji (sunama) [52] casnog poslanika (s.a.), ostati vazeci do Sudnjeg dana, i da ne moze, i da nikada nece biti promijenjen. Vlada koja je stvarno islamska ne moze pod bilo kojim izgovorom odbiti da u potpunosti sprovede šerijatske zakone [53].

Jedina duznost islamske vlasti je da donosi odluke putem konsultacija u granicama utvrdjenim šerijatom i u saglasnosti sa zahtjevima trenutka. Zakletva odanosti Abu Bakru u Sakifi, koja je bar djelimicno bila motivisana politickim razlozima, i incident, u hadisima opisan kao "mastilo i hartija" [54], koji se desio za vrijeme zadnjih dana bolesti casnog poslanika (s.a.), otkrivaju cinjenicu da su oni, koji su upravljali i podrzavali pokret izbora kalifa putem glasanja, vjerovali da Bozija knjiga mora biti ocuvana u obliku ustava. Oni su isticali svijetu Knjigu i obracali mnogo manje paznje na rjeci casnog poslanika (s.a.), kao na nepromjenljiv izbor islamskih ucenja. Izgleda da su oni prihvatili izmjene izvjesnih aspekata islamskih ucenja, vezanih za vlast, radi udovoljavanja uslovima trenutka i za ljubav opšteg blagostanja.

 

Tendencija isticanja samo odredjenih principa Bozanskog zakona potvrdjena je u mnogim hadisima, koji su prenijeti kasnije u vezi pratilaca casnog poslanika (s.a.). Na primjer, pratioci su se smatrali nezavisnom vlašcu u pitanjima Bozanskog zakona (mujtahid) [55], u stanju da donesu nezavisnu presudu (ijtihad) u društvenim poslovima. vjerovalo se, takodje, da ce, ukoliko uspiju u svom zadatku biti ce nagradjeni od strane Boga, a ako ne uspiju, Bog ce im oprostiti, jer su bili medju pratiocima.

 

Ovo stanovište je bilo široko rasprostranjeno u toku prvih godina nakon smrti casnog poslanika (s.a.). Šhizam zauzima strozi stav i vjeruje da cinjenja pratilaca, kao i svih drugih muslimana, moraju biti ocijenjena strogo u saglasnosti sa šerijatskim ucenjima. Na primjer, desio se komplikovan incident u kome je ucestvovao slavni vojni zapovjednik Halid ibn Valid, u kuci jednog od utjecajnih muslimana toga doba, Malika ibn Nuvajra, što je dovelo do smrti ovog posljednjeg. Cinjenica da Halid uopšte nije pozvan na odgovornost za ovaj incident, usljed toga što je on znacajni vojni celnik [56] u ocima šhizma ukazuje na neprikladnu popustljivost prema nekim djelima pratilaca, što je ispod norme savršene poboznosti i pravednosti, koja je ustanovljena na osnovu postupaka duhovne elite medju pratiocima.

 

Drugi obicaj iz ranih godina, koji je šhizam kritikovao, bilo je ukidanje Humsa [57] clanovima poslanikove (s.a.) porodice i njegovoj rodbini [58].

 

Slicno, zbog znacaja koji je šhizam pridavao izrekama i sunetima casnog poslanika (s.a.), teško je razumjeti zašto je zapisivanje tekstova hadisa bilo potpuno zabranjeno i zašto je, koliko bi bio pronadjen zapisani hadis, on morao biti spaljen [59].

Znamo da je tako nastavljeno za vrijeme kalifata khulafa rashidun [60] u vrijeme umajidskog perioda [61] i nije prijestalo do perioda Umar ibn Abd al-'Aziza, koji je vladao od 99. do 101. godine nakon hidzre (717. do 719. godine naše ere) [62].

 

Za vrijeme perioda drugoga kalifa (13-25. godine nakon hidzre, 634-644. godine naše ere) postojala je neprekidnost u politici isticanja izvjesnih aspekata šerijata, i ostavljanja po strani odredjene prakse za koju šhiti vjeruju da ju je casni poslanik (s.a.) praktikovao i njoj poducavao. Pojedina praksa je bila zabranjena, pojedina ispuštena, a izvjesna dodata.

 

Na primjer, Omer je zabranio hodocašce tamattu (vrsta hodocašca kod koga se obred umrah obavlja umjesto obreda hadza) za vrijeme svog kalifata, propisom po kome ce prijekršioci biti kamenovani, i to uprkos cinjenici da je casni poslanik - neka je mir sa njim - zasnovao, što je u skladu sa ajetom 196. sure II u Kur'anu, posebnu formu za obred hodocašca, koju moraju primjeniti hodocasnici koji dolaze iz daleka. Takodje, za vrijeme zivota casnog poslanika (s.a.), bila je praksa da se u pozivu na molitvu kaze: "Pozurite na najbolje dijelo" (hayya ala khayr el-amal), ali je Omer nalozio da se to ispusti, zato što bi to, kako je rekao, sprjecilo ljude od ucestvovanja u casnom ratu, dzihadu. (To se još uvijek govori u šhitskim pozivima na molitvu, ali ne i u sunitskim). Takodje, bilo je dopuna šerijatu. Za vrijeme poslanika (s.a.) razvod je bio valjan samo ukoliko su tri izjave o razvodu ("Razvodim se od tebe") ucinjene u tri razlicite situacije, ali Omer je dozvolio da trostruka izjava o razvodu bude ucinjena istovremeno. Teške kazne su se primjenjivale na one koji su kršili izvjesne od ovih novih pravila, kao što je kamenovanje u slucaju mut'ah braka.

 

Za vrijeme vladavine drugog kalifa, nove društvene i ekonomske snage vodile su ka nejednakoj raspodjeli narodnog blaga (bayt al-mal) medju ljudima [63], postupanje koje je kasnije bilo uzrok zacudujucih klasnih razlika i uzasnih i krvavih borbi medju muslimanima. U to vrijeme, Muavija je vladao u Damasku u maniru persijskih i vizantijskih careva, pa mu je cak dodijeljena i titula "Khusraw" Arapa (persijska titula za najvišu imperijalnu vlast), ali protiv njega nije ucinjen ozbiljniji protest zbog svjetovnog tipa njegove vladavine [64].

 

Drugog kalifa je ubio persijski rob 25. godine nakon hidzre (644. godine naše ere). Na osnovu saglasnosti vecine glasova u šestoclanom savjetu, koji se sastao na zapovjed drugog kalifa prije njegove smrti, treci kalifa je izabran. Treci kalifa nije sprjecio svoje rodjake Umajide da postanu vladajuca klasa za vrijeme njegovog kalifata, i pojedine od njih je postavio kao vladare u Hedzazu, Iraku, Egiptu i drugim muslimanskim zemljama [65].

 

Ovi rodjaci su postali nehajni u primjeni moralnih principa u vlasti. Neki od njih su otvoreno cinili nepravdu i tiraniju, grijeh i protivpravnost, i kršili su izvjesna nacela strogo utvrdjenih islamskih zakona.

 

Nedugo zatim, struje protesta su pocele da teku ka prijestonici. Ali kalifa, koji je bio pod utjecajem svoje rodbine, pogotovo Marvana ibn Hakama [66], nije dejstvovao brzo i odlucno da bi odstranio razloge usljed kojih su se ljudi bunili. Ponekad se dješavalo da oni koji protestuju budu kaznjeni i uklonjeni.

 

Incident koji se dogodio u Egiptu ilustruje prirodu vladavine treceg kalifa. Grupa muslimana iz Egipta pobunila se protiv Osmana, koji je, osjetivši opasnost, pozvao Alija (a.s.) u pomoc, izrazavajuci kajanje. Ali (A.S.) je rekao Egipcanima: "Vi ste se pobunili da biste našli pravdu i zivotnu istinu. Osman se pokajao rekavši: "promjenicu svoj nacin i ispunicu vaše zelje za tri dana. Uklonicu tiranske vodje".

Ali (a.s.) je zatim sa njima sacinio sporazum u Osmanovo ime, i oni su krenuli kucama. Na povratku su sreli Osmanovog roba, kojije na svojoj kamili jahao put Egipta. Postali su sumnjicavi i prijetrazili su ga. Kod njega su našli pismo za guvernera Egipta, u kome je pisalo:

"U lme Boga! Kada Abdel Rahman ibn Adis stigne do vas, udarite mu stotinu udaraca bicem, obrijte njegovu glavu i bradu i uputite ga na izdrzavanje duge zatvorske kazne. Isto ucinite sa Amarom ibn al-Hamkom, Suda ibn Hamaranom i Urva ibn Nibaom."

 

Egipcani su uzeli pismo i vratili se kod Osmana ljuti.

Rekli su: "Iznevjerili ste nas!"

Osman je negirao pismo.

Oni su rekli: "Pismo je nosio Vaš sluga."

On je odgovorio: "On je to ucinio bez mog znanja".

Oni su rekli: "Jahao je na Vašoj kamili". On je odgovorio: "Moju kamilu su ukrali."

Oni su rekli: "Pismo je napisano rukopisom Vašeg sekretara."

On je odgovorio: "To je ucinjeno bez mog znanja i dozvole."

Oni su kazali: "Vi nipošto niste sposobni da budete kalifa, jer ako je ovo ucinjeno sa Vašhm znanjem, Vi ste izdajica, a ako se ovako vazne stvari dješavaju bez Vašeg znanja i dozvole, onda su Vaša nesposobnost i nepodobnost dokazane. U svakom slucaju, ili se povucite sa vlasti, ili uklonite odmah tlacitelje iz Vaše sluzbe."

Osman je odgovorio: "Ukoliko bih pristao da postupam po vašoj volji, u tom slucaju biste vi bili vladari. Onda, kakva je moja uloga?"

Oni su ustali i napuslili sastanak u ljutnji" [67].

 

Za vrijeme svog kalifata, Osman je dozvolio vlastima u Damasku, na cijem celu je bio Mauvija, da ojacaju kao nikad prije. U stvarnosti, centar gravitacije kalifata, kada su polilicke snage bile u pitanju, pomicao se ka Damasku, a vlast u Medini, glavnom gradu islamskog svijeta, bila je, politicki, ne više od forme, bez neophodne moci i sredstava da je osnazi [68].

Konacno, godine 35/656, narod se pobunio i posle nekoliko dana opsade i borbi, treci kalif je ubijen.

 

Prvi kalif je izabran na osnovu glasanja vecne pratilaca, drugi kalif na osnovu volje i testamenta prvog, a treci preko veca šestorice, ciji clanovi i pravila postupanja su bili organizovani i utvrdjeni od strane drugog kalifa. Sveukupno, politika ove trojice kalifa, koji su vladali u periodu od dvadeset i pet godina, bila je da izvršavaju i primjenjuju islamske zakone i nacela u društvu u saglasnosti sa idztihadom i onim što se kalifima cinilo najmudrije u tom trenutku. U pogledu islamskih nauka, politika ovih kalifa je bila primjena i razumjevanje casnog Kur'ana bez komentara vezanih za njega, ili bez dopuštenja da on postane prijedmet komentara. Poslanikovi (s.a.) hadisi su navodjeni i prijenošeni usmjeno, bez zapisivanja. Pisanje je bilo ograniceno na tekst casnog Kur'ana, a bilo je zabranjeno u slucaju hadisa [69].

 

Nakon bitke kod Dzamama, koja se završila 12/633, mnogi od onih koji su rjecitovali casni Kur'an i koji su ga znali napamet, bili su ubijeni. Kao rezultat, Omerr ibn al-Hatab je prijeporucio prvom kalifi da se ajeti casnog Kur'ana prikupe u pisanoj formi, govoreci da ce ako se desi novi rat, i oni koji napamet znaju Kur'an biti ubijeni, znanje teksta svijete Knjige nestati medju ljudima. Zato je bilo neophodno prikupiti ajeta Kur'ana u pisanoj formi [70].

 

Sa šhiiske tacke gledišta, cini se cudnim da je takva odluka doneta u vezi Kur'ana, a da ista paznja nije posvjecena poslanikovom hadisu, koji je komplementaran Kur'anu i suocen sa istom opasnošcu i koji nije "imun" od iskrivljenja u prijenošenju, dopuna, umanjenja, falsifikovanja i zaboravnosti. Nasuprot tome, kao što je vec pomenuto, njegovo zapisivanje je bilo zabranjeno, i a sve pronadjene pisane verzije bile su spaljivane, kako bi se naglasilo da u pisanoj formi postoji iskljucivo tekst svijete Knjige.

 

U toku ovog perioda, malo je paznje posvecivano drugim islamskim naukama. Potencijali društva su uglavnom korišceni za ucvršcivanje društveno-politickog ustrojstva. Uprkos svoj hvali i pocasni, koje su pronadene u Kur'anu, vezano za znanje (ilm) [71], i na isticanje njegovog razvoja, zeljeni razvoj religijskih nauka odlozen je za kasniji period islamske istorije.

 

Vecina ljudi je bila zaokupljena znacajnim i stalnim pobjedama islamske vojske, i bila je poneta bujicom neogranicenog ratnog plijena, koja je sa svih strana tekla ka Arabijskom poluostrvu. Sa ovim novim bogatstvom i svjetovnošcu koja je došla s njim, samo je nekolicina zelela da se pocasni razvoju ucenja poslanikove porodice, na cijem je celu stajao Ali (a.s.), koga je casni poslanik (s.a.) predstavio ljudima kao onog koji je najupoznatiji sa islamskim naukama.

 

Istovremeno, unutrašnje znacenje i ciljevi ucenja casnog Kur'ana bili su zanemareni najviše od strane onih kojih se ticala ova promjena. cudno je, da cak ni u prikupljanju ajeta casnog Kur'ana Ali (a.s.) nije konsultovan i njegovo ime nije pominjano medju onima koji su ucestvovali u izvršavanju ovog zadatka, iako su svi znali da je on prikupio tekst casnog Kur'ana nakon poslanikove (s.a.) smrti [72].

 

U mnogim prijedanjima je zabjelezeno da je, nakon dobijanja saglasnosti od zajednice, Abu Bakr poslao nekoga do Alija (a.s.) i upitao za njegovu lojalnost. Ali (a.s.) je rekao: "Obecao sam da ne napuštam kucu, sem za dnevne namaze, dok ne sastavim Kur'an."

I pomenuto je da je Ali (a.s.) odao svoju privrzenost Abu Bakru nakon šest mjeseci. Ovo je samo po sebi dokaz da je Ali (a.s.) okoncao prikupljanje teksta Kur'ana. Slicno, zabjelezeno je da je nakon kompilacije Kur'ana on stavio listove svijete Knjige na kamilu i pokazao ih ljudima. Takodje je zabjelezeno da je bitka kod Dzamama, nakon koje je Kur'an sastavljen, odigrana za vrijeme druge godine Abu Bakrovog kalifata. Ove cinjenice pomenute su u vecini radova iz istorije i hadisima koji se odnose na sastavljanje teksta casnog Kur'ana.

 

Ovi i slicni dogadjaji ucinili su Alijeve (a.s.) sljedbenike cvršcim u njihovom vjerovanju i svjesnijim puta koji je pred njima. Oni su povjecavali svoju aktivnost iz dana u dan, a sam Ali (a.s.), koji je bio onemogucen u poducavanju i usmjeravanju ljudi uopšte, usmjerio se na licno usmjeravanje najobdarenijih pojedinaca.

 

Za vrijeme ovog dvadesetpetogodišnjeg perioda, Ali (a.s.) je, usljed smrti, izgubio trojicu od cetvorice svojih najdrazih prijatelja i saradnika, koji su bili, takodje, medju poslanikovim (s.a.) pratiocima: Salmana al-Farsia, Abu Dara al-Gifarija i Mikdada. Oni su bili postojani u svom prijateljstvu sa njim pod svim okolnostima. Neki od drugih pratilaca casnog poslanika (s.a.), kao i veliki broj njihovih sljedbenika u Hidzazu, Jemenu, Iraku, i drugim zemljama, takodje su se za vrijeme ovog perioda prikljucili Aliju (a.s.). Kao posljedica toga, nakon smrti treceg kalife, ljudi sa svih strana su se okrenuli ka Aliju (a.s.), izrazili mu svoju odanost i izabrali ga za kalifu.

 

Okoncanje kalifata Alija (a.s.) amira al-mu'minina i njegovog nacina vladavine

 

Alijev (s.s.) [73] kalifat je zapoceo krajem 35/656. godine i trajao je oko cetiri godine i devet mjeseci, za koje vrijeme je Ali (a.s) slijedio puteve casnog poslanika (s.a.) [74] i okolnostima povratio njihovo izvorno stanje. Forsirao je napuštanje svih neodgovarajucih politickih elemenata koji su imali udijela u usmjeravanju sukoba [75] i u stvarnosti zapoceo veliki preobrazaj "revolucionarnog" karaktera, što mu je stvorilo nebrojene teškoce [76].

 

Ali (a.s.) je prvog dana svog kalifata, obracajuci se ljudima rekao: "Ljudi, budite sigurni da vam se teškoce s kojima ste se suocavali za vrijeme apostolskog perioda Bozijeg poslanika (s.a.) vracaju da vas još jednom pritisnu. Vaša mjesta se moraju promjeniti u cjelini, tako da cestiti ljudi koji su zaostali dodju naprijed, a oni koji su se stavili na celo bez zasluga, budu potisnuti unazad. Postoje i istina (haqq) i laz (batil). Obije imaju svoje sljedbenike - ali covjek treba da slijedi istinu. Ukoliko preovladava neistina, to nije ništa novo, a cak ako je istina rijetka i teško dostupna, dešava se da to što je rijetko osvoji dan, pa ima nade za napredak. Naravno, ne dešava se cesto da se nešto što je napustilo covjeka njemu vrati". [77]

 

Ali (a.s.) je nastavio svoju radikalno razlicitu vrstu vladavine, zasnovanu više na pravednosti nego na politickoj efektivnosti, ali, kao što je nuzno u slucaju svih pokreta ove vrste, elementi opozicije, ciji interesi su bili u opasnosti, poceli su da ispoljavaju svoje nezadovoljstvo i pruzaju otpor njegovoj vladavini. Zasnivajuci svoje djelovanje na zahtjevu za osvjetom Osmanove pogibije, oni su izazivali krvave ratove koji su trajali skoro sve vrijeme Alijevog (a.s.) kalifata. Nije bilo govora o nesporazumu.

 

Nakon smrti casnog poslanika (s.a.), ogranicena manjina je, sljedjeci Alija (a.s.), odbila da izrazi podanicku vjernost. Na celu manjine su se nalazili Salman, Abu Dar, Mikdad i Amar. Na pocetku Alijevog (a.s.) kalifata brojna manjina je, takodje, usljed neslaganja odbila da izrazi odanost Aliju (a.s.).

 

Medju najupoornijim protivnicima su bili Said ibn Asa, Valid ibn Ugbah, Marvan ibn Hakam, Amr ibn Asa, Busr ibn Artat, Samura ibn Dzundab i Mugira ibn Šuba.

 

Proucavanje biografija ove dvije grupe, kao i razmišljanje o djelima koje su cinili i pricama zabjelezenim o njima u istorijskim knjigama, u potpunosti otkrivaju njihovu vjersku licnost i namjeru. Prva grupa je potekla iz elite sljedbenika casnog poslanika (s.a.) i asketa, odanih poklonika i ljudi nesebicno odanih islamu, koji su se borili na stazi oslobodjenja islama. Poslanik (s.a.) ih je posebno volio. Poslanik (s.a.) je rekao: "Bog me je obavijesto da voli cetvoricu ljudi i da bih i ja morao da ih volim". Upitali su ga za njihova imena. Pomenuo je Alija (a.s.), Abu Dara, Salmana i Mikdada (Sunnan ibn Madzaha, tom I, str. 66).

Ajša se sjecala da je Boziji poslanik (s.a.) rekao: "Nema nikog poštenijeg od Abu Dara izmedju neba i zemlje" (Ibn Madzah, tom I, str. 68).

 

Nema podataka ni o jednom zabranjenom djelu pocinjenom od strane ovih ljudi za zivota. Oni nikada nisu nepravedno prosuli krv, nikada ucinili nasilje u odnosu na bilo koga, nikada ukrali tudju imovinu, nikada tezili ka izopacenju i pogriješnom usmjeravanju ljudi.

Istorija je, u svakom slucaju, puna izveštaja o bezvrijednim djelima pocinjenim od strane pojedinaca iz druge grupe.

 

Razna dijela, pocinjena od strane nekih ljudi protivnih eksplicitnim islamskim ucenjima jesu ispod svake kritike. Takva dijela ne mogu biti opravdana na bilo koji nacin, sem na onaj koji su slijedile odredjene grupe sunita, koje su govorile da je Bog bio zadovoljan njima i da su zato bili ovlašceni da ucine bilo koje dijelo koje zele, i da nece biti kaznjeni za kršenje propisa i pravila iz casnog Kur'ana i suneta.

 

Prva bitka u toku Alijevog (a.s.) kalifata, nazvana "Bitka oko deve" bila je izazvana nesretnim klasnim razlikama stvorenim za vrijeme vladavine drugog kalifa, kao rezultat novih društveno-ekonomskih snaga koje su uzrokovale nejednaku raspodjelu narodnog bogatstva [78] medju clanovima zajednice.

 

Kada je izabran za kalifat, Ali (a.s.) je ravnomerno rasporedjivao bogatstvo, što je bio nacin casnog poslanika (s.a.), ali je nacin raspodjele blaga u velikoj mjeri uznemirio Talhu i Zubeira. Oni su poceli da pokazuju znake neposlušnosti, napustili su Medinu i otišli u Meku sa iskazanom namjerom cinjenja hodocašca. Oni su Ajšu, "majku vjernih" (umm al-mu'minin), koja nije bila u prijateljstvu sa Alijem (a.s.), nagovorili da im se pridruzi, a u ime osvijete smrti treceg kalifa, oni su zapoceli "Bitku oko djeve" [79].

Tako je ucinjeno uprkos cinjenici da su ovaj isti Talha i Zubeir bili u Medini kada je treci kalif opkoljen i pogubljen, a da oni nisu ucinili bilo šta da ga odbrane [80].

Štaviše, nakon njegove smrti, oni su bili ti koji su prvi Aliju (a.s.) izrazili odanost u ime muhadzira (iseljenika) [81], kao i u svoje licno ime [82].

 

Takodje, ni "majka vjernih", Ajša, nije iskazala bilo kakvo neslaganje u odnosu na one koji su ubili treceg kalifa u trenutku prijema vijesti o njegovoj smrti [83].

 

Ne smije se zaboraviti da su glavni izazivaci nemira koji su doveli do smrti treceg kalifa bili oni pratioci koji su iz Medine pisali pisma ljudima u okolini, kao i udaljenijima, pozivajuci ih da se bune protiv kalifa, cinjenica koja je ponavljana u mnogim ranim muslimanskim zapisima.

 

Uzrok drugog rata, nazvanog "Bitka kod Sifina", koji je trajao godinu i po dana, bila je Muavijina lakomost na kalifat, koji je za njega bio svjetovno politicko sredstvo, prije nego religijska institucija. Ali, on je odmazdu za krv treceg kalifa uzeo kao glavni izgovor i zapoceo rat u kome je više od stotinu hiljada ljudi nestalo bez razloga. Prirodno, Muavija je u ovim ratovima prije bio agresor nego branitelj, jer dizanje na odmazdu zbog prolivene krvi ne moze da se pojavi u vidu odbrane. Izgovor za ovaj rat je bila osveta prolivene krvi. U toku zadnjih dana svog zivota, treci kalif je, radi obuzdavanja pobune protiv sebe, zatrazio pomoc od Muavije, ali je vojska, koja je krenula iz Damaska za Medinu, namjerno cekala na putu dok kalif nije ubijen. Nakon toga se on vratio u Damask da bi pokrenuo pobunu radi odmazde kalifove smrti [84].

 

Nakon Alijeve (a.s.) smrti i Muavijinog pribavljanja kalifata za sebe, zaboravio je pitanje odmazde radi prolivanja krvi treceg kalifa i više ga nije interesovao taj problem.

 

Nakon Sifina je došla bitka kod Nahravana, u kojoj se izvjestan broj ljudi, medju kojima se mogao naci i poneki pratilac, pobunio protiv Alija (a.s.), moguce na Muavijino huškanje [85].

Ovi ljudi su izazivali pobunu širom islamskih zemalja, ubijajuci muslimane, pogotovo Alijeve (a.s.) sljedbenike. Oni su napadali cak i trudne zene i ubijali njihove bebe. Ali (a.s.) je okoncao ovu pobunu, takodje, ali je ubrzo nakon toga sam ubijen u dzamiji u Kufi, od strane jednog pripadnika grupe, koja je postala poznata kao Havaridzi.

 

Alijevi (a.s.) protivnici su tvrdili da je Ali (a.s.) bio hrabar covjek, ali da nije imao politicku pronicljivost. Tvrdili su da je na pocetku svog kalifata mogao postici privremeni mir sa svojim protivnicima. On im se mogao pribliziti preko mira i prijateljstva, ulagujuci se na taj nacin njihovom zadovoljstvu i prihvatanju. On je na taj nacin mogao ojacati svoj kalifat, i okrenuti se tek tada njihovom iskorijenjivanju i uništenju. Ono što ljudi koji imaju takvo mišljenje zaboravljaju jeste da Alijev (a.s.) pokret nije bio zasnovan na politickom oportunizmu. To je bio radikalan i revolucionaran vjerski pokret (u istinskom znacenju revolucije kao duhovnog pokreta za ponovno uspostavljanje stvarnog ustrojstva stvari, a ne u njegovom tekucem politickom i društvenom znacenju). Zato nije mogao biti ostvaren kompromisom, ulagivanjem, ni krivotvorenjem. Slicna situacija je mogla biti vidjena za vrijeme misije casnog poslanika (s.a.).

 

Nevjernici i idolopoklonici su mu prijedlagali mir mnogo puta, zaklinjuci se da, ukoliko se on uzdrzi od negodovanja u odnosu na njihove bogove, oni nece ometati njegovo poslanstvo. Ali, poslanik (s.a.) nije prihvatao takve prijedloge, iako je u tim teškim danima mogao postici mir i iskoristiti podilazenje za ucvršcivanje svog sopstvenog polozaja, a tek potom ustati protiv svojih neprijatelja. U suštini, islamska poruka ne dozvoljava napuštanje ispravnog i pravednog puta za ljubav osnazenja drugog dobrog puta, kao ni odbacivanje i osporavanje jedne lazi pomocu druge.

Ima mnogo kur'anskih stihova koji se odnose na ovaj problem [86]

 

Korist koju su šhie stekli od Alijevog (a.s.) kalifata

 

U toku cetiri godine i devet mjeseci svog kalifata, Ali (a.s.) nije bio u stanju da eliminiše nepovoljne uslove koji su prevladavali u islamskom svijetu, ali je bio uspješan u pogledu tri fundamentalna pitanja:

 

1. Kao rezultat njegovog pravednog i uzvišenog nacina zivota, on je još jednom otkrio ljepotu i privlacnost zivota casnog poslanika (s.a.), pogotovo mladjoj generaciji. U suprotnosti sa Muavijinim carskim sjajem, on je zivio jednostavno i u siromaštvu kao najsiromašniji medju ljudima [87].

On nije nikada stavljao svoje prijatelje, rodjake ili porodicu iznad drugih [88], niti je ikada više volio bogatstvo od siromaštva, kao ni grubu silu od slabosti.

 

2. Uprkos zamornim i napoornim teškocama koje su mu oduzimale vrijeme, on je islamskom svijetu iza sebe ostavio vrijedno bogatstvo istinskih Bozanskih nauka i islamskih intelektualnih disciplina [89].

Zabelezeno je skoro jedanaest hiljada njegovih izreka i misli u vezi raznih intelektualnih, religijskih i društvenih pitanja [90].

U svojim govorima i obracanjima on je predstavio najuzvišenija islamska ucenja na lak i uzvišen nacin. On je utemeljio arapsku gramatiku i postavio osnove arapskoj literaturi [91].

 

On je bio prvi u islamu koji se upustio u pitanja metafizike (falsafah-i ilahi), sazimajuci intelektualnu strogost i logiku. On je raspravljao o problemima koji se nikada ranije nisu pojavili medju metafizicarima svijeta u tom obliku [92].

Štaviše, on je bio toliko posvjecen metafizici i irfanu da je cak u najzešcim trenucima bitaka vodio intelektualne rasprave i raspravljao o pitanjima metafizike [93].

 

3. On je poducavao veliki broj naucnika i islamskih strucnjaka, medju kojima se nalazi izvjestan broj asketa i gnostika koji su bili prijetece sufizma, a medju njima su bili Uvajs al-Karani, Kimail al Nakai, Majtam al-Tamar i Rošaid al-Hadzari.

Sufisti kasnijeg perioda su ih priznavali za utemeljivace irfana u islamu. Drugi medju njegovim ucenicima su postali prvi profesori pravne nauke, teologije, kur'anskih komentara i citanja [94].

 

Muavijino prijeuzimanje kalifata i njegov prijeobrazaj u nasljednu monarhiju

 

Nakon Alijeve (a.s.) smrti, njegov sin, Hasan ibn Ali (a.s.), koga su šhie smatrali svojim drugim imamom, postao je kalifa. Ovo imenovanje je bilo saglasno Alijevoj posljednjoj volji i testamentu, i takodje, odanosti zajednice u odnosu na Hasana (a.s.).

Ali, Muavija nije indiferentno posmatrao ovu promjenu. On je sa svojom vojskom napredovao ka Iraku, prijestonici kalifata, zapocinjuci rat protiv Hasana (a.s.).

 

Raznovrsnim intrigama i placanjem velikih suma novca, Muavija je postepeno uspjeo da potkupi Hasanove (a.s.) pomocnike i generale. Konacno, uspjeo je da primora Hasana (a.s.) da mu prepusti kalifat, kako bi izbjegao krvoprolice i postigao mir [95].

 

Hasan (a.s.) mu je prepustio kalifat pod uslovom da mu nakon Muavijine smrti isti bude vracen i da njegovi pratioci zive u bezbjednosti [96].

 

Muavija je defintivno stekao kontrolu nad kalifatom 40/661. godine. Odmah je krenuo ka Iraku i u govoru, koji je odrzao pred narodom te zemlje, je rekao:

"Nisam se borio protiv vas za ljubav namaza i posta. Te akte mozete obavljati sami. Ono što sam zelio da postignem jeste vladavina nad vama, i ja sam to ostvario".

On je, takodje, rekao: "Sporazum koji sam sacinio sa Hasanom (a.s.) nema bilo kakve valjanosti. Zguzvan je pod mojim nogama" [97].

Ovom izjavom Muavija je ljudima otkrio pravi karakter svoje vladavine i predstavio prirodu programa koji je imao na umu.

 

On je u svojoj objavi ukazao da ce odvojiti religiju od politike i da nece davati bilo kakve garancije u vezi sa vjerskim duznostima i propisima. Potrošice svu svoju moc na ocuvanje i odrzavanje svoje sopstvene snage, po bilo koju cijenu. Ocigledno, ova vrsta vladavine je više sultanat i monarhija, nego kalifat i zastupništvo Bozijeg poslanika (s.a.), u njegovom tradicionalnom islamskom znacenju. To je bio razlog što su mu se oni, kojima je bio dozvoljen pristup u njegove odaje, obracali sa "care" [98].

 

On je sam, u toku pojedinih privatnih okupljanja, svoju vladavinu reprezentovao kao monarhiju [99], dok je u javnosti sebe uvijek predstavljao kao kalifu.

Prirodno, svaka monarhija koja se temelji na prinudi, nerazdvojivo nosi sa sobom princip nasljedjivanja. Muavija je, konacno, shvatio tu cinjenicu i izabrao svog sina, Jazida, koji je bio nepromišljen mladic, bez vjerske licnosti [100], za "prijestolonasljednika" i svog nasljednika. Ovaj cin ce biti razlog mnogih zalosnih dogadjaja u buducnosti. Muavija je prijethodno ukazao da nece dozvoliti Hasanu ibn Aliju (a.s.) da ga nasljedi kao kalifa, i da na umu ima druge misli. Zato je ucinio da Hasan (a.s.) bude ubijen trovanjem [101], utiruci tako put svom sinu Jazidu.

 

Kršeci dogovor sa Hasanom (a.s.), Muavija je ucinio ociglednim da nece nikada dozvoliti šhiama iz poslanikove porodice da zive u miru i bezbjednosti i da nastave svoje aktivnosti od ranije. Ovu namjeru je sproveo. Govorilo se da je otišao tako daleko da je objavio da ce svako, ko bude prijenosio hadise koji velicaju cestitost poslanikove porodice, biti lisen imuniteta ili zaštite zivota, robe i imovine [102].

Istovremeno, nalozio je da se svako ko recituje hadise u slavu drugih pratilaca ili kalife odgovarajuce nagradi. Rezultat toga je bio da je znacajan broj hadisa, koji su slavili pratioce, zabjelezen u to vrijeme, od kojih su neki sumnjive autenticnosti [103].

 

Nalozio je da se u vezi Alija (a.s.) cine pogrdne opaske sa minbera dzamija u svim islamskim zemljama, dok je on sam tezio da Alija (a.s.) kleveta. Ovakva zapovjed je bila na snazi, manje više, sve do kalifata Omar ibn Abd al-Aziza, kada je bila prekinuta [104].

Uz pomoc svojih namjesnika i zastupnika, Muavija je ucinio da elita i najistaknutiji od Alijevih (a.s.) pratilaca budu ubijeni, a da glave pojedinih od njih budu na kopljima pronijete kroz razlicite gradove [105].

Vecina šhia je bila primorana da se odrekne, ili cak da prokune Alija (a.s.), i da izrazi svoj prijezir prema njemu. Ukoliko bi odbili, bili bi ubijeni.

 

Najcrnji dani šhizma

 

Muavijina dvadesetogodišnja vladavina bila je najtezi period za šhizam, u kome šhie nisu imali zaštitu, i od kojih je vecina bila "objelezena", pod sumnjom i progonom od strane vlasti. Dvojica šhiskih vodja koji su zivjeli u to vrijeme, imami Hasan (a.s.) i Husein (a.s.), nisu imali bilo kakvih sredstava za izmjenu okolnosti u kojima su zivjeli.

Husein (a.s.), treci šhiski imam, nije imao mogucnosti da šhie oslobodi progona u deset godina svog imamata za vrijeme Muavijinog kalifata, a kada se pobunio u vrijeme Jazidovog kalifata, bio je masakriran zajedno sa svojim pomocnicima i djecom.

 

Pojedini ljudi iz sunnitskog svijeta objašnjavaju kao oprostive samovoljne, nepravedne i neodgovorne akte Muavije i njegovih namjesnika i pomocnika, od kojih su neki, kao sam Muavija, bili medju ashabima. Ova grupa je smatrala da u skladu sa izvjesnim hadisima casnog poslanika (s.a.) svi ashabi mogu praktikovati idztihad, i da im Bog oprašta grijehe koje cine, i da je Bog zadovoljan sa njima i oprašta im svo zlo koje bi mogli pociniti. Shie, ni u kom slucaju, ne prihvataju ovakav stav iz dva razloga:

 

1. Neshvatljivo je da vodja ljudske zajednice, kao što je poslanik (s.a.), ustaje radi ozivljenja istine, pravde i slobode i da primorava grupu ljudi da prihvate njegova vjerovanja - grupu ciji su clanovi zrtvovali sam svoj opstanak da bi postigli ovaj casni cilj - a zatim, cim je ovaj cilj postignut, svojim pratiocima i pomocnicima da potpunu slobodu da sa ovim casnim zakonima rade šta zele. Nemoguce je povjerovati da bi casni poslanik (s.a.) oprostio ashabima svako zlo koje bi pocinili. Takva indiferentnost u odnosu na vrstu dijela koje bi oni pocinili samo bi uništila strukturu koju je casni poslanik (s.a.) sagradio istim sredstvima kojima je uobicajavao da je stvara.

 

2. One izreke koje ashabe opisuju kao nepovrijedive i unaprijed opravdane za svako dijelo koje bi mogli pociniti, cak nedozvoljeno i zabranjeno, jesu najvjerovatnije neautenticne. Autenticnost vecine od njih nije u potpunosti dokazana tradicionalnim metodima. Štaviše, istorijski je poznato da ashabi nisu postupali jedan sa drugim kao da su nepovrijedivi i opravdani za sva svoja zlodijela i grijehe. Zato, samo prosudjujuci na osnovu nacina na koji su se pratioci ophodili jedan sa drugim, moze se zakljuciti da takva predanja ne mogu biti doslovno tacna na nacin kako su ih pojedinci shvatili. Ukoliko sadrze jedan aspekt istine, on je u ukazivanju na legalnu nepovrijedivost sljedbenika i proglašavanje casnim, što su uzivali uopšte, kao grupa, zahvaljujuci svojoj bliskosti sa casnim poslanikom (s.a.). Izrazavanje Bozijeg zadovoljstva pratiocima u casnom Kur'anu jeste usljed sluzbe koju su cinili poštujuci Njegovu zapovjest [106], i odnosi se na prošla cinjenja, i na Boziju satisfakciju njima u prošlosti, a ne na bilo koje dijelo koje bi svaki od njih ucinio u buducnosti.

 

Zasnivanje vladavine Umajada

 

Muavija je umro 60/680 godine i njegov sin, Jezid, je postao kalifa, kao rezultat odanosti koju je njegov otac pribavio za njega od strane mocnih politickih i vojnih vodja zajednice. Prema svjedocenju istorijskih dokumenata, jasno se moze vidjeti da Jezid nije uopšte imao religioznu licnost i da je cak i za vrijeme zivota svoga oca bio nemaran u odnosu na islamske principe i pravila. U to vrijeme su njegov jedini interes bili razuzdanost i lakoumnost. Za vrijeme tri godine svog kalifata, on je bio uzrok nevolja koje nisu imale prijesedana u istoriji islama, uprkos svom razdoru do koga je dolazio prije njega. U prvoj godini Jezidove vladavine imam Husein (a.s.), unuk casnog poslanika (s.a.), masakriran je na najokrutniji nacin, zajedno sa svojom djecom, rodjacima i prijateljima. Jezid je usmrtio cak pojedine zene i djecu iz porodice casnog poslanika (s.a.), a njihove glave izlozio u raznim gradovima [107].

 

Za vrijeme druge godine svoje vladavine nalozio je opšti pokolj u Medini i dao je slobodu svojim vojnicima da u toku tri dana ubijaju, pljackaju i otimaju zene iz grada [108].

U toku trece godine uništio je i zapalio svijetu Kabu [109].

 

Sljedjeci Jezida, porodica Marvan je osvojila kalifat, prema podatcima koji su zabelezeni u istoriji. Vladavina ove grupe od jedanaest clanova, koja je trajala skoro sedamdeset godina, bila je politicki uspješna, ali sa pozicija cisto religijskih vrijednosti, bila je oskudna u pogledu islamskih ideala i prakse. Islamskim društvom je dominirao arapski element, i nearapsko stanovništvo je bilo pod vlašcu Arapa. U suštini, stvorena je jaka arapska imperija, koja je sebe nazivala islamskim kalifatom. U tom periodu, pojedine kalife su bile indiferentne u odnosu na vjerska osjecanja do te mjere da je jedan od njih - koji je bio "zastupnik casnog poslanika" (s.a.) smatran zaštitnikom religije - odlucio da bez ikakvog poštovanja u odnosu na islamske obicaje i osjecanja muslimana, izgradi odaju iznad Kabe, kako bi imao mjesto za uzivanje i zabavu za vrijeme godišnjeg hodocašca [110].

 

Jedan od ovih kalifa je zabelezio da je on cak casni Kur'an upotrebljavao kao metu svojoj streli, a da je u pjesmi ispjevanoj o Kur'anu rekao: "Kada se na Sudnji dan pojaviš pred Bogom, reci mu: Kalifa me je iscijepao" [111].

 

Prirodno, šhie, cije se osnovno razmimoilazenje sa sunnitima odnosilo na dva pitanja islamskog kalifata i vjerske vlasti, su u ovom mracnom periodu prozivljavali gorke i teške dane. Ipak, uprkos nepravednim i neodgovornim nacinima vladavine u to doba, asketizam i cistota vodja iz poslanikove porodice cinili su šhie svakim danom sve odlucnijim u negovanju svojih vjerovanja. Od posebnog znacaja je bila tragicna smrt treceg imama, Hasana (a.s.), koji je igrao vaznu ulogu pri širenju šhizma, posebno u oblastima udaljenim od centra kalifata, kao što su Irak, Jemen i Persija. Ovo moze biti zakljuceno na osnovu cinjenice da su šhie, za vrijeme perioda petog imama, prije kraja prvog islamskog vijeka, i manje od cetrdeset godina od Huseinove (a.s.) smrti, iskoristili unutrašnje razlike i slabosti u vladavini Umajada, i poceli da se organizuju, okupljajuci se oko petog imama. Ljudi iz svih islamskih zemalja su pristizali prijed njegova vrata kao bujica da bi prikupili hadise i upoznali islamska ucenja. Prvi vijek još nije bio okoncan kada je nekoliko utjecajnih vodja u vladi osnovalo grad Kom u Persiji, ucinivšh ga šhiskom naseobinom. Medjutim, cak i tada su šhie nastavili da zive najvecim djelom skrivajuci se. Svoj religijski zivot su sljedili tajno, bez javnog ispoljavanja [112].

 

Nekoliko su se puta nasljednici poslanika (s.a.) (koji se na persijskom nazivaju sadati) bunili protiv nepravedne vladavine, ali su svaki put bili pobjedjeni i uobicajeno su gubili svoje zivote. Opaka i beskrupulozna vlast toga doba nije zanemarivala ni jedno sredstvo za njihovo slamanje. Tijelo vodje zejdi šhija, Zeida, iskopano je iz groba i obješeno. Nakon tri godine stajanja na vješalima, skinuto je i spaljeno, a pepeo je oduvao vjetar [113].

 

Šhie vjeruju da su cetvrti i peti imam bili otrovani od strane Umajada, kao što su drugi i treci imam bili prijethodno pobijeni od njihove strane [114].

 

Nevolje koje su donosili Umajadi bile su tako otvorene i neskrivene da je vecina sunnita, iako je u principu vjerovala u svoju duznost poštovanja kalifa, trpila bol usljed svoje religijske svijesti i bila primorana da kalife podjeli u dvije grupe. Oni su napravili razliku izmedju "nasljednika Bozijeg poslanika" (khulafa rashidun), koji su bili prva cetvorica kalifa, (Abu Bakr, Umar, Osman i Ali (a.s.)), i drugih koji su zapocinjali sa Muavijom i koji ni u kom smislu nisu posjedovali vjersku cistotu nasljednika Bozijeg poslanika (s.a.).

 

Umajadi su izazvali toliko mrznje u javnosti svojom nepravednošcu i neobazrivošcu u toku vladavine, da su se nakon konacnog sloma i smrti zadnjeg kalifa Umajada, njegova dva sina i odredjen broj clanova njegove porodice suocili sa velikim teškocama pri povlacenju iz prijestonice. Bilo gdje da su se okrenuli niko im nije pruzio utocište. Konacno, posle mnogo lutanja pustinjama Nubije, Abisinije i Badzavaha (izmedju Nubije i Abisinije), u toku kojeg su mnogi od njih umrli od gladi i zedji, stigli su u Bab al-Mandab u Jemenu. Oni su prikupljali sredstva za putne troškove od ljudi prošnjom i uputili su se u Meku obuceni kao nosaci. U Meki su konacno uspijeli da se utope u masu naroda [115].

 

Šhizam u toku drugog/osmog vijeka

 

U toku kasnijeg perioda prve trecine drugog/osmog vijeka, sljedeci niz revolucija i krvavih ratova u islamskom svijetu, koji su se dešavali zbog nepravdi, represije i zlodijela Umajada, nastao je pokret protiv Umajada u ime poslanikove (s.a.) porodice u Horasanu u Persiji. Vodja ovog pokreta je bio persijski vojni zapovjednik, Abu Muslim Marvazi, koji je ustao protiv vladavine Umajada i koji je na svom putu napredovao korak po korak dok nije Umajade svrgnuo sa vlasti [116].

 

Iako je ovaj pokret nastao na temeljima istinskog šhizma i bio ostvaren, manje više, uz zahtjev za osvetom krvi poslanikove porodice, i mada su ljudi cak tajno pozivani da izraze odanost odabranim clanovima poslanikove porodice, nije nastao direktno na osnovu smjernica imama. To je dokazano cinjenicom da je kada mu je Abu Muslim ponudio kalifat u Medini, šesti imam to odbio u potpunosti, rekavši: "Ti nisi jedan od mojih ljudi, a vrijeme nije moje vrijeme" [117].

Konacno, Abasidi su osvojili kalifat u ime poslanikove porodice [118] i u pocetku su pokazali izvjesnu ljubaznost prema ljudima uopšte i posebno prema poslanikovim nasljednicima. U ime osvjete zbog mucenicke smrti poslanikove (s.a.) porodice, pogubili su Umajade, iduci dotle da su otvarali njihove grobove i spaljivali sve što bi u njima našli [119].

 

Ali, uskoro su poceli da slijede nepravedne puteve Umajada i nisu se ni na koji nacin uzdrzavali od nepravde i neodgovornih radnji. Abu Hanifa, osnivac jedne od cetiri sunnitske škole prava, bio je uhapšen od strane al-Mansura i mucen [120] Ibn Hanbal, utemeljivac druge škole prava, bio je bicevan [121]. Šesti imam je umro od trovanja, nakon velikog mucenja i patnji [122]. Potomcima casnog poslanika (s.a.) su ponekad odrubljivane glave u grupama, zivi su spaljivani, ili su cak ugradjivani zivi u zidove vladinih zdanja.

 

Harun al-Rašhd, kalifa Abasida, za vrijeme cije vladavine je islamsko carstvo dostiglo vrhunac svog razvoja i moci, pogledao bi s vremena na vrijeme prema suncu, obracajuci mu se ovim rjecima: "Sijaj gdje god nisi, ti nikada neceš biti u stanju da napustiš moje carstvo".

Sa jedne strane njegove vojske su napredovale na istoku i na zapadu, sa druge strane, nekoliko koraka od kalifovog dvorca, i bez njegovog znanja, cinovnici su po svojoj volji prikupljali dazbine od ljudi koji su zeleli da prijedju preko Bagdadskog mosta. Cak je jednog dana, kada je zelio da prijedje most, i sam kalifa zaustavljen i zatrazeno mu je da plati mostarinu [123].

 

Pjevac koji je pjevao bludne pjesme, dirnuo je u zicu kalifa Abasida, Amina, koji ga je nagradio sa tri miliona drahmi. Pjevac se od radosti bacio prijed kalifove noge govoreci: "O vodjo vjernih! Sav ovaj novac dajete meni?" Kalifa je odgovorio: "Nema veze, ovaj novac dobijamo iz jednog nepoznatog dijela zemlje" [124].

 

Zapanjujuce svote novca koje su se svake godine slivale iz svih krajeva islamskog svijeta u javnu blagajnu prijestonice pomogle su u stvaranju luksuzne i svjetske atmosfere. Mnogo toga je cesto trošeno na zadovoljstva i lupeštva samog kalifa na vlasti. Broj lijepih robinja na dvorcu pojednih kalifa prevazilazio je hiljade. Raspadom vladavine Umajada i dolaskom Abasida na vlast, šhizam se ni na koji nacin nije okoristio. Njegovi nasilni i nepravedni protivnici samo su promjenili svoja imena.

 

Šhizam u trecem/devetom vijeku

 

Pocetkom treceg/devetog vijeka, šhizam je bio u mogucnosti da ponovo diše. Povoljniji uslovi su nastali prvenstveno zahvaljujuci cinjenici da je mnogo naucnih i filozofskih dijela prevedeno sa grckog, sirijskog i drugih jezika na arapski, i ljudi su zudno proucavali intelektualne i prakticne nauke. Štaviše, al-Ma'mun, kalifa Abasida od 198/813. do 218/833. godine, oslanjao se na Mu'tazilita, i kako je u svojim religijskim shvatanjima bio više naklonjen intelektualnom dokazivanju, bio je sklon ka davanju potpune slobode raspravama i propagiranju razlicitih religijskih gledišta. Šhiski teolozi i naucnici su u potpunosti iskoristili ovu slobodu i ucinili najviše što su mogli u pogledu daljih naucnih aktivnosti i propagiranju šhiskih ucenja. Takodje, al-Mamun je, uvazavajuci zahtjeve politckih snaga toga doba, osmog šhiskog imama ucinio svojim nasljednikom, kako je zabelezeno u najvecem broju standardnih istorijskih izvora. Rezultat toga je bio da su potomci casnog poslanika (s.a.) i njihovi prijatelji bili do izvjesne mjere oslobodjeni pritiska vlasti i da su uzivali izvjestan stepen slobode.

 

Ipak, nedugo nakon toga, britka oštrica maca još jednom se okrenula ka šhiama i zaboravljeni postupci prema njima, vratili su se iz prošlosti u sadašnjost. Ovo se pogotovo odnosilo na period Mutavakilove vladavine (233/847 - 247/861).

On je gajio osobito neprijateljstvo prema Aliju (a.s.) i šhiama. Na njegovu zapovjest, grob treceg imama u Karbali je razoren u potpunosti [125].

 

Šhizam u cetvrtom/desetom vijeku

 

U periodu cetvrtog/desetog vijeka ponovo su preovladali pojedini elementi koji su umnogome doprineli širenju i jacanju šhizma. Medju njima je bila i slabost koja se javila u centralnoj upravi Abasida i pojava Bujed dinastije. Bujedi, koji su bili šhie, imali su najveci utjecaj ne samo u persijskim provincijama, vec u prijestonici kalifata u Bagdadu, pa cak i na samog kalifa. Ova ogromna moc omogucila je šhiama da se odupru svojim protivnicima, koji su u prijethodnim periodima pokušavali da ih unište oslanjajuci se na mocni kalifat. Takodje, šhiama je omoguceno da svoju religiju propagiraju otvoreno. Kako su zabjelezili istoricari, u toku ovog vijeka najveci dio Arapskog poluostrva je bio šhiski, sa izuzetkom nekolicine velikih gradova. Cak su i neki od najvecih gradova, kao što su Hadzar, Oman i Sade bili šhiski. U Basri, koja je uvijek bila sunnitski grad i u konkurenciji sa Kufom, koja je smatrana šhiskim centrom, pojavila se uocljiva grupa šhia. Takodje, bilo je mnogo šhia u Tripoliju, Nablusu, Tiberiasu, Alepou, Najšapuru i Heratu, dok su, takodje, Ahvaz i obala Persijskog zaliva na persijskoj strani bili naseljeni šhiama [126].

 

Pocetkom ovog vijeka, Nasir Otruš je, nakon mnogo godina propagande svoje religijske misije u sjevernoj Persiji, došao na vlast u Tabaristanu i osnovao carstvo koje je opstalo nekoliko generacija nakon njega. Prije njega, Hasan ibn Zajd al-Alawi je vladao mnogo godina u Tabaristanu [127].

Takodje, u ovom periodu su Fatimidi, koji su pripadali Ismailitima, osvojili Egipat i organizovali kalifat koji je trajao preko dva vijeka (296/908-567/1171) [128].

U velikim gradovima, kao što su Bagdad, Kairo i Najšapur, cesto su izbijali sukobi i borbe medju sunnitima i šhiama, kojom prilikom su šhie postajali nadmocni i izlazili iz njih pobjedonosno.

 

Šhizam od petog/jedanaestog do devetog/petnaestog vijeka

 

Od petog/jedanaestog do devetog/petnaestog vijeka šhizam je nastavio da se širi kao u cetvrtom/desetom vijeku [129].

Mnogo kraljeva i vladara šhia pojavilo se u razlicitim dijelovima islamskog svijeta, propagirajuci šhizam. Do kraja petog/jedanaestog vijeka misionarska aktivnost Ismailizma pustila je korijene u utvrdjenju Alamuta i skoro vijek i po Ismailiti su zivjeli u potpunoj samostalnosti u središnim dijelovima Persije. Takodje, sadate Marašh, potomci casnog poslanika (s.a.), upravljali su mnogo godina u Mazandaranu (Tabaristanu) [130].

 

Šah Muhamed Hodabande, jedan od poznatih mongolskih vladara, postao je šhia, a njegovi potomci su mnogo godina vladali Persijom i posredovali u širenju šhizma [131].

I takodje, moraju se spomenuti carevi Aga Kojunulu i Kara Kojunulu dinastije, koji su vladali u Tabrizu i cija se uprava širila do Farsa i Kermana [132], kao i vladavina Fatimida, koji su upravljali Egiptom.

 

Naravno, religijska sloboda i mogucnost upotrebe vjerske moci na stanovništvo razlikovali su se od vladara do vladara. Na primjer, okoncanjem vladavine Fatimida i dolaskom Ajubida na vlast, scena se potpuno izmjenila i šhitsko stanovništvo Egipta i Sirije izgubilo je svoju vjersku nezavisnost. Mnogo sirijskih šhia pobijeno je u toku ovog perioda samo na osnovu optuzbe da su sljedbenici šhizma. Jedan od njih je bio i šehid-i-aval (prvi mucenik), Muhamed ibn Maki, jedan od najvecih figura šhiske jurisprudencije, koji je bio ubijen u Damasku 786/1384. godine [133].

Takodje, šejk al-išrak šhhab al-Din Suhravardi ubijen je u Alepou pod optuzbom da je širio ucenja i filozofiju batinija [134].

 

Sveukupno, u toku ovog perioda šhizam je rastao sa stanovišta cifara, iako su njegova religjjska moc i sloboda zavisile od lokalnih uslova i vladara doba. U toku ovog perioda, šhizam nikada nije postao zvanicna religija bilo koje muslimanske drzave.

 

Šhizam u desetom/petnaestom i jedanaestom/sedamnaestom vijeku

 

U desetom/šesnaestom vijeku, Ismail, koji je bio iz porodice šejha Safi al-Dina Ardibilija (735/1334), sufi ucitelj i, takodje, šhia, zapoceo je ustanak u Ardibiliju, sa tristotine sufista, ucenika njegovih predaka, sa namjerom osnivanja nezavisne i mocne šhitske drzave. Tako je zapocio sa osvajanjem Persije, pokorivšh lokalno feudalno plemstvo. Posle niza krvavih ratova protiv lokalnih vladara i sa Otomanima, koji su nosili zvanje kalifa, uspjeo je da od Persije, malo po malo, stvori drzavu, dajuci šhizmu status zvanicne religije njegovog carstva [135].

 

Nakon smrti šaha Ismaila, drugi carevi Safavid dinastije su vladali Persijom sve do dvanaestog/osamnaestog vijeka i svaki od njih je nastavljao da potvrdjuje šhizam kao zvanicnu drzavnu religiju i da dalje osnazuje njegovo utvrdjivanje na ovom prostoru. Na vrhuncu svoje moci, za vrijeme vladavine šaha Abasa, Safavidi su bili u stanju da prošire teritorijalnu ekspanziju i stanovništvo Persije u dvostrukom obimu u odnosu na njihovu trenutnu velicinu i brojnost [136].

 

U odnosu na druge muslimanske zemlje, šhisko stanovništvo je nastavljalo isto kao i prije, uvecavajuci se iskljucivo prirodnim priraštajem stanovništva.

 

Šhizam od dvanaestog/osamnaestog do cetrnaestog/dvadesetog vijeka

 

Za vrijeme prošla tri vijeka šhizam je kao i ranije pratio prirodnu stopu svoga priraštaja. U sadašnjem trenutku, u toku kasnijeg perioda cetrnaestog/dvadesetog vijeka, šhizam je priznat kao zvanicna religija Irana, a u Jemenu i Iraku vecinsko stanovništvo je šhisko. U skoro svim zemljama muslimana moze se sresti izvjestan broj šhia. Pretpostavlja se da danas u svijetu postoji izmedju stodvadeset do stopedeset miliona šhia.

 

Podjele u okviru šhizma

 

Svaka religija posjeduje izvjestan broj osnovnih principa koji cine njen glavni temelj, kao i principe sekundarnog znacaja. Ukoliko se sljedbenici religije razlikuju u pogledu prirode osnovnih principa i njihovih sekundarnih aspekata, ali zadrzavaju zajednicke osnove, to nazivamo podjelom (inshi'ab) u okviru religije. Ovakve podjele postoje u svim tradicijama i religijama, a posebno u cetiri "otkrivene" religije [137], judaizmu, hrišcanstvu, zoroasterizmu i islamu.

 

Šhizam nije prolazio kroz bilo kakve podjele za vrijeme imamata prve trojice imama: Alija (a.s.), Hasana (a.s.) i Huseina (a.s.).

Ali, nakon Huseinove (a.s.) mucenicke smrti, vecina šhia je prihvatila imamat Ali ibn Huseina al-Sedzada (a.s.), dok je manjina, poznata kao Kisanije, vjerovala da je treci Alijev sin, Muhamed ibn Hanafija, cetvrti imam, kao i ocekivani Mahdi (a.s.), da se nalazi u skrovitosti u planinama Radva [138], i da ce se pojaviti jednog dana. Nakon smrti imama al-Sadzada (a.s.), vecina šhia je kao imama prihvatila njegovog sina, Muhameda al-Bakira (a.s.), dok je manjina slijedila Zeida al-Šehida, drugog sina imama al-Sedzada, i postala poznata pod nazivom zeidije. Sljedeci imama Muhameda al-Bakira (a.s.), šhie su prihvatili njegovog sina, Dzafera al-Sadika (a.s.), za imama, a nakon smrti imama Dzafera (a.s.), vecina je sljedila njegovog sina, imama Musu al-Kazima (a.s.), kao sedmog imama. Istovremeno, jedna grupa je sljedila starijeg sina šestog imama, Ismaila, koji je umro za vrijeme zivota svoga oca, i ova zadnja grupa, koja se odvojila od vecinskog dijela šhia, postala je poznata kao Ismailiti. Drugi su kao imama prihvatil ili Abdullaha al-Aftaha, ili Muhameda, koji su obojica bili sinovi šestog imama. Konacno, jedna grupa se zaustavila kod samog šestog imama, smatrajuci ga zadnjim imamom. Na isti nacin, nakon mucenicke smrti imama Muse al-Kazima (a.s.), vecina je slijedila njegovog sina, Ali al-Ridu (a.s.), kao osmog imama. U svakom slucaju, izvjesna grupa, poznata kao vakifije [139], zaustavila se kod sedmog imama.

 

U periodu od osmog do dvanaestog imama, za koga vecina šhia vjeruje da je ocekivani Mehdi (a.s.), nije došlo ni do jedne vaznije podjele u okviru šhizma. Cak ako su se javljali neki dogadjaji u formi podjela, oni nisu trajali duze od nekoliko dana i nestajali su sami od sebe. Na primjer, Dzafer, sin desetog imama je zahtijevao da bude imam nakon smrti svoga brata, jedanaestog imama. Grupa ljudi ga je slijedila, ali se rasturila u roku od nekoliko dana, a Dzafer nije dalje insistirao na svom zahtjevu. Štaviše, medju šhiama postoje razlike u teološkim i pravnim pitanjima, koje se ne smiju smatrati podjelama na religijske škole. Takodje, babi i bahai sekta, koje se kao i batini (karamiti) razlikuju u pogledu principa (usul) i grana (furu) islama od ostalh muslimana, ne smiju se ni u kom smislu smatrati granama šhizma.

 

Sve sekte koje su se odvojile od šhizma nestale su u kratkom periodu, sem Zeidija i Ismailita, koji nastavljaju da postoje sve do danas. Zajednice ovih grana su aktivne u razlicitim dijelovima svijeta kao što su Jemen, Indija i Sirija. Zato cemo mi našu raspravu ograniciti na ove dvije grane, koje su zajedno sa vecinom šhia, (dvanaesto-imamskih).

 

Zeidizam i njegove grane

 

Zeidije su sljedbenici Zeida al-Šehida, sina imama al-Sedzada. Zaid se 121/737 pobunio protiv kalife Umajida, Hišama Abdal-Malika, kada mu je izvjesna grupa izrazila odanost. Bitka se odigrala u Kufi izmedju Zeida i kalifine vojske, u kojoj je Zeid ubijen.

 

Sljedbenici su Zeida smatrali petim imamom iz poslanikove porodice. Nakon njega, njegov sin, Jahja ibn Zeid, koji se borio protiv kalife Valida ibn Jazida, i takodje bio ubijen došao je na njegovo mjesto. Nakon Jahje za imame su bili izabrani ibn Abdalah i Ibrahim ibn Abdalah, koji su se borili protiv abasidskog kalifa, Mansura al-Davanikija, i bili su, takodje, ubijeni.

 

Pocev od tada, za izvjesno vrijeme je postojalo rasulo u redovima zeida, dok se Nasir al-Utruš, potomak Zajidovog brata nije digao u Horasanu. Progonjen od strane vlasti u toj oblasti, on se povukao u Mazandaran (Tabaristan), ciji stanovnici još uvijek nisu bili prihvatili islam. Nakon trinaest godina misionarske aktivnosti u ovoj oblasti, on je veliki broj ljudi preveo u granu zeidi islama. Zatim je uz njihovu pomoc 301/913 osvojio oblast Mazandarana, i postao imam. Za izvjesno vrijeme, njegovi potomci su nastavili da vladaju kao imami u toj oblasti.

 

Prema zeidi vjerovanju bilo koji Fatimin (a.s.) (poslanikova cerka) potomak, koji zapocne dizanje u ime odbrane istine, moze postati imam, ukoliko je vjerski obrazovan, moralno cist, hrabar i velikodušan. Ipak, za izvjesno vrijeme nakon Utruša i njegovih potomaka nije bilo imama koji bi se podigli na ustanak sa macem sve do nedavno kada se imam Jahja, otprilike prije šezdeset godina, pobunio u Jemenu, koji je bio dio Otomanske imperije, ucinio ga nezavisnim i zapocio da vlada kao imam. Njegovi potomci su nastavili da vladaju tim regionom kao imami do skora.

 

Na pocetku su zeidi, kao sam Zeid, prvu dvojicu kalifa, Abu Bakra i Umara, smatrali svojim imamima. Ali, posle izvjesnog vrijemena pojedini od njih su poceli da imena prve dvojice kalifa brišu sa liste imama, stavljajuci Alija (a.s.) za prvog imama.

 

Prema onome što se zna o vjerovanjima zeida, moze se reci da su u pogledu islamskih principa (usul) sljedili put blizak putu mustalita, dok su u pogledu izvedenih institucija u pravu (furu') primjenjivali jurisprudenciju Abu Hanifa, osnivaca jedne od cetiri sunnitskih pravnih škola. Oni su, takodje, razlikuju medjusobno, u pogledu izvjesnih pitanja [140].

 

Ismailizam i njegove grane

 

Imam Dzafer al-Sadik (a.s.) je imao sina koji se zvao Ismail, i koji je bio najstariji od njegove djece. Ismail je umro za vrijeme zivota svoga oca, koji je u vezi njegove smrti okupio svjedoke, ukljucujuci i guvernera Medine [141]. U vezi ovog pitanja, pojedinci su vjerovali da Ismail nije umro, vec otišao pod okrilje skrovitosti, da ce se pojaviti ponovo kao ocekivani Mehdi (a.s.). Oni su vjerovali da je prikupljanje svjedoka od strane imama u vezi Ismailove smrti bio nacin prikrivanja istine u strahu pred al-Mansurom, abasidskim kalifom. Druga grupa je vjerovala da je Ismail bio pravi imam, cija smrt je znacila prijenošenje imamata na njegovog sina Muhameda. Treca grupa je, takodje, vjerovala da je, mada je umro za zivota svoga oca, on bio imam, i da je nakon njega imamat priješao na Muhameda ibn Ismaila i njegove potomke.

Prve dvije grupe su ubrzo nestale, dok treca nastavlja da postoji do današnjih dana, i prošla je kroz odredjene podjele.

 

Ismailiti imaju filozofiju na mnogo nacina slicnu sabejcima (obozavaocima zvjezda) [142], kombinovanu elementima hindu gnoseologije. U pogledu islamskih ucenja i pravila, oni vjeruju da svaka spoljašnja stvarnost (zahir) ima svoj unutrašnji aspekt (batin), a svaki element otkrovenja (tanzil) hermeneuticko i esotericno tumacenje (te'wil)[143].

 

Ismailiti vjeruju da zemlja nikada ne moze postojati bez Bozijeg dokaza (hujjah), Dokaz je dvovrstan: "glasni" (natiq) i "tihi" (samit). Glasni je poslanik, a tihi dokaz je imam ili valija (wali), koji je nasljednik, ili izvršilac poslanikovog testamenta (wasi). U svakom slucaju, Boziji dokaz je savršena teofanija Bozanstva.

 

Princip Bozijeg dokaza okrece se neprestano oko broja sedam. Poslanik (nabi), koga je Bog poslao, ima ulogu poslanstva (nubuwwat), donošenja Bozanskog zakona ili šerijata. Poslanik, koji je savršena manifestacija Boga, ima esotericku moc uvodjenja ljudi u Bozanske misterije (welayat) [144]. Nakon njega, sedam je izvršilaca njegovog testamenta (wasi), koji imaju moc izvršavanja njegovog testamenta (wasayat) i moc esoterickog uvodjenja u Bozanske tajne (walayat). Sedmi u nasljedivanju posjeduje ove dvije moci i, takodje, dodatnu moc poslanstva (nubuwwat). Ciklus sedmorice izvršilaca (wasis) se zatim ponavlja sa sedmim, kao poslanikom.

 

Ismailiti kazu da je Adam poslan kao vjerovesnik sa poslanickom moci i moci esoterickog upucivanja, i da je imao sedam izvršilaca od kojih je sedmi bio Nuh, koji je imao tri funkcije nubuwwat, wasayat i walayat. Ibrahim je bio Nuhov sedmi izvršilac, Musa sedmi Ibrahimov izvršilac, Isa sedmi Masin izvršilac, a Muhamed ibn Ismail, sedmi Muhamedov (s.a.) izvršilac.

 

Oni kao poslanikove izvršioce (wasi) smatraju: Alija (a.s.), Husein ibn Alija (a.s.) (imama Hasana ne ubrajaju u imame), Alija ibn Huseina al-Sadzada (a.s.), Muhameda al-Bakira (a.s.), Dzafera al-Sadika (a.s.), Ismail ibn Dzafera i Muhameda ibn Ismaila.

Nakon ovog niza dolazi sedam potomaka Muhameda ibn Ismaila, cija imena su skrivena i tajna. Nakon njih dolazi prvih sedam vladara Fatimid dinastije u Egiptu, od kojih je prvi, Ubajdalah al-Mahdi, bio zacetnik ove dinastije. Ismailiti, takodje, vjeruju da je, dodatno Bozijem dokazu, na zemlji uvijek prisutno dvanaest vodja (naqib), koji su pratioci i elitni sljedbenici Bozijeg dokaza. Pojedine grane batinija, kao što su druzi, vjeruju da šest "vodja" potice od imama, a šest od drugih.

 

Batini

 

Godine 278/891, nekoliko godina prije pojave Ubajdalaha al-Mahdija u Sevjernoj Africi, u Kufi se pojavio jedan nepoznati covjek iz Kuzestana (iz juzne Persije), koji nije nikada otkrio svoje ime i identitet. On je postio za vrijeme dana i cinio namaz nocu i zaradivao za zivot svojim sopstvenim radom. On je pozivao ljude da se prikljuce stazi ismailita i bio je u stanju da okupi veliki broj ljudi oko sebe. On je medju njima odabrao dvanaestoricu"'vodja" (naqib) i zatim je otišao u Damask. Nakon napuštanja Kufe više se o njemu nije culo.

 

Ovog nepoznatog covjeka zamenio je Ahmed, poznat kao Karamit, koji je pocio da propagira ucenja batinija u Iraku. Kako su istoricari zabjelezili, on je zasnovao dva dnevna namaza umjesto islamskih pet, uklonio je neophodnost obrednog pranja nakon seksualnog cina, a konzumiranje vina je ucinio dopuštenim. Savremenici ovih dogadaja, drugi lideri batinija, ustali su da pozovu ljude da sljede njihov put i okupili su grupu sljedbenika.

 

Batini nisu imali poštovanje u odnosu na zivote i imovinu onih koji su bili izvan njihove grupe. Iz ovog razloga su zapoceli pobune u gradovima Iraka, Bahreina, Jemena i Sirije, prosipajuci ljudsku krv i pljackajuci njihovo blago. Mnogo puta su zaustavljali karavane onih koji su cinili hodocašca u Meku, ubijajuci desetine hiljada hodocasnika, otimajuci njihovu imovinu i kamile.

 

Abu Tahir al-Karmati, jedan od lidera Karamita, koji je 311/923. osvojio Basru, ne propuštajuci da ubija i pljacka, krenuo je sa velikom grupom batinija za Meku 317/923. Nakon slamanja kratkog otpora drzavne vojske, on je ušao u grad i masakrirao stanovništvo, kao i novopristigle hodocasnike. Cak su i Masdzidom al-haram (dzamija Kabe) i samom casnom Kabom tekli potoci krvi. On je prekrivac na Kabi podjelio izmedju svojih ucenika. On je srušio vrata Kabe i crni kamen vratio nazad u Jemen. U toku dvadeset dvije godine crni kamen je bio u rukama Karamita.

Kao rezultat svega toga, vecina muslimana se sasvim otcepila od batinija, smatrajuci ih van granica islama. Cak ih se i Ubajdalah al-Mahdi, vladar Fatimida, koji se tih dana pojavio u Sevjernoj Africi, smatrajuci sebe ocekivanim Mahdijem, gnušao.

 

Prema videnju istoricara, svojstvena karakteristika ucenja batinija je da interprijetira spoljašnje aspekta islama na esotericki nacin, smatrajuci da su spoljašnji vidovi šerijata iskljucivo za jednostavne ljude, ogranicene inteligencije i lišene duhovne savršenosti. Ipak, imami batinija su povremeno nalagali primjenu i pracenje odredjenih pravila i zakona.

 

Nizari, mustaliti, Druzi i mukani

 

Nizari: Ubajdalah al-Mahdi, koji se pojavio u Sevjernoj Africi 292/904, i proglasio svoj imamat kao ismailit, osnivajuci vladavinu Fatimida, osnivac je dinastije ciji su potomci ucinili Kairo centrom svog kalifata. U toku sedam generacija, ovaj sultanat i ismailski imamat, nastavljali su se bez bilo kakvih podjela. Nakon smrti sedmog imama, al-Mustansira bi'laha Muida ibn Alija, njegovi sinovi, Nizar i Mustail, zapoceli su razmirice vezane za kalifat i imamat. Nakon duzeg sukobljavanja i krvavih borbi, al-Mustail je pobjedio. On je zarobio svoga brata Nizara, stavljajuci ga u tamnicu, gde je umro.

 

Oni koji su prihvatili Fatimide su se, nastavljajuci sa sukobljavanjima, podjelili u dvije grupe: nizare i mustalite. Nizari su sljedbenici Hasana al-Sabaha, koji je bio jedan od bliskih saradnika al-Mustansira. Nakon Nizarove smrti, Hasan al-Sabah je, zbog svoje pomoci Nizaru, proteran iz Egipta od strane al-Mustalija. On je došao u Persiju i nakon kratkog vrijemena se pojavio u utvrdjenju Alamuta, u blizini Kazvina. On je osvojio Alamut i nekolicinu obliznjih utvrdjenja. Tu je zasnovao svoju vladavinu i, takodje zapoceo da poziva ljude na put ismailita.

 

Nakon Hasanove smrti 518/1124, Buzurg Umid Rudbari, a nakon njega njegov sin, Kija Muhamed, nastavili su da upravljaju, sljedjeci metode i nacine Hasana al-Sabaha. Nakon Kija Muhameda, njegov sin, Hasan Ala Dhikrihi'l Salam, cetvrti vladar Alamuta, izmjenio je nacine Hasana al-Sabbaha, koji je bio nizarit, i postao je batini. Od tada su ismailitska utvrdjenja nastavila da postoje kao batini. cetiri druga vladara, Muhamed ibn-Ala Dikruhi l'Salam, Dzalal al-Din Hasan, Ala al-Din i Rukn al-Din Huršah, postajali su sultani i imami jedan za drugim, sve dok Persiju nije pokorio, Hulagu, mongolski osvajac. On je opkolio sve ismailitska utvrdjenja, ubivši sva ismailite i sravnivšh njihova utvrdjenja sa zemljom.

 

Vijekovima kasnije, 1255/1839, Aga Kan iz Mahalata u Persiji, koji je pripadao nizaritima, ustao je protiv Muhameda Šaha Kadzara u Kermanu, ali je bio porazen i utekao je u Bombaj. Tamo je propagirao svoj batini-nizaritski put, koji se nastavlja do današnjeg dana.

Nizariti se danas nazivaju aka-handisi.

 

Mustaliti: Mustaliti su bili sljedbenici Mustalija. Njihov imamat se nastavljao za vrijeme Fatimid dinastije u Egiptu, dok nije svrgnuta 567/1171. Kratko zatim, bohra sekta, sljedjeci ista ucenja, pojavila se u Indiji i opstala do danas.

 

Druzi: Druzi, koji zive u planinama Druza u Siriji (kao i u Libanu) bili su direktni sljedbenici kalifa Fatimida. Ali, kao rezultat misionarske aktivnosti Naštakina, Druzi su se prikljucili sekti batinija. Druzi su se zaustavili kod šestog kalifa Fatimida, al-Hakima bi'llaha, za koga drugi vjeruju da je ubijen, i tvrde da je u tajnovitosti. On se uspjeo na nebo i ponovo ce se pojaviti na svijetu.

 

Mukani: Mukani su prvo bili ucenici Ata al-Marvija, poznatog kao Mukana, koji je u skladu sa istorijskim izvorima bio sljedbenik Abu Muslima iz Korasana. Nakon smrti Abu Muslima, Mukana je tvrdio da je Abu Muslimov duh inkarniran u njemu. Ubrzo je poceo tvrditi da je poslanik, a kasnije, bozanstvo. Konacno, 162/777 godine opkoljen je u utvrdjenju Kabaša u Transaksoniji. Kada je postao siguran da ce biti zarobljen i ubijen, bacio se u vatru zajedno sa nekolicinom svojih ucenika, i izgoreo. Njegovi sljedbenici su uskoro prihvatil ismailizam i puteve batinija.

 

Razlike izmedju šhizma dvanaestorice imama i ismailizma i zeidizma

 

Vecina šhia, od kojih su se granale prijethodno pomenute grupe, jesu šhie dvanaestorice imama, nazvani, takodje, imamitima. Kao što je ranije pomenuto, šhie su postali usljed kriticizma i protesta koji su se odnosili na dva osnovna problema u islamu, bez bilo kakvih prekora u odnosu na religijske puteve kojima su poslanikova usmjeravanja postala prijeovladjujuca medju muslimanima, koji su zivjeli istovremeno sa njima. Ova dva problema su se ticala islamske vlasti i uprave u islamskim naukama, za koje šhiti smatraju da su posebno pravo poslanikove porodice.

 

Šhie su tvrdili da islamski kalifat, ciji nerazdvojni elementi su esotericko usmjeravanje i duhovno vodjstvo, pripada Aliju (a.s.) i njegovim potomcima. Oni su, takodje, vjerovali da u skladu sa poslanikovim (s.a.) tvrdjenjem ima dvanaest imama iz poslanikove porodice. Štaviše, šhie su vjerovali da su spoljašnja ucenja Kur'ana, koja su naredbe i pravila šerijata, i obuhvataju principe ukupnog duhovnog zivota, vazeca i prihvatljiva za svakog covjeka iz svih vrijemena i da se ne mogu promjeniti do sudnjeg dana. Pravila i naredbe se moraju nauciti kroz upucivanje poslanikove porodice.

 

Razmatranjem ovih pojedinosti postaje jasno da je razlika izmedju šhizma dvanaestorice imama i zeidizma u tome što zeidi uobicajeno ne smatraju da imamat pripada iskljucivo poslanikovoj porodici, i broj imama ne ogranicavaju na dvanaest. Takodje, oni ne sljede jurisprudenciju poslanikove porodice, kao što to cine šhie dvanaestorice imama. Razlika izmedju šhizma dvanaestorice imama i ismailizma lezi u tome što se za potonje imamat okrece oko broja sedam i poslanstvo se ne završava sa casnim poslanikom Muhamedom (s.a.). Takodje, za njih su promjene i transformacije u pravilima šerijata dopustive, kao što je cak i odbacivanje duznosti pracenja šerijata, pogotovo medju batinima.

Nasuprot, šhie dvanaestorice imama poslanika (s.a.) smatraju zadnjim medju poslanicima, i vjeruju da ima dvanaest nasljednika i izvršilaca njegove volje. Oni spoljašnji vid šerijata smatraju vazecim i nepromjenljivim. Tvrde da Kur'an ima oba, esotericki i egzotericki apsekt.

 

 

 

Kako je iz prijethodnog teksta postalo jasno, vecina šhita su dvanaesto-imamski. Oni su izvorno bili ista grupa Alijevih (a.s.) sljedbenika i prijatelja, nakon poslanikove (s.a.) smrti, koji su, da bi odbranili pravo poslanikove porodice u pogledu kalifata i vjerske vlasti, poceli da kritikuju i da se bune protiv preovladjujucih gledišta i odvojili su se od vecine.

 

Za vrijeme kalifata "nasljednika Bozijeg poslanika" (11/632-35/656) šhie su bili pod odredjenim pritiskom, koji je postao mnogo veci za vrijeme kalifata Umajada (40/661-132/750), kada više nisu ni na koji nacin bili zašticeni od uništenja svojih zivota i imovine. Ipak, što su bili podvrgnuti vecem pritisku, to su postajali cvršci u svom uvjerenju. Oni su imali posebne koristi od cinjenice što su bili ometeni kod širenja svojih vjerovanja i ucenja.

 

Od sredine drugog/osmog vijeka, kada su kalife Abasida osnovali svoju dinastiju, šhizam je bio u stanju da stekne novi zivot zahvaljujuci mlitavoj i slaboj drzavi koja je priovladavala u to doba.

Uskoro su uslovi opet postali teški i do kraja treceg/devetog vijeka postali su cak još oštriji.

 

Pocetkom cetvrtog/desetog vijeka, sa usponom utjecajnih Bujeda, koji su bili šhie, šhizam je stekao moc i postao je manje više slobodan da sprovodi svoje aktivnosti. Poceo je da odrzava naucne i debatne skupove i nastavio je na taj nacin do kraja petog/jedanaestog vijeka. Pocetkom sedmog/trinaestog vijeka, kada su zapocela mongolska osvajanja, kao rezultat opšteg ukljucivanja u rat, haosa i nastavljanja krstaških ratova, razne islamske vlade nisu vršile suviše veliki pritisak na šhiie. Štaviše, preobracenje pojedinih mongolskih vladara u Persiji u šhizam, kao i vladavina loze Sadati Marašhja (koji su bili šhiie) u Mazandaranu, potpomogli su širenju moci i teritorije šhizma. Oni su ucinili da se prisustvo velike koncentracije šhiiske populacije u Persiji i drugim muslimanskim zemljama osetilo jace nego ikada prije. Situacija se nastavljala kroz deveti/petnaesti vijek.

 

Pocetkom desetog/šesnaestog vijeka, kao rezultat uzdizanja Safavida, šhizam je postao zvanicna religija na ogromnom prostoru Persije, što nastavlja da bude i do današnjih dana. U drugim regionima svijeta ima, takodje, na desetine miliona šhiia.