ISLAMSKA VJEROVANJA SA ŠHITSKE TACKE GLEDANJA

 

O SPOZNAJI BOGA svijet sa stanovišta suštine i realnosti

Nuzno postojanja Boga

 

Svijest i opazanje, koji su ispreplijetani sa bicem samog covjeka, samim svojim odlikama postojanje Boga i svijeta cine ociglednim. Za razliku od onih koji izrazavaju sumnju u svoje sopstveno postojanje i sve ostalo, i svijet smatraju iluzijom i fantazijom, mi znamo da ljudsko bice u trenutku nastanka, kada je vec svjesno i posjeduje moc opazanja, otkriva sebe i svijet. Drugim rjecima, ono nema sumnju da "Ono postoji i da postoje stvari mimo njega". Dokle god je covjek covjek, ovakvo shvatanje i razumjevanje postoje u njemu i u njih se ne moze sumnjati, niti oni prolaze kroz bilo kakve promjene.

 

Opazanje ove realnosti i postojanja, koje covjek potvrdjuje svojim intelektom, suprotno gledištima skeptika i sofista, jeste nepromjenljivo i nikada se ne moze ispoljiti kao pogriješno. Drugim rjecima, tvrdnja sofista i skeptika kojom se realnost osporava nikada ne moze biti tacna, usljed postojanja samog covjeka. U okviru prostranog svijeta postojanja postoji stalna i nepromjenljiva stvarnost koja je prozima i koja se otkriva umu.

 

Ipak, svaka pojava na ovom svijetu, koja posjeduje realnost koju mi otkrivamo kao bica koja su svjesna i koja opazaju, prije ili kasnije gubi svoju realnost i išcezava. Iz same ove cinjenice je ocigledno da vidljivi svijet i njegovi dijelovi nisu suština realnosti (koja nikada ne moze biti poništena ili uništena), prije, oni se oslanjaju na konstantnu stvarnost preko koje postizu realnost i posredstvom koje stizu do postojanja. Dokle god su u vezi sa njom, i njom privuceni, imaju postojanje, a cim se odvoje od nje, oni su nepostojeci [194].

 

Ovu nepromjenljivu stvarnost, koja je neuništiva (što ce reci neizbezna suština) nazivamo Bogom.

 

Drugo gledište o vezi covjeka i univerzuma

 

Put izabran u prethodnom odeljku radi dokazivanja postojanja Boga vrlo je jednostavan i ocigledan, njega covjek utire svojom od Boga podarenom prirodom i razumom, bez problema. Ipak, za vecinu ljudi, usljed njihove stalne prezauzetosti materijalnim stvarima i utopljenosti u culna zadovoljstva, postalo je vrlo teško vratiti se svojoj od Boga podarenoj, jednostavnoj, prvobitnoj i neokaljanoj prirodi. Zato je islam, koji sebe smatra univerzalnim, i koji vjeruje da su svi ljudi isti u religiji, takvim ljudima omogucio da pronadju drugi put za dokazivanje postojanja Boga. On pokušava da razgovara sa njima i da ih upozna sa Bogom, iduci istom stazom preko koje su se oni udaljili od svoje jednostavne, iskonske prirode.

 

Casni Kur'an poducava najšire slojeve ljudi spoznaji Boga kroz razlicite nacine. Najcešce, skrece im paznju na stvaranje svijeta i ustrojstvo koje nad njim vlada. On poziva ljude da razmišljaju o "horizontu" i "svojim sopstvenim dušama" [195], jer covjek u nekoliko dana svoga zemaljskog zivota, bez obzira koju stazu odabere, iii u kom stanju se nadje, nikada nece iskoraknuti iz svijeta stvorenoga i ustrojstva koje nad njim vlada. Njegov razum i moc shvatanja ne mogu previdjeti prekrasne prizore nebesa i zemlje koje opaza.

 

Ovaj široki svijet, koji se prostire pred našim ocima, jeste, kao što znamo, u svojim dijelovima i u cjelini, u procesu mijenjanja i transformacije. U svakom momentu se manifestuje u novoj i do sada neispoljenoj formi. Aktuelizuje se pod utjecajem zakona koji ne poznaju izuzetak. (Od najudaljenijih galaksija do najmanjih cestica koje tvore dijelove ovog svijeta, svaki dio stvorenog ima jedno unutrašnje ustrojstvo i ide svojim tokom na najdivniji nacin pod vodjstvom zakona koji ne trpe izuzetke, svijet širi domen aktivnosti od najnizeg ka najsavršenijem stanju i dostize svoj sopstveni cilj savršenosti.

 

Iznad ovih posebnih ustrojstava, nalaze se univerzalnija ustrojstva, i konacno, ustrojstvo cjelokupnog kosmosa, koje objedinjuje bezbroj dijelova univerzuma, stvarajuci veze izmedju posebnih ustrojstava, i koje u svom neprekidnom toku ne prihvata izuzetke i ne dozvoljava rukavce.

 

Ustrojstvo stvorenog je takvo da ako ono postavi covjeka na zemlju, tada ga stvara na takav nacin da on moze zivjeti u saglasnosti sa svojim okruzenjem. Ono organizuje okruzenje na takav nacin da covjeka podize kao dadilja puna ljubavi. Sunce, mjesec, zvjezde, voda i kopno, noc i dan, godišnja doba, oblaci, vjetar i kiša, blago u zemlji i nad zemljom, drugim rijecima, sve sile prirode, koriste svoju energiju i rezerve za obezbjedjivanje blagostanja i zadovoljstva za covjeka. Ovakva veza i sklad mogu se otkriti medju svim pojavama, i takodje, izmedju covjeka i njegovih bliskih i daljih susjeda, kao i u samom covjekovom boravištu.

 

Takav kontinuitet i sklad mogu se, takodje, zapaziti u unutrašnjoj strukturi svake pojave na svijetu. Ukoliko je svijet stvoriteljstva covjeku dao hleb, dao mu je, takodje, noge da ga trazi, ruke da ga dohvati, usta da ga jede, zube da ga sazvace. On je covjeka nizom sredstava, koja su povezana jedno sa drugim kao karike u lancu, povezao sa konacnim ciljem predvidjenim za to bice, a to su zivot i savršenstvo.

 

Mnogi ljudi od nauke ne sumnjaju da bezbrojne veze izmedju stvari, koje su oni otkrili kao rezultat više hiljada godina napora, nisu više od skromnih primjera i nagovještaja tajni stvaranja i njihovih bezbrojnih grana. Svako novo otkrice razjašnjava covjeku postojanje beskonacnog broja nepoznatih elemenata. Moze li neko reci da ovaj široki svijet postojanja, ciji svi dijelovi, bilo posebno ili u cjelini i medjusobnoj povezanosti, svjedoce o beskrajnom znanju i moci, ne moraju imati tvorca i da su mogli nastati bez razloga i uzroka? lli se o ovim posebnim i univerzalnim domenima ustrojstva i ekvilibrijuma, i konacno, o ovom cjelokupnom kosmickom ustrojstvu, koje je preko bezbroj unutrašnjih povezivanja svijet ucinilo jedinstvenom strukturom, koja ide svojim tokom u skladu sa zakonima koji nemaju izuzetke, moze rjeci da su svi nastali bez plana i samo na osnovu slucajnosti? Ili, moze li iko reci da su svaka pojava i podrucje kosmosa, prije nego što su nastali za sebe izabrali odredjeno ustrojstvo i zakon koji ih osnazuje nakon nastanka? Ili, moze li iko tvrditi da ovaj svijet, koji je posebna jedinica, i koji ima potpuno jedinstvo, sklad i povezanost dijelova, moze biti rezultat višestrukih i raznolikih komandi koje poticu iz raznih izvora?

 

Ocigledno, razuman covjek, koji svaki dogadjaj i pojavu vezuje za uzrok, i koji ponekad koristi duge periode u istrazivanju i nastajanju da stekne znanje o uzroku koji mu je nepoznat, nece nikada prihvatiti mogucnost da svijet postoji bez suštine kao svog uzroka. Takva osoba, vidjevši nekolicinu cigala, slozenih jedna na drugu u odredjenom redu, smatra to rezultatom djelovanja posrednika koji ima znanje i moc i opovrgava mogucnost slucajnosti i vjerovatnoce pri slaganju cigala. Smatrajuci da su unaprijed postojali namjera i plan, kosmicko ustrojstvo nece smatrati rezultatom ili igrom slucaja.

 

Dublje sagledavanje ustrojstva koje upravlja svijetom dovoljno je da pokaze da je svijet zajedno sa ustrojstvom koje nad njim vlada, kreacija Svemoguceg Tvorca, Koji ga je stvorio svojim bezgranicnim znanjem i moci, i Koji ga usmjerava ka okoncanju. Svi pojedinacni razlozi koji uzrokuju individualne dogadjaje konacno se završavaju u Njemu. Oni su u svakom slucaju pod Njegovom dominacijom i vodjeni su Njegovom mudrošcu. Svemu što postoji On je potreban, dok On nema potrebu za bilo cim i ne zavisi od bilo kakvog uzroka ni uslova.

 

Uzvišeni Bog kaze:

"Na nebesima i na zemlji zaista postoje dokazi za one koji vjeruju; i stvaranje vas i zivotinja koje je ruzasuo dokazi su za ljude koji su cvrsto ubedjeni;

i smijene noci i dana i kiša koju Allah s neba spušta da pomocu nje zemlju, nakon mrtvila njena, ozivi i promjena vetrova - dokazi su za ljude koji imaju pameti.

To su Allahovi dokazi koje ti kao istinu navodimo, pa u koje ce ako ne

u Allahove rjeci i dokaze Njegove oni vjerovati?"

(Kur'an 45:3-6)

 

Svaka realnost na ovom svijetu koji mi mozemo zamisliti jeste ogranicena realnost, što ce reci, takva realnost cije ostvarenje zavisi od odredjenih neophodnih uzroka i uslova. Ukoliko oni ne postoje, takva realnost ne moze postojati na svijetu. Svaka realnost ima granicu izvan koje ne moze proširiti svoje postojanje. Samo je Bog Taj Koji nema ogranicenje ni granicu, jer je Njegova realnost apsolutna i postoji u Svojoj beskonacnosti bez obzira kako mi pokušavamo da Ga shvatimo. Njegovo Bice ne zavisi od i nema potrebe za bilo kakvim uslovom i uzrokom. Jasno je da u slucaju neceg neogranicenog ne mozemo zamišljati mnogostrukost, jer bi svaka druga prijetpostavljena stvarnost bila razlicita od prve, usljed cega bi svaka bila ogranicena i vezana i stvarala bi granicu realnosti one druge. Na primjer, ukoliko zamislimo beskonacnu zaprijeminu ne mozemo zamisliti drugu beskonacnu zaprijeminu pored njega. I ako zamislimo drugu, ona ce biti ista kao i prva. Zato, Bog je jedan i nema Mu ravnoga.

 

Mi smo vec pomenuli beduina koji je pristupio Aliju (a.s.) usred "Bitke oko deve" i pitao ga da li tvrdi da je Bog jedan. U odgovoru, Ali (a.s.) je rekao:

"Reci da je Bog jedan ima cetiri znacenja. Dva su pogriješna, a dva ispravna. U vezi dva pogriješna znacenja, jedan je da bi neko mogao reci: "Bog je jedan", misleci na broj i brojanje. Ovo znacenje je pogriješno usljed toga što ono što nema drugog ne moze potpasti pod kategoriju brojeva. Zar ne vidite da su oni koji su rekli da je Bog treci u trojstvu (na primjer, hrišcani) zapali u nevjerstvo? Drugo znacenje je kada se kaze da je taj i taj jedan od ovih ljudi, naime, vrsta ovog roda, ili clan ove vrste. Ovo znacenje nije, takodje, ispravno kada se primjeni na Boga, jer ukljucuje uporedjivanje necega sa Bogom, a Bog je iznad svake slicnosti. U vezi dva znacenja koja su ispravna kada se primjene na Boga, jedno je da bi moralo bili receno da je Bog jedan u znacenju da medju stvarimu ne postoji slicnost sa Njim. Bog posjeduje takvu posebnost. A drugo je kada se kaze da je Bog jedan u smislu da nepostoji mnogostrukost ni podjela opazljiva u Njemu, ni spolja, niti u umu, ni u imaginaciji. Bog posjeduje takvo jedinstvo".

(Bihar al-anwar, tom II, str. 65).

 

Ali (a.s.) je, takodje, rekao:

"Znati Boga, to znaci znati Njegovu jedinstvenost".

(Bihar al-anwar, tom II, str. 186).

To znaci da je dokazati da je Bozija suština neogranicena i beskonacna, dovoljno dokazati Njegovu jedinstvenost, jer je zamisliti drugog onom ko je beskonacan, nemoguce. Zato ne postoji potreba za bilo kakvim drugim dokazom, mada postoje mnogi drugi.

 

Bozanska suština i kvaliteti

 

Ukoliko analiziramo prirodu ljudskog bica, vidimo da ono ima suštinu koja je njegova posebna ljudska priroda i, takodje, karakteristike preko kojih je poznata njihova suština, kao što je karakteristika rodjenja u odredjenom mjestu, ili od odredjenog roditelja, ili karakteristika ucenosti i sposobnosti, ljepog izgleda, ili karakteristike koje su suprotne ovim kvalitetima. Neke od ovih osobina, kao što su prva i druga, nikada ne mogu biti rastavljene od suštine, dok za druge, kao što su ucenost i sposobnost, postoji mogucnost razdvajanja i izmjene. Povrh toga, sve su razlicite od suštine i istovremeno, razlicite jedne od drugih.

 

Ova cinjenica, naime, razlika izmedju suštine i karakteristika, i izmedju karakteristika medju sobom, najbolji je dokaz da suština koja ima svoje kvalitete, i kvalitet koji jednu suštinu cini poznatom, jesu oboje ograniceni i konacni. Ukoliko bi suština bila neogranicena i beskonacna, ona bi obuhvatala kvalitete, takodje, i kvaliteti bi sadrzavali jedni druge, i rezultat bi bio da bi svi postali jedno. Na primjer, suština covjeka bi bila identicna sposobnosti, a sposobnost jednaka znanju; visina i ljepota bi bile isto, i svi bi oni imali isto znacenje.

 

Iz ovoga je primjera jasno da za Bozansku suštinu ne mozemo smatrati da ima karakteristike u smislu u kome karakteristike posjeduju ljudska bica. Karakteristika se moze pojaviti samo kroz postavljanje ogranicenja, a Bozanska suština prevazilazi sva ogranicenja (cak i ogranicenje ove transcedencije koja je u stvarnosti kvalitet).

 

Znacenje Bozanskih osobina

 

U svijetu stvorenog smo svjesni mnogih savršenstava koja se pojavljuju u obliku kvaliteta. To su pozitivni kvaliteti koji, kad god se pojave, objekat ciji su oni kvaliteti cine savršenijim i povecavaju njegovu ontološku vrijednost, što jasno moze biti vidjeno u poredjenju izmedju zivog bica, kakvo je covjek, i nezive stvari, kakav je kamen. Bez sumnje, Bog je stvorio i darovao ove savršenosti bicima; ukoliko ih On Sam ne bi posjedovao u njihovoj ukupnosti, On ih ne bi mogao darovati drugima i usavršiti ih preko njih. Zato, ukoliko sljedimo sud zdravog razuma, moramo zakljuciti da Bog, Tvorac, ima znanje, moc, i svaku drugu stvarnu savršenost. Staviše, kao što je vec pomenuto, znaci Njegovog znanja i moci, i kao rezultat, znaci zivota, vidjeni su u ustrojstvu kosmosa.

 

Ali, zato što je Bozanska suština neogranicena i beskonacna, te savršenosti koje se iskazuju kao Njegove odlike, u stvarnosti su identicne Njegovoj suštini, i jedna drugoj. Razlika koja je uocena izmedju suštine i odlika, i istovremeno, izmedju samih odlika, samo je stepen posmatranja. Najvaznije, nema više od jedne stvarnosti, koja je jedinstvena i nedeljiva [196].

 

U cilju izbjegavanja nedopuštene zablude ogranicavanja suštine dodajuci joj atribute, ili osporavajuci nacjelo savršenstva u njoj, islam je nalozio svojim sljedbenicima da ocuvaju pravednu ravnotezu izmedju afirmacije i opovrgavanja. Nalozio im je da vjeruju da Bog ima znanje, ali ne znanje kao drugi. On ima moc, ali ne moc kao drugi. On cuje, ali ne ušima. On vidi, ali ne ocima covjeka, i tako dalje [197].

 

Dalja objašnjenja vezana za odlike

 

Uopšteno govoreci, kvaliteti su dvovrsni: odlike savršenstva i odlike nesavršenstva. Odlike savršenstva, kao što je gore pomenuto, pozitivne su prirode i daju višu ontološku vrijednost i veci ontološki utjecaj objektu koji kvalifikuju. Ovo je jasno iz poredjenja izmedju zivog, svjesnog i sposobnog bica i nezivog bica kome nedostaje znanje i sposobnost. Odlike nesavršenstva su suprotne ovim odlikama. Kada analiziramo ove nesavršene odlike, vidimo da su one negativne i da iskazuju nedostatak savršenstva, kao što je neznanje, nestrpljivost, ruznoca, bolest, i slicno. Zato, moze se reci da je negacija odlike nesavršenstva odlika savršenstva. Na primjer, negacija neznanja je znanje, a negacija nemoci su snaga i moc.

 

Iz ovih razloga je casni Kur'an svaku pozitivnu odliku direktno vezao za Boga, negirajuci svaku odliku nesavršenstva u vezi sa Njim, pripisujuci negacije takvih nesavršenosti Njemu, kao što On kaze:

"On, uistinu, sve zna i sve moze",

ili On kaze:

"On je zivi Bog",

ili:

"Ni drijemez, ni san Njega ne hvataju",

ili:

"Znajte da Allaha uplašiti ne mozete".

 

Cinjenica koja nikada ne smije biti zaboravljena jeste da je Bog, Najuzvišeniji, apsolutna realnost bez ogranicenja i medja. Zato, pozitivna odlika, Njemu pripisana, nece imati bilo kakvo ogranicenje. On nije materijalan ni tjelesan, niti ogranicen vremenom i prostorom. Posjedujuci svoje pozitivne odlike, On je iznad svake odlike i stanja koji pripadaju bicima. Svaka odlika koja Mu u stvarnosti pripada ocišcena je od znakova ogranicenja, i kao što On kaze:

"Niko nije kao on"

(Kur'an, 42:11) - [198]

 

 

Odlike djelanja

 

 

Odlike su dodatno, takodje, podijeljene na svojstva suštine i svojstva djelanja. Odlika ponekad zavisi samo od onoga što kvalifikuje, kao što je zivot, znanje i moc, koji zavise od licnosti zivog, sposobnog i znalackog ljudskog bica. Mozemo zamisliti da covjek sam posjeduje ove kvalitete, bez uzimanja bilo kog drugog faktora u obzir. U drugom slucaju, svojstvo ne zavisi samo od kvalifikovanog, vec, da bi kvalifikovalo, zahtjeva, takodje, postojanje neceg spoljašnjeg, kao što je to u slucaju pisanja, razgovora, zelje, i slicnog. Covjek moze biti pisac ukoliko ima mastilo, pero i hartiju, i moze komunicirati ukoliko postoji neko s kim moze razgovarati. Na isti nacin, on moze zeljeti kada postoji prijedmet zelje. Sama covjekova egzistencija nije dovoljna da bi stvorila ove odlike.

 

Iz ove analize postaje ocigledno da su Bozanske odlike, koje su identicne Bozijoj suštini, kao što je vec istaknuto, samo od prve vrste. Druga vrsta, cija aktuelizacija zavisi od nekog spoljašnjeg faktora, ne moze biti smatrana suštinskim kvalitetima, ni identicna suštini, jer sve što je razlicito od Boga, On je stvorio, i zato Ga, usljed lociranja u stvorenom ustrojstvu, slijedi.

 

Odlike koje se odnose na Boga, nakon akta stvaranja, kao što su Tvorac, Svemoguci, Darodavac zivota, Gospodar smrti, Nosilac, itd., nisu iste kao Njegova suština, vec su njoj dodatne; to su odlike djelovanja. Svojstvo djelovanja podrazumjeva da se, nakon aktuelizacije nekog djelanja, znacenje svojstva crpi iz tog djelanja, ne iz suštine (koja obavlja to djelanje), kao što je "Tvorac", koja se razumje nakon što je cin stvaranja obavljen. Svojstva Boga kao Tvorca shvaceno je na osnovu stvoriteljstva. To svojstvo zavisi od stvaranja, ne od svijete suštine Boga, Najuzvišenijeg, tako da se suština ne mijenja iz jednog u drugo stanje sa pojavom tog svojstva. Šhizam dva svojstva, volju (iradah) i govor (kalam) u njihovom doslovnom znacenju (volja u znacenju "zeljeti nešto", a govor u znacenju "prenošenje znacenja putem objašnjenja") smatra svojstvima djelanja. Vecina sunitskih teologa smatra da ona ukljucuju znanje i zato ih razumje kao svojstva suštine [199]

 

Sudbina i providjenje

 

Zakon uzrocnosti vlada svijetom postojanja bez bilo kakvog prekida ili izuzetka [200].

Prema tom zakonu, nastanak svake pojave u ovom svijetu zavisi od uslova i uzroka, koji njegovo ostvarenje cine mogucim. Ukoliko su svi ovi uzroci, koji se nazivaju potpunim uzrokom (dovoljan i neophodan uzrok), ostvareni, ostvarenje ove pojave, ili ocekivane posljedice, postaje odredjeno i neophodno. Ukoliko se pretpostavi nedostatak svih, ili pojedinih od ovih uzroka, ostvarenje pojave je nemoguce. Ispitivanje i analiza ove teze pojasnice nam ovaj stav.

 

1. Svijetom stvorenog, u njegovoj ukupnosti, vlada nuznost, jer svaki dio ima neophodnu vezu sa svojim potpunim uzrokom samom cinjenicom nastanka. Njegova suština se sastoji od niza neophodnih i izvjesnih dogadjaja. Ipak, odlika mogucnosti je ocuvana u njegovim dijelovima, ukoliko svaki dio posmatramo zasebno i u pojavama koje su povezane i odnose se na djelimicne uzroke, koji su razliciti od potpunog uzroka. Casni Kur'an je u svom ucenju ovu vladavinu nuznosti nazvao Bozanskom sudbinom (qada), jer ta nuznost proistice od tog izvora koji daje postojanje svijetu i zato je to zapovest (hukm) i "Bozanska zapovjed", koju je nemoguce prijekršiti ili ne poslušati. Zasnovana je na pravednosti i ne prihvata izuzetke, ni diskriminaciju. Svemoguci Bog kaze:

"Samo On stvara i upravlja".

(Kur'an 7:54)

i

"Kada nešto odluci, za to samo kaze: "Budi! - i ono biva."

(Kur'an 2:117)

i takodje:

"Allah sudi. Niko ne moze presudu Njegovu pobiti."

(Kur'an 13:41)

 

2. Svaki dio uzroka obezbjedjuje odgovarajucu mjeru i "model" posljedici, i nastupanje posljedice je u saglasnosti sa ukupnošcu mjera koje su potpunim uzrokom determinisane u odnosu na nju. Na primjer, uzroci koji omogucavaju disanje kod covjeka ne uzrokuju disanje u apsolutnom i bezuslovnom smislu; prije, oni odašilju odredjenu kolicinu vazduha u blizinu usta i nosa kroz disajne puteve do pluca, u odredjeno vrijeme, i u odredjenom obliku. Slicno, uzroci moci opazanja kod covjeka (ukljucujuci i njega samog) ne realizuju moc opazanja kao takvo bez ogranicenja, ili uslova, vec je prije moc opazanja, koja se postize putem sredstava i organa, ogranicena i dozirana za covjeka u svakom smislu. Ova istina se bez izuzetka, srece u svim pojavama na svijetu, i u svim dogadjajima u njemu.

 

Casni Kur'an je ovaj aspekl istine nazvao "providjenjem" (qadar) i povezao ga za Svemoguceg Boga, koji je izvor stvaranja, kao što je to receno:

"I ne postoji ništa cije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno".

(Kur'an 15:21) - [201].

 

Na isti nacin na koji je, saglasno Bozanskoj sudbini, postojanje svake pojave i dogadjaja koji se dešava u kosmickom ustrojstvu neophodno, i ne moze biti izbjegnuto, tako, takodje, saglasno sudbini, svaka pojava i dogadjaj koji se desi nikada se nece ogriješiti, niti biti neposlušan ni u najmanjem stepenu, mjeri koju je Bog predvidio za njega.

 

Covjek i slobodna volja

 

Djelanje koje covjek cini je jedno od pojava svijeta stvaranja i njegova pojava u potpunosti zavisi, kao i druge pojave u svijetu, od svog uzroka. A kako je covjek dio svijeta stvoriteljstva i ima ontološku povezanost sa drugim dijelovima kosmosa, ne mozemo prihvatiti premisu da drugi dijelovi nemaju utjecaja na njegovo djelanje.

 

Na primjer, kada covjek uzme zalogaj hljeba, njemu nije potrebna samo pomoc njegovih ruku, stopala, usta, kao i znanja, moci i zelje, vec i postojanje hljeba u spoljašnjem svijetu, njegova dostupnost, odsustvo preprijeka i drugi vremenski i prostorni uslovi. Ukoliko se ne ostvari neki od ovih uslova, djelanje nece biti moguce. Nuznost djelanja u odnosu na sve dijelove potpunog uzroka nije kontradiktorna mogucnosti u odnosu na djelanje vezano za covjeka, koji je jedan od dijelova potpunog uzroka. Covjek ima mogucnost slobodne volje (ikhtiyar) pri postupanju. Nuznost koja postoji izmedju djelanja i svih dijelova uzroka ne znaci da odnos djelanja i odredjenih dijelova uzroka, od kojih je jedan covjek, mora takodje biti odnos nuznosti i determinizma.

 

Covjekovo jednostavno i neokaljano shvatanje, takodje, potvrdjuje ovaj stav, jer vidimo da ljudi putem svoje, od Boga date prirode, cine razliku izmedju takvih stvari kao što su konzumiranje hrane, konzumiranje pica, odlaska i dolaska, na jednoj, i takvih stvari kao što su zdravlje i bolest, starost i mladost, ili visina tijela, na drugoj strani. Za prvu grupu, koja je neposredno vezana za covjeciju volju, smatra se da se obavlja saglasno slobodnom izboru pojedinca, tako da ova cinjenja ljudi naredjuju, ili zabranjuju, ili ih optuzuju. Ali, vezano za drugu grupu, covjek nema duznosti, i nije pod bilo kakvom Bozanskom zapovjedi, jer ne moze sprovesti slobodan izbor u vezi njih. U pocetnoj fazi islama medju sunitima su postojale dvije škole koje su se bavile teološkim aspektima ljudskih radnji. Prva grupa je, zastupajuci gledište da je ljudska radnja rezultat nepokolebljive volje Boga, smatrala covjeka determinisanim u svom djelanju, a ljudsku volju je smatrala lišenom bilo kakve vrijednosti i smisla. Druga grupa je vjerovala da je covjek nezavisan u svom djelovanju, koje nije zavisno od Bozanske volje i koje je izvan zapovijesti providjenja (qadar).

 

Ali, u skladu sa podukama poslanikove (s.a.) porodice, koje su, takodje, saglasne doslovnim podukama Kur'ana, covjek je slobodan (mukhtar), ali nije nezavistan (mustaqill) u svom djelanju. Prije, Svemocni Bog je kroz slobodnu volju zahtjevao to djelanje. U skladu sa našim prethodnim analizama, Uzvišeni Bog je zelio i djelanje ucinio neophodnim preko svih dijelova kompletnog uzroka, od kojih je jedan volja i slobodan izbor covjeka. Kao rezultat ovakve Bozije volje, djelanje je nuzno u saglasnosti sa svim dijelovima njegovog uzroka, i moguce i slobodno pri izboru u odnosu na covjeka, kao jednog od tih dijelova [202].

 

Šesti imam - neka je mir sa njim! - je rekao: "To nije ni determinizam, ni slobodna volja, vec nešto izmedju ta dva".

Peti i šesti imam su rekli: "Bog voli svoje stvoriteljstvo toliko da ga nece primoravati da cini grijeh, a zatim ga kaznjavati. I Bog je toliko mocan da što god da zapovjedi, to i biva".

Takodje, šesti imam je rekao:"Bog je toliko velikodušan da On ne stvara obavezu za covjeka da ucini ono što nije u njegovoj moci. On je toliko mocan da ništa ne nastaje u Njegovom carstvu ukoliko On to ne zeli."

(Ovo je jedna aluzija na dvije škole o predodredjenosti i slobodnoj volji.)

(Bihar al-anwar, tom III, str. 5,6 i 15)