PRVI METOD: FORMALNI ASPEKTI RELIGIJE

 

 

Razliciti vidovi formalnih aspekata religije

 

Na osnovu onoga što je do sada receno, jasno je da je casni Kur'an, koji je osnovni izvor religijske misli u islamu, pruzio onima koji imaju sluha za njegovu poruku potpunu vjerodostojnost spoljašnjih znacenja svojih rjeci. Isto spoljašnje znacenje kur'anskih ajeta ucinilo je poslanikove izreke komplementarnim rjecima Kur'ana i potvrdilo njihovu vjerodostojnost jednaku kur'anskoj. Kur'an nam kaze:

"A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje."

(Kur'an 16:44)

 

"On je neukima poslao poslanika, jednog izmedju njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih ocisti i da ih Knjizi i mudrosti nauci."

(Kur'an 52:2)

 

"Ono što vam poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite."

(Kur'an 59:7),

 

"Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor"

(Kur'an 33:21)

 

Potpuno je jasno da ovi ajeti ne bi imali bilo kakvo realno znacenje ukoliko poslanikove rjeci i dijela, pa cak i njegova povucenost i potvrda, ne bi bili vjerodostojni za nas baš kao i sam Kur'an. Tako su poslanikove (s.a.) rjeci mjerodavne i moraju biti prihvacene od strane onih koji su ih neposredno culi, ili do kojih su stigle preko vjerodostojnih puteva prijenošenja. Štaviše, na osnovu tako potpuno autenticnog lanca prijenošenja je spoznato da je poslanik rekao:"Ostavljam u povjerenju dvije vrijedne stvari medju vama: Kur'an i moju porodicu. Oni se nikada do Sudnjeg dana nece rastaviti [154].

 

Na osnovu ovog i drugih definitivno potvrdenih hadisa, rijeci poslanikove porodice cine zbirku dokumenata koja je komplementarna poslanickim hadisima. Poslanikova porodica ima autoritet u pogledu religijskih ucenja i nepogriješivosti pri objašnjavanju islamskih ucenja i analoga. Njihove izreke, primljene usmjeno ili preko pouzdanog lanca prenošenja, jesu pouzdane i autoritativne.

 

Zato je jasno da se tradicionalni izvor, od koga potice formalni i spoljašnji aspekt religije, i koji je takodje osnovni izvor religijske misli u islamu, sastoji od dva dijela: Knjige (Kur'ana) i suneta. Pod Knjigom se podrazumjeva spoljašnji vid ajeta casnog Kur'ana, a pod sunetima, hadisi primljeni od poslanika (S.A.) i njegove poštovane porodice.

 

Tradicija pratilaca-ashaba

 

U šhizmu se sa hadisima prenijetim preko pratilaca postupa na osnovu principa: ukoliko se odnose na rjeci i postupke poslanika (s.a.) i nisu u suprotnosti sa hadisima poslanikove (s.a.) porodice, oni su prihvatljivi. Ukoliko sadrze iskljucivo stavove ili mišljenja samih pratilaca, a ne i poslanika (s.a.), nisu vjerodostojni kao izraz religijskih naredbi. U tom smislu, odluka pratilaca je kao odluka svakog drugog muslimana. Na isti nacin su se sami pratioci ophodili u odnosu na druge pratioce u pogledu pitanja islamskih zakona, kao što bi to uradili u odnosu na bilo kog muslimana, a ne kao da se radi o nekom izuzetnom pojedincu.

 

Knjiga i predanje

 

Bozija Knjiga, casni Kur'an, je osnovni izvor svake islamske misli. Kur'an je taj koji daje religijsku vaznost i moc svakom drugom religijskom izvoru u islamu. Zato, mora biti razumljiv svakom. Štaviše, Kur'an opisuje sebe kao svijetlost koja osvijetljava sve stvari. Takodje, stvara izazov za ljude pozivajuci ih da razmišljaju o njegovim ajetima i utvrde da ne postoje razlike ni suprotnosti u njima. Poziva ih da ucine isto, ukoliko mogu i zamene ga. Ocigledno je da ako casni Kur'an ne bi bio razumljiv svakom, tada ne bi bilo mjesta ovakvim tvrdnjama.

 

Reci da je Kur'an sam po sebi razumljiv svima nije ni u kom slucaju kontradiktorno prijethodnoj tvrdnji da su poslanik i njegova porodica mjerodavni u islamskim ucenjima, koja su u stvarnosti samo razmatranja sadrzaja Kur'ana. Na primjer, u djelu islamskih ucenja koja sadrze naloge i zakone šerijata, Kur'an sadrzi samo opšte principe. Razjašnjavanje i razmatranje njegovih detalja, kao što je nacin cinjenja dnevnih namaza, posta, razmijena robe, i u stvari svih akata ibadeta i transakcija (mu'amalat) mogu biti postignuti iskljucivo oslanjanjem na predanja vezana za casnog poslanika i njegovu porodicu.

 

U odnosu na drugi dio islamskih ucenja, koja se odnose na doktrinu i eticke metode i primjenu, iako njihov sadrzaj i detalji mogu biti shvaceni od strane svih, razumjevanje njihovog punog znacenja zavisi od usvajanja metoda poslanikove porodice. Takodje, svaki ajet Kur'ana mora biti shvacen i interprijetiran pomocu drugih kur'anskih ajeta, ne na osnovu shvatanja koja su postala prihvacena i nama poznata samo na osnovu navike i obicaja.

 

Ali (a.s.) je rekao:"Pojedini dijelovi Kur'ana govore sa drugim njegovim dijelovima, otkrivajuci nam njihovo znacenje, a pojedini dijelovi potvrdjuju znacenja drugih" [155].

 

I poslanik je rekao:"dijelovi Kur'ana vjerifikuju druge dijelove" [156].

I takodje:"Ko god tumaci Kur'an na osnovu svog sopstvenog ubedjenja, nacinio je sebi mjesto u ognju." [157]

 

Kao jednostavan primjer komentarisanja Kur'ana - Kur'anom, moze se navesti prica o mucenju ljudi iz Luta, o kojima je Bog na jednom mjestu rekao:

"... spustivši na njih kišu" [158]

 

a na drugom mjestu je ovu tvrdnju izmjenio u:

"Na njih vjetar, pun peska poslasmo" [159]

 

Dovodeci u vezu drugi sa prvim ajetom, postaje jasno da je pod "kišom" podrazumjevao "kamenje" sa neba. Ko god je pazljivo proucavao hadise poslanikove porodice, i glavnih pratilaca koji su bili poslanikovi sljedbenici, nece sumnjati da je komentarisanje Kur'ana na osnovu Kur'ana jedini metod kur'anskog komentara kojem je poducavala poslanikova (s.a.) porodica [160].

 

Unutrašnji i spoljašnji aspekti Kur'ana

 

Objašnjeno je da casni Kur'an osvijetljava religijske ciljeve svojim sopstvenim rjecima i daje zapovijesti covjecanstvu u pitanjima doktrine i djelanja. Ali znacenja Kur'ana nisu ogranicena ovim nivoom. Prije, iza istih ovih objašnjenja, i u okviru ovih istih znacenja, postoje dublji i širi nivoi znacenja koje samo duhovna elita, koja posjeduje cista srca, moze razumjeti.

 

Poslanik (s.a.), koji je od Boga postavljeni ucitelj Kur'ana, kaze:"Kur'an ima divnu spoljašnjost i duboku unutrašnjost" [161].

On je, takodje, rekao:"Kur'an ima unutrašnju dimenziju, a ta unutrašnja dimenzija ima jednu unutrašnju dimenziju od sedam unutrašnjih dimenzija [162].

Takodje, u izrekama imama postoje brojni pozivi na unutrašnji aspekt Kur'ana.

 

Glavna podrška ovim tvrdjenjima jeste simbol koji je Bog pomenuo u Kur'anu 13:17. U ovom ajetu Bozije blagodati su simbolizovane kišom koja pada s neba i od koje zavisi zivot zemlje i njenih stanovnika. Sa dolaskom kiše, pocinju da teku bujice i svako rjecno korito prima odredjenu kolicnu vode, zavisno od svog kapaciteta. Kako rece, na vodi se stvara pena, ali ispod pene je ista voda koja daruje zivot i koja je korisna ljudima.

 

Kako ukazuje simbolicka prica, kapacitet razumjevanja Bozanskih nauka, koje su izvor unutrašnjeg zivota covjeka, razlikuje se medju ljudima. Postoje oni za koje ne postoji stvarnost izvan fizicke egzistencije i materijalnog zivota na ovom svijetu, koji ne traje duze od nekoliko dana. Takvi ljudi su skloni samo materijalnim prohtjevima i fizickim zeljama i iskljucivo se plaše gubitka materijalnih pogodnosti i culnih uzivanja. Takvi ljudi, uz uvazavanje njihovih razlicitih nivoa, u najboljem slucaju, mogu prihvatiti Bozanske nauke u nivou uopštenog i izvršavati prakticne zapovijesti islama u jednom cisto spoljašnjem maniru, bez bilo kakvog razumjevanja. Cine ibadet Bogu u ocekivanju nagrade ili iz straha od kaznjavanja na drugom svijetu.

 

Postoje, takodje, oni koji usljed cistote svoga karaktera, ne smatraju da njihovo blagostanje lezi u priklanjanju kratkotrajnim zadovoljstvima prolaznog zivota na ovom svijetu. Gubici i dobici, slatka i gorka iskustva na ovom svijetu nisu za njih više od privlacne iluzije. Sjecanje na one koji su prošli prije njih karavanom postojanja, koji su bili tragaci za zadovoljstvima juce, i ne više od likova iz price danas, jeste upozorenje koje je konstantno prisutno pred njihovim ocima. Takvi ljudi koji posjeduju cista srca prirodno su privuceni svijetu vjecnosti. Oni razlicite pojave ovog prolaznog svijeta vide kao simbole i predznake višeg svijeta, a ne kao postojane i nezavisne realnosti.

 

Na ovom mjestu, oni na osnovu zemaljskih i nebeskih znakova, znakova na horizontu i u ljudskim dušama [163], "sagledavaju" kroz duhovnu viziju beskrajne svijetlosti Bozije velicine i slave. Njihova srca postaju potpuno obuzeta zeljom za razumjevanjem tajnih simbola stvoriteljstva. Umjesto da budu zarobljeni u tamnom i uskom bunaru licnih koristi i sebicnosti, oni zapocinju let u neograniceni prostor vjecnosti i naprijeduju uvijek dalje ka zenitu duhovnog svijeta. Kada cuju da je Bog zabranio obozavanje idola, što je u spoljašnjem znacenju identicno klanjanju pred idolima, oni razumiju da ova zabrana znaci da ne smiju biti poslušni drugome sem Bogu; osim toga, da se ne smiju prepuštati zahtjevima svojih sebicnih prohtjeva; i osim toga, da se ne smiju usredsredjivati na bilo šta sem na Boga, neka je hvaljeno Njegovo ime!

 

Slicno, kada iz Kur'ana cuju da treba da cine namaz, cije spoljašnje znacenje jeste obavljanje posebnih obreda namaza, kroz njegovo unutrašnje znacenje oni shvataju da moraju ciniti ibadet i biti poslušni samo Bogu svim svojim srcem i dušom. Osim toga, oni shvataju da isprijed Boga sebe moraju smatrati ništavnim, moraju zaboraviti na sebe i sjecati se samo Boga [164].

 

Moze se videti da unutrašnje znacenje, prisutno u ova dva primjera, nije zavisno od spoljašnjeg znacenja zapovjedi i zabrana koje su u pitanju. Ipak, razumjevanje znacenja je neizbezno za svakoga ko je zapoceo da razmišlja o univerzalnijem ustrojstvu i ko više voli da stekne viziju univerzuma stvarnosti od svog sopstvenog ega, ko više voli objektivnost od ego-centricnog subjektivizma.

 

Iz ove diskusije, znacenje unutrašnjih i spoljašnjih aspekata Kur'ana postaje jasno.

Takodje, postalo je ocigledno da unutrašnje znacenje Kur'ana ne iskorijenjuje, niti oduzima vaznost svom unutrašnjem znacenju. prije, to je kao duša koja daje zivot tijelu. Islam, koji je univerzalna i vjecna religija i koja veliki znacaj pridaje "reformaciji" covjecanstva, ne moze se nikada odmjeravati u odnosu na svoje spoljašnje znakove koji su za dobrobit covjecanstva, niti sa svojim jednostavnijim doktrinama koje su cuvari i zaštitnici ovih zakona.

 

Kako moze društvo, uz izgovor da je religija samo pitanje srca, da covjecije srce treba da bude cisto i da nema vrijednosti od cinjenja, zivjeti u razuzdanosti i cak postici srecu? Kako necista dijela i rijeci mogu uzgajati cisto srce? Bog kaze u Svojoj Knjizi:

"Nevaljale zene su za nevaljule muškarce, a nevaljali muškarci za nevaljale zene; cestite zene su za cestite muškarce, a cestiti muškarci su za cestite zene".

(Kur'an 24:26)

 

On, Takodje, kaze:

"U plodnom prijedjelu raste bilje voljom Gospodara njegova, a u neplodnom tek s mukom."

(Kur'an 7:58)

 

Tako postoje ocigledno da casni Kur'an ima unutrašnji i spoljašnji aspekt i da sam spoljašnji aspekl ima razlicite nivoe znacenja. Literatura hadisa, koja objašnjava sadrzaj Kur'ana, sadrzi, takodje, razlicite aspekte.

 

Principi tumacenja Kur'ana

 

Na pocetku islama bilo je rasprostranjeno mišljenje izvjesnih sunita da, ako postoji dovoljan razlog, pojedinac moze zanemariti spoljašnje znacenje kur'anskih stihova i pripisati im suprotno znacenje. Uobicajeno, znacenje koje je bilo u suprotnosti sa spoljašnjim, doslovnim znacenjem, bilo je zvano ta'wil, i ono što se naziva "ta'wil Kur'ana" u sunitskom islamu uobicajeno se razumje u ovom smislu.

 

U religijskim djelima sunitskih naucnika, kao i u kontroverzama za koje je zabelezeno da su nastale medju razlicitim ucenjima, cesto se primjecuje da, ako je odredjen stav doktrine (koja je zasnovana na osnovu saglasnosti ulema jedne škole, ili putem nekog drugog sredstva) suprotan spoljašnjem znacenju ajeta iz Kur'ana, ajet se tumaci na osnovu ta'wila, sa znacenjem suprotnim njegovom spoljašnjem znacenju. Ponekad dvije protivne strane podrzavaju dva suprotna gledišta i prezentuju kur'anske ajete u dokaz svojih tvrdnji. Svaka strana tumaci ajete prezentirane od druge strane na osnovu ta'wila. Ovaj metod je, takodje, prodrio manje više i u šhizam i moze biti vidjen u pojedinim šhitskim teološkim djelima.

 

Ipak, opsezno razmatranje kur'anskih ajeta i hadisa poslanikove (s.a.) porodice, jasno pokazuje da casni Kur'an, sa svojim privlacnim jezikom i jasnim i lucidnim objašnjenjima nikada ne koristi enigmatske ni nerazumljive nacine izlaganja i uvijek objašnjava temu njoj odgovarajucim jezikom. Ono što je s pravom nazvano ta'wil, ili hermeneutickim tumacenjem casnog Kur'ana, nije jednostavno povezano sa oznacavanjem rjeci. Prije, povezano je sa izvjesnim istinama i realnostima koje prevazilaze razumjevanje obicnih ljudi. Ipak, iz ovih istina i realnosti proisticu osnovi doktrine i prakticni nalozi Kur'ana.

 

Kur'an u cjelini posjeduje osjecaj za ta'wil, za esotericko znacenje, koje ne moze biti shvaceno neposredno samo na osnovu ljudske misli. Samo poslanici i ocišceni medju Bozijim svecima, koji su lišeni necistoce ljudske nesavršenosti, mogu razumjeti ova znacenja dok zivje na sadašnjoj ravni postojanja. Na Sudnji dan ta'wil Kur'ana bice otkriven svima.

 

Ova tvrdnja moze biti objašnjena ukazivanjem na cinjenicu da ono što primorava covjeka da se sluzi govorom, stvara rijeci i koristi se objašnjenjima nije ništa drugo do njegove društvene i materijalne potrebe. U svom društvenom zivotu covjek je primoran da pokuša da svojim bliznjima objasni svoje misli i namjere i osjecanja koja postoje u njegovoj duši. Da bi postigao taj cilj on koristi zvuk i culo sluha. Povremeno, on takodje u izvjesnoj mjeri koristi oci i gestove. Zato izmedju gluvih i slijepih nikada ne moze biti bilo kakvog uzajamnog razumjevanja, jer šta god da slijepi covjek kaze, gluvi ne moze cuti, i šta god da nemi covjek objasni gestikulacijom, slijepi covjek ne moze videti.

 

Tvorba rjeci i davanje imena stvarima ostvaruje se uglavnom uz uzimanje u obzir materijalne strane. Izrazi se stvaraju za one stvari, stanja i uslove koji su materjalni i dostupni culima ili bliski culnom svijetu. Kako moze biti vidjeno u onim slucajevima kada osoba kojoj se obracamo nema neko od fizickih cula, ukoliko zelimo da pricamo o stvarima koje mogu biti shvacene culom koje nedostaje, koristimo se vrstom alegorije ili slicnosti. Na primjer, ukoliko zelimo da objasnimo svijetlost ili boju nekome ko je rodjen slijep, ili zadovoljstvo seksom djetetu koje još uvijek nije dostiglo zrelost, pokušavamo da postignemo svoj cilj poredjenjem i alegorijom i obezbjedjivanjem odgovarajucih primjera.

 

Stoga, ukoliko prihvatimo hipotezu da u skali univerzalnog postojanja ima bezbroj nivoa realnosti, koji su nezavisni od materijalnog svijeta (što je slucaj u stvarnosti) i da u svakoj generaciji u ljudskom rodu nema više od nekolicine pojedinaca koji imaju sposobnost razumijevanja i sagledavanja ovih realnosti, tada se pitanja koja se odnose na ove više svijetove ne mogu razumjeti preko uobicajenih verbalniih izraza i nacina mišljenja. Na njih se ne moze pozivati, sem nagovještajima i putem simbolizma. Kako su religijske realnosti ove vrste, objašnjenja ovih pitanja u Kur'anu nuzno moraju biti simbolicna.

Bog u Svojoj Knjizi kaze:

"Mi je objavljujemo kao Kur'un na arapskom jeziku, da biste razumjeli, a on je u Glavnoj knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti"

(Kur'an 43:3-4)

(Uobicajeno razumjevanje je ne moze shvatiti, niti prodreti u nju)

 

 

On, takodje, kaze:

"On je, zaista, Kur'an plemeniti u Knjizi brizljivo cuvanoj - dodirnuti ga smiju samo oni koji su cisti."

(Kur'an 56:77-79)

 

U vezi poslanika (s.a.) i njegove porodice, On kaze:

"Allah zeli da od vas, o porodico poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno ocisti."

(Kur'an 33:33)

Kako dokazuju ovi ajeti, casni Kur'an potice od izvora koji su izvan shvatanja obicnog covjeka. Niko ne moze shvatiti Kur'an u potpunosti, osim onih Bozijih robova koje je on odabrao da oslobodi grijeha. A poslanikova (s.a.) porodica je medju ovim cistim dušama.

 

Na drugom mjestu Bog kaze:

"Oni poricu prije nego temeljno saznaju šta ima u njemu, a još im nije došlo ni tumacenje njegovo."

(Kur'an 10:39)

(misleci na Sudnji dan kada ce istina o stvarima biti spoznata)

.

 

I On, ponovo, kaze:

"cekaju li oni da se obistine prijetnje njene? Onoga dana kada se obistine, reci ce oni koji su na njih prije zaboravili: "Istinu su poslanici Gospodara našeg donosili!"

(Kur'an 7:53)

 

 

Hadis

 

 

Nacelo po kome hadis posjeduje valjanost, kako je potvrdjeno u Kur'anu, uopšte nije osporeno medju šhiama, kao ni medju ostalim muslimanima. Ali, zahvaljujuci propustima nekolicine od najranijih vladara u islamu u ocuvanju i zaštiti hadisa, i prijeterivanju grupe poslanikovih pratilaca i sljedbenika u propagiranju hadisa, za zbirku hadisa je bilo vezano nekoliko poteškoca. Na jednoj strani, kalife toga doba su zabranjivali zapisivanje i cuvanje hadisa i naredjivali da svi spisi koji sadrze hadise budu spaljivani. Ponekad je, takodje, porast aktivnosti u prijenošenju i proucavanju hadisa bio zabranjivan [165].

 

Na taj nacin je izvjestan broj hadisa zaboravljen ili izgubljen, a nekolicina je cak prenijeta u razlicitom ili iskrivljenom znacenju. Na drugoj strani, medju drugom grupom pratilaca casnog poslanika (s.a.), koji su imali cast da budu u njegovoj blizini i zaista cuju njegove rijeci, preovladala je razlicita tendencija. Ova grupa, koju su poštovali i kalifi i muslimanska zajednica, zapocela je sa intenziviranjem napora u propagiranju hadisa. To je izvršavano do te mjere da je ponekad hadis preovladavao nad Kur'anom, a za naredbe sadrzane u kur'anskm ajetma pojedinci su smatrali da su izmjenjene hadisima [166].

 

Cesto su prenosioci hadisa putovali miljama i podnosili sve teškoce putovanja da bi culi samo jednu izreku.

Grupa neupucenih osoba, u islamskoj odjeci, kao i neki neprijatelji iz islamskih redova, zapoceli su da mijenjaju i izopacuju pojedine hadise, umanjujuci tako pouzdanost i validnost hadisa koji su se slušali i bili poznati [167].

 

Iz ovog razloga su islamski ucenjaci poceli da razmišljaju o rješenju. Oni su osnovali nauku koja se bavila biografijama ucenih ljudi i lancima prijenosa hadisa, stvarajuci mogucnost razlikovanja istinitog od laznog hadisa [168].

 

Metod šhizma u dokazivanju autenticnosti hadisa

 

Shiizam, sem traganja za autenticnošcu lanca prijenošenja hadisa, korelaciju izmedju teksta hadisa i Kur'ana smatra neophodnim uslovom njegovog validiteta. U šhiiskim izvorima postoji mnogo poslanikovih hadisa i hadisa imama sa autenticnim lancem prijenošenja koji sami od sebe potvrdjuju da hadis koji je suprotan Kur'anu nema vrijednosti. Valjanim se moze smatrati hadis koji je saglasan Kur'anu [169].

 

Oslanjajuci se na ove hadise, šhizam ne postupa po onim hadisima koji su suprotni tekstu Kur'ana. U vezi hadisa cija saglasnost, ili nesaglasnost, ne mogu biti utvrdjene, prema uputstvima koje su dali imami, oni bivaju ostavljeni po strani u tišini, bez prihvatanja ili odbacivanja [170].

 

Nepotrebno je reci da medju šhiama ima onih koji, kao i grupa medju sunitima, postupaju po svakom hadisu koji nadju u razlicitim tradicionalnim izvorima.

 

Metod šhizma pri pracenju hadisa

 

Hadis koji potice direktno iz poslanikovih usta, ili nekoga od imama (a.s.), prihvata se kao Kur'an. U pogledu hadisa primljenih preko posrednika, vecina šhita postupa po njima ukoliko je kod lanca prijenošenja potvrdena svaka karika, ili ukoliko postoji cvrst dokaz o njihovoj istinitosti, i ukoliko su vezani za principe doktrine, koji zahtjevaju znanje i izvjesnost, saglasno tekstu Kur'ana. Izvan ove dvije vrste hadisa, ni jedan drugi hadis nema validnost vezanu za principe doktrine, a nevazeci hadis se naziva "predanje sa jednim prenosiocem" (khabar wahid) [171].

 

U svakom slucaju, usljed razloga koji su dati, pri utvrdjivanju naredbi šerijata, šhie, takodje, postupaju na osnovu tradicije koja je generalno prihvacena kao pouzdana. Zato se moze reci da je u šhizmu izvjestan i definitivno potvrdjen hadis apsolutno obavezujuci i mora biti primjenjen, dok se hadis koji nije sasvim pouzdano potvrdjen, vec se generalno smatra pouzdanim, koristi iskljucivo u razmatranju šerijatskih propisa.

 

Ucenje i poducavanje u islamu

 

Sticanje znanja je religijska obaveza u islamu. Poslanik (s.a.) je rekao:"Traganje za znanjem je obavezno za svakog muslimana" [172].

 

Prema u potpunosti potvrdjenim hadisima, koji osvijetljavaju znacenje ove izreke, znanje ovdje znaci tri islamska principa: jednoboštvo ili tewhid, poslanstvo ili nubuwwat, eshatologija ili ma'ad. U dodatku ovim principima, od muslimana se ocekuje da sticu znanja iz pomocnih grana i detalja propisa i zakona islama, u skladu sa njihovim individualnim okolnostima i potrebama.

 

Jasno je da sticanje znanja o principima religije, cak i ako se to cini na sazet nacin, jeste do izvjesne mjere moguce svakom. Ali, sticanje detaljnog znanja o zakonima i propisima religije korišcenjem osnovnih dokumenata, Knjige i suneta, i prakticnim razmatranjem zasnovanim na njima (ili onim što se naziva ocevidnom jurisprudencijom, fiqh-i istidlali) nije moguce svakom muslimanu. Samo pojedinci imaju sposobnost za demonstrativnu jurisprudenciju, a sticanje detaljnog saznanja nije obavezno za sve, jer u islamu ne postoji odredba koja bi zahtjevala da pojedinac cini ono što prevazilazi njegove sposobnosti [173].

 

Zato je proucavanje islamskih naredbi i zakona putem razmišljanja ograniceno principom "dovoljne nuznosti" (wajib-i kifa'i) na one pojedince koji imaju neophodne sposobnosti i koji su vrijedni ovakvog proucavanja. Duznost ostalih ljudi, prema opštem principu da neuki zavise od onih koji znaju, jeste da traze upucivanje od strane ljudi koji su sposobni da uce i koji su vrijedni sticanja znanja, koji se nazivaju mudztahidima ili faqihima. Naravno, ovakvo oponašanje se razlikuje od oponašanja principa religijskog ucenja, koje je zabranjeno direktno na osnovu teksta Kur'ana:

"Ne povodi se za onim što ne znaš"

(Kur'an 17:36)

 

Mora se znati da šhizam ne dozvoljava oponašanje preminulog mudztehida. Drugim rijecima, osoba koja ne zna rješenje problema kroz idztihad, ili kroz religijsku duznost, mora oponašati zivog mudztahida i ne moze zavisiti od stava mudztahida koji nije ziv, sem ukoliko osoba nije primila upucivanje za vrijeme mudztahidovog zivota. Ova praksa je jedan od faktora koji je islamsku šhitsku jurisprudenciju ucino aktivnom i aktuelnom kroz vijekove. Postoje pojedinci koji kontinuirano sljede stazu nezavisnog zakljucivanja, idztihada, i upuštaju se u probleme jurisprudencije iz jedne generacije u drugu.

 

U sunizmu, kao rezultat konsenzusa u mišljenju (ijma), koji se pojavio u cetvrtom / desetom vijeku, bilo je odluceno da je priklanjanje jednoj od cetiri škole (Abu Hanifa, Ibn Malika, al-Šafija i Ahmad ibn-Hanbala) obavezno. Slobodni idztihad ili oponašanje škole izvan ove cetiri (ili jedne ili dvije manje škole koje su kasnije nestale) nije smatrano dozvoljenim. Kao rezultat toga, njihova jurisprudencija je ostala ista kakva je bila prije otprilike 1100 godina unazad. U posljednje vrijeme, izvjesni pojedinci iz sunitskog svijeta su se udaljili od takvog konsenzusa i zapoceli su da primjenjuju slobodni idztihad.

 

Šhizam i prenijete nauke

 

Islamske nauke, koje svoju egzistenciju duguju islamskoj ulemi, koji su ih organizovali i formulisali, podeljene su na dvije kategorije, intelektualne ('aqli) i prenijete (nagli). Intelektualne nauke obuhvataju takve discipline kao što su filozofija i matematika. prenijete nauke su one koje zavise od prenošenja sa nekog izvora, kao što su lingvistika, hadis ili istorija. Bez sumnje, glavni uzrok pojavi prenijetih nauka u islamu jeste casni Kur'an. Sa izuzetkom nekolicine disciplina kao što je istorija, geneologija i prozodija, sve druge prenijete nauke nestale su pod utjecajem svijete Knjige. Vodjeni religioznim raspravama i istrazivanjima, muslimani su poceli da gaje ove nauke, od kojih je najznacajnija arapska literatura (gramatika, retorika i metaforicne nauke) i nauke koje se odnose na spoljašnje aspekte religije (recitovanje Kur'ana, kur'anski komentar (tafsir), hadis, biografije ucenih ljudi, lanac prenošenja hadisa i principi jurisprudencije).

 

Šhie su igrali glavnu ulogu u osnivanju i ucvršcivanju ovih nauka. U stvari, osnivaci i kreatori mnogih od ovih nauka bili su šhiti. Arapsku gramatiku su sistematizovali Abu'l-Asvad al-Du'ali, jedan od pratilaca casnog poslanika, i Ali (a.s.). Ali (a.s.) je sacinio okvir za organizaciju nauke o arapskoj gramatici [174].

 

Jedan od osnivaca nauke o elokvenciji (retorika i nauka o metaforama) bio je Sahib ibn'Abbad, šhit, vezir u doba Bujeda [175].

 

Prvi arapski rijecnik jeste Kitab al-'ayn, koga je sastavio poznali naucnik, Halil ibn Ahmad al-Basri, šhit koji je prozodiju zasnovao kao nauku. On je, takodje, bio ucitelj velikog poznavaoca gramatike, Sibuvajha.

 

Asimsko rjecitovanje Kur'ana ide unatrag sve do Alija (a.s.) preko jednog posrednika, i Abdalah ibn Abbas, koji je u hadisima bio najistaknutiji medju pratiocima, bio je Alijev (a.s.) ucenik. Doprinos poslanikove (s.a.) porodice i njenih prijatelja hadisima i jurisprudenciji dobro su poznati. Osnivaci cetiri sunitske škole prava su poznati po saradnji sa petim i šestim šhitskim imamom. Znacajni doprinosi principima jurisprudencije ucinjeni od strane šhitskog naucnika, Vahida Bihbahanija, i njegovog sljedbenika šejha Morteze Ansarija, prema postojecim dokazima, nikada nisu dostignuti u sunitskoj jurisprudenciji.