DRUGI METOD: NACIN SAZNAVANJA I UMNE SPOZNAJE

 

Filozofska i teološka misao u šhizmu

 

Ranije je pomenuto da je islam ozakonio i potvrdio naucnu misao, koja se smatra sastavnim dijelom religijskog ucenja. Naucno mišljenje, u svom islamskom znacenju, nakon potvrdjivanja poslanikovog vjerovesništva, obezbjedjuje intelektualnu potvrdu validnosti spoljašnjeg aspekta Kur'ana, koji je Bozansko otkrovenje, kao i pouzdano utvrdjenih izreka poslanika i njegove plemenite porodice.

 

Intelektualni dokazi koji pomazu covjeku da pronalazi rješenja za ove probleme preko svoje od Boga date prirode, dijele se na dvije vrste: dokazivanje (burhan) i dijalektika (jadal). Dokazivanje je potvrda cije premise su istinite (odgovaraju stvarnosti), cak i ako nisu uocljive ni ocigledne. Drugim rijecima, to je tvrdnja koju covjek razumije i potvrdjuje iz nuznosti, putem svog od Boga datog uma, na primjer, kao kada zna "da je broj tri manji od broja cetiri". Ta vrsta misli se naziva naucnom misli; a u slucaju da se odnosi na univerzalne probleme postojanja, kao što su porijeklo i kraj covjecanstva, postaje poznata kao filozofska misao.

 

Dijalektika je dokazivanje cije su sve, ili samo neke, prijemise zasnovane na uocljivim i izvjesnim cinjenicama, kao na primjer u slucaju vjernika u religiji kod koje je raširena praksa potvrdivanja njihovih religijskih stavova, uz pozivanje na njene izvjesne i ocigledne principe.

 

Casni Kur'an je primjenio oba ova metoda i u svijetoj Knjizi postoje mnogi ajeti koji potvrdjuju svako od dokaznih sredstava. Kao prvo, Kur'an nalaze slobodno istrazivanje i razmišljanje o univerzalnim nacelima svijeta stvorenoga i opštim principima kosmickog ustrojstva, kao i posebnijih ustrojstava koja se odnose na nebesa, zvjezde, dan i noc, zemlju, biljke, zivotinje, ljude, etc. On najelokventnijim izrazima velica naucno istrazivanje ovih pojava.

 

Drugo, Kur'an je nalozio ljudima da primjenjuju dijalekticku misao, koja se uobicajeno naziva teološkom raspravom (kalami) [176], pod uslovom da se sprovodi na najbolji moguci nacin, drugim rijecima, sa zeljom pokazivanja istine bez nadmetanja i od strane ljudi koji imaju neophodne moralne vrline. U Kur'anu je receno:

"Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i sa njima na najlepši nacin raspravljaj!"

(Kur'an 16:125)

 

 

Šhitska inicijativa u islamskoj filozofiji i kalamu

 

Kada je u pitanju teologija, kalam, jasno je da su šhiti od pocetka, kada su se odvojili od sunitske vecine, poceli da raspravljaju sa svojim protivnicima u vezi svog sopstvenog posebnog nacina mišljenja. Tacno je da rasprava ima dva kraja i da obije protivnicke strane ucestvuju u njoj. Bilo kako, šhiti su konstantno bili u napadu, prijeduzimajuci inicijativu, dok je druga strana igrala defanzivnu ulogu. Sa postepenim širenjem kalama, koji je svoj vrhunac dostigao u drugom/osmom i trecem/devetom vijeku, sa širenjem škole mutazilita, šhitski naucnici i obrazovani ljudi, koji su bili ucenici škole poslanikove (s.a.) porodice, svrstali su se medju prve majstore kalama [177].

 

Štaviše, lanac teologa iz sunitskog svijeta, bilo da se radilo o ašaritima, mutazilitima ili drugima, ide unazad do prvog šhiiskog imama, Alija (a.s.).

 

U vezi filozofije [178], oni koji su upoznati sa djelima i izrekama poslanikovih pratilaca (od cega je 12000 imena zabjelezeno, a za 120000 je poznato da postoje) znaju da malo njih sadrze raspravu o filozofskim pitanjima koja bi bila za uvazavanje. Samo Alijeve (a.s.) metafizicke izreke sadrze najdublje filozofske misli.

 

Pratioci i naucnici koji su ih sljedili, i u stvari, Arapi toga doba uopšte, nisu bili upoznati sa slobodnom intelektualnom raspravom. Nema primjera filozofske misli u djelima ucenjaka iz prva dva vijeka. Samo dubokomislene izreke šhitskih imama, posebno prvog i osmog, sadrze neiscrpnu riznicu filozofskih meditacija u njihovom islamskom kontekstu. Oni su bili ti koji su pojedine od svojih ucenika upoznali sa ovim oblikom mišljenja.

 

Filozofska misao nije bila bliska Arapima sve dok nisu vidjeli njene primjere u toku drugog/osmog vijeka u prijevodima izvjesnih filozofskih dijela na arapski. Kasnije, u toku treceg/devetog vijeka, brojna filozofska dijela su sa grckog, sirijskog i drugih jezika prevedena na arapski, a preko njih je metod filozofske misli postao poznat širokoj publici. Ipak, najveci broj pravnika i teologa nije sa naklonošcu gledalo na filozofiju i druge intelektualne discipline, koje su bile novopridošli gosti. Na pocetku, zahvaljujuci pomoci koju su vlasti davale ovim naukama, njihovo protivljenje nije imalo puno efekata. Ali, uslovi su se ubrzo promjenili i na osnovu strogih zapovijesti uništen je veliki broj filozofskih dijela. "Pismo ciste brace", koje je dijelo grupe nepoznatih autora, sjeca na te dane i potvrdjuje nepovoljne uslove toga doba.

 

Nakon ovog perioda teškoca, filozofija je ozivljena pocetkom cetvrtog/desetog vijeka od strane poznatog filozofa Abu Nasra al-Farabija. U petom/jedanaestom vijeku, kao rezultat rada slavnog filozofa Ibn Sine (Avicene), peripateticka filozolija je dostigla svoj puni razvoj. U šestom/dvanaestom vijeku, šejh al-Ishrak Šihab al-Din Suhravardi je sistematizovao procasniteljsku filozofiju (ishraq), usljed cega je bio pogubljen na zapovijest Salaha al-Dina Ajubija. Nakon toga, filozofija je prestala da postoji medju muslimanskom vecinom u sunitskom svijetu. Nakon toga nije bilo znacajnijeg filozofa u tom dijelu svijeta, sem u Andaluziji, na ivici islamskog svijeta, gde je krajem šestog/dvanaestog vijeka Ibn Rušd (Aviros) tezio za ozivljavanjem filozofskog proucavanja [179].

 

Šhitski doprinos filozofiji i intelektualnim disciplinama

 

Na isti nacin na koji je od pocetka šhizam igrao vaznu ulogu u formiranju islamske filozofske misli, bio je, takodje, glavni cinilac daljeg razvoja i propagiranja filozofije i islamskih nauka. lako je nakon Ibn Rušda filozofija nestala iz sunitskog svijeta, ostala je da zivi u šhitskom svijetu. Posle Ibn Rušda, pojavili su se tako proslavljeni filozofi kao što su Khvajah Nasr al-Din Tusi, Mir Damad i Sadr al-Din Širazi, koji je proucavao, razvijao i širio filozofska ucenja jedno za drugim. Na isti nacin, u drugim intelektualnim disciplinama, pojavilo se mnogo izrazitih figura kao što su bili Nasir al-Din Tusi (koji je bio i filozof i matematicar) i Birjandi, koji je, takodje, bio, izuzetan matematicar.

 

Sve nauke, posebno metafizika ili teozofija (falsafah-i ilahi, ili hik-mat-i ilahi), nacinile su ogroman napredak zahvaljujuci neumornim nastojanjima šhitskih ucenjaka. Ovo se moze sagledati ako se uporede radovi Nasira al-Dina Tusija, Šamasa al-Dina Turkaha, Mir Damada i Sadra al-Din Širazija sa radovima onih koji su došli prije njih [180].

 

Poznato je da je element koji je doprinio pojavi filozofske i metafizicke misli u šhizmu, a preko šhizma i u drugim islamskim krugovima, bila riznica znanja koja je ostala iza imama. Postojanost i kontinuitet ove vrste misli u šhizmu su zavisni od postojanja ove iste riznice znanja, koju je šhizam nastavio da gaji sa osjecanjem poštovanja i uvazavanja.

 

Da bi se ovo stanje razjasnilo, dovoljno je uporediti riznicu znanja koja je ostala nakon poslanikove porodice sa filozofskim djelima napisanim u toku vijekova. U ovom poredjenju moze se jasno vidjeti kako je svakim danom islamska filozofija prilazila ovom izvoru znanja sve blize i blize, dok se u jedanaestom / sedamnaestom vijeku islamska filozofija i njena nadahnuta riznica nisu skoro potpuno priblizile.

 

One su bile razdvojene samo izvjesnim razlikama u interprijetiranju pojedinih filozofskih principa.

 

Najveci šhitski mislioci

 

Tikat al-islam Muhamed ibn Jakub Kulajni (329/940) je bio prvi koji je šhitske hadise izdvojio iz knjiga pod nazivom Principi (usul) i koji ih je uredio prema naslovima jurisprudencije i tekstovima o vjeri. (Svi šhitski ucenjaci hadisa prilozili su izreke koje su sakupili od imama u knjigu koja je nazvana Asli, ili Principi). Kulajnijeva knjiga, poznata pod nazivom Kafi, podeljena je u tri dijela: Principi, Grane i Mešoviti tekstovi, i sadrzi 16199 hadisa. To je najpouzdanija i najpopularnija zbirka hadisa u šhitskom svijetu. Druge tri knjige koje dopunjuju Kafi jesu knjige šejha-i-Saduka Muhameda ibn Babujaha Kimija (381/991) i Kitab al-tahdhib i Kitab al-istibsar, od šejha Muhameda Tusija (460/1068).

 

Abu'l Kasim Dzafer ibn Hasan ibn Jahja Hili (676/1277), poznat kao Muhakik, bio je neospoorni genije na polju jurisprudencije (fikh) i smatra se najistaknutijim šhitskim pravnikom (fakih). Medju njegovim remek-djelima jesu Kitab-imukhtasar-i bafi i Kitab-i šaraji, koja je u toku sedam stotina godina išla iz ruke u ruku medju šhitskim pravnicima i u odnosu na koju se uvijek postupalo sa strahopoštovanjem i divljenjem.

 

Sljedeci Muhakika, moramo navesti šehid-i aval (prvog mucenika), Šams al-Dina Muhameda ibn Makija, koji je ubijen u Damasku 786/1384. pod optuzbom da je šhit. Medju njegovim pravnickim remek-djelima nalazi se Lum'ah-i dimashkijah, koje je on napisao u zatvoru u periodu od sedam dana. Takodje, moramo pomenuti šejha Dzafera Kašhfa al-Ghita Nadzafija (1327/1909) medju cijim izvanrednim pravnickim djelima se nalazi Kitab kašf al-ghita.

 

Khvadzar Nasir al-Din Tusi (672/1274) je prvi koji je kalam nacinio potpunom i sveobuhvatnom naukom. Medju njegovim remek-djelima u ovoj oblasti jeste Tadzrid al-itekad, koji je ocuvao svoj autoritet medju znalcima ove discipline više od sedam vijekova. Brojni komentari su napisani u vezi tog dijela od strane šhita i sunita. Osim genijalnosti u nauci o kalamu, on je bio vrstan filozol i matematicar, što je dokazano vrijednim doprinosom koji je dao intelektualnim naukama. Sem toga, opservatorija Margah svoje postojanje duguje njemu.

 

Sadr al-Din Širazi (1050/1640), poznat kao Mula Sadra i Sadr al-Muta'alihin, bio je filozof koji je, nakon vijekovnog razvoja filozofije u islamu, po prvi put uveo potpuni red i harmoniju u filozofske rasprave. On ih je sistematizovao i organizovao kao matematicke probleme, istovremeno povezujuci filozofiju i gnosticizam, cime je ucinio nekoliko vaznih koraka. Filozofiji je dao nove nacine rasprave i rješenja za stotine problema, koji nisu mogli biti riješeni peripatetickom filozofijom. On je analizu i rješavanje niza tajanstvenih pitanja, koja su do tada smatrana oblastima izvan nauke i razumjevanja na osnovu naucne misli, ucinio mogucim. On je razjasnio i rasvijetlio znacenja mnogih riznica mudrosti, sadrzanih u esotericnim izvorima religije i u dubokomislenim izrekama imama iz poslanikove porodice, koji su vijekovima smatrani nerešivim zagonetkama i za koje se uobicajeno vjerovalo da su alegorijske, pa cak i nejasne prirode. Na taj nacin su gnosticizam, filozofija i egzotericki aspekt religije potpuno harmonizovani i zapoceli su da sljede jedinstvenu stazu.

 

Primjenjujuci metode koje je razvio, Mula Sadra je uspjeo da obezbjedi "preobrazajno kretanje" (harakat-i jawhariyah) [181] i u otkrivanju bliske veze izmedju vremena i tri prostorne dimenzije, na nacin koji je slican znacenju koji se u modernoj fizici daje "cetvrtoj dimenziji", i koji podsjeca na opšte principe teorije relativiteta (relativnost, naravno, u telesnom svijetu izvan uma, ne u umu), kao i mnogih drugih znacajnih principa. On je napisao skoro pedeset dijela i rasprava. Medju njegovim najznacajnijim djelima je cetvorotomni Asfar.

 

Ovdje je potrebno napomenuti da su prije Mula Sadra, izvjesni mudraci kao Suhravardi, filozof iz šestog/dvanaestog vijeka i autor Hikmat al-isharak, i Šams al-Din Turkah, filozof iz osmog/cetrnaestog vijeka, preuzeli korake ka harmonizovanju spoznaje, filozofije i egzotericne religije, ali zasluga za potpuni uspjeh u tom poduhvatu pripada Mula Sadru.

 

Šejh Morteza Ansari Šuštari (1281/1864) je reorganizovao disciplinu o osnovima jurisprudencije na novim temeljima i formulisao joj prakticne osnove. Šhitski ucenjaci su marljivo sljedili njegovo ucenje više od jednog vijeka.