Pismo 41 - Pismo 42
Pismo 41 (pitanje)
3. Muharem, 1330. godine po H.
Riječ vjernici je u obliku množine, pa kako je primijeniti za jedninu?
U protivljenju vama kaže se da su riječi: oni koji vjeruju, koji namaz obavljaju i zekat daju dok su na ruku'u, u množini, pa kako se isti mogu primijeniti za Imama, kerremallahu vedžheh, a on je jednina. Pa ukoliko bi vam to bilo rečeno, šta je vaš odgovor?
- S -
Pismo 42 (odgovor)
4. Muharem, 1330. godine po H.
1. Arapi za jedninu koriste množinu.
2. Dokazi za to.
3. Šta je rekao Imam Tabarsi.
4. Šta ja kažem.
1. Odgovor: Zaista arapi za izražavanje jednine koriste oblik množine, zarad suptilnosti koja takvo što zahtijeva.
2. Svjedok tome su Allahove, s.v.t., riječi u suri Alu Imran, 173: Oni kojima su rekli ljudi: "Uistinu, ljudi su se već sabrali radi vas, zato ih se bojte", pa im je (to) povećalo vjerovanje i rekli su: "Dosta nam je Allah, a divan li je Zaštitnik!"
الَّذِينَ قَالَ لَهُمُ النَّاسُ إِنَّ النَّاسَ قَدْ جَمَعُوا لَكُمْ فَاخْشَوْهُمْ فَزَادَهُمْ إِيمَانًا وَقَالُوا حَسْبُنَا اللَّـهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ
Govornik u ovom ajetu u skladu s konsenzusom mufesira, muhadisa i hroničara bio je samo Ne'im Ibn Mes'ud El-Ešdže'i. Pa je Uzvišeni Allah za njega jednog primijenio riječ ljudi, koja je namjenjena množini, zarad odavanja počasti onima koji se nisu obazirali na njegov govor, i nisu pridavali važnost njegovim uznemiravajućim riječima. Ebu Sufjan mu je dao deset kamila da bi on oslabio moral kod muslimana, i preplašio ih idolopoklonicima. Pa je to učinio. Između onog što im je kazao bilo je i: "Uistinu, ljudi su se već sabrali radi vas, zato ih se bojte." Većini muslimana se nije svidjelo da idu, zbog njegove spletke. Međutim, Vjerovjesnik, s.a.v.a., je izišao sa 70 konjanika, i vratiše se živi i zdravi. Zato bi spušten ajet, kao pohvala sedamdesetorici koji su izišli s njim, ne povlađujući se spletkama smutljivca. U primjeni riječi ljudi za jedninu, postoji plemenita suptilnost, jer pohvala sedamdesetorice koji su izišli sa Vjerovjesnikom, je na taj način izraženija nego kada bi bilo rečeno: oni kojima je rekao čovjek: “Uistinu, ljudi su se već sabrali radi vas,” što je očito.
Ovom ajetu ima sličnih primjera u Kur'anu, sunnetu i govoru arapa. Uzvišeni Allah je rekao: O vjernici! Sjetite se blagodati Allahove prema vama, kad je narod namjerio da ispruži na vas ruke svoje, pa je zadržao od vas ruke njihove. (5:11)
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اذْكُرُوا نِعْمَتَ اللَّـهِ عَلَيْكُمْ إِذْ هَمَّ قَوْمٌ أَن يَبْسُطُوا إِلَيْكُمْ أَيْدِيَهُمْ فَكَفَّ أَيْدِيَهُمْ عَنكُمْ
A onaj koji je namjeravao ispružiti ruke svoje prema njima, bijaše jedan čovjek, iz Benu Mahariba, kojeg su zvali Gavres. Drugi kažu da je to bio Amr Ibn Džahaš iz Benu Nadira. Isukao je sablju, mahao njome, namjerivši da udari Allahovog poslanika. Pa ga je Allah, s.v.t., spriječio od toga. U slučaju kojeg bilježe muhadisi, hroničari i mufesiri. Navodi ga Ibn Hišam u bici Zatu-r-rika' u trećem svesku svoje Sire. Tu je Uzvišeni Allah primijenio za jednog čovjeka, dakle jedninu, riječ narod, dakle množinu, zarad isticanja Svoje blagodati koju im je dao u obliku očuvanosti njihovog Vjerovjesnika, s.a.v.a.
A u ajetu međusobnog proklinjanja primijenio je riječi: djeca, žene, duše – to su riječi koje označavaju općenitost – za Hasana i Husejna, Fatimu i Alija posebno, što je u skladu sa konsenzusom zarad odavanja počasti njihovom položaju. Ne mogu se izbrojati niti isrcpiti primjeri poput ovog. To su dokazi dozvoljenosti primjene riječi u množini za jedninu kada želiš ukazati na neko retoričko težište.
3. Imam Tabarsi u Medžme'u-l-bejanu, u komentaru ovog ajeta kaže da je težište primjene množine za Emiru-l-mu'minina, zarad naglašavanja i odavanja počasti njemu. A to je otuda što se lingvisti koriste množinom i primjenjuju je na jedninu kada žele postići uvažavanje. On kaže: “To je toliko poznato u njihovom govoru da nema potrebe da se dokazuje.”
4. Zamahšeri u Kaššafu govori o drugom težištu: “Ukoliko kažeš. Kako može biti ispravno da bude za Alija, r.a., a izraz je u množini.” Ja kažem: “Odnosi se na njega u obliku množine, bez obzira što je za to uzrok jedan čovjek, kako bi ljudi poželjeli da postupaju kao on. Da stignu do onog do čega je on stigao, i da shvate da narav vjernika mora težiti ka dobru, ka brizi o potrebitima čak ukoliko prilika iziskuje da se ne prihvata odlaganje, a oni se nalaze na namazu, da to ne odlažu do njegovog završetka...”
5. I ja imam još suptilnije i preciznije težište, sagledano u tome da je korišten izraz množine a ne jednine, izražavanjem milosti prema mnoštvu ljudi. Zbilja Alijevi neprijatelji i dušmani Benu Hašima te ostali licemjeri, zavidnici i rivali ne mogu otrpiti da to čuju u jednini. Jer u tom slučaju u njima ne bi ostalo ambicije za maskiranje niti nastojanja za odvođenjem u zabludu. Pa bi se zbog beznadežnosti od njih moglo očekivati da učine nešto zbog čega bi postojala bojazan za opstanak islama. Zato ajet je došao u množini i pored toga što je riječ o jednini, kako bi spriječio njihovu smutnju. Nakon toga slijede mutevatir tekstovi s različitim izrazima i brojnim položajima, koji su malo po malo rastprostrli među njima pitanje vilajeta, dok Allah nije upotpunio vjeru, i blagodat učinio cjelovitom. Što je bio Poslanikov, s.a.v.a., običaj da po principu mudrosti dostavlja ljudima ono što im je teško da postignu. Da je ajet bio ograničen na izraz jednine, stavljali bi prsti u uši svoje, umotavali bi se svojom odjećom, postali bi tvrdoglavi, oholo arogantni. Ovo je dosljedna mudrost u svakom kur'anskom ajetu koji govori o vrlinama Emiru-l-mu'minina i čistoga Ehli bejta, što je krajnje jasno. Ove sam riječi objasnio, iznijevši neporecive svjedoke i očite dokaze u svoje dvije knjige, Sebilu-l-mu'min i Tenzilu-l-ajat. Svaka hvala pripada Allahu za uputu i pomoć. Selam
- Š -