Pitanje 101-Pitanje 102
Pitanje 101 (pitanje)
10. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.
Zašto se Imam na dan Sakife nije pozvao na odredbu i oporuku o hilafetu?
Ukazala se prava istina, hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Ostala je samo još jedna nejasna stvar čija je obavijest skrivena. Spominjem ti je zarad otklanjanja zastora i razjašnjenja njene tajne. Riječ je o tome da se Imam na dan Sakife nije pozvao Siddiku i onima koji su mu dali prisegu, ni na jednu odredbu o hilafetu niti oporuku kojih se vi držite. Pa zar vi bolje od njega poznajete smisao toga? Selam
- S -
Pismo 102 (odgovor)
11. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.
1. Spriječenost Imama, a.s., da se pozove na to na dan Sakife.
2. Ukazivanje na njegovo pozivanje i pozivanje njegovih prijatelja i pored postojanja prepreka.
1. Svi ljudi znaju da Imam i njegovi prijatelji iz Beni Hašima i drugi, nisu prisustvovali prisegi niti su došli na Sekifu. Bili su po strani i od Sekife i svega što se na njoj izdešavalo. Svi su bili pogođeni velikom nesrećom preseljenja Resulullaha, s.a.v.a., i zauzeti obavljanjem obaveznih radnji oko njegovog opremanja.
Ništa drugo ih se nije ticalo. Još uvijek plemenito tijelo Poslanika, s.a.v.a., nije bilo spušteno u mezar a Sekifljani su odradili svoje, utvrdivši ugovore i prisege, bili su posve predostrožni, dogovorili su se da nikakvo djelo niti riječ ne smije poremeti njihovu prisegu, niti nanijeti udarac njihovom dogovoru, niti općenito među njima unijeti pometnju.
Dakle Imam nije uopće bio na Sakifi, niti je prisustvovao davanju prisege Siddiku da bi mogao da se poziva na bilo šta. I kako je bilo moguće i njemu i drugima da se pozivaju na bilo šta nakon gotovog posla po pitanju prisege, jer ljudi od utjecaja u tom pitanju postupili su s oprezom a moćnici nisu štedili strogost.
Da li je danas u naše vrijeme moguće da se pojedinci suoče s ljudima u čijim rukama je vlast s onim što im može ugroziti tu vlast? Da li bi uopće dozvolili takav pokušaj.
Nipošto, nipošto!
E pa sad samo usporedi prošlost sa sadašnjim vremenom, ljudi kao ljudi, vrijeme kao vrijeme. S tim da Ali, a.s., tada u pozivanju na svoje pravo nije vidio nikakvog drugog učinka do li smutnje, zbog čega se odrekao svoga prava u takvim okolnostima, jer strijepio je za muslimansko društvo i riječ tevhida. Kao što smo već ranije objasnili, rekavši da se tada Imam Ali našao u poziciji u kakvoj se niko nije zatekao. S njegove dvije strane stajale su dvije važne stvari. S jedne bijaše hilafet uz odredbe i oporuku koji su ga k tome pozivali i pokretali ga, na način da je u srcu krv provirala a jetra se parala.
A s druge strane smutnja koja hara i budi bojazan od plavljenja arabijskog poluotoka, vraćanja arapa starim putevima i čupanja islama iz korijena. Smutnja koja ga je plašila licemjerima iz Medine, koji su navikli na licemjerje, i beduinima koji su se nalazili oko njih a koji su u skladu sa kur'anskim tekstom licemjeri, štaviše, do te mjere ogrezli u licemjerju da ne znaju za Božije zakone i granice koje je Uzvišeni spustio Resulullahu.
Njihova pomama je postala jaka odmah nakon smrti Resulullaha a muslimani nakon toga bijahu poput pokislog stada ovaca na zimskoj studeni okruženog vukovima i zvijerima. Musejlema lažov, Taliha ibn Huvejlid prevarant, Sedžah binti Haris spletkaroš i njihovi zabludjeli prijatelji, bijahu združili snage u nastojanju da unište i pometu islam. Rimljani, carevi i kraljevi i drugi bijahu u iščekivanju pogodne prilike protiv muslimana te mnogi drugi vojni faktori ispunjeni zlobom prema Muhammedu, s.a.v.a., njegovom Ehli bejtu i ashabima, bili su nestrpljivi i napeti u želji da unište riječ islama da ga iščupaju iz korijena.
U tom nastojanju polet ih je ispunio, bijahu nestrpljivi i užurbani. Vidjeli su da je situacija išla njima na ruku, smrću Resulullaha, s.a.v.a., dobili su pravu priliku. Priliku koju nisu željeli propustiti. Htjeli su iskoristiti trenutnu anarhiju prije nego li islam dođe sebi i povrati svoju moć i red.
Dakle, Ali, a.s., se našao između ove dvije odveć važne stvari. Bilo je prirodno za njega da žrtvuje svoje pravo zarad života muslimana.
(Ali, a.s., je to jasno i dao do znanja u pismu kojeg šalje Egipćanima po Maliku Aštaru, kada ga je postavio za njihovog upravitelja. U pismu kaže: “A sad! Allah Uzvišeni je poslao Muhammeda, s.a.v.a., kao opominjatelja svjetovima svim i svjedoka za poslanike sve. Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.a., preselio, muslimani su se sporili o tome poslije njega. Boga mi, nikada mi se nije činilo i nikada nisam pomišljao da će Arapi poslije njega, s.a.v.a., oteti to od pripadnika njegovog Ehli bejta čistog, niti da će to oteti meni poslije njega. Ali iznenada opazih ljude kako okružuju čovjeka, dajući mu prisegu.
Ustezah zato ruku svoju sve dok ne uvidjeh da se ljudi mnogi odvraćaju od islama, pozivajući na uništenje vjere Muhammeda, s.a.v.a.! Pobojah se tad da će, ako ne pomognem islam i sljedbenike njegove, te ako se u njemu pojavi pukotina ili razaranje, time biti nesreća veća za mene nego li je to gubitak vlasti vaše koja je, u svakom pogledu, kratkotrajna, poslije čega sve prolazi kao što prolazi ono što se pričinjava ili kao što se rasprše oblaci. Zato u zbivanjima ovim ustajem, sve dok laž ne bude razorena i uništena, te dok vjera ne dosegne mir i sigurnost.
Boga mi, da sam se sam susreo s njima i da su oni bili tako brojni da bi prekrili svu Zemlju do kraja, ne bih bio zabrinut ili smeten. Siguran sam u sebi i imam uvjerenje čvrsto od Gospodara svog da su oni u zabludi, dok sam ja upućen. Pun sam nade i očekivanja susreta s Bogom i dobivanja dobre nagrade Njegove. Ali, zabrinut sam da upravu nad zajednicom ovom ne preuzmu slaboumni i razvratni ljudi njezini, pa učine da imetak Božiji kola među njima i da robove Njegove pretvore u robove svoje, da se bore protiv čestitih, i da se udruže s pokvarenim. Među njima je doista i onaj koji je pio ono što vam je zabranjeno i koji je bičevan kaznom određenom u islamu.
A među njima je i onaj koji nije primio islam sve dok preko islama nije osigurao dobit neku. Da to nije bilo tako, ne bih ustrajavao na odvraćanju vašem od njih, ukoravanju vašem, okupljanju vašem, pokretanju vašem i podsticanju vašem, već bih vas ostavio da ste odbili i pokazali slabost.
Zar ne vidite da se sužavaju granice zemalja vaših, da su osvojena naseljena područja vaša, oteta imanja vaša i napadnuti krajevi vaši! Allah vam se smilovao! Krenite u borbu protiv neprijatelja svog i ne težite zemlji pa da se suočite s tlačenjem i da trpite poniženja i da vam sudbina bude najgora. Ratnik doista mora bdjeti bez prestanka, jer ako on spava - neprijatelj ne spava!
Selam!” (Staza rječitosti, Pismo 62) )
Međutim, nije odbacio čuvanje svoga prava na hilafet i pozivanje na njega pred onim ljudima koji su mu to pravo uzurpirali, i to na način kojim neće naškoditi muslimanima niti izazvati razdor među njima niti ohrabriti njihove neprijatelje. Zato se povukao u svoju kuću dok ga nisu silom iz nje izveli, bez borbe. Da je pohitao prema njima, njegov dokaz ne bi bio potpun, niti bi za njegove sljedbenike ostalo argumenta, već je u svome postupku dobio i očuvanje vjere i sačuvanost svoga prava na hilafet musimanima.
Kada je vidio da je očuvanje islama i odbijanje neprijatelja vjere tih dana sagledano u mirnom pristupu, on je odabrao pomirenje. Dao je prioritet mirnom pristupu prema onima koji su upleteni u ovo pitanje, zarad očuvanja ummeta, zbog predostrožnosti prema narodu, imajući obzira prema vjeri, dajući prednost onom svijetu nad prolaznim svijetom, i zbog šerijatske i racionalne obaveznosti davanja prioriteta važnijoj stvari.
Prilike tog vremena nisu trpile potezanje sablje niti argumentiranu prepirku.
2. I pored toga, on, njegova djeca, učeni prijatelji, mudro su postupali u spominjanju oporuke i širenju jasnih odredbi, što je dobro poznato istraživačima. Selam
- Š -