Sejjid Abdu-l-Hasan Šerefuddin Musavi Amoli 

 

 

Bio je šiijski mudžtehid, branio je i zalagao se u radu na približavanju islamskih mezheba. Ulagao je velike napore za postizanje jedinstva između šiija i sunija te za rješavanje temeljnih problema zbog kojih su ova dva pravca razdvojena. Ubraja se i u lidere oslobodilačke revolucije Libana.

Prvi veliki i teški korak na putu jedinstva islamskog ummeta bio je pisanje knjige El-Fusulu-l-muhimme fi te'lifi-l-ummeh, koja je štampana 1327./1909. godine u gradu Sur. Od tada pa do1377./1957 godine neumorno je radio na ostvarenju ovog velikog ideala i naravno postigao je brilijantne rezultate.

 

U njegove najbolje pisane tragove ubrajaju se dvije knjige, El-Muradže'at i En-nass ve-l-idžtihad, koje su nastale kao rezultat njegovih ličnih napora da se dokaže istinitost šiizma, i to naučnim jezikom daleko od svake uvrede i nipodoštavanja. Ove dvije knjige prevedene su na razne jezike svijeta i privukle su veliku pažnju i šiija i sunija.

Poznati učitelji pred kojima je sticao znanje su Ahund Horasani, Šejhu-šŠeri'a Isfahani, Sejjid Muhammed Kazim Tabatabai Jazdi i Mirza Husejn Nuri.

Sejjid Šerefuddin rođen je 1873. godine u Kazimejnu. Sin je Sejjid Jusufa Šerefuddina i Zehre Sadr, kćerke ajetullaha Sejjid Hadija Sadra i sestre Sejjid Hasana Sadra, poznatog alima i autora knjige Te'sisu-š-šii'ati li'ulumi-l-islam. Potomak je Ibrahima Murteze, sina Imama Kazima, a.s. Kada je Šerefuddin imao godinu dana njegov otac iz Kazimejna odlazi u Nedžef zarad sticanja znanja. A kada je imao šest godina otac ga šalje u mekteb da se i on školuje.

Sejjid Abdu-l-Husejn kada je imao osam godina odlazi u mjesto odakle potiču njegovi preci u Džebelu 'Amil. Ženi se u 17-oj godini i nakon što kod oca usvaja početna znanja, u 20-oj godini odlazi u Nedžef da bi nastavio studije. U 32-oj godini dobiva dozvolu za idžtihad. Po preporuci svoga djeda ajetullaha Sejjid Hadija Sadra po odlasku u Irak prvo ide u Samaru i prisustvuje katedrama Šejha Hasana Kerbelaija (umro 1904) i Šejha Bakira Hajdara (umro 1915) a petkom ujutru prisustvuje katedri etike kod ajetullaha Šejh Fethali Sultan Abadija.

Nije prošlo ni godinu dana od kako je Šerefuddin došao u Samaru kada veliki merdž'a Mirza Širazi napušta taj grad i odlazi u Nedžef. Odlazak Mirze Širazija bio je povod da se naučni centar – houza – u Samari privremeno zatvori i da se svi učitelji i studenti, a s njima i Šerefuddin upute u Nedžef. Učeći islamsko pravo – fikh, i metodologiju islamskog prava – usul, on istovremeno izučava i hadis iz poznatih šiijskih i sunijskih izvora, islamsku povjest i teologiju, usvajajući znanje i iz arapske književnosti i spisateljstva.

Nakon 12 godina truda on se 1904. godine vraća u Liban. Nakon tri godine boravka u gradu Šehur, na poziv stanovnika Sura, na jugu Libana, odlazi u taj grad. Osnivanjem husejnije Sur on otvara centar za organiziranje i održavanje različitih programa.U to vrijeme su i Libanci kao i stanovnici ostalih muslimanskih država žudili za slobodom i nezavisnošću svoje države te oslobađanjem od osmanske vlasti. Šerefeddin je s narodom stupio na scenu političke borbe i društvenih konflikta. Nakon pada Osmanlija, Liban pada pod patronat Francuske, što je izazvalo reakcije učenjaka između ostalog i Šerefuddina koji izdaje fetvu za džihad protiv francuza.

Zbog toga što su ga Francuzi tražili da ga uhapse, prvo je otišao u Džebelu 'Amil a zatim u Damask. Okupatori su spalili njegovu biblioteku pa je tada uništen dio njegovih rukopisa. Nakon godine dana situacija je bila povoljna pa se mogao vratiti u Sur, gdje nastavlja borbu za nezavisnost Libana do 1944. godine.

U tom periodu Šerefuddin je ukazao na opasnost selidbe jevreja iz cijelog svijeta u Palestinu za budućnost ove države, i uvijek je ukazivao na to da su jevreji predstavljaju prijetnju za Palestinu.

Godine 1920., odlazi u Egipat gdje je radio na jedinsvu šiija i sunija. Šerefuddin je 1922. godine kada je bio na hadžu zbog molbe kralja Husejna predvodio džemat namaz u Mesdžidu-l-haramu, dakle predvodio je ogroman džemat sunija i šiija.

Krajem 1936. godine s namjerom zijareta haremā ulazi u Irak a 1937. godine na putovanju u Iran u sklopu zijareta Koma i Mešheda bolje se upoznaje sa naučnim centrom u Komu. Godine 1942. osniva žensku vjersku školu Ez-Zehra, koju neprijatelji zatvaraju, međutim Šerefudin nije odustajao, te godine časove je držao u svojoj kući, a sljedeće godine ponovo otvara školu. Nakon toga osniva fakultet Dža'ferije.

Godine 1946. osniva dobrotvorno društvo za pomoć ugroženim a posljednjih godina života piše knjigu En-Nas ve-l-idžtihad. Šerefuddin je bio veoma dobar govornik pa je održao veliki broj predavanja u različitim zemljama pored uobičajenih vjerskih tema, trudio se u pravcu ujedinjavanja muslimana što nije ostalo nezapaženo od strane sunijske uleme. Tražio je od muslimana da odbace uobičajenu vjersku i sektašku pristrasnost i da s poštovanjem akceptiraju međusobne razlike. Neka od njegovih predavanja ostala su zabilježena u političkoj književnosti, poput:

Politika ih je razdvojila, pa politika ih treba i spojiti. Uputa će biti emitovana s tačke odakle je potekla devijacija.

Kada je Sejjid Šerefuddin bio na hadžu, bio je pozvan na kraljevsku palatu za kurbanski bajram u skladu sa tadašnjim običajima. Kada je došao njegov red da pozdravi kralja, sejjid Šerefuddin mu je poklonio Kur´an sa kožnim koricama. Kralj Abdulaziz je primio Kur´an, stavio ga na čelo i onda poljubio. Sejjid ga je upitao:

“Kralju, zašto ljubite i ukazujete poštovanje tim koricama koje su napravljene od obične kozije kože?”

“Moje poštovanje je bilo ukazano Kur´anu, a ne kozijoj koži” - kralj je odgovorio.

“Dobro rečeno. Mi mislimo isto kada ljubimo prozor ili vrata Poslanikove kuće. Znamo da su napravljeni od željeza i drveta i da niti mogu nanijeti zlo, niti donijeti korist. Mi samo želimo ukazati poštovanje i ljubav prema poslaniku Muhammedu, s.a.v.a., na isti način kako ste vi uradili s Kur´anom kada ste poljubili njegove korice.”

Svi prisutni su bili zadivljeni sejjidovim riječima govoreći mu da je potpuno u pravu. Kralj je bio prinuđen da dozvoli hadžijama pristup Poslanikovim znamenitostima. Ovo je ponovo zabranio kralj koji je došao poslije Abdulaziza. (Munaziratu fi-l-'akaid ve-l-ahkam, 2/160; Summe ihtedejtu,str. 68; Hikajat ve munazarat, str. 375)

Glavna djela:

Šerefuddin je napisao brojna djela na različitim poljima, neka od njih privukla su pažnju i šiijskih i sunijskih učenjaka. Neka djela prevedena su i na druge jezike. Neke knjige i traktati su izgubljeni. Najpoznatije dvije knjige ovog velikog alima su El-Mur'adže'at i En-Nassu ve-l-idžtihad.

 

Kako nastaje El-Muradže'at

 

Krajem 1329./1911. godine odlazi u Egipat da bi se upoznao sa vjeskim učenjacima, intelektualcima i piscima i da pruži pomoć na polju rada na ostvarivanju islamskog jedinstva. Shvatio je kako je najbolje da tim povodom ode na Al-Azhar, najveći sunijski centar vjerskih nauka. Sudbina je htjela da se upozna sa velikim muftijom i poznatim profesorom fakulteta Al-Azhar, šejhom Selimom Bišrijem Malikijem. Plod tog naučnog i vjerskog poznanstva, jesu veličanstvene rasprave i korespondencije, koji muslimanskim intelektualcima i učenjacima mogu poslužiti kao primjer zalaganja na putu postizanja muslimanskog jedinstva i načina izlaganja historijskih zbilja i fakata.

Ova dva alima razmjenila su 112 pisama. Osnovna tema je Hilafet i Imamet sa aspekta šiijskog poimanja stvari, odgovori na pitanja i izrečeni stavovi osim što su s obje strane bili nevjerovatno korektni i puni poštovanja i krajnje naučni, bili su protkani ajetima i predajama koje prihvataju sunije.

Dvadest pet godina nakon ovog događaja, dakle 1355./1936. godine, Šerefuddin sakuplja ova pisma u obliku knjige El-Muradže'at, i objavljuje je u gradu Sejda.Knjiga je karakteristična po korištenju smislenih izraza, kratkih i ubjedljivih rečenica i izuzetnih interpretacija, kao i po korištenju arapskih stihova i primjera, pored naučne forme korištenja argumenata, što je čini unikatnom u svome polju.

Šerefuddin je Egiptu pored korespondencije sa šejhom Selimom imao susrete i naučne, vjerske i filozofske razgovore sa drugom egipatskom ulemom, poput šejha Muhameda Nedžiba, šejha Muhameda Abduhua, Šejha Abdulkerima El-Ketanija Idrisija i drugih koji su perom, znanstveno potvrdili i ukazali respekt Šerefuddinovom naučnom i intelektualnom položaju.

Šerefuddin nikada svoju iznemoglost ili bolest u starosti nije uzimao kao opravdanje da se odrekne vjerskih i društvenih obaveza. Kada je ležao u bolnici u Bejrutu, svakog dana mu je u obilazak dolazio veliki broj ljudi različitih profila iz cijelog Libana.

 

Na kraju u ponedjeljak 8. džumadu-s-sanija 1377./1957. godine, njegove vatrene, uvijek budne oči, napokon se zatvaraju u 87. godini života.Vijest o njegovoj smrti ostavila je tužan trag na islamski svijet, stanovnici Sura su zauvijek izgubili tu čast da svakodnevno mogu gledati to plemenito lice.