PRVI DIO: PORIJEKLO ŠIJA

Šiizam nije nešto novo, već počinje s početkom islama. Utjelovljenje vjerskog kodeksa, pečat Poslanika (s.a.v.) posadio je drvo šiizma zajedno sa islamom. Svojim ga je rukama zalijevao i brinuo o njemu. Drvo je naraslo, ozelenilo i počelo da cvjeta za života časnog Poslanika (s.a.v.a.). Ali, još nije bilo dalo u potpunosti svoje plodove dok je on bio živ.
Mi nismo sami u promicanju ove tvrdnje. Čak i istaknuti sunitski alimi se slažu s nama. Npr Alame Sujuti u svom poznatom komentaru „ed-Duru 'l-Mensur“ kaže u vezi Božijih riječi „Hum hajru 'l-berija“ (oni su najbolja stvorenja) (Sura Čisti dokaz, ajet 7):
„Ibn Asakir kaže da je Džabir ibn Abdilah rekao: Bili smo u društvu Božijeg Poslanika (s.a.v.a.) kad nam se pridružio Ali (a.s.). Ugledavši ga Poslanik (s.a.v.a.) je rekao: 'Kunem se Svemogućim Bogom u čijoj je ruci moj život, da će on (Ali (a.s.)) i njegove šije biti uspješni na Sudnjem danu.“
Ibn Adi prenosi od ibn Abasa: Kad je objavljen ajet „Inne 'l-ledine aamenu ve 'amilu 's-salihat“ (Zaista su oni ti koji vjeruju i čine dobra djela), Božiji Poslanik (s.a.v.a.) je rekao Aliju ibn Ebu Talibu (a.s.): 'Ovo se odnosi na tebe i tvoje šije. Bog će biti s vama zadovoljan i vi s Njim na Sudnjem danu.“
Ibn Mardava'ih kaže da je hazreti Ali (a.s.) rekao: „Božiji Poslanik (a.s.) mi je rekao: 'O Ali! Zar nisi čuo šta je Bog rekao: 'Inne 'l-ledine aamenu ve 'amilu 's-salihat ulaa'ike hum hajru 'l-berijja'. Zaista se to odnosi na tebe i tvoje šije. Obećanje koje vam je dato biće ispunjeno na vrelu Kevser. Kad se svi narodi skupe da polože račun za svoja djela, tvoji sljedbenici će biti pozvani da istupe naprijed. Njihova lica, ruke i noge isijavaće svjetlost.“ Ova tri hadisa se mogu naći u Sujutijevom „ed-Durr el-mensur“.

Ibn Hadžar je također prenio nekoliko hadisa u svom es-Savaiku od Darkutnija. Prenosi da je Umm Seleme rekla: „O Ali! Ti i tvoje šije bićete stanovnici dženneta.“ Ibn Atir navodi da je u vezi s rječju 'qumh' Poslanik (s.a.v.a.) rekao hazreti Aliju (a.s.): „Kad ljudi stanu pred Boga, tvoje će šije biti zadovoljne s Njim i On s njima. Tvoji neprijatelji biće izloženi Božijoj srdžbi, a ruke će im biti vezane za vratove.“ Božiji Poslanik (s.a.v.a.) je stavio ruke iza vrata i rekao: „Ovako će biti vezani.“
Vjerovatno je ovaj hadis prenio Ibn Hadžar u svom es-Sava'iku. Druga ulema ga također prenosi, što pokazuje da je ovaj hadis među dobro poznatim.
U Zamahšarijevom 'Rabi el-Ebrar-u' nalazi se predaja od Božijeg Poslanika (s.a.v.a.): O Ali! Na Sudnjem danu skuti Božije milosti biće u mojim rukama, a moji skuti biće u tvojim, tvoji će biti u rukama tvojih potomaka, a šije tvojih potomaka uhvatiće se za njihove skute. Tada ćeš vidjeti gdje ćemo biti smješteni (tj. u džennet).“ Brojne slične predaje nalaze se u Musnedu Ameda ibn Hanbala, kao i od Nasa'i-jevom Hasa'is-u itd.
Iz ovih predaja se vidi da je Poslanik islama (s.a.v.a.) nebrojeno puta spominjao Alijeve (a.s.) šije i isticao da će oni na Sudnjem danu biti uspješni i sigurni, kao i to da je Bog s njima zadovoljan i oni s Njim.
Svako onaj ko vjeruje da je Božiji Poslanik (s.a.v.a.) utjelovljenje istine i da se ajeti koji počinju sa 'ma jentiqu 'an il-havaa' (On govori samo ono što mu se objavljuje) odnose na njega, shvatiće da su ovi hadisi istina. Oni koji smatraju da se navedeni hadisi odnose na sve Poslanikove (s.a.v.a.) drugove, nisu razumjeli njihovo pravo značenje.
Znamo da je za vrijeme Poslanika (s.a.v.a.) grupa istaknutih ashaba bila posebno privržena hazreti Aliju (a.s.). Svaki od njih ga je smatrao ne samo svojim duhovnim liderom i prenosiocem učenja Časnog Poslanika (s.a.v.a.), nego i istinskim tumačem i komentatorom njegovih naredbi i čuvarem njegovh tajni.

I upravo je ova grupa poznata kao šije. Čak i leksikografi podržavaju ovu istinu. Ako pogledate poznate rječnike 'e-Nihaja' i 'Lisan ul-'Arab', naći ćete da 'ši'a', znači onaj koji voli i slijedi Alija (a.s.) i njegove potomke.
Ali ako pod riječju ši'a smatramo bilo koju osobu koja voli Alija (a.s.) ili koja nije njegov neprijatelj, onda to nije ispravno, jer ako ga neko samo voli ili mu nije neprijatelj, ne znači i da je ši'a. Ali ako ga osoba u svemu slijedi i pokorava mu se, onda je ovdje riječ ši'a primjenljiva. Za one koji razumiju arapski, odnose među riječima, značenje i kontekst, ovo je kristalno jasno.
S obzirom na ove realnosti, malo je vjerovatno da bi razuman čovjek, nakon proučavanja odgovarajućih hadisa, zaključio da riječ ši'a znači musliman općenito, već će svakako razumjeti da se to odnosi na posebnu skupinu koja je privržena Aliju (a.s.).
Nadamo se da se iz ovih hadisa neće isvesti zaključak da šije sebe smatraju superiornijim nad ostalim muslimanima zbog svoje privrženosti svome vođi.
Ja se lično ne slažem sa pretpostavkom da su halife, koje nisu mogle prihvatiti ovu činjenicu, svjesno prekršili Poslanikove (s.a.v.a.) riječi. Moguće je da ih mnogi od njih nisu čuli, ili ako su čuli nisu bili u stanju da ih ispoštuju.
Šta više, ako Poslanikove (s.a.v.a.) izjave u kojima govori o visokom položaju Amir el-muminina (a.s.) i Ehli bejta (a.s.) proučimo bez predrasuda, uočićemo da one ne govore samo o općim vrlinama, nego također jasno ukazuju na to kako prepoznati položaj i sposobnost lidera šiizma, te kako doprinijeti uspostavi te škole mišljenja.
Prema predaji et-Tejr, Poslanik (s.a.v.a.) je jednom prilikom uputio sljedeću dovu: „O Bože! Pošalji mi svog najdražeg roba!“. Odmah potom, u njegovu sobu je ušao Ali (a.s.).

„Sutra ću predati zastavu onome koji voli Boga i Njegovog Poslanika (s.a.v.a.) i koga vole Bog i Njegov Poslanik (s.a.v.a.).“
„Ali (a.s.) je s istinom i istina je s Alijem (a.s.).“
Ovi hadisi su većinom iz 'Sahih Buharije' i 'Sahih Muslima' i na hiljade je drugih, njima sličnih. U ovu knjižicu ne može da stane svaki od njih. Oni koji žele da dalje istražuju mogu se poslužiti knjigom 'Aqibat el-Enwar' od alame Sejida Hamida Huseina, koja je deset puta veća od 'Sahih Buharije' i istraživačko je remek djelo u oblasti historije.
Kad se završila poslanička misija i Poslanik napustio ovaj svijet, grupa ashaba je poduzela mjere kako halifat ne bi došao u Alijeve (a.s.) ruke.
Uzrok njihovom protivljenju mogla je biti Imamova mladost ili mišljenje Kurejša da poslanstvo i imamet ne bi trebali biti u jednoj porodici tj porodici Hašim. Možda su postojali i drugi razlozi koje zbog prostora sada ne možemo navoditi.
I sunije i šije se slažu pak, kad je od muslimana tražena prisega, Ali (a.s.) nije priznao vlast Ebu Bekra i prema Buhariji (vidjeti poglavlje o pobjedi na Hajberu) nije to učinio punih šest mjeseci. Neki od uglednih ashaba, poput Zubejra, Amara, Migdada i drugih također su odbili dati prisegu Ebu Bekru.
Činjenica je da Ali (a.s.) nije stremio političkoj moći, niti je imao želju da vlada, niti bilo šta drugo osim da bude Imam.
Iz razgovora sa Abasom na Dikaru jasno se da zaključiti kojim putem je išao sin Abu Taliba (a.s.). Amir el-mu'minin je imao samo jedan cilj, a to je da vjera bude sačuvana, da 'ispravno' pobijedi, i da se 'pogrešno' uništi. Jedino zbog toga je protestovao. Nije planirao zbaciti halife. Da bi vodio i uputio ljude na pravi put, uvijek je sarađivao s vlastima. Njegovi mudri savjeti pomogli su da islam ojača i da njegovi zakoni budu jasni svima. Da Ali (a.s.) nije ovako postupio, ne samo da bi se razbilo islamsko jedinstvo, nego bi se ljudi izgubili u labirintu neznanja.
Šije su nastavile slijediti svoga vođu. Vrijeme je zahtijevalo da se pređe preko razlika. Iz tog razloga nisu se pokušavali organizovati kao posebna grupacija tokom vladavine prvih halifa. Naravno, Alijevi drugovi su pratili način vladanja svakog od njih, kao i promjene koje su uvodili, sve dok konačno narod nije izabrao Alija (a.s.) kao svog vođu. Kad je Amir el-mu'minin postao halifa, Muavija se pobunio i poslao ogromnu vojsku na Sifin.
Grupa ashaba je od samog početka bila uz Alija (a.s.). Ostali drugovi su također bili na strani Imama. Osamdeset uglednih drugova, kao što su Amar ibn Jasir, Huzejma Zu Šehadetejn i Ebu Ejub Ensari, gotovo svi ili sa Bedra (bitke na Bedru) ili Aqbe (bejatu l-Aqbi – zavjet na Aqbi) pridružili su se Alijevoj strani. Mnogi od njih su za njega dali život.
Borba se nastavila, kao i Muavijine spletke. Kad je hazreti Ali (a.s.) ubijen, upravnik Damaska je s olakšanjem odahnuo. Sa Muavijinog kraljevskog dvora islam je nestao, a oživjeli tiranski običaji nekadašnjih kraljeva.
Alijev (a.s.) pobožan način života, maniri i plemeniti karakter bili su potpuno suprotni Muavijinom pokvarenom moralu i njegovim bavljenjem Amrom b. El-As-om, suprotni od Egipatske uprave, Jezida i njegovog despotskog halifata, Zijada ibn Abiha i njegovih aktivnosti protiv islama. Muavijina notorna strast i odavanje pijančenju jasno pokazuju kakve je bio pameti i kakvo je bilo njegovo okruženje. S jedne strane imamo jednostavan način života koje je propisivao islam, a s druge raskoš i taštinu Abu Sufijanovog sina. Muavijine težnje da postane kralj bile su ispunjene teško zarađenim novcem muslimana.

Trpeze emevijskih palata uvijek su bile prepune najukusnije hrane. Vezir, Ebu Said el-Mensur ibn el-Husejn el-Abi (preselio 422 P.H.) u svom djelu 'Nasr ed-Dur' zabilježio je događaj: „Ahnaf ibn Kejs priča da je jednom bio kod Muavije. Pred njeg a su postavili toliko različitih jela da ih je bilo teško izbrojati. Zbunio se kad mu je Muavija pružio jelo koje nije prepoznao. Na pitanje šta je to, odgovoreno mu je '...pačija utroba punjena ovčijim mozgom, pržena u ulju pistacija i posuta začinima'. Kad je to čuo Ahnaf je zaplakao. Muavija ga je pitao: 'Što plačeš?' Odgovorio je: 'Pao mi je na pamet Ali (a.s.). Jednom sam kod njega sjedio kad se približilo vrijeme iftaru. Imam (a.s.) je od mene zatražio da ostanem. Donesoše mu zavezanu vreću. Upitam ga šta je unutra. Imam mi reče: 'Mljeveni ječam'. Upitah ga. ''Postoji li kakva opasnost od krađe Zapovjedniče vjernika, pa je vreća zavezana, ili je to zbog oskudice?' ''Ni jedno, ni drugo', reče Imam. 'Brinem se da bi moji sinovi Hasan (a.s.) i Husejn (a.s.) mogli ovo brašno pomiješati s puterom ili maslinovim uljem.' Ja opet upitah: 'Da nisu puter i maslinovo ulje haram?' Imam (a.s.) odgovori: 'Nisu, ali pravi Imam mora živjeti poput najsiromašnijeg u društvu da se oni u potrebi ne bi posramili.' Muavija reče: 'Ahnafe, podsjetio si me na osobu čije je izuzetne vrline teško poreći.' Mnoge ovakve i slične predaje mogu se naći u Zamahšarijevom 'Rabi el-Ebrar'-u kao i u drugim zbirkama.
Muavijin loš karakter bio je neraskidivo vezan sa nedozvoljenim djelima. Imao je snažnu i nazajažljivu unutarnju želju da dostigne vrhunac moći i vlasti. Prekršio je sva obećanja koja je dao Imamu Hasanu (a.s.) i na kraju ga i otrovao. Kao rezultat toga muslimani su na sirijsku politiku gledali s nepoštivanjem i prezirom. Pravi su vjernici shvatili da je Muavija čovjek koji je volio ovaj svijet, što je i on sam potvrdio. U Zamahšarijevom 'Rabi el-Ebrar-u' prenosi se sljedeća izjava upravnika Sirije:

'Ebu Bekr je htio da se udalji od ovog svijeta, pa se ovaj svijet udaljio od njega. Omer je kušao ovaj svijet, a i svijet je kušao njega. Što se tiče Osmana, on se uhvatio za ovaj svijet, pa ga je ovaj svijet proganjao ludo. A ja sam se na svakom koraku trudio srcem i dušom da ga učinim medom i mlijekom. Tako je ovaj svijet postao moj, a ja njegov.'
Mišljenje ljudi se postepeno mijenjalo. Bliski Poslanikovi (s.a.v.a.) drugovi pričali su muslimanima o izuzetnim vrlinama i karakteru Alija (a.s.) i njegovih nasljednika koje su oni vidjeli svojim očima. Ko ne bi bio potresen kad se sjeti Božijeg Poslanika (s.a.v.a.) kako na leđima nosi unuke i kaže: 'Šta mislite o vašoj jahalici, nije li ona najbolja jahalica; a vi, vi ste najbolji jahači.' I zar ove riječi čistog Poslanika – Hasan i Husein (a.s.) su lideri dženetske omladine – ne bi trebali svi da znaju? Istina ima pravo da se širi, a oni koji je u sebi nose, žele da je prošire i prenesu. Želja za istinom učinila je da obični muslimani budu naklonjeni šiizmu, a stvorile su se i prilike za njegov napredak.
Najveći uzrok napretka šiizma bio je krvavi događaj koji je pokrenuo revoluciju u islamskom svijetu. Bio je to bolni događaj iz 61. P.H. poznat kao tragedija na Kerbeli. Pogibija Huseina (a.s.) uticala je na svakoga, čak i one koji su živjeli u najudaljenijim dijelovima muslimanske zemlje. Drugovi kao što su Zeid ibn Arkam, Džabir ibn Abdilah Ensari, Sahl ibn Sa'd Sa'idi i Anas ibn Malik preživjeli su Kerbelu. Njihova bol bila je nemjerljiva te su zbog ljubavi prema Poslaniku i njegovoj porodici dali sve od sebe da se sazna istina o istaknutim vrlinama Ehli bejta (a.s.). Umejadski tirani su ih proganjali, pa i ovi preostali 'ashabi' na kraju postadoše žrtve mača i otrova. No glas potlačenih nije bio uzaludan. Muslimani su i te kako bili svjesni ovih događaja. Pomno su ih pratili nakon čega su mnogi počeli gajiti ljubav prema Aliju (a.s.) i njegovim nasljednicima. Broj šija je naglo porastao. Kako je rasla umejadska tiranija, tako je rasla i ljubav prema Ehli bejtu

u srcima običnog svijeta. Umejadska mučenja i tiranije bile su ekstremne, ali svaka akcija proizvodi i reakciju. Prenosi se da je Šu'abi rekao svome sinu :'Sine moj, svijet ne mogu uništiti vrijednosti koje je donijela vjera, ali ono što je ovaj svijet prikazao lijepim, može uništiti vjeru. Samo razmisli o Aliju (a.s.) i njegovim nedaćama. Jesu li Umejadi ikada prestali da ih tlače? Sakrili su vrline Ehli bejta. Sakrivali su pravu istinu i nikada nisu prestali hvaliti svoje pretke. Ali, svi njihovi planovi su propali. Umejadima se sjeme zatrlo, a Muhamedovo nikada nije prestalo da sija.' Iako je Šu'abi bio poznat kao Alijev (a.s.) neprijatelj, ove istinite riječi su potekle s njegovog jezika, a istorija ih je zabilježila.
Zemehšari u svom 'Rabi el-Ebrar-u' prenosi od Šu'abi-ja: 'Mi smo bili jako zbunjeni – onaj ko je volio Alija (a.s.) bio je u opasnosti da bude ubijen, a i onaj ko mu je bio neprijatelj, propast mu je bila sigurna.'
Neprilike i brige Ehli bejta nisu prestale kad je Sufijanovo prijestolje palo pod vlast mervanidskog vladara 'Abdu 'l-Melika. Abdu 'l-Melik bio je monstrum od čovjeka na čije je naređenje Hadžadž oskrnavio Božiju kuću, Ka'bu, a stanovnike tog svetog mjesta nemilosrdno pobio. Ubivši Abdulaha ibn Zubejra u džamiji harema, oskrnavio je sveto mjesto i na kraju ubio i svog rođaka Sa'da ibn Ešdaqa, koji je bio njegov bivši saveznik.
Moramo se zapitati kako počinitelja ovakvog gnusnog zločina možemo nazvati muslimanom. A šta reći na to da je on bio halifa muslimana?
Cijela vladavina mervanida funkcionisala je na isti način, sa izuzetkom Omera ibn Abdul Aziza, i svaki njihov vladar pokazivao je iste svirepe sklonosti. Nakon njih dolazi vladavina Abasida. Njihova je tiranija prevazišla i mervanide. Jedan pjesnik iz tog doba je rekao: 'Draže bi nam bilo trpjeti ugnetavanje mervanida. Neka Abasidi idu do đavola!'

Kako je samo nemilosrdno prolijevana krv Poslanikovih (s.a.v.a.) potomaka, kako ih se na čudan način nastojalo uništiti! Iz tadašnjih knjiga saznajemo o životu toga vremena. Pjesnici su na razne načine opisivali tiraniju nad tim narodom. Pjesnik iz doba Mutevekila dao je pravu sliku tog doba: 'Bog mi je svjedok, ako su potomci Umejada tako surovo ubili unuka Božijeg Poslanika (a.s.), ovi Abasidi, koji sebe nazivaju potomcima Poslanikovog amidže, nimalo ne zaostaju za Umejadima po pitanju ugnjetavanja i tiranije. Pogledajte, oni su čak razrušili mezar Imama Huseina (a.s.). Benu Abas se kaju i žale samo zato što i sami nisu sudjelovali u prolijevanju nevine Imamove (a.s.) krvi. Zato to žele ispraviti rušenjem njegova mezara.' Ovo su samo neki primjeri naravi umejadskih, mervanidskih i abasidskih kraljeva.
Ako se sada osvrnemo na život Alija (a.s.) i njegovih potomaka, shvatićemo zašto se i kako proširio šiizam. Pored toga biće objašnjeno da li je šiizam inovacija koju su uveli Iranci, domišljatost Sabejaca ili je to onaj jednostavni i pravi islam kojeg je pokazao i objasnio Muhamed (s.a.v.a.).
Nakon pogibije Sejida Šuhada (prvaka šehida), Imama Huseina (a.s.), Imam Zejnul Abidin (a.s.) staje na čelo porodice Alevija. Nakon tragedije na Kerbeli, časni Imam je živio povučenim životom. Većinu vremena provodio je klanjajući ili podučavajući ljude moralu i duhovnosti. Iz njegove škole izrasli su istaknuti pobožnjaci i odani ljudi poput Hasana Basrija, Tavusa Jemenija, Ibn Sirina i Amr ibn Ubejda.
U vrijeme kad je običan svijet bio daleko od pravog puta, muslimani su primali upute i znanje od Sejida Sedžada (a.s.).
Imama Zejnul Abidina (a.s.) naslijedio je Imam Bakir (a.s.), koji je također bio sjajan primjer plemenitog karaktera. Njega je naslijedio Imam Džafer Sadik (a.s.).

Njegovo vrijeme bilo je relativno povoljnije za šije jer su se umejadske i abasidske oligarhije međusobno trošile u borbi za vlasti. Otvorena tiranija i zlostavljenje postali su rijetki. Usljed toga, ranije potiskivane i skrivane istine digle su se poput sunca šireći svjetlost. Oni koji su živjeli po 'taqijom', skrivajući svoja vjerovanja zbog straha i opasnosti za život, otkrili su svoj identitet. Atmosfera za širenje šiizma bila je povoljna. Časni Imam (a.s.) provodio je dane i noći podučavajući. U svojim govorima objašnjavao je učenje Muhameda i porodice Muhamedove (s.a.v.a.). Istina je sada bila dostupna svakom običnom čovjeku. Sve veće grupe ljudi prihvatale su Džaferijsku školu islama. To je bilo zlatno doba širenja šiizma. Prije toga muslimani se nisu mogli otvoreno izjašnjavati kao šije, niti su igdje mogli saznati o šitskom učenju.
Džaferijska akademija bila je poput rijeke na kojoj su ljudi gasili žeđ za znanjem i poslije ga prenosili drugima. Ebu l'-Hasan Vaša je rekao: 'Lično sam svjedočio skupu od četiri hiljade učenjaka u džamiji u Kufi i čuo ih kako govore: 'Ovu predaju smo čuli od Džafera Sadika (a.s.).'
Umejadi i Abasidi ludo su voljeli moć. Njihov silni bijes, pretjerana ljubav prema ovom svijetu i bezgranično odavanje luksuzu oštro se kosilo sa ljubavlju za znanjem Alijevih (a.s.) potomaka, s njihovom posvećenosti Bogu, istinoljubivosti i ustezanjem od pokvarene politike. Taj očiti kontrast otkrio je pravu istinu o šiizmu i doveo do njegove rapidne ekspanzije.
Ne treba pominjati da je duhovni život mnogih uništila ljubav prema ovom svijetu. No i takvi su imali prirodne sklonosti ka različitim granama nauke i važnim religijskim pitanjima. Ovaj period je bio veoma blizak vremenu Božijeg Poslanika (s.a.v.a.), tako da je svaki prosječan musliman bio ubijeđen da islamski način života donosi nebrojene blagodati. Iz kur'anskog učenja naučili su o pravima za koje nisu ni sanjali da postoje. Islam je bio taj koji je pokorio rimske cezare i iranske imperatore.

Zahvaljujući islamu vladali su istokom i zapadom. Također su znali da u vjerskom zakonu ima dovoljno prostora za slobodu i da ga svi mogu prihvatiti bez teškoće. Ako je modus operandi dozvoljen, ne postoji prepreka za sticanje ovosvjetskih blagodeti. Ova je vjera čista milost.
Osjećanja su bila skriveni motivi zbog kojih su se mase okrenule vjerskom načinu života.
Uvijek je bilo onih koji su znali da društveni život treba uskladiti s vjerskim odredbama. A bilo je i onih koji su željeli cijelu svoju kulturu prilagoditi islamu. Ali odakle su to mogli naučiti? Od despota koji su za sebe tvrdili da su halife muslimana, ali se nisu ponašali u skladu s tim?
Naravno, želju za znanjem ispunjavali su potomci Muhameda (s.a.v.a.) koji su bili riznice kur'anske i druge znanosti. U glavama običnih ljudi bio je utisnut snažan osjećaj o njihovoj superiornosti i postepeno su počeli vjerovati da su upravo oni istinski nasljednici Božijeg Poslanika (s.a.v.a.) i da samo oni imaju pravo na imamet.
Šije se snažno razvijaju i postaju spremni na sve da bi zaštitili vjeru. Mnogi od njih dokazuju izuzetnu hrabrost, inspirisani duhom žrtvovanja. Hadžar ibn Adi el-Kindi, Amr ibn Himq el-Huzai, Rušejd el-Hadžeri i Abdulah ibn Afif el-Azdi samo su neki od odanih šija koji su se u raznim prilikama suprotstavljali protivnicima. Pobjeđivali su uprkos činjenici da je suprotna strana uvijek bila materijalno nadmoćnija. Moralna snaga ovih ljudi uspijevala je pokazati slabosti naizgled jače neprijateljske vojske. S jedne strane njihova žrtva do temelja je uzdrmavala tiranske vlasti, dok je s druge strane budila svijest elite i mijenjala način razmišljanja masa.
Moramo se zapitati zašto su se ti hrabri ljudi na taj način igrali sa smrću. Jesu li očekivali neku ovosvjetsku dobit od Muhamedovih (s.a.v.a.) potomaka? Jesu si se bojali gubitka života i imovine? Historija na oboje odgovara negativno. Istina, Alijevi sinovi su bili lišeni materijalnih sredstava, ali njih ovaj svijet nije zanimao. Šta su oni mogli ponuditi? Onima koji su bili žedni istine dali su islam. Prosvijetljena srca tih boraca bila su ispunjena snažnom vjerom i savršenom iskrenošću i upravo takva osjećanja su ih navela da se bore protiv tiranije i iskvarenosti.
Ako se osvrnemo na književnike prvog i drugog stoljeća poslije hidžre, vidjećemo da su pjesnici tog vremena, uprkos atmosferi straha i beznađa, izražavali odvratnost prema kraljevima i njihovim nedjelima, a hvalu prema Ehli bejtu Muhameda Mustafe (s.a.v.a.).
Brojni književnici su u svojim radovima svjedočili protiv halifa i u korist Imama (a.s.). Farazdak, Kumejt, Sejid el-Humejri, Du'bil, Diku 'l-Džin, Abu Tamam el-Balari i Abu Faras Hamdani bili su puni hvale prema svetom potomstvu. Sljedeći stihovi Abu Farasa jasno pokazuju kako su se osjećali pjesnici tog vremena:
„Vjera je polomljena u paramparčad. Istina je postala žrtvom tiranije, a pravo potomaka Božijeg Poslanika (s.a.v.a.) oteto.“

Du'bil je rekao: „Već četrdeset godina se udvaram smrti, ali još niko nije pristao da me ubije.“ Du'bil je u svojim djelima grdio Haruna Rašida, Ma'muna i Mu'tasima, i napisao mnoge slavne hvalospjeve o Imamu Džaferu Sadiku (a.s.), Musi Kazimu (a.s.) i Imamu Rezi (a.s.).
Upitajmo se da li su šije uzalud dovodile svoje živote u opasnost? Da li su bez razloga odustajali od svog mira i udobnosti? Kad analiziramo uzroke i motive njihove žrtve, zaključujemo da je jedino ispravan put Poslanikovih (s.a.v.a.) nasljednika učinio da preziru visoke, zlatne palate i da im pažnju privuku kur'anske mudžize.
Sa ovom raspravom mogli bismo dalje nastaviti, ali je cilj ovog uvoda bio samo podvući početak i razvoj šiizma. Nadamo se da ništa nije ostalo nejasno uprkos sažetosti ovog izlaganja. Možemo samo istaći da je šiizam počeo sa samim Božijim Poslanikom (s.a.v.a.), a njegovo širenje i promovisanje je historijska činjenica. Također bismo mogli sagledati niz međusobno povezanih i uzastopnih uzroka i motiva odvajanja šitskog islama od islama ostalog umeta.