DRUGI DIO: OSNOVE VJERE

Prije nego se detaljno pozabavimao korjenima i načelima vjere, mogli bismo naše proučavanje šiizma podijeliti na osnovu pet principa:

1. Znanja o Bogu
2. Identiteta Njegovog Poslanika
3. Obredoslovlja
4. Činjenja dobra i izbjegavanja zla
5. Vjerovanja u proživljenje (Sudnji dan), nagrade i kazne

Vjera se sastoji iz dva dijela – teorijskog i praktičnog – ili, tačnije, vjerovanja u Boga i nevidljivi svijet i dnevnih aktivnosti koji se temelje na tom vjerovanju.
Tewhid (monoteizam), poslanstvo i proživljenje (Sudnji dan) tri su osnovna stuba islama. Poricanjem bilo kojih od njih, prestaje se biti musliman i vjernik (mu'min). Vjerovanjem u njih osoba se svrstava među muslimane, kao što Svemogući Bog kaže u Kur'anu - 'Onome koji vjeruje u Boga, Njegovog Poslanika i Sudnji dan' – pripadaju sva prava muslimana.' Prema kur'anskom ajetu musliman je 'onaj ko vjeruje u Boga, Njegovog Poslanika i čini dobra djela'. Iman (vjera) muslimana se odnosi na 'vjeru njegovog srca, verbalnog svjedočenja i obavljanja osnovnih radnji'. Na ova tri može se dodati još jedan 'rukn' (stub), a to su obavezne radnje koje su dio islamskog način života. Tih obaveznih radnji je pet: (1) namaz, (2) post, (3) zekat ili islamski sistem oporezivanja, (4) hadž i (5) džihad (borba sa samim sobom ili borba za islam).
Objasnimo razliku između islama i imana kao različitim stepenima. Prema Allahovim riječima u suri 'hudžurat', arapi su kazali: 'Mi imamo iman!' Reci im (o Muhamede): „Vi nemate iman, nego recite 'prihvatili smo islam' (eslamnaa – pokorili smo se), jer iman još nije ušao u vaša srca.“ Radi daljeg pojašnjenja u drugom ajetu kaže: 'Zaista su vjernici oni koji su prihvatili vjeru u Boga i Njegova Poslanika i poslije toga nikada više nisu posumnjali; na Božijem putu bore se svojim životima i imetkom – to su pravi vjernici.' Iman predstavlja kombinaciju svjedočenja vjere i djelovanje u skladu s njom. To su osnovna vjerovanja svih muslimana. Šije imaju još jedan 'rukn', pa ih je ukupno pet. Taj peti stub je vjerovanje u imamet.
Prema šijama imamet, kao i poslanstvo spada u domen Božijeg. Baš kao što je Bog taj koji između Svojih robova bira jednog koji će imati položaj poslanika ili vjerovjesnika, na isti način On bira i imame. Sam Bog je naredio Svome Poslaniku da proglasi imamet (duhovno vodstvo) odabrane osobe prije svoje smrti.

Poslanik je, u skladu sa Božijom naredbom, odabrao vođu muslimana da bi zaštitio i usavršio vjeru. Jedina razlika između poslanika i imama je što Poslanik prima 'vahj' (objavu), dok imam prima naredbe od poslanika. Tako je poslanik Božiji vjerovjesnik, a imam poslanikov.
Imamet uključuje dvanaest savršenih osoba, i svaki Imam imenuje svog nasljednika preciznim nagovještajem (znakom, ukazom, ar. nass). Kao i poslanici, i imami su također savršenih ljudi. Za njih je nemoguće da griješe kao obični ljudi. O bezgriješnosti Imama postoji jasan dokaz u Kur'anu: „Ja sam te zaista učinio imamom. On (Ibrahim) reče: „I moje potomke?“ „Moje obećanje se ne odnosi na grešnike.“
Imam je superiorniji od svih ljudi u pogledu znanja i karaktera, jer je cilj imameta uzdignuti čovječanstvo na najviši nivo, ukrasiti ga znanjem i dobrim djelima putem ugledanja na Imame. Ono što je u Kur'anu rečeno o Poslaniku (da su poslanici poslani ljudima kao Njegovi znakovi, da ih pouče knjizi i mudrosti) vrijedi i za Imame, jer onaj ko nije savršen ne može drugog dovesti do savršenstva. Šta čovjek može dati drugome, ako sam ništa ne posjeduje? Onaj ko je zalutao ne može nikoga uputiti. Prema tome, Imam je ispod Poslanika, ali iznad svakog drugog ljudskog bića.
Onaj ko vjeruje u imamet, u šitskoj terminologiji je mu'min (čovjek od vjere i povjerenja). Onaj ko potvrdi četiri glavna temelja u koja vjeruju svi muslimani, smatra se muslimanom i mu'minom u općem smislu. Kao što smo ranije naveli, svi islamski zakoni ga štite: njegov život i imovina su sveti i obaveza ga je poštovati i ukazivati mu čast. Ako osoba odbije priznati imamet, ne može bit isključena iz islama. Naravno, na Sudnjem danu, kao i na stupnjima blizine Bogu, pokazaće se prednost onog ko je šija musliman nad onim ko je samo musliman u smislu položaja u džennetu.

Svi muslimani svijeta su jednaki i braća, ali će na budućem zasigurno postojati razlike u položajima. Svakome će biti dodijeljen položaj u skladu s njegovim djelima i namjerama. Konačna odluka je u Božijim rukama, i za nas je bolje da se time ne bavimo.
Objasnili smo da je ono po čemu se vjera šija razlikuje od suni muslimana, njihovo vjerovanje u imamet dvanaest Imama, zbog čega ih zovu još i imamije. Riječ šija se odnosi još i na Zejdije, Ismailije, Vakifije i Fethije. To su grupacije koje se smatraju muslimanima. Pažljivim proučavanjem drugih sekti, zaključićemo da postoje mnoge koje potpuno izlaze iz okvira islama, ali se ipak nazivaju šijama kao npr. Kitabije koji se dijele na stotine i više grupa, i ne mogu se smatrati muslimanima. No, kad danas kažemo šije, to se odnosi na imamije, koji, nakon sunija, predstavljaju najbrojniju skupinu muslimana.
Prema islamskom učenju, vjerovanje u dvanaest Imama nije ništa novo. Ono se pominje u svim pouzdanim i autentičnim knjigama muslimanskih autora. Imami Muslim i Buhari u svojim Sahih zbirkama navode predaje o dvanaest Imama na različite načine. Ovdje ćemo ih navesti nekoliko:

1. Džabir ibn Semurah je rekao: „Jednog dana sam s ocem bio kod Božijeg Poslanika (s.a.v.a.) i on je tada rekao: 'Kraj svijeta se neće desiti sve dok se ne pojavi svih dvanaest halifa.' Nakon toga Poslanik je nešto tiho rekao, što nisam čuo. Pitao sam oca šta je to Poslanik (s.a.v.a.) rekao. Odgovorio mi je: 'Poslanik (s.a.v.a.) je rekao da će svi oni biti iz plemena Kurejš.'

2. Druga predaja kaže: 'Muslimana će biti dok je dvanaest poglavara.'
3. I opet: 'Dok je dvanaest halifa, biće sjaja i veličine islama.'

Bog zna ko su ovih dvanaest halifa. Izjava Božijeg Poslanika 'poslije mene halifat će potrajati trideset godina, a onda će postati predmetom prevare i obmane', dobro je poznata i šijama i sunijama.
U vezi ove teme ne želimo dalje raspravljati. Onaj ko želi dokaze o postojanju dvanaest Imama, na raspolaganju mu je na stotine tomova knjiga posvećenih ovoj temi.

Temeljna vjerovanja

Sa šitskog stanovišta, vjera se sastoji iz dvije komponente: znanja i prakse. Znači, pitanja koja se tiču intelekta i pitanja vezana za ljudsko tijelo. Pitanja koja se tiču znanja ili mudrosti nazivaju se 'usul ed-din' (temelji vjere) i ima ih pet: (1) tewhid (monoteizam), (2) nubuvet (poslanstvo), (3) imamet, (4) 'adl (Božija pravda) i (5) me'ad (Sudnji dan). Svaki od njih objasnićemo posebno.

Tewhid (monoteizam)

Prema vjerovanju šija imamija, svako ljudsko biće koje zdravo razmišlja ima moralnu dužnost da spozna svoga Tvorca. Treba da vjeruje da je On Jedan i da nema druga.

Da jedini On upravlja stvaranjem, opskrbom, životom i smrću. Ako neko u stvaranju, davanju opskrbe, života i smrti Njemu pridružuje druga, smatraće se nevjernikom (kafirom) ili mušrikom i izaći će iz okvira islama.
U obožavanju i pokornosti Bogu neophodna je iskrenost. To znači, ako se neko klanja bilo kome osim Bogu Svemogućem, ili obožava nekog ili nešto drugo ili kao sredstvo približavanja Njemu smatra obožavanje nečeg drugog osim Njega, smatraće se nevjernikom.
Obožavanje bilo koga osim Boga Jedinog nije dozvoljeno. Pokornost bilo kome osim Bogu, Poslanicima i časnim Imamima također nije dozvoljeno.
Pokornost Poslanicima i Imamima je indirektna pokornost Bogu, jer oni su ti koji prenose božanske naredbe. Ali, smatrati njih predmetom obožavanja nije dozvoljeno i šejtanska je prevara. Tražiti blagoslov od ovih plemenitih osoba, smatrati ih posrednicima između nas i Boga i klanjati kod njihovih mezara, dozvoljeno je, jer je to obožavanje Boga, a ne obožavanje njih. Prema svetim Božijim riječima: “U kućama koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime...“ , na ovim svetim mjestima dozvoljeno je klanjati se Bogu. To je tewhid šija imamija kojeg jednoglasno podržava sva naša ulema.
Pitanje monoteizma podijeljeno je u nekoliko dijelova: 'tewhid ez-zat' (Božija bit), 'tevhid es-sifat' (Božiji atributi), tewhid el-ef'al (Božije radnje). Namjera nam je da budemo sažeti, te se na ovoj temi nećemo zadržavati.

Poslanstvo

Šije imamije vjeruju da je Bog odabrao i poslao ljudima Njegove poslanike. Oni su Njegovi izaslanici i odabrane sluge. Hazreti Muhamed Mustafa (s.a.v.a.) je i 'pečat vjerovjesništva' i najbolji od svih poslanika. Bio je potpuno bezgriješan i čist od bilo kakvog zastranjenja. Cijeli svoj život radio je prema Božijoj volji. Bog je učinio
da u jednoj noći pređe od mesdžidul Harama do mesdžidul Aqsa, i odatle do Arša i Kursi-ja, preko 'hudžuba' (zastora) i 'suradika' (najudaljenije tačke izvan svih nebesa). Na kraju je stigao u prisutnost Boga Uzvišenog na udaljenost od dva luka ili manje.
Prema čvrstom uvjerenju šija imamija, ko god za sebe bude tvrdio da je poslanik ili da je primio objavu poslije Poslnika Muhameda Mustafe (s.a.v.a.), nevjernik je na kojeg ne treba obraćati pažnju.
Kur'an kojeg danas imaju muslimani ista je knjiga upute i vjerskih naredbi koju je objavio Uzvišeni Bog prije više od hiljadu i četirsto godina. U njoj nema ničega dodatog niti oduzetog. Muslimani vjeruju da nije bilo 'tahrif'-a (promjene originala), jer je to u suprotnosti s kur'anskom objavom: 'Mi knjigu objavljujemo i Mi nad njom bdijemo.' Ulema je oko ovoga saglasna, i ako postoji predaja koja je u suprotnosti s ovim ajetom, onda ta predaja nije autentična. Bilo koja predaja koja je do nas došla putem nepouzdanog lanca prenosioca ne može se smatrati izvorom znanja i prema njoj se ne može djelovati.

Imamet

Šije se od ostalih muslimana razlikuju po pitanju imameta. To je osnovna i fundamentalna razlika koja ovu školu islama razdvaja od ostalih škola. Druge razlike nisu fundamentalne. One su 'furu'-i (tj tiču se detalja oko tumačenja i djelovanja). Te razlike koje su od sekundarnog značaja, ustvari su različiti stavovi vjerskih autoriteta većinske zajednice muslimana. Na primjer, veliki broj hanefijskih propisa ne slažu se sa propisima šafija. Prema šijama imamijama, imamet je položaj savršenog čovjeka. Poput poslanstva uspostavljan je od strane Uzvišenog Boga radi upućivanja ljudi. Šije vjeruju da je Bog naredio Svome Poslaniku (s.a.v.a.) da imenuje Alija ibn Ebu Taliba (a.s.) za svoga nasljednika, kako bi se nakon poslanstva nastavilo širenje islama. Časni Poslanik (s.a.v.a.) je znao da će ovo naimenovanje izazvati nezadovoljstvo među ljudima. Mnogi su mislili da je do toga došlo čisto zbog bratske ljubavi ili pretjerane naklonosti Poslanika (s.a.v.a.) prema svom zetu.

Očigledno je da još od samog početka islama pa do današnjih dana muslimani nisu u potpunosti slijedili upute Božijeg Poslanika (s.a.v.a.). Bog je u kur'anu sasvim jasno kazao: „O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje, jer ako to ne učiniš, kao da nisi ni dostavio poslanicu!“ Tako je Časni Poslanik (s.a.v.a.) na posljednjem hadžu sakupio ljude na Gadir Humu i obratio im se: „Zar ja nisam bolji od svih prisutnih vjernika ovdje?“ Svi su u glas odgovorili: „Naravno, Božiji Poslaniče. Ti si bolji od sviju nas.“ Nakon ovog svjedočenja Poslanik je rekao: „Kome god sam ja vođa (mevla) i Ali mu je vođa (mevla)...“ Poslanik je u raznim drugim prilikama govorio o imametu, nekada indirektno, a nekada sasvim direktno. Tako je izvršio svoju dužnost i sproveo Božiju volju. No, čim je ispustio dušu, neki su muslimani pokušali sakriti postojanje imameta. Pogrešno su tumačili Poslanikove izjave i putem vlastitog nahođenja počeli mijenjati vjerske propise.
Međutim, Ali (a.s.) i njegova grupa koja je obuhvatala visoko cijenjene ashabe, izdvojili su se od ove sebične borbe za vlašću i odbili dati zakletvu na vjernost halifama.
Amir el-mu'minin je neko vrijeme šutio radi islamskog jedinstva, ali kad je Muavija pokušao da preotme islamsku vlast raznim smutnjama, Amir el-mu'minin se digao protiv njega. Podržati Muaviju i tolerisati njegovu pogrešnu politiku bio bi smrtni otrov za islam, pa je prioritetna dužnost hazreti Alija (a.s.) bila da zaštiti božiju vjeru.
Imamije su sljedbenici Alija (a.s.). Onima koji Alija (a.s.) smatraju prijateljem, oni su prijatelji, dok su onima koji ga smatrali neprijateljem, oni su neprijatelji. Ovo ubjeđenje zasnovano je na riječima Božijeg Poslanika (a.s.): „Bože, budi prijatelj onima koji vole Alija (a.s.) i neprijatelj njegovim neprijateljima.“
Šije imamije vjeruju da Bog nikada ne ostavlja svijet bez poslanika ili imama, bilo da je on prisutan ili skriven. Božiji Poslanik (s.a.v.a.) je izričitom naredbom Alija Murtezu (a.s.) učinio svojim nasljednikom. Ali (a.s.) je svojim nasljednikom učinio sina Hasana (a.s.), a Imam Hasan (a.s.) svoga brata Husejna (a.s.). Tako su Imami naslijeđivali jedan drugog sve do jedanaestog Imama Hasana Askerija kojeg je naslijedio njegov sin dvanaesti Imam, Imam vremena, Iščekivani, Božiji povjerenik. Ovo vjerovanje nije šitska inovacija nego Božije djelo koje je počelo s Ademom (a.s.) i nastavilo se sve do posljednjeg Poslanika (s.a.v.a.).
Istaknuti učenjaci napisali su brojna djela o ovoj temi. Navešćemo samo neka imena iz ranijeg perioda islama koji su pisali o temi vasijeta (nasljedstva).

1. Hišam ibn Hakam
2. Husein ibn Said
3. Ali ibn Miskin
4. Ali ibn Mugira
5. Ali ibn Husein ibn Fadl
6. Ibrahim ibn Muhamed ibn Said
7. Ahmed ibn Muhamed Halid el-Barki autor autor el-Mahasina
8. Veliki historičar Abdu 'l-Aziz ibn Jahja el-Džudi.
Većina ovih autora pripada prvom i drugom stoljeću P.H., ali su i autori trećeg hidžretskog stoljeća napisali brojna djela:

1. Jahja ibn Mustafad
2. Muhamed ibn Ahmed Sabuni
3. Ali ibn Ra'ab
4. Muhamed ibn Hasan ibn Faruk
5. Dobro poznati historičar Ali ibn el-Husein el-Masudi, autor Murudž ed-Deheb-a
6. Šejh et-Taifa Muhamed ibn el-Hasan et-Tusi
7. Muhamed ibn Ali Šalmagani
8. Musa ibn Hasan ibn Amir

El-Masudid je u svojoj poznatoj knjizi 'Ihtibatu 'l-vasija' napisao: „Svaki poslanik imao je dvanaest nasljednika.“ Također je naveo sva njihova imena i njihove kratke biografije. Na kraju knjige detaljnije je pisao o dvanaestorici ehlibejtskih Imama.
Šije su bile meta napada kako od strane muslimana tako i nemuslimana kada je u pitanju postojanje Dvanaestog imama. Stoga ćemo ukratko objasniti ovo vjerovanje radi onih koji prigovaraju da šije vjeruju u besmislice i koještarije. Ispitamo li stavove ovih kritičara vidjećemo da su zasnovani na prilično naivnim sumnjama. Prva od njih je – kako neko može živjeti duže od hiljadu godina, a druga – kakva je korist od skrivenog Imama ili – kakva je korist od skrivenog Imama čije je i postojanje i nepostojanje jedno te isto. Što se tiče prve sumnje, čitaocu bismo skrenuli pažnju na život poslanika Nuha. Prema Kur'anu poslanik Nuh je devetstopedeset godina svoj narod pozivao Bogu. Prema nekoj ulemi živio je barem hiljadu i šest stotina godina, dok drugi idu tako daleko da tvrde da je živio tri hiljade godina. Većina stručnjaka za hadis također potvrđuje dugovječnost i drugih osoba pored Nuha (a.s.). Veliki alim en-Nevevi u svojoj knjizi 'Tehdibu 'l-Esma' piše: „Iako među ulemom postoji razlika u mišljenju u vezi starosti i poslanstva hazrerti Hidra (a.s.), većina priznaje da je Hidr još uvijek među nama prisutan. Sufije, pak, jednoglasno tvrde da je još živ, a zabilježene su i poznate mnoge priče o njegovim susretima s ljudima, kao i o tome šta je tada bilo rečeno.“Šejh Ebu Omer ibn Salah piše u svojoj „Fetavi“: 'Većina uleme se slaže da je hazreti Hidr živ, ali neki stručnjaci za hadis to ne prihvataju.' Sjećam se da je u jednoj drugoj knjizi Šejh Ebu Omer napisao (a Zemehšari je to isto napisao u svom Rebiu 'l-ebrar-u) da su svi muslimani saglasni u mišljenju da su četiri poslanika (a.s.) još uvijek živa. Dvojica su na nebu, i to Isa (a.s.) i Idris (a.s.), a dvojica na zemlji i to Hidr i Elijas. Hazreti Hidr je rođen u vrijeme poslanika Ibrahima Halilullaha (a.s.). Dakle, imamo jasan dokaz o postojanju osoba koje su živjele stotinama godina. Alame Sejid Murtaza u svom 'Amali'-ju pisao je o dugovječnim ljudima, a Šejh es-Saduk u svom 'Kemal ed-Din-u' dao je još dužu listu dugovječnih. Čak i danas se mogu naći osobe koje žive stotrideset pa i više godina.
Postavimo logično pitanje: Ako je moguće da nečiji životni vijek bude iznad granice uobičajenog, na primjer stotrideset godina, da li je onda moguće da u posebnim uslovima življenja čovjek može doživjeti hiljaditu? Da li je tako nešto čudno kada se radi o poslanicima i evlijama?

Ako prelistamo stranice starih izdanja „Medžallatu 'l-Muktatif“, otkrićemo da su pune članaka zapadnjačkih naučnika koji su dokazali da čovjek teorijski na ovom svijetu može živjeti vječno. Neki njihovi mislioci čak izjavljuju: 'Da Ibn Muldžimov mač nije udario Alija ibn Abu Taliba (a.s.) on bi vječno živio. Prihvatamo ovu pretpostavku, jer su Časnog Imama krasile savršene vrline i vodio je besprijekorno zdrav način života.
Što se tiče drugog prigovora, pitamo se mora li musliman biti upoznat sa svakom Božijom voljom i namjerom? Je li neophodno znati sve tajne ovoga svijeta i vjerskih naredbi? Prije nego što odgovorimo na to pitanje razmislimo pažljivo da li se možda iza neke, naizgled nerazumljive Božije naredbe, krije neka druga tajna. Npr od samog kamena čovjek nema ni neke koristi ni štete. Ipak, mi ljubimo Hadžeru 'l-Asvad (crni kamen Kabe). Možemo se pitati, kakva mudrost se iza toga krije.
U akšam namazu se klanjaju tri rekata, u jaciji četiri. Sabah ima samo dva rekata. Kakva je svrha ovih razlika?
Moramo biti svjesni da postoji veliki broj pitanja na koja ni meleci ni Poslanik nemaju odgovor. U vezi Sudnjeg dana Uzvišeni Bog u Kur'anu kaže: „Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, Samo On spušta kišu...“. Pored ovoga još je mnogo toga od nas sakriveno, a razlog nam je nepoznat. Možemo navesti primjer 'ismu 'l-azam'-a (najvećeg imena) i 'lejletu 'l-kadr'-a (noć kadra). Dakle, postoje stvari iza kojih se krije Božija mudrost i čije značenje nije jasno, ali smo mi kao muslimani dužni u njih vjerovati i pokoravati se onom što nam je naređeno.
Ako je nešto potvrđeno autentičnom predajom od Božijeg Poslanika (s.a.v.a.), ili njegovih bezgriješnih imama, mi to moramo prihvatiti. Nemamo drugog izbora. Raspravljeti o tome kakva mudrost stoji iza svake obaveze i tražiti razlog za sve bilo bi uzalud. Trudili smo se koliko smo mogli da u ovoj brošuri izostavimo takve rasprave i dokaze. Već postoje obimna djela u kojima su ovakva pitanja detaljno objašnjena. Pitanju koje se tiče 'Kaima el-Muhameda, danas prisutnog i živog potomka Božijeg Poslanika (s.a.v.a.) prilazimo na isti način. Veliki je broje autentičnih predaja koje govore o 'qijam-u' el-Mehdija (dolaska dvanaestog Imama) u knjigama i sunija i šija.
Iako prihvatamo činjenicu da Bog najbolje zna kakva se mudrost krije iza skrivenosti Imama Mehdija, naglasili bismo da je u odgovorima na pitanja o šiizmu već ponuđeno nekoliko racionalnih dokaza. Potrebno je imati na umu činjenicu da je prisutnost Imama neophodna u svakom vremenu. Svijet ne može opstati bez Bogom određenog vođe. Njegovo postojanje i autoritet za čovječanstvo su blagoslov. Stoga je pitanje oko skrivene mudrosti iza ovog Božijeg djela neispravno (blagoslov nije nešto što mora biti potvrđeno razumom) i prihvatanje 'gajbeta' (skrivenosti) obavezna je dužnost svakog muslimana.

Adl (Božija pravda)

Uzvišeni Bog nije ni prema kome nepravedan, niti čini bilo šta što bi čovjekova iskonska priroda mogla smatrati lošim. To se zove 'adl (pravda). Pravednost je jedan od Božijih atributa. Ona je bitna i suštinska kao i svi ostali Njegovi atributi. Vjerovanje ašarija se znatno razlikuje od vjerovanja imamija i mu'tezilija (i imamije i mu'tezilije se zovu još i adlije). Ašarije odbacuju 'dobro i loše' kao racionalne koncepte i smatraju da je 'dobro' ono što vjera smatra dobrim i 'loše' ono što je prema vjerskom zakonu loše. Božije znanje i priznavanje poslanika smatraju nečim što je izvan dometa intelekta. Čuda prihvataju po nalogu religije potpuno odbacujući ono što nalaže mudrost.
Adlije, (tj imamije i mu'tezilije) smatraju da je islam u skladu s razumom. Razum neka djela ocjenjuje dobrim, a neka lošim i razum je također taj koji se protivi pripisivanju Bogu bilo kojeg lošeg djela. On je Najmudriji i loše djelo bi bilo u suprotnosti s Njegovom mudrošću. Kazniti pokornu osobu bilo bi nepravedno, a nepravda je loše djelo. Razum nam govori da Tvorac ovoga svijeta ne bi mogao nepravedno kazniti pokornog muslimana, jer bi to bilo loše djelo.
Imamijska škola pridaje posebnu pažnju pitanju 'adla' i uključuje ga u osnovne postulate vjere. (Napomenimo ovdje da ašarije ne poriču pravdu. Oni vjeruju da što god Bog učini ne može povrijediti pravdu i dobro. Oni smatraju da je čovjekov razum slab i da ne može ocijeniti da li je nešto primjereno Bogu ili nije.) Imamije jasno kažu da je mudrost najbolji kriterij za određivanje dobrog i lošeg. I upravo na osnovu tog kriterija zaključujemo da Najsavršenije biće (Bog) mora imati sve dobre atribute i biti čisto od svakog nedostatka.
Na osnovu ovakvog stava o dobrom i lošem, i vjere u Božiju pravednost, formirana su još neka vjerovanja: pojama 'lutfa' (sveopće Božije dobročinstvo i blagoslov), vjerovanje da je dužnost muslimana da zahvaljuje Bogu koji mu je sve dao. Pojam 'džebra' i 'ihtijara' ( prisliljenost čovjeka od strane Boga i sloboda čovjeka da čini ono što želi) usko su povezani sa pojmovima dobra i zla. Sudbina i slobodna volja su oduvjek bili predmet rasprava u svakoj filozofiji i religiji. Ašarije vjeruju u džebr, dok mu'tezilije i imamije smatraju da je svaki čovjek slobodan i neovisan, da čini sve svojevoljno i djeluje na osnovu slobodne volje. Poput jastva, sposobnost volje je takoođer Božiji dar. Tvorac univerzuma stvorio je ljude i dao im slobodnu volju; vrhovna uprava je jedino Božija, ali je u svakodnevnom djelovanju i govoru čovjek prilično neovisan. Bog nikoga ni na šta ne prisiljava niti u nečemu sprječava. Sinovi Ademovi čine ono što žele. Iz tog razloga razum zahtjeva kažnjavanje prijestupa i nagrađivanje ili pohvalu za učinjeno dobro djelo.

Ako ne slijedimo ovo osnovno pravilo nagrade i kazne, slanje poslanika, objava Knjiga, džennet i džehennem na onom svijetu postaju besmisleni.
Na žalost, nemamo više prostora za dalju raspravu u ograničenim okvirima ove knjige. Čitaocu preporučujemo prvi dio naše knjige 'ed-Din ve 'l-islam'.
Ukratko, imamije vjeruju da je Bog 'adil' (pravedan) i da čovjek ima slobodnu volju.

Me'ad (Sudnji dan)

Kao i svi ostali muslimani, i šije vjeruju da će Bog sve ljude proživjeti radi obračuna, nagrade i kazne na Sudnjem danu. Me'ad uključuje pojavljivanje svih ljudi pred njihovim Gospodarom u potpuno istom ljudskom obliku kojeg su imali na zemlji. Nije nužno da se zna na koji način će se odigrati taj povratak. Dovoljno je reći da je sve ono što je rečeno o obračunu u Božijoj Knjizi i autentičnim predajama dio našeg vjerovanja, vjerovanja u džennet i džehennem, udobnost ili bol u berzahu, mizan, sirat, el-e'raaf (mjesto između dženneta i džehennema) i kitabu 'l-a'mal (knjigu djela) u kojoj će biti zapisana sva djela učinjena u toku života. Šije, dakle, vjeruju da će svako biti nagrađen ili kažnjen u skladu sa svojim djelima. Dobra će
50
djela biti nagrađena, a loša kažnjena. Bog u Kur'anu kaže: „Onaj ko bude uradio koliko trun dobra - vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga.“ (99:7,8)