Ono što sunije prigovaraju šijama jeste njihovo vjerovanje da je Imame Ehli-bejta, neka je na sve njih Allahov spas!, Allah odlikovao znanjem kakvo niko drugi ne posjeduje i da je Imam najučenijii od svih ljudi u svom vremenu tako da, kao što historija svjedoči, uvijek je znao odgovore na sva mu postavljena pitanja.

 

Da li ova tvrdnja ima dokaz?

Počet ćemo po našem običaju Kur'ani Kerimom. Allah, dž.š., kaže:

 

“Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo.” (Fatir, 32)

 

Ajet upućuje da je Allah, dž.š., odabrao neke Svoje robove između ljudi i učinio da naslijede znanje o Knjizi, i da li mi treba da znamo te odabrane robove? Već smo spomenuli da je osmi Imam, Ali ibn Musa Rida, ovaj ajet naveo kao dokaz o odabranosti Imama Ehli-bejta i to kada je Memun okupio 40 poznatih učenjaka, kadija, i svaki od njih pripremio da ga pita po 40 pitanja.

Imam Rida im je odgovorio na sva mu postavljena i oni su mu nakon toga priznali da je najučeniji.

(El-Akdu-l-ferid, Ibn Abd Rabbihi, svez. 3., str. 42. )

 

Imam Rida je imao samo 14 godina kada se vodio ovaj dijalog između njega i poznatih fakiha koji su mu priznali da je najučeniji. Zašto su onda tvrdnje šija o njihovoj učenosti tako čudne, a sunijska ulema im i sama to priznaje.

 

Ako želimo tumačiti Kur'an Kur'anom, naći ćemo mnoge ajete koji imaju isto značenje i pokazuje se da je Allah iz Svoje mudrosti odlikovao Imame Ehli-bejta znanjem od Njega kako bi bili Imami upute i svjetiljke u tami.

 

Uzvišeni kaže:

“On daruje znanje onome kome hoće, a onaj kome je znanje darovano - darovan je blagom neizmjernim. A shvatiti mogu samo oni koji su razumom obdareni.” (Beqare, 269)

 

U drugom ajetu kaže:

“I kunem se časom kad se zvijezde gube, a to je da znate, zakletva velika, on je, zaista, Kur'an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj, dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti.” (Wakia, 76-79)

 

Allah, dž.š., se u ovom ajetu kune velikom zakletvom da Kur'ani Kerim ima unutrašnja značenja i skrivene tajne koja ne zna niko sem čistih, a to je Ehli-bejt od kojeg je Allah odstranio grijehe i potpuno ih očistio.

Ajet, takođe, upućuje da Kur'an ima skrivena značenja, a Imame Ehli-bejta je odlikovao znanjem o toj skrivenosti i niko drugi ih ne može znati sem putem njih. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je ukazao na ovo rekavši:

“Ne idite ispred njih, budući da biste tako zalutali. Ne zaostajte iza njih, kako ne biste tako propali. Ne učite ih, jer su oni učeniji od vas.”

(Es-Savaiku-l-muhrika, Ibn Hadžer, str. 48.; Ed-Derru-lmensur, Sujuti, svez. 2., str. 60.; Kenzu-l-ummal, svez. l., str. 168.; Esedu-l-gaba fi mearifeti-s-sahaba, svez. 3., str. 137.)

 

A Imam Ali kaže:

“Gdje su oni koji su tvrdili da su duboko upućeni u znanje, mimo nas, lažući i čineći nepravdu nama, iako nas je Allah visoko uzdigao, a njih ponizio, nas obdario, a njima uskratio, te nas uveo, a njih istjerao. S nama se traži uputa, a sljepilo otklanja. Doista, Imami su od Kurejša. Oni su usađeni u ogranak ovaj Hašima. Drugi, osim njih, neće biti prikladni, nit drugima, osim njih, pristoji da vode poslove.”

(Nehdžu-l-belaga, svez. 2., str. l43., Šarh Muhamed Abduhu, govor br. 143. )

 

Allah dž.š. kaže: “I pitajte glasovite ljude ako ne znate.” (Nahl, 43; Anbija, 7)

 

I ovaj ajet govori o Ehli-bejtu.

(Tefsiru Taberi, svez. 4., str. 134.; Tefsir Ibn Kesir, svez. 2., str. 570.; Tefsiru Kurtubi, svez. ll., str. 272.; Ševahidu-t-tenzil, Haskani, svez. l., str. 334., Jenabiu-l-mevedde; Ihkaku-l-hakk; Testeri svez. 3., str. 482.)

 

Ovaj ajet također govori o tome da ummet poslije smrti Poslanika, s.a.v.a., odgovore mora tražiti kod Imama Ehlibejta. Ashabi, r.a., su o svemu što im je bilo nejasno pitali Imama Alija ibn Ebi Taliba, kao što su ljudi pitali Imame Ehlibejta o halalu i haramu, na njih se ugledali, na njihovo znanje i ahlak.

 

Ebu Hanife je rekao: “Da nije bilo one dvije godine, Numan bi propao.”

Pod ovim misli na dvije godine koje je proveo kao učenik kod Imama Džafera Sadika. Imam Malik ibn Enes je rekao:

“Oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti je među ljude došao bolji po znanju, milosti, ibadetu i bogobojaznosti od Džafera Sadika.”

(Knjiga “Menakib Ali ibn Ebi Talib fi ahvali Imami Sadik” )

 

Poslije ovog priznanja Imama ehli sunneta zašto onda klevetanje i negiranje poslije svih ovih dokaza, a i kada je historija muslimana potvrdila da su Imami Ehli-bejta bili najučeniji u svom vremenu? Kakvo je čudo da Allah, dž.š., Svoje bliske robove Koje je odabrao odlikuje mudrošću i znanjem i da ih učini primjerom vjernicima i Imamima muslimanima.

 

Da muslimani dobro pogledaju dokaze jedan za drugim, bili bi uvjereni u Allahove riječi i riječi Njegova Poslanika, i ummet bi bio jedinstven pomažući jedni druge, a ne bi bilo razilaženja i mnogobrojnih mezheba! Ali, poslije svega, mora se ispuniti Allahova odredba: “da propadne; onaj koji je propao poslije očigledna dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očigledna dokaza, a Allah doista sve čuje i sve zna.” (Anfal, 42)