Naše mišljenje je, kako smo i prethodno naveli, da je hilafet, po šijama, izbor Uzvišenog Allaha i obznanjenje Allahova Poslanika, s.a.v.a., poslije objave koja mu je spuštena. Ovo je u potpunosti u skladu sa filozofijom islama, svim njegovim propisima i zakonima, jer je “Allah taj Koji stvara što hoće, i On odabira. Oni nemaju pravo da biraju.” (Kasas, 68)

 

Allah je želio da Muhammedov ummet bude najbolji ummet koji se pojavio među ljudima, i zato mora imati vodstvo mudro, pravedno, učeno, jako, hrabro, Boga svjesno, povučeno od dunjaluka, na najvećim stepenima vjerovanja, a ovo se nalazi samo kod onoga koga Allah odabere i okiti posebnim odlikama koje će ga učiniti spremnim za vođenje i upravljanje.

 

Uzvišeni Stvoritelj kaže: “Allah odabire poslanike među melekima i među ljudima. Allah sve čuje i sve vidi.” (Kasas, 75)

 

Kao što je odabrao poslanike, tako je Allah odabrao i opunomoćitelje, Allahov Poslanik je rekao:

“Svaki poslanik ima opunomoćitelja, a moj opunomoćitelj je Ali ibn Ebi Talib.”

(Tarih Ibn Asakir Safii, svez. 3., str. 5.; Menakibu-l-Havarizmi, str. 42.; Jenabiu-l-meveddeti, str. 79.)

 

A u drugom hadisu Poslanik, s.a.v.a., kaže:

“Ja sam posljednji Poslanik, a Ali je posljednji opunomoćitelj.”

(Jenabiu-l-meveddeti, svez. 2., str. 3., preneseno od DilmijaMenakibu-l-Havarizmi-Zehairu-l-ukba.)

 

Na ovim osnovama, šije su stvar prepustile Allahu i Njegovom Poslaniku, i niko od njih ne pretenduje niti drži svojim pravom na hilafet niti ga želi za sebe, niti po tekstu vjere, niti izborom. Prvo, jer tekst vjere negira izbor i šuru, a drugo, jer u tekstu vjere stoji da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., nabrojao tačno određeni broj ljudi po imenima kojima pripada hilafet, (Prenose Buharija i Muslim i prenosi u Jenabiu-l-mevedde, svez. 3., str. 99.) pa tako onaj ko želi hilafet za sebe, on je griješnik i izlazi iz vjere.

 

A kod ehli sunneta ve-l-džemata, hilafet je po izboru i šuri i tako su otvorili vrata svakome ko hoće da za sebe tvrdi da je halifa i ta vrata je nemoguće zatvoriti. Tako vidimo da je hilafet prešao od Kurejšija u ruke oslobođenih robova, perzijanaca, turaka i mongola. Nestale su sve vrijednosti i uslovi koji su postojali za halifu, jer sem onog koji ne griješi, svi drugi ljudi se vladaju po svojim osjećanjima i strastima.

 

Tim što čovjek dođe na vlast nije osigurano da će se i promijeniti na bolje ili ostati isti. S druge strane islamska historija je najbolji svjedok ovome što kažemo. Bojim se da neki čitaoci ne pomisle da pretjerujem, a oni mogu prelistati historiju Emevija i Abasija i drugih, kako bi našli da onaj koji se nazivao ‘Zapovjednikom vjernih’ javno je pio alkohol, igrao se s majmunima i oblačio ih u zlato, kao i da je ‘Zapovjednik vjernih’ obukao svoju robinju u svoje odijelo kako bi klanjala i predvodila muslimane u namazu.

 

Kada je umrla omiljena robinja ‘Zapovjednika vjernih’, oduzela mu se pamet. Zašto govoriti o ovima koji su vladali muslimanima jer su oni samo predstavljali tiransku vlast, a nikako hilafet, a to po hadisu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kad kaže: “Hilafet će biti trideset godina poslije mene, a onda će biti tiranska monarhija.”

 

Ovo nije tema našeg istraživanja, pa ko želi da sazna više o tome neka pogleda Tarih Taberi, Tarih Ibn Esira, Ebi Fidaa, Ibn Kutejbe i drugi. Želio sam pojasniti jednakost izbora i neutemeljenost teorije iz njenih osnova, jer onaj koga danas izaberemo, mrzimo ga sutra, i pokaže nam se da smo pogriješili i nismo dobro izabrali, kao što se desili samom Abdurahman ibn Avfu kada je izabrao Osmana ibn Affana za halifu i zato se pokajao.

 

Ali njegovo kajanje nije koristilo ummetu poslije kada je zapao u ponor. Kada je ovako poznati ashab iz prve grupe, a to je Osman, nije ispunio obećanje koje je dao Abdurahman ibn Avfu, i kada je ovako poznati ashab iz prve grupe, a to je Abdurahman ibn Avf, pogriješio kod izbora halife, onda pametan čovjek poslije toga ne može prihvatili ovu sterilnu teoriju, a ono što se iz nje izrodilo, bilo je samo razmimoilaženje i prolijevanje krvi. Pa ako je izbor Ebu Bekra bila greška, kako je to opisao Omer ibn Hattab, neka Allah sačuva muslimane njenog zla, a poslije kojeg su se mnogi ashabi razišli. Iako su polaganje prisege Aliju ibn Ebi Talibu poslije toga prihvatili svi, ali neki ashabi nisu. Upravo ovdje se rađaju korjeni Bitake Oko deve, Siffinu, Nehrevanu.

 

Mnogo je krvi nevinih proliveno. Kako onda razumni mogu prihvatiti ovu teoriju izbora koja je propala odmah na početku i bila velika nesreća za muslimane. A posebno, ako znamo da ovi koji tvrde da se halifa bira šurom, poslije ga ne mogu promijeniti, niti skinuti s vlasti. Muslimani su to nastojali sa Osmanom, ali je on odbio rekavši:

 

“Neću skinuti košulju koju mi je obukao Allah.”

 

Ono što nas još više odbija od ove teorije jeste ono što danas vidimo u zapadnim zemljama, što oni drže da je demokratija kod izbora predsjednika države, vide se mnogobrojne partije koje se prepiru, svađaju i takmiče da dođu do vlasti po bilo koju cijenu. Troše se bilioni dolara u kampanju. Svim sredstvima i na račun siromašnih kojima su ta sredstva najpotrebnija.

 

Pa kada neko od njih dođe na vlast, sve svoje pomagače i prijatelje postavi na važna mjesta u sistemu upravljanja, a drugi rade protiv njega svo vrijeme vlasti. Ta opozicija mu stvara velike probleme i svim silama se trudi da ga uništi. U svemu tome, najviše gubi obični narod. Pa koliko je ljudskih vrijednosti uništeno, koliko je šejtanskih pokuđenih osobina uzdignuto pod imenom slobode i demokratije.

 

Homoseksualizam je postao legalan blud umjesto braka itd. Kako je značajna tvrdnja šija da je hilafet vjersko načelo i da ovaj položaj može zauzeti samo onaj koga Allah odabere. Ovo su velike riječi koje razum i srce prihvata, a što potvrđuju autoritativni tekstovi Kur'ana i sunneta. Ambicije nasilnika i despota bivaju presječene, a zajednica živi u miru i spokojstvu.