Prva:

to je vrijeme dvanaest Imama i trajalo je otprilike tri i po stoljeća. U to vrijeme šija imamija je slijedio nepogrešivog Imama koji nije govorio po svom mišljenju i idžtihadu, nego znanjem i predajama koje je naslijedio od svoga djeda, Allahovog Poslanika, s.a.v.a., pa bi govorio:

“Prenio je moj otac, od mog djeda od Džibrila od Uzvišenog Allaha.”

Druga:

vrijeme skrivenosti Imama Mehdija koje traje sve do danas, pa šija kaže:

Ovo je halal, a ovo je haram po mišljenju i idžtihadu, na primjer, Sejjida Huija ili Imama Homeinija. Obojica su živi (bili u vrijeme kad je pisana knjiga) i njihovo mišljenje ne prelazi idžtihad u izvođenju propisa iz Kur'ana i sunneta, a po predajama koje prenose Imami Ehli-bejta, prvo, zatim pravedni ashabi, drugo. Kada istražuju o nekom propisu, predaje Imama Ehli-bejta su na prvom mjestu, jer ovi Imami odbijaju upotrebu mišljenja u šerijatu i kažu:

Nema ništa, a da o tome kod Allaha nema propisa. Ako o nečemu mi nemamo propis, to ne znači da je to pitanje Allah zanemario. To znači da naše znanje i naši nedostaci nisu došli do tog propisa, jer neznanje o nečemu nije dokaz da to ne postoji, a dokaz su Allahove riječi:

“U Knjizi Mi nismo ništa izostavili.” (Anam, 38)