Ehlu sunnet pripisuje mnogo stvari šijama koje nisu tačne, a sve to počinje od Emevija i Abbasija, jer oni su toliko mrzili Imama Alija i zavidili mu da su ga 40 godina proklinjali sa minbera. Onda nije čudo što proklinju svakog onog ko slijedi Imama Alija i pripisuju mu sve i svašta, pa je došlo dotle da je nekom draži Jevrej nego šija.

 

I svi oni koji su došli poslije nastavljaju istu praksu slijediti, pa je šija ostao proklinjan od strane ehli sunneta vel džemmata, jer se razlikuje od njih u svojim vjerovanjima. Oni mu pripisuju sve što žele i što im padne na pamet.

 

Neka ulema ehli sunneta kaže:

“Nošenje prstena na desnoj ruci je Poslanikov sunnet, ali se mora ostaviti, jer su to šije uzele kao svoje obilježje.”

(Musanef El-hidaja; Zamahšeri prenosi u Rebiu-l-ebrar da je prvi koji je stavio prsten na lijevu ruku bio Muavija ibn Ebi Sufjan što je suprotno Poslanikovom sunnetu. )

 

A evo šta hudžetu-l-islam, Ebu Hamid Gazali kaže:

“Zaravnati kabur je šeriatom propisano, ali kad rafidije (misli na šije) to čine svojim obilježjem, onda ćemo mi praviti humke na kaburu.”

 

Ibn Tejmije, neki novi reformator, kaže da su neki fakihi izdali fetve o ostavljanju nekih mustehaba, jer su oni postali obilježja šija, ali ostaviti to nije vadžib, ali treba to uraditi da se ne bi bilo slično šijama i da se tako razlikuje sunija od šija. Korist razlikovanja od njih, a zbog odbijanja šija, je veća od koristi dotičnog mustehaba.

(Minhadžu-s-sunne, Ibn Tejmije, svez. 2., str. 143. (pog. Sličnost sa rafidijama))

 

Hafiz Iraki je bio upitan o tome kako i na kojoj strani treba visiti kraj turbana, pa je rekao:

“Ne znam ništa što upućuje na to da treba biti desna strana, osim kod Taberanija koji prenosi jedan slab hadis o tome. Možda je on izabrao desnu stranu, a onda bi taj kraj vratio na lijevu, kao što rade neki. Samo to je postalo obilježje imamija, pa se zato treba klonuti toga, da se ne bilo slično njima.”

(Šerhu-l-mevahib, Zerkani, svez. 2., str. 13.)

 

Subhanallah! Ve la havle ve la kuvvete illa billah! Pogledaj, brate, ovu slijepu pristrasnost koja ‘ulemi’ dozvoljava da se suprostave Poslanikovom sunnetu, jer se šije drže tog sunneta, pa im je to postalo obilježje i ne libe se da to jasno i priznaju.

 

A ja kažem: elhamdu lillahi koji je pokazao istinu svakom ko ima oči i svako ko iskreno traži istinu! Neka je hvala Allahu koji nam je pokazao da su šije te koje slijede sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.a., i vi to svjedočite sami! Isto tako svjedočite sami protiv sebe da ste ostavili Poslanikov sunnet namjerno da bi ste se time razlikovali od Imama Ehli-bejta i njihovih iskrenih sljedbenika.

Vi slijedite sunnet Muavije ibn Ebi Sufjana, a o tome svjedoči Zamahšeri koji prenosi da je prvi koji je stavio prsten na lijevu ruku, što je bilo u suprotnosti sa Poslanikovim sunnetom, bio Muavija ibn Ebi Sufjan.

(Rebiu-l-ebrar, Zamahšeri)

 

Zatim, slijede Omerov sunnet po pitanju teravih namaza što je u suprotnosti sa Poslanikovim sunnetom, i naređeno im je da klanjau nafilu namaz, pojedinačno u kućama, a ne u džematu, kao što je potvrdio Buharija u svom Sahihu.

(Sahih Buhari, svez. 7., str. 99.)

 

I sam Omer je potvrdio da je to novotarija (Sahih Buhari, svez. 2., str. 252., Knjiga teravih namaz ) koju je on izmislio, a sam ne klanja, jer ne vjeruje u to. Buharija prenosi od Abdurahmana ibn Abdulkarija da je rekao: “Jedne noći za ramazan izašao sam sa Omer ibn Hattabom u mesdžid, kad tamo ljudi klanjaju u različitim skupinama.

 

Negdje čovjek sam klanja, a negdje opet klanja nekoliko ljudi za jednim imamom. Kada je ovo vidio Omer reče: ‘Mislim da ako ih sve okupim u jedan džemat biće bolje.’ Zatim je to i uradio, okupio ih je sve u jedan džemat, a imamio im je Ubejjed ibn Kaab. Druge noći sam izašao ponovo s njim, kad tamo svi klanjaju u džematu, a Omer reče:

 

‘A lijepe li novotarije."

 

Zaista je čudno ubrojati ovaj namaz u blagodat nakon Poslanikove zabrane da se klanja u džematu! Kada su došli i podigli glasove, udarajući na Poslanikova vrata i tražeći od njega da im bude imam kod klanjanja nafile uz ramazan (teravih namaz), Božiji Poslanik, s.a.v.a., je izašao ljut i rekao im:

“Još uvijek je sa vama vaše oruđe... Namaz obavljajte u svojim kućama, jer najbolji čovjekov namaz je u njegovoj kući, sem farz namaza!”

(Sahih Buhari, svez. 7., str. 99.)

 

Zatim, slijedite sunnet Osman ibn Affana, a to je klanjanje punog namaza na putovanju što je suprotno Poslanikovom sunnetu koji je klanjao skraćeno na putovanju.

(Sahih Buhari, svez. 2., str. 35.; I Aiša je klanjala pun namaz, vidi str. 36.)

 

Kada bih htio nabrojati šta sve rade suprotno Poslanikovom sunnetu, trebala bi mi posebna knjiga za to. Ali, dovoljno je vaše svjedočenje protiv samih sebe. I dovoljno je vaše svjedočenje da su šije, rafidije, ti koji su Poslanikov sunnet uzeli sebi za obilježje. Onda, ostaje li kakav dokaz neznalicama poslije ovoga da šije slijede Imama Alija ibn Ebu Taliba ili da ehli sunnet slijedi Allahova Poslanika?

 

Žele li to oni da potvrde da je Ali radio suprotno naredbama Allahova Poslanika, s.a.v.a., i da je izmislio novu vjeru? Velike su riječi koje im izlaze iz usta. Ali je čisti Poslanikov sunnet, on je njegov tumač i on ga je u potpunosti primjenjivao.

 

O njemu, Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže:

“Ali je u odnosu na mene kao ja u odnosu na svoga Gospodara.”

( Es-Savaiku-l-muhrika, Ibn Hadžer, str. 106.; Zehairu-l-ukba, str. 64.; Er-Rijadu-nadra, svez. 2., str. 215.; Ihkaku-l-hakk, svez. 7., str. 217)

 

Ovo znači da kao što je Muhamed jedini koji je prenosio od njegova Gospodara, tako je i Ali jedini koji je prenosio od Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Međutim, jedini Alijev grijeh je taj što nije htio priznati hilafet onih prije njega. I jedini grijeh njegovih sljedbenika je taj što su ga slijedili u tome i odbili da prihvate hilafet Ebu Bekra, Omera i Osmana, pa su ih zato i nazvali rafidijama.

 

Dva su razloga što sunije negiraju vjerovanje šija i njihove tvrdnje. Prvi je, neprijateljstvo čiju vatru su zapalili Emevije lažima, lažnom propagandom i lažnim hadisima. Drugi je, što vjerovanja šija poništavaju ono čime su oni potvrđivali i podržavali halife, ispravljali njihove greške i idžtihad, čak i kad su postojali jasni, autoritativni tekstovi. To su posebno radili vladari Emevija, a na njihovom čelu je bio Muavija ibn Ebi Sufjan.

 

Istraživač će naći da razmimoilaženje šija i sunija počinje na dan Sekife i sve što poslije dolazi je nastavak toga. Najveći dokaz ovome je to što sunije najviše kleveću kod šija ono što stoji u tjesnim vezama sa pitanjem hilafeta i odavde se sve grana. Primjeri toga su: pitanje broja imama i jasan tekst hadisa o imamu, nepogrešivosti, znanju imama, tekiji, Imamu Mehdiju i dr.

 

Ako budemo istraživali tvrdnje oba mezheba, oslobođeni svake pristrasnosti, nećemo naći velika razmimoilaženja u njihovim vjerovanjima, niti ćemo naći opravdanje za ovo klevetanje, jer kad čitaš knjige ehli sunneta u kojima proklinju šije, izgleda ti da su šije uništile islam, njegova načela i principe i izmislili drugu vjeru.

 

S druge strane, pravedni istraživač će naći u svim vjerovanjima šija potvrđenu osnovu u Kur'ani Kerimu i sunnetu. Zatim u tim vjerovanjima nema ništa što bi bilo u suprotnosti sa zdravim razumom, predajama ili ahlakom. Da bi ti ovo bilo jasnije, dragi čitaoče, izložiću ti ova vjerovanja.