Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova! Neka je salavat i selam na najčasnijeg Poslanika i Vjerovjesnika, sejjidina Muhammeda, i na njegovu čistu porodicu! Zbog riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a.:

“Tinta učenjaka kod Allaha je vrjednija od krvi šehida.”, nužno je da svaki učenjak ili pisac piše ljudima ono što smatra korisnim, da bi ih uputio i izveo iz tmine na svjetlo, jer čovjek koji želi šehadet na Allahovom putu, koji jeste molba radi uspostavljanja pravde, to će ostaviti traga samo na onoga ko tome prisustvuje.

Ali, učenjak koji poučava ljude i piše, svojim znanjem utiče na čitaoce svoje generacije, a njegova knjiga ostaje svjetlo i drugim generacijama, one kojima Allah daje da nasljeđuju Zemlju i one na njoj. Svaka stvar se umanjuje dijeljenjem, sem znanja, ono se uvećava dijeljenjem. Allahov Poslanik, s.a.v.a., veli:

“Da Allah putem tebe uputi samo jednog čovjeka, bolje ti je od svega nad čim sunce izlazi ili bolje ti je od dunjaluka i onoga što je na njemu.”

Koliko je pisaca umrlo prije nekoliko stoljeća i njihove kosti postale prah, ali njegovo znanje i ideje su ostale kroz njegove knjige koje su štampane stotine puta kroz generacije i iz kojih su ljudi uzimali uputu. Ako je šehid živ kod Gospodara svoga opskrbljen, onda nema sumnje da je i učenjak koji je bio povodom upute ljudi živ kod svog Gospodara i kod ljudi koji ga lijepo spominju i mole za oprost njegovih grijeha. A ja ne spadam među učenjake, niti to tvrdim za sebe, i Allahu se utječem od egoizma.

Ja sam jedan od onih koji služe učenjacima i istražiteljima i koji slijede njihove stope, kao što sluga slijedi svog gospodara. Allah me je nadahnuo da napišem knjigu “A zatim sam pronašao pravi put”, a napisao sam je na podršku mnogih čitalaca i istraživača. Zatim je slijedila moja druga knjiga “Sa onima koji su iskreni”, i ona je naišla na lijep prijem.

To me je ohrabrilo da nastavim sa istraživanjem, pa sam napisao i treću knjigu “Pitajte one koji znaju” u kojoj sam branio islam i Poslanika, a kako bi nestale sumnje i nejasnoće vezane za njegovu plemenitu ličnost i otkrila zavjera skovana protiv njega i protiv njegove čiste Porodice. Primio sam mnogobrojna pisma iz svih krajeva arapskog i islamskog svijeta, koja su sadržavala izraze ljubavi i podrške.

Također sam pozvan da prisustvujem mnogim konferencijama u svim krajevima svijeta, a u organizaciji islamskih udruženja. Pa sam tako prisustvovao konferencijama u Americi, Iranu, Britaniji, Indiji, Pakistanu, Keniji, Zapadno-Afričkoj republici i Švedskoj. U tim prilikama kad god bih se susreo sa grupom obrazovane omladine, ljudi od ideje i intelektualaca, kod njih bi nalazio želju i žeđ za još više znanja.

 

Redovno sam bio izložen pitanjima za još novih knjiga? Zahvalio sam Allahu na takvoj pomoći i zamolio sam Ga za uputu. Molio sam Allaha da mi pomogne kod pisanja ove knjige koju stavljam pred muslimane žedne znanja i istine. Možda će se neki istraživači okoristiti njome kako bi shvatili da grupa na koju se cilja i koja se naziva šije imamije, je ona grupa koja je spašena i da su oni, tj. šije sljedbenici istinskog sunneta.

Ovim mislim na muhamedanski sunnet, koji je Poslanik izložio sa Objavom od Gospodara svjetova. On ne govori ništa po hiru svome, sve je objava što mu se obznanjuje.

Objasniću plemenitim čitaocima da je termin o kojem su se složili neprijatelji šija, a nazivaju se ehli sunnet vel džemaat, ništa drugo nije do kako oni misle da je sunnet, a oni i njihovi očevi su ga tako nazvali. Allah, dž.š., nije tako nešto objavio, a Poslanik Muhammed, s.a.v.a., je nevin od toga.

Koliko je laži izneseno na Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koliko je spriječeno njegovih hadisa, riječi i djela da dopru do muslimana, uz argument da se boje da se njegove riječi ne pomiješaju sa Allahovim govorom. Slab je to argument kao mreža paukova. Koliko je samo vjerodostojnih hadisa uvršteno u sumnjive hadise, kojima se ne pridaje nikakav značaj. A koliko je iluzija i izmišljotina, poslije njega, poprimilo status propisa koji se njemu, s.a.v.a., pripisuju. Koliko je bijednih ličnosti, o čijoj prostoti i podlosti svjedoči historija, nakon Poslanika postali vođe i prvacima koji su vodili ummet i za svoje greške pronalazili tumačenja i opravdanja.

A koliko je plemenitih ličnosti, o čijoj časti i veličini svjedoči historija, nakon Poslanika bilo zanemareno i nije se obraćala pažnja na njih, nego su proglašavani nevjernicima i proklinjani zbog svojih časnih stavova. Koliko je naizgled blistavih imena iza kojih se krije nevjerstvo i zabluda. I koliko se kabura posjećuje, a njihovi stanovnici su stanovnici Džehennema. Uzvišeni Allah je o ovome na najljepši način rekao: “Ima ljudi čije te riječi o životu na ovom svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.

Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji da napravi na Zemlji nered, ništeći sjetve i stoku. A Allah ne voli nered. A kada mu se rekne:

‘Boj se Allaha!’ - on onda iz inata griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište.”Bekare, 204-206

Možda ne pretjerujem kada uradim po narodnoj izreci: “Ako suprotno učiniš, ispravno ćeš postupiti!” Dužnost svakog istraživača je da ne uzima stvari zdravo za gotovo, da ne prihvata ono što on radi kao nešto što je nužno.

On ih mora preokrenuti, izvrnuti, posumnjati kako bi stigao do istine s kojom se politika poigravala. Ne smije ga prevariti vanjski izgled i mnoštvo. Uzvišeni Gospodar u Svojoj časnoj knjizi kaže:

“Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji oni bi te od Allahova puta odvratili. Oni se samo za pretpostavkama povode, i oni samo neistinu govore.”An'am,116

 

Ponekad neistina obuče odjeću istine kako bi zavela ljude i u najvećem broju slučajeva u tome uspiju zbog ljudske jednostavnosti ili zbog lijepog mišljenja o tome. Ponekad neistina pobijedi nad istinom zbog toga što postoje pomagači koji je podržavaju. Tada, istini preostaje samo strpljivost i iščekivanje Allahova obećanja da će nestati laži, jer, laž, zaista, nestaje! Najveći primjer toga jeste ono što Kur’an pripovijeda u kazivanju o Jakubu i njegovim sinovima:

“I u veče dođoše ocu svome plačući: ‘O oče naš’, rekoše oni, ‘bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo. ’”Jusuf, 16-17

Da su oni govorili istinu, trebali su reći: “A ti nam nećeš vjerovati da mi ne lažemo.” Jakubu, a.s., Božijem poslaniku kojem je dolazila objava, nije ništa drugo preostalo nego da se preda njihovim lažima i zamoli Allaha da mu podari strpljivost usprkos tome što je znao da oni lažu, pa kaže:

“U vašim dušama je ponikla zla misao, i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.”Jusuf, 18

Šta je drugo mogao uraditi, kada mu se suprotstavilo dvanaest ljudi koji su se složili o jednom i izveli predstavu o okrvavljenoj košulji i svi plakali za izgubljenim bratom. Je li Jakub otkrio njihovu laž, opovrgao njihovu neistinu, požurio prema bunaru da izvadi svog voljenog sina, a zatim ih kaznio za ono što su uradili? Ne, nije to uradio, to rade samo neznalice koje nije uputila Allahova mudrost.

Što se tiče Jakuba, on je poslanik, on se ponaša mudro, i o njemu Allah, dž.š., kaže:

“On je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna.”Jusuf, 68

Njegovo znanje i mudrost su ga naučili da se okrene od njih i kaže:

"O Jusufe, tugo moja!’ - a oči su mu bile pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten.”Jusuf, 84

Da je Jakub s njima postupio onako kako smo rekli, tj, da je Jusufa izvadio iz bunara, a njih kaznio za ono što su oni počinili, pojačala bi se njihova mržnja spram njihova brata, i došlo bi dotle da ubiju oca i možda su to izrekli riječima:

“Allaha nam, ti toliko spominješ Jusufa da ćeš teško oboljeti ili umrijeti.”Jusuf, 85

Iz svega ovoga zaključujemo da je šutnja bolja i mustehab ako je u suprotstavljanju laži veći fesad ili propast ili ako je u prešućivanju istine opća dobrobit, makar i kasnila. I mora se razumjeti iz Poslanikovog hadisa koji kaže:

“Onaj ko prešuti istinu je nijemi šejtan.”

Ovo značenje koje se slaže sa zdravim razumom i časnom Allahovom Knjigom. Ako pogledamo život Božijeg Poslanika, naći ćemo da je on u mnogobrojnim prilikama prešutio istinu zbog dobrobiti za islam i muslimane, što znamo iz onoga što se prenosi u sahihima o Poslanikovom životopisu, a kao što je sklapanje mira na Hudejbiji. Neka se Allah smiluje Zapovjedniku vjernih, Imamu Aliju koji je poslije smrti svoga amidžića, i oca i majku bi za njega žrtvovao, prešutio svoja prava i rekao poznate riječi:

“Potom sam počeo misliti da li je trebalo napasti ili mirno trpjeti zasljepljujuću tminu patnji u kojima su odrasli malaksali, a mladi ostarjeli, dok vjernik istinski djeluje pod teretom sve dok ne susretne Boga. Našao sam da je ustrajnost u tome bila mudrija. Usvojio sam, zato, strpljenje, iako je bilo bockanja u oku i gušenja u grlu!”

Da Ebu Hasan (Ali) nije prešutio svoje pravo na hilafet, i da u tome nije dao prednost dobrobiti islama i muslimana, islam nikada ne bi zaživio poslije Muhammeda, s.a.v.a., onako kako je to dostavio Allah i Njegov Poslanik. Ovo je činjenica koju mnogi ljudi zanemaruju. A oni koji nam kao dokaz ispravnosti hilafeta Ebu Bekra i Omera, uvijek navode da je Ali šutio, i tome još pridodaju:

“Da je Poslanik odredio Alija za svog nasljednika ne bi mu bilo dozvoljeno da to prešuti jer je to njegovo pravo, a onaj ko prešuti istinu je nijemi šejtan.”

Tako mi života, ovo je pogrešno shvaćanje koje ne poznaje istinu, a samo se slaže sa njihovim željama i prohtjevima. Niti se u tome može vidjet mudrost šutnje niti dobrobiti ovog svijeta čija se vrijednost ne može znati ako se mjeri sa dobrobiti ovoga svijeta, a čiji je rezultat revolucija i pobuna protiv laži koja ima mnoge pomagače. Kada je sklapao mir na Hudejbi, Poslanik, s.a.v.a., je prešutio istinu i prihvatio uslove Kurejšija koji su bili u zabludi, a onda se Omer ibn Hattab naljutio i pobunio rekavši Poslaniku:

“Zar ti nisi Allahov Poslanik, uistinu?! Zar mi nismo na putu istine, a oni na putu laži?! Zašto unosimo sramotu u našu vjeru?!”

Po mišljenju Omer ibn Hattaba i većine prisutnih ashaba, Poslanikova šutnja je bila negativna, ali stvarnost potvrđuje, bez sumnje, da je njegova šutnja bila pozitivna zbog dobrobiti islama i muslimana, makar se ova korist nije mogla odmah vidjeti. Pozitivni rezultati ovog postupka su se vidjeli nakon godinu dana kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., osvojio Mekku bez borbe, jer nije pružen nikakav otpor. Ljudi su ulazili u vjeru u skupinama i tada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., pozvao Omer ibn Hattaba i pokazao mu rezultate njegova prešućivanja istine i mudrosti koja se krila iza toga.

Uprkos tome što je Imam Ali bio sa istinom, a istina sa njime gdje god da se on nađe, on nije imao mnogo pomagača kako bi se suprotstavio Muaviji i njegovim lažima. Muavija je našao mnogo pristalica spremnih da se bore protiv istine i da je unište. Ljudi su robovi dunjaluka, a vjera je samo okus ostatka hrane na njihovim jezicima. Ljudi ne vole istinu, a naginju neistini, jer je istina gorka i teška, a laž je lahka i prijatna.

Istinu je rekao Uzvišeni Allah: “Međutim, on im istinu donosi, ali većina njih istinu prezire.”Mu'minun, 70 Laž Jezida je pobijedila istinu Husejnovu iz istih razloga zbog kojih je laž emevijskih i abasijskih vladara pobijedila nad istinom Imama Ehli-bejta koji su svi pali kao šehidi šuteći, a zbog dobrobiti islama i muslimana.

Dvanaesti Imam se skrio iz bojazni pred neistinom i šuti sve dok se ne nađu pomagači istine, i tada će mu Allah dozvoliti da izađe kako bi poveo revoluciju istine protiv laži, i napunio Zemlju pravdom i jednakošću, kao što je bila ispunjena nepravdom i zločinima. Drugim riječima, ispuniće je istinom onako kako je bila ispunjena lažima. To što većina ljudi prezire istinu, oni su time pomagači laži. Samo mali broj ljudi voli istinu i neće pobijediti sljedbenike laži, sem uz Allahovu pomoć putem mudžiza.

To je ono o čemu govori Allahova knjiga, o svim bitkama i pohodima u kojima su se sljedbenici istine okupili protiv sljedbenika laži:

“Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete! - A Allah je na strani strpljivih.”Bekare, 249

Oni koji budu ustrajni u istini uprkos malobrojnosti njenih pomagača i pristalica, Allah će ih pomoći mudžizama i poslaće naočite meleke da se bore uz njih. Da se Allah direktno ne umiješa, istina nikada ne bi pobijedila laž. Mi, danas živimo u ovoj bolnoj stvarnosti. Iskreni vjernici, pomagači istine su nadvladani, poniženi i raštrkani. Dok pomagači laži, oni koji poriču Allaha, vladaju i igraju se sa sudbinama naroda i njihovim dušama. Poniženi vjernici neće moći pobijediti u borbi protiv nevjernika, oholih i silnih, sem uz pomoć Uzvišenog Allaha.

Zato predaje prenose da će se mudžize pojaviti sa pojavom Mehdija, a.s. Ovo nije poziv za sjedenje i čekanje. Kako bi to moglo bilo ispravno kad sam prethodno rekao da će se Mehdi pojaviti samo onda kada bude pomagača i pristalica istine. Iskrenim vjernicima je dovoljno da nose ideju islama predstavljen u slijeđenju Ehli-bejta.

Ovim mislim na pridržavanje dvije vrijedne skupocjene stvari: Allahove Knjige i Poslanikovog potomstva; kako bi bili pomagači i pristalice Imama Mehdija, neka su najbolji blagoslovi i najčišći selami na njega i njegove očeve. Ovo kažem i molim Allaha da mi oprosti ako griješim po mišljenu većine ljudi, a ispravno govorim po mišljenju manjine. Ne vodim računa zbog prijekora većine, niti se oholim zbog pohvale manjine, sve dok radeći ovo, želim zadovoljstvo Allahovo, Njegovog Poslanika i Imama iz Ehlibejta, a.s.

A što se tiče zadovoljstva ljudi, to je cilj koji se ne može dostići, jer ljudi će biti zadovoljni samo s onim što se njima sviđa, idu samo za svojim prohtjevima, a njih je raznovrsnih: “Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i Zemlji, i u onom što je na njima.”Mu'minun, 71

Većina ljudi su se suprotstavljali istini da je nekada dolazilo dotle da su ubijali Allahove poslanike oholeći se nad istinom koja se nije slagala sa njihovim prohtjevima:

“I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili, pa ste jedne u laž utjerali, a druge ubili.”Bekare, 87

 

Meni nije sramota ako me neki budu ponižavali ili proklinjali, oni koji ne mogu podnijeti istinu koju ja branim i promičem u svojim prethodnim knjigama. Pa, umjesto da donesu dokaze i naučne argumente, oni su pribjegli proklinjanju i psovkama što je običaj neznalica.

Niti sam, niti ću se pokoriti zastrašivanjima i prijetnjama. I dalje ću i jezikom i perom braniti Božijeg Poslanika i njegov Ehli-bejt (neka je salavat na sve njih!). Možda će to neko prihvatiti, pa ću biti od spašenih. Molim pomoć od Allaha, na Njega se oslanjam i Njemu se vraćam!