Ashabi kod sljedbenika Ehli-bejta

 

 

 

 Ako budemo istraživali pitanje ashaba oslobođeni osjećaja i slijepe pristrasnosti, naći ćemo da su šije ashabima dali mjesto ono koje im je daje Kur'an i Poslanikov sunnet i ono na šta obavezuje razum. Oni ih ne smatraju nevjernicima, kao što to rade oni koji pretjeruju, niti tvrde da su svi pravedni, kao što to tvrdi ehli sunnet vel džaemaat.

 

Učenjak Šerefuddin Musavi o ovome kaže:

 

“Onaj ko prouči naš stav prema ashabima, znat će da je to srednje mišljene, jer mi ne pretjerujemo kao što pretjeruju oni koji ih sve smatraju nevjernicima, niti idemo u drugu krajnost kao oni što ih smatraju sve bez razlike povjerljivima. Sekta kamilijje i drugi koji pretjeruju tvrde da su svi ashabi nevjerenici, a ehli sunnet tvrdi da je svako onaj ko je čuo Poslanika ili ga vidio pravedan i kao dokaz za ovo navode hadis:  ‘Svi i živi i mrtvi od njih su sakupljeni i zajedno."

 

A sada što se tiče nas, suhbet (druženje sa Poslanikom) samo po sebi nije odlika, niti je glavno mjerilo u sagledavanju nečije pravednosti ili nepravednosti. Ashabi su kao i drugi ljudi, među njima ima pravednih i to su njihovi velikani i učeni, a među njima ima i griješnika i zločinaca munafika, a ima i onih čije stanje nije poznato.

 

A mi kao autoritete uzimamo samo one pravedne među njima i slijedimo ih i na dunjaluku i na ahiretu.

Što se tiče nasilnika prema opunomoćeniku i bratu Poslanikovom, s.a.v.a., i ostalih zlikovaca kao što su: Ibn Hind, Ibn Nabiga, Ibn Zerka, Ibn Ukbe, Ibn Ertae i njima slični, prema njima nemamo nikakvo poštovanje niti se pridaje važnost hadisima koje oni prenose.

 

A onaj čije stanje nam nije poznato, zaustavimo se kod njega kako bi razjasnili njegovu poziciju. Ovo je naše mišljenje o prenosiocima hadisa od ashaba, a Knjiga i sunnet su nam objasnili ovo mišljenje kao što je detaljno objašnjeno u njegovim izvorima iz usulul fikha. Ali, ehli sunnet pretjeruje u slavljenju i veličanju svakog onog ko se zove ashab, pa su tako izašli iz umjerenosti i dokaze počeli uzimati i od lošeg i od dobrog. Počeli su slijediti svakog muslimana koji je čuo Poslanika, s.a.v.a., ili ga vidio, slijepim slijeđenjem, a kritike upućuju onima koji im se suprotstavljaju u ovom pretjerivanju i u svom negiranju su prešli sve granice.

 

Njihove najjače optužbe i negiranje je upućeno nama kada nas vide kako odbijamo prihvatiti mnoge hadise od ashaba, kojima jasno upućujemo kritike ili smatramo da je njihovo stanje nepoznato, a slijedeći time šeriatsku obavezu o ispitivanju vjerskih istina i istraživanju o vjerodostojnom u Poslanikovim predajama.

 

Oni o nama loše misle i upućuju optužbe da se miješamo u ono što je gajb, skriveno i da o tome ništa ne znamo. Ali da se oni uvjere da su ovo samo njihovi pusti snovi i da se vrate ispravnim postavkama nauke i znanja, shvatili bi da porijeklo ideje o pravednosti svih ashaba nema dokaza. A da razmišljaju o Kur’anu, našli bi da on sam spominje munafike od njih, a dovoljno ti je da samo pročitaš sure Tevba i Ahzab... (Završne riječi Šerefuddina)”

 

Dr. Hamid Hufni Davud, profesor na katedri arapske književnosti i direktor odsjeka za arapski jezik na univerzitetu Ajnušems u Kairu, kaže:

 

“Šije smatraju da su ashabi kao i ostali ljudi koji su došli pa sve do Sudnjeg dana poslije njih i ne prave nikakvu razliku među njima. To je zato što se oni podčinjavaju samo jednom mjerilu, a to je mjerilo pravednosti po kojem se mjere djela ashaba kao što se mjere djela onih generacija koje dolaze poslije njih i to što suhbet (druženje sa Poslanikom) ne daje neku posebnu odliku i osobitost, sem ako je doista podesan za ovu odliku i da ima sposobnosti i talenta da sačuva poslanstvo Muhammeda, s.a.v.a.

A da među njima ima onih koji su zaštićeni od griješenja kao što su Imami kojima je Allah dao podesnost za druženje sa Poslanikom, s.a.v.a., kao što su Ali i njegova dva sina, mir neka je s njima!

Među njima ima i pravednih, a to su oni koji su se lijepo družili sa Alijem poslije Poslanikovog, s.a.v.a., preseljenja Uzvišenom Gospodaru. Među njima ima i mudžtehida koji su ispravno radili, a ima i mudžtehida koji su griješili.

Među njima ima griješnika, bezbožnika, a to je ružnije od griješnika i strožije će biti kažnjeno. U krug bezbožnika ulaze munafici i koji su neodlučni u obožavanju Allaha, dž.š. Među njima ima i nevjernika, a to su oni koji se nisu pokajali za svoje licemjerstvo i koji su postali otpadnici nakon što su primili islam.

Ovo znači da šije, veliki dio onih koji se okreću prema jednoj kibli, odnosno sve muslimane stavljaju na jednu vagu i ne prave razlike između ashaba, tabiina i onog ko je kasnije došao, i smatraju da druženje ili viđenje Poslanika samo po sebi nije tvrđava ili zaštita koja utiče na stepen vjerovanja.

 

I na ovim čvrstim osnovama sebi su dozvolili idžtihadom kritikovanje ashaba i istraživanje o stepenu njihove pravednosti, kao što su sebi dozvolili da kritikuju i prigovaraju jednoj grupi ashaba koji su povrijedili uslove druženja ili viđenja Poslanika i skrenuli od ljubavi prema Porodici Poslanikovoj, s.a.v.a. A kako i ne bi kada je Poslanik rekao: ‘Ostavljam vam nešto ako se budete pridržavali toga nećete zalutati, a to je Allahova knjiga i moje potomstvo, moja porodica. I ovo dvoje se neće razdvajati sve dok ne dođu meni na Havd (Sudnji dan), pa dobro gledajte kako ćete me naslijediti u ovom!’

Na temeljima ovog i njenu sličnih hadisa, oni smatraju da su mnogi ashabi uradili suprotno ovom hadisu, jer su zlostavljali i progonili Poslanikovu porodicu, njegovo potomstvo su proklinjali. Kako se ovima koji su ovako radili može pripisati čast druženja i viđenja Poslanika i kako se mogu opisati sa pravednošću?!

Ovo je ukratko o mišljenju šija u negiranju osobine pravednosti od nekih ashaba i ovo su stvarni naučni uzroci na kojima su oni izgradili svoje dokaze i argumente.”

 

Na drugom mjestu, dr. Hamid Hufni Davud priznaje da kritikovanje i traženje greški kod ashaba nije novotarija koju su izmislili šije, pa kaže:

 

“I mnogo prije, tome su se suprotstavljale mutezilije po nekim pitanjima akide. Oni se u tome nisu suprotstavili općenito ashabima, nego su se suprotstavili i samim halifama i imali su u tome neprijatelje i one koji su ih podržavali. Predmet kritikovanja ashaba u prvim stoljećima bio je rezerviran samo za velike učenjake, a posebno za ulemu mutezilija, a njima su u ovom usmjerenju prethodili vođe šije i oni koji su slijedili Poslanikov Ehli-bejt.

Već sam na drugom mjestu ukazao da su mutekellimi (skolastičari) i šejhovi mutezilija zavisili od vođa šija od prvog hidžretskog stoljeća i po njima pitanje kritikovanja ashaba je rezultat slijeđenja Poslanikovog Ehli-bejta, a ne samog šiizma, i ne samo to, sljedbenici Poslanikove Porodice su svojim dobrim poznavanjem akide i zbog toga što su gasili žeđ sa izvora Imama iz Ehli-bejta, koji su prvi izvor i obilno pojilo sa kojeg žeđ gasi islamska kultura i civilizacija od početka islama pa do danas.” [Knjiga Es-Sahaba fi nazari-š-šia el-imamija (Ashabi po mišljenju šija imamija), str. 8. i poslije.]

 

Ja lično, vjerujem da onaj ko traži istinu mora otvoriti vrata kritikovanja ashaba i njihove osude, inače će ostati lišen spoznaje istine, upravo onako kao što se desilo sa ehli sunnetom vel džemaatom koji su pretjerali u tvrdnjama o pravednosti svih ashaba i nedozvoljenosti ispitivanja o njima i njihovim stanjima, pa su zbog toga ostali daleko od istine sve do naših dana.