PODJELA MUSLIMANA

Prvi događaj koji je podijelio muslimane na sunije i šije

 Ovdje se radi o opasnom i strašnom stavu koji je zauzeo Omer ibn Hattab i većina ashaba spram naredbe Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kada je želio da im napiše oporuku koja će sačuvati muslimane od zablude i zastranjenja. (Ovaj događaj je poznat u Sahihima Buharije i Muslima kao “Tragedija dana četvrtka” (Rezijet jevmil hamis).)

Tada su mu se snažno i grubo suprotstavili i to bez imalo poštovanja spram njegova uzvišenog položaja Poslanika, pa su ga čak optužili da bunca i bulazni, tvrdeći da im je dovoljna Allahova knjiga i da nema potrebe da Poslanik ostavlja oporuku. Ovaj događaj, koji Ibn Abbas naziva “velikom nesrećom za muslimane”, objašnjava da je većina ashaba odbila Poslanikov sunnet, rekavši: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.”

A što se tiče Alija i njegovih sljedbenika od ashaba, oni su bili manjina, i njih je Poslanik, s.a.v.a., nazvao Alijevim šijama (pristalicama). Oni su slušali i izvršavali Poslanikove naredbe bez pogovora i rasprave, a njegove riječi i djela su smatrali sunnetom koji se mora slijediti, isto kao što je Allahova knjiga.

Zar Allah ne kaže: “Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku!” Nisa', 59

Biografija Omer ibn Hattaba je poznata svakom muslimanu i njegov oponirajući stav spram Poslanika u svim dobima njegova života. (O suprotstavljanju Omera Poslaniku smo govorili u našoj prethodnoj knjizi Pitajte one koji znaju.) Shodno tome Omer ibn Hattab je smatrao da se ne treba vezati za Poslanikov sunnet i to se jasno pokazalo kroz propise koje je izdavao halifa. Primjenjivao je idžtihad po svom nahođenju u slučajevima kada je imao jasne Poslanikove hadise.

Čak je donosio idžtihadom stavove kada je imao jasan tekst Kur'ana, pa je dozvolio ono što je Allah zabranio, a zabranio ono što je Allah dozvolio. (Kao što je njegova zabrana dijela onih koje treba pridobiti, obavljanje umre zajedno sa hadžom i privremeni brak i dr., a sve zapisano u knjigama.)

Naravno da su i njegovi drugovi i pomagači slijedili njegov primjer i oni kojima se on sviđao, od prethodnika i od onih koji su došli poslije, oponašali su njegove dobre novotarije, kako ih oni nazivaju.

Drugi događaj o protivljenju Poslanikovom sunnetu

 Ovaj događaj je vezan za njihovo odbijanje da se priključe Usaminoj vojsci koju je Božiji Poslanik, s.a.v.a., mobilisao i Usamu postavio za komandanta, dva dana prije svoje smrti. Stvar je došla dotle da su počeli prekoravati i kritikovati Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kad je imenovao za njihovog komandanta mladića, ne starijeg od sedamnaest godina.

Od pohoda su izostali Ebu Bekr, Omer i neki ashabi. Nisu se pridružili vojsci pod izlikom da neko mora paziti na hilafet uprkos tome što je Božiji Poslanik prokleo onoga ko izostane iz Usamine vojske.

(Vidjeti knjigu El-milel ve-nihel od Šehristanija o Poslanikovim riječima: “Neka je Allahovo prokletstvo na onoga ko izostane iz Usamine vojske.”, l/29.)

Što se tiče Alija i njegovih sljedbenika, Božiji Poslanik, s.a.v.a., njih nije odredio u vojsku, da bi unaprijed zaustavio neslaganje, očistio atmosferu i riješio se onih koji bi se tome suprotstavili. Oni se ne bi vratili iz pohoda na Muti, sve dok se ovo ne bi povoljno razvilo za Alija, a kao što je želio Allah i Njegov Poslanik kad se radilo o naslijeđivanju Poslanika. Ali, prepredenjaci iz Kurejšija su to shvatili, pa su odbili da izađu iz Medine i oklijevali su dok Poslanik nije preselio na Onaj svijet.

Stvar su riješili onako kako su bili već prije planirali, i udaljili su onog koga je Božiji Poslanik, s.a.v.a., želio, ili drugim riječima, odbili su prihvatiti Poslanikov sunnet. Ovo nam pokazuje, kao i svakom istraživaču, da su Ebu Bekr, Omer, Osman, Abdurahman ibn Avf, Ebu Ubejde, Amir ibn Džerrah odbili prihvatiti Poslanikov, s.a.v.a., sunnet, jer su postupali po svom nahođenju želeći time dunjalučke koristi kroz preuzimanje hilafeta, makar ih to dovelo do neposlušnosti prema Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.a.

A što se tiče Alija i njegovih drugova, oni su se strogo pridržavali Poslanikova sunneta i radili na njegovom izvršavanju u potpunosti, koliko god su bili u mogućnosti. Vidjeli smo kako je Ali, mir neka je s njim, postupio u tom iskušenju, kako se pridržavao Poslanikove oporuke koju je njemu ostavio da on obavi njegovo gasulenje, umotavanje u ćefine, dženazu namaz i njegovo polaganje u kabur.

Ali je sve to izvršio, upravo onako kako mu je Poslanik oporučio i ništa ga u tome nije omelo, uprkos tome što je on već saznao da se jedna skupina uputila u Sekifu da izaberu jednog od njih za halifu. Ali je isto tako mogao učiniti, krenuti za njima i poremetiti njihove planove, ali iz poštovanja prema Poslanikovom sunnetu i njegovoj primjeni, on odlučuje ostati uz svog amidžića pa makar ga to koštalo hilafeta.

Ovdje moramo nakratko zastati da primijetimo lijep ahlak koji je Ali naslijedio od odabranog poslanika, Muhammeda, s.a.v.a. Dok se Ali odriče hilafeta kako bi izvršio sunnet, vidimo druge kako odbijaju izvršiti sunnet radi hilafeta.

Treći događaj koji postavlja šije nasuprot ehli sunnetu

 Ovdje se radi o opasnom stavu koji je zauzela većina ashaba u Sekifi i time se suprotstavili jasnim Poslanikovim hadisima u kojima imenuje Alija za halifu, a bili su tome prisutni u mjestu Gadir kada su se vraćali sa Oprosnog hadža. Muhadžiri i ensarije se nisu u početku složili o pitanju hilafeta, ali su na kraju ipak prihvatili da polože prisegu, zanemarujući time Poslanikove hadise, a davajući prednost Ebu Bekru, makar ih to koštalo stradanja, pa su zasukali rukave da ubiju svakog ko im se suprotstavi, makar bio i najbliži čovjek Poslaniku, s.a.v.a.

(Najveći dokaz ovome jeste prijetnja Omer ibn Hattaba da će zapaliti kuću Fatime Zehre i sve u njoj, a priča je poznata u historijskim knjigama.)

I ovaj događaj je, također, pokazao da je velika većina ashaba podržavala Ebu Bekra i Omera u zanemarivanju sunneta njihova Poslanika i davanju prednosi njihovim mišljenjima, njihovim idžtihadima, pa su oni zato pomagači idžtihada, Isto tako se pokazalo, da je manjina muslimana bili oni koji su se držali Poslanikovih hadisa, a izostali su sa polaganja prisege Ebu Bekru, a to su bili Ali i njegove pristalice.

Nakon ova tri događaja, u islamskoj zajednici su se pojavile dvije grupe ili dvije suprotstavljene strane, pa je jedna radila na poštovanju i izvršavanju Poslanikova sunneta, a druga na uništenju Poslanikova sunneta i njegovoj zamjeni sa idžtihadom kojeg su većina željeli i koji im je omogućavao da dođu do vlasti ili da u njoj učestvuju.

Na čelu prve sunijske stranke se pojavio Ali ibn Ebi Talib i njegove pristalice, a na čelu druge stranke idžtihada, pojavili su se Ebu Bekr, Omer i većina ashaba. Druga stranka, pod vodstvom Ebu Bekra i Omera, radila je na uništenju prve stranke i za to su smislili različite planove, kako bi uništili opozicionu stranku, a od tih planova su: 

Izoliranje protivnika i njihovo paralizovanje u pogledu ekonomije

 Prva inicijativa koju je preuzela vladajuća stranka je bila udaljavanje protivnika sa svih položaja koji su bili vezani za opskrbu i imetak. Ebu Bekr i Omer su se dali na protjerivanje Fatiminih seljka sa imanja Fedek i tu zemlju su smatrali svojinom muslimana, a ne ličnim imetkom hazreti Fatime, kao što je rekao njen otac, s.a.v.a. Njih dvojica su joj takođe zabranili da uzme nasljedstvo od svog oca tvrdeći da se poslanici ne nasljeđuju.

Zatim, prestali su joj davati dio od petine koji je Božiji Poslanik, s.a.v.a., odredio sebi i svojoj Porodici, jer je njima sadaka bila zabranjena. Time je Ali ekonomski paralizovan, jer uzurpirana mu je zemlja Fedek koja mu je donosila velike dobiti. Zatim, zabranjeno mu je da uzme nasljedstvo od svog amidžića, a što je bilo pravo njegove čiste supruge.

Zatim, oduzet mu je dio od petine. Tako su Ali, njegova supruga i njegova djeca bila u potrebi za održanjem golog života. I upravo je to bilo kako je Ebu Bekr rekao Fatimi:

“Da, ti imaš pravo na petinu, ali ja ću u tome uraditi onako kako je uradio Božiji Poslanik, pa te neću ostaviti da ogladniš, niti da ostaneš bez odjeće.”

Kao što smo već rekli, oni koji su pristali za Imamom Alijem, većinom su bili oslobođeni robovi bez bilo kakvog imetka, i kao takvih vladajuća strana ih se nije bojala, niti njihova uticaja, jer se ljudi povode za bogatim, a sa omalovažavanjem gledaju na siromaha. 

Izoliranje protivnika i njihovo paralizovanje u društvenim aktivnostima

 Da bi uklonili opozicionu stranku koju je predvodio Ali ibn Ebi Talib, vladajuća strana je radila na njenoj društvenoj izoliranosti. Prvo što su uradili na tom polju Ebu Bekr i Omer jeste uklanjanje psiholoških i emocionalnih zapreka koje su sve muslimane poticale na iskazivanje poštovanja i ljubavi Poslanikovim bližnjima.

Ali je bio Poslanikov amidžić i prvak čiste Porodice, a među ashabima se našlo onih koji su ga upravo zbog ovoga mrzili i zavidili mu zbog položaja kojeg mu je Allah, dž.š., darovao, a da ne spominjemo munafike koji su samo vrebali priliku protiv njega. Fatima je bila Poslanikova jedinica, jedina koja nakon njega ostala u ummetu, i ona je majka svoga oca, kako ju je Poslanik često oslovljavao i prvakinja svih žena svijeta.

Svi muslimani su je poštovali i veličali zbog položaja koji je uživala kod svog oca i zbog hadisa koje je rekao o njenoj časti i čistoći. Ebu Bekr i Omer su se dali na izvršenje posla da unište ovo poštovanje koje je bilo prisutno u srcima ljudi, pa je došao Omer ibn Hattab sa glavinjom vatre u ruci i oko Fatimine kuće naslagao drva i zakleo se da će je zapaliti i sve one u njoj, ako ne izađu i ne polože prisegu novom halifi. Ibn Abd Rabbihi kaže u El-Akdul ferid:

“Ali, Abbas i Zubejr su bill u Fatiminoj kući, a onda je Ebu Bekr poslao Omer ibn Hattaba da ih istjera iz Fatimine kuće, rekavši mu: ‘Ako odbiju da izađu, bori se protiv njih.’ Onda je Omer uzeo glavinju vatre da im zapali kuću. Fatima ga na to upitala: ‘Sine Hattabov, došao si da nam zapališ kuću?’ On je na to rekao: ‘Da, ili prihvatite ono što je prihvatio ummet."

(El-Akdul ferid, Ibn Abdi Rabbihi, svez. 4., kod spominjanja skupine koja je izostala sa polaganja prisege Ebu Bekru.)

Zar Fatimu, prvakinju svih žena svijeta, što prenose sahihi ehli sunneta vel džemaata, zar njenu dvojicu sinova, prvake mladića u Džennetu i dva bosiljka Poslanikova u ovom ummetu, da ovako omalovažavaju i ponižavaju. Pa se Omer čak zaklinje pred masom da će ih zapaliti u kući ako odbiju dati prisegu Ebu Bekru.

Zar nakon ovoga može ostati u dušama ljudi nešto poštovanja prema Aliju ibn Ebi Talibu kojeg su većina mrzili i zavidili mu, a poslije Poslanikove smrti, on je postao vođa opozicione stranke, a nije imao nikakva lažna i zavodljiva dobra ovoga svijeta što bi privuklo ljude njemu.

Buharija prenosi u svom Sahihu da je Fatima tražila od Ebu Bekra svoje nasljedstvo od oca joj, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a što mu je Allah poklonio u Medini, to je zemlja Fedek, i još je tražila svoj dio petine od ratnog plijena sa Hajbera.

Ebu Bekr je odbio dati Fatimi bilo šta od ovoga, pa se je Fatima na njega naljutila i nije s njim progovorila sve do svoje smrti. Poslije Poslanika, Fatima je živjela šest mjeseci. Kada je umrla, njen muž Ali ukopao ju je tajno noću i na njenu dženazu nije pozvao Ebu Bekra. Za vrijeme Fatiminog života, Ali je osjećao da ljudi imaju izraze poštovanja, ali nakon što je Fatima umrla nestalo je onog respekta prema njemu, pa je bio primoran prihvatiti mir sa Ebu Bekrom i dati mu prisegu, a nije mu je dao svih tih mjeseci.

(Sahih Buhari, 5/82, Poglavlje Bitka na Hajberu (bab gazvetu Hajber); Sahih Muslim, kitabul džihad)

I tako je vladajuća stranka uspjela izolirati Alija ibn Ebi Taliba, ekonomski i društveno i ukloniti ga iz očiju ljudi. Među njima nije ostalo poštovanja za njega, a posebno poslije smrti Fatime Zehre. Ali je bio primoran da sklopi mir sa Ebu Bekrom i položi mu prisegu, po onome što prenose Buharija i Muslim.

Buharija prenosi “Ali je odbijao lica ljudi” što nas upućuje kolika je mržnja i zloba bila s kojom se susretao Ebu Hasan (mir neka je s njim!) poslije smrti svog amidžića i svoje supruge. Vjerovatno su neki ashabi, u susretu sa njima psovali ga, proklinjali i ismijava li mu se. I zbog toga je Ali odbijao njihova lica, zbog zla koje je vidio od njih.

U ovom poglavlju ne želimo iznijeti slijed događaja u historiji i nepravdu koja je učinjena Aliju. Želimo pokazati gorku i bolnu istinu. Zar nije ova istina, da je onaj ko je nosio zastavu Poslanikova sunneta i bio vrata Poslanikova znanja, postao odbačen, a na drugoj strani, oni koji su pomagali idžtihad po ličnom nahođenju i odbijali Poslanikov sunnet postali su vladari a podržavala ih je većina ashaba.

Izoliranje opozicije iz politike

 Uprkos jakom bojkotu, konfiskaciji imovine i njihovom izoliranju iz islamske zajednice, tako da su se ljudi okretali od Ali ibn Ebi Taliba, kao što smo već rekli, vladajuća stranka se nije zadovoljila svim ovim, nego se dala na njegovo izoliranje iz politike i udaljavanje od svih državničkih aparata i zabrana njegova učestvovanja na nekom državnom položaju, ili davanje bilo kakve odgovornosti.

Za svoje namjesnike su određivali griješnike od Emevija koji su se borili protiv islama sve dok je Božiji Poslanik, s.a.v.a., bio živ. Imam Ali je ostao daleko od pozornice političkog života cijelu četvrtinu stoljeća, dakle vrijeme hilafeta Ebu Bekra, Omera i Osmana. Dok su neki ashabi kao namjesnici centralne vlasti gomilali imetak, zlato i srebro i bogatili se na račun muslimana, dotle je Ali ibn Ebi Talib zalijevao palme Jevreja kako bi zaradio za hranu svojim rukama i u znoju lica svog.

Ovako je živio vrata znanja, blagodat ummeta i nosilac sunneta, izoliran u svojoj kući, čiju vrijednost su znali samo neki nemoćni koji su se mogli na prste izbrojati. Oni su ga slijedili i držali se njegova užeta. U vrijeme svog hilafeta, Imam Ali je pokušao vratiti svijet Kur'anu i sunnetu, ali mu nije uspjelo, jer oni su uporno pristajali za idžtihadom Omer ibn Hattaba, pa je većina njih u džamiji povikala:

“Ah, a šta je sa sunnetom našeg Omera!”

Iz svega ovoga zaključujemo da se Ali i njegove pristalice pridržavali Poslanikova, s.a.v.a., sunneta i da su radili na njegovom oživljavanju i nisu se nikad odmakli od sunneta, dok je ostatak ummeta slijedio novotarije Ebu Bekra, Omera, Osmana i Aiše, i još ih nazivaju

“lijepim novotarijama”.

(Sahih Buhari, 2/252, babu salati-t-teravih (poglavlje o teraviji); 7/98.)

Ovo nije samo puka tvrdnja, nego istina o kojoj se slažu svi muslimani i koju su zabilježili u svojim Sahihima, i znaju je svi pravedni istraživači. Imam Ali je Kur'an znao napamet i znao je sve njegove propise, i on ga je prvi sakupio, po svjedočenju samog Buharije. Ebu Bekr, Omer i Osman nisu znali Kur’an napamet, dakle, nisu bili hafizi, niti su poznavali sve njegove propise.

(Nepoznavanje propisa o kelali, što je slučaj sa Omerom, je poznat u sunijskim knjigama. Takođe je svima poznato njegovo nepoznavanje propisa o tejemmumu, što spominje Buharija u Sahihu l/90.)

Historičari su nabrojali da je Omer sedamdeset puta rekao:

“Da nije bilo Alija, Omer bi propao.” I Ebu Bekr je govorio: “Ne živio ja u vremenu kada nema tebe, o Ebu Hasane.”