Pa pitajte učene ako vi ne znate! (Nahl, 43)

 

Ovaj časni ajet naređuje muslimanima da ukoliko se nađu u nekom sporu da obrate učenim i mudrim iz muslimanskog ummeta, da bi tako razdvojili istinu od neistine. Tako je Allah, dž.š., nakon što ih je podučio znanju, odabrao ih je i predodredio da tumače Kur'an pomoću znanja kojim ih je obdario.

 

Ovaj ajet je objavljen povodom Ehli-bejta kojeg čine: Muhammed, s.a.v.a., Ali, Fatima, Hasan i Husejn. Oni čine pet osoba iz potomstva Husejna koje je Božiji Poslanik, s.a.v.a., u više navrata predskazao kao Imame upute, “svjetiljke u mraku”, “učene”, “oni koji su čvrsti u znanju”.

 

To su oni koji su Božijom odredbom obdareni znanjem o Knjizi Kur'an. Ovi rivajeti su istiniti (sahih) kog šija, kao i kod nekih od sunnitskih alima i mufesira koji priznaju da se povodi njihove objave vezuju za Ehli-bejt.

 

Prisjećanja radi, navest ćemo nekoliko takvih primjera:

 

1. Imam S'alabi u velikom tefsiru, u značenju ovog ajeta iz sure Nahl.

 

2. Tefsir ibn Kesir, svez. 2., str. 591.

 

3. Tefsir Teberi, svez. 14., str. 75.

 

4. Tefsir Al-Alusi poznat kao “Ruh al-Ma'ani”, svez. 14., str. 134.

 

5. Tefsir Kurtubi, svez. 11., str. 272.

 

6. Tefsir Hakim poznat kao “Šavahid al Tanzil”, svez. 1., str. 334.

 

7. Tefsir al-Tustari poznat kao “Ethakul al Hak”, svez. 3., str. 482.

 

8. Džanabi al Mavada al Kunduzi al Hanefi, str. 140.

 

 

Neko može na osnovu spoljašnjeg uvida zaključiti da se ajet možda odnosi na učene od Jevreja i Kršćana, stoga je nužno da pojasnimo da tako nešto nije cilj ovog časnog ajeta. Prvo: Ima puno ajeta u Kur'anu koji nam kazuje da su i Jevreji i Kršćani bili neposlušni Bogu, da su iskrivljavali Božiji govor, a svoj lični govor su podmetali kao da je to Božiji govor, a sve s ciljem da iz toga izvuku neznatnu korist. Ali, došli su dokazi da se radi o njihovom lažnom govoru kojeg je istina prevladala (pobijedila).

 

Stoga je nemoguće da se muslimanima da naredba da slijede njih (Jevreje i Kršćane), ako ovi i sami nisu upućeni.

 

Drugo:

Buharija u svom Sahihu donosi u “Knjizi svjedočenja” u odjeljku “Ahl širk” (mnogobožci).

 

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, s.a.v.a., rekao:

 

“Sljedbenicima Knjige (Kršćanima i Jevrejima) nemojte vjerovati, ali nemojte ih potpuno ni poricati, već recite: ‘Mi vjerujemo u Boga i ono što je On objavio.”

 

(Sahih Buhari, svez. 3., str. 163., Kitab al šehadet, svez. 3., str. 237.)

 

 

Iz ovoga jasno proizlazi, da se ne treba njima obraćati, već se treba u odnosu na njih distancirati. Stoga, nevjerovati i nemati povjerevanja u njih, automatski znači, sačuvati se njihovih zabluda i pogrešnih odgovora.

 

Treće:

Buhari u svom Sahihu u “Knjizi o Jedinstvu” u odjeljku “Svaki dan je On zabrinut”, prenosi od Ibn Abasa da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao:

 

“O muslimani! Zašto pitate ehli kitabije kad vam Bog Uzvišeni preko vašeg Poslanika spušta Knjigu (Kur'an) koja vam donosi najnovije vijesti i kada vam je objavljeno da su oni Božije Knjige izmjenili i u njih ubacili svoga govora i za neznatnu korist prodavali Božije riječi.

 

Zar vam Uzvišeni Bog nije zabranio da ih išta pitate. Tako mi Boga, ja nisam vidio nijednog od njih da se interesuje šta je vama objavljeno.”

 

 

 

Četvrto:

 

Ako bismo danas upitali Kršćane šta misle o Isau, a.s., rekli bi da je on (neuzubillah) Bog, a Jevreji bi ga se odrekli, čak bi tvrdili da on uopće nije Božiji Poslanik. U svakom slučaju, obadvije ove grupe odbacuju islama. Upravo su oni širili najveće laži potvore na našeg Poslanika, s.a.v.a. Stoga, uopće ne dolazi u obzir da nam je Allah naredio da za rješenje naših problema tražimo kod njih odgovor i uputu. A ono što je i kod šija i kod sunnija na temelju ispravnih rivajeta potvrđeno, jeste da se dotični ajet odnosi na plemeniti Poslanikov Ehli-bejt.

 

Ono što se razumije iz toga je, zapravo, da je Uzvišeni Bog darovao kompletno znanje, bez ikakvog izuzeća i skraćenja o Kur'anu upravo Imamima Ehli-bejta, i njih je među ostalim Božijim robovima odabrao za misiju ispravnog tumačenja Kur'ana (tefsira i tavila) i pravilnog upućivanja ka putu spasa. Allah, kojemu pripada sva slava, je želio da se ljudi pokore njegovim izabranicima, onima koje je On podučio tumačenju istine i odlikovao u svim stvarima nad običnim svijetom.

 

No, da nije bilo za njih, putevi bi se otvorili za ohole i neznalice, svako bi tada slijedio svoje strasti i ljudi bi se našli u potpunoj zbrci i pometnji, jer bi tada svako za sebe mogao da ustvrditi pravo prvenstva u učenosti i odličnosti nad drugima. I upravo ovdje ja ću dokazati da postoji jasno uvjerenje da se “učeni” (ehlizikr) u ovom ajetu odnosi na Ehli-bejt.

 

A za to ću donijeti dokaže i argumente i to za pitanja na koja kod uleme ehli sunneta ve-l-dzem'ata nema odgovora ili postoje odgovori koji su međusobno proturiječni i koji nisu zasnovani na valjanim detaljima koji su za objektivne istraživače neprihvatljivi. A pravi odgovori su kod čistih i cijenjenih Imama koji su svijet ispunili znanjem, spoznajom i djelima.