POSLANIKOVA ŽENIDBA

Ova izrazita čuvenost po pravičnosti, časti, nepristrasnosti i osjećanju za pravičnost bila je navela bogatu i uglednu ženu trgovca iz Mekke Hatidžu, koja je bila udovica, da pozove Muhammeda, a.s., da vodi njene poslove. Na poticaj i savjetovanje njegova amidže plemeniti Poslanik je prihvatio tu ponudu i u dobi od dvadeset pet godina preuzeo brigu za njene karavane koje su saobraćale iz među Mekke, Sirije i Basre. Njegov izgled, narav, njegovi maniri i poslovanje bili su tako zadivljujući za Hatidžu da mu je ona ponudila brak, i tu ponudu je on prihvatio, jer ona je bila osoba krajnje plemenita karaktera i divne duše. Kada su se vjenčali,njemu je bilo dvadeset pet, a njoj četrdeset godina.

Siroče koje je toliko pretrpjelo zbog usamljenosti, novčanih poteškoća i napora u svakodnevnom životu,blagoslovio je Bog ženom koja ga je od srca voljela, koja mu je potpuno vjerovala i koja je imala načina da priskrbi onu vrstu društvenog statusa u Mekki koji će mu kasnije omogućiti da provede svoje vjerske djelatnosti na širim osnovama i, nakon zova s neba koji mu je uslijedio, da udari čvrste temelje religijskoj zajednici islama.

Ženidba sa Hatidžom je bila veoma važna u životu Poslanika islama, a.s., jer mu je priskrbila pratilju na koju je mogao u potpunosti računati u najtežem razdoblju svoga života, a koja je bila obdarena neophodnim moralnim i duhovnim vrlinama kako bi mogla služiti kao savršena žena najsavršenijeg Božijeg stvorenja i kao majka poslaničke obitelji – Ahl al-bayt, čija svjetlost je kasnije ostala da osvjetljava svijet.

Hatidža se već dva puta udavala prije udaje za plemenitog Poslanika, a.s., i imala je dva sina i jednu kćerku iz svojih prethodnih brakova. Također je plemenitom

Poslaniku, a.s., rodila nekoliko djece. Njen prvi sin u tom braku zvao se Qasim (otuda je Poslaniku islama, a.s., dato i ime Abu’l-Qasim), ali je umro kada je imao dvije godine. Drugi sin se zvao ‘Abdullah sa pridjevkom al-Tahir i al-Tayyib, ali je i on umro kao dijete. Plemeniti Poslanik, a.s., je imao četiri kćeri:

Zaynab, Ruqayyah, Umm Kulthum i Fatima, i sve one su, za razliku od sinova, doživjele starost. Najmlađa kćerka Fatima je predstavljala osebujnu svetost, dušu

stvorenu za Džennet, koja je samo trpjela u ovom donjem svijetu. Bila je supruga ‘Alijina i majka šiijskih Imama i sharifa ili potomaka Poslanikovih, a.s., diljem svijeta. Ona je, naravno, igrala posebnu ulogu u religijskoj galaksiji koja je kružila oko Sunca koje je predstavljao Poslanik islama, a.s. Njena uloga u islamskoj

pobožnosti i vjerskoj praksi stoji u istoj ravni među svom djecom plemenitog Poslanika, a.s., i Hatidže,i, zapravo, među svim muslimanskim ženama. Ona simbolizira duhovni plod tog savršenog braka kakav je bio brak Poslanika islama, a.s., i Hatidže, braka koji je bio tako cjelovit i brak u apsolutnom smislu da plemeniti Poslanik, a.s., nije oženio nijednu drugu ženu sve dok je Hatidža bila živa. Ta činjenica je posebno važna, jer je ona bila petnaest godina starija od njega, a poligamija je bila veoma uobičajena praksa u Arabiji,kao i u većini dijelova tog svijeta onog vremena.Nešto bi, međutim, trebalo reći o brakovima plemenitog Poslanika, a.s., i njegovom stavu prema seksualnosti koja je, naravno, osnova islamskog stajališta u toj oblasti, tim prije jer su tu dimenziju toliko kritizirali zapadni pisci. Seksualnost ima dva aspekta. Ona može biti pogubna strast koja škodi i tijelu i duši, ili može biti pozitivan dar od Boga, ne nužno zbog rađanja, koliko u smislu da Mu se čovjek više približi. Kršćanstvo je redovito više naglašavalo onaj prvi, a islam onaj drugi aspekt seksualnosti. Stoga u islamu ne postoji neženstvo i ljudi se ondje potiču na ženidbu dotle da je Poslanik islama, a.s., kazao: “Brak je polovica vjere.” Islam je prihvatio pozitivni aspekt seksualnosti, dok je zakonska norma stroga za sve seksualne prakse izvan načela Božijeg Vjerozakona – Šerijata.

Što se tiče poligamije, ne postoji nikakav poseban moral ili nemoralnost u njenom upražnjavanju sve dotle dok se ona ne promatra u svjetlu zakona društva unutar kojega se ona upražnjava. U pitanju je kršenje religijskih i tradicionalnih zakona svake religije i društva koje određuje prijestup, a ne nametanje vrijednosti jednog društva drugome. Poligamija je uvelike upražnjavana u starom svijetu, čak i među jevrejima i kršćanima. Neki jevrejski proroci su imali stotine žena. U ratobornim društvima, gdje su mnogi muškarci umirali, i u blisko povezanim zemljoradničkim zajednicama gdje je obitelj zajedno radila na zemlji, poligamija je morala igrati glavnu ulogu u okupljajućoj obitelji i društvu. Ona je sprječavala prostituciju i u golemoj mjeri nezakonite seksualne odnose, a imala je i značajne gospodarske posljedice. Dopuštajući poligamiju, ali pod strogim zakonskim uvjetima, islam je pomogao u praksi da se osnaže obiteljske veze u smislu uključivanja gotovo svih žena u obiteljsku strukturu i, također, u stabiliziranje društva. U svakom slučaju, što se tiče višestrukih brakova plemenitog Poslanika, a.s., oni nisu sklapani iz naslade.

On se nije bio oženio do svoje dvadeset i pete godine, a potom, tokom godina kada je seksualna strast kod muškarca najsnažnija, on je živio sa jednom ženom koja je bila petnaest godina starija od njega. Međutim, njegovi kasniji brakovi su bili, obično, sklapani iz političkih i socijalnih razloga. Oni su bili sredstvo dovođenja raznih plemena u Arabiji u okrilje islama i ujedinjenja tog prostora koji je trebao poslužiti kao postojbina nove religije islama. Da je plemeniti Poslanik, a.s., sklapao bračne ugovore samo poradi naslade, kako su to mnogi protivnički zapadnjački biografi napisali, on bi, zacijelo, oženio više žena dok je i sam bio mlad i u naponu muškosti, i također bi izabrao sve svoje žene među mladim ženama. Ali, izučavanje njegova života otkriva posve drukčije činjenice. Muslimanima je dopušteno, prema Kur’anu časnom, da ožene do četiri žene ukoliko će prema njima biti pravedni i ukoliko imaju dovoljno sredstava za to. Plemenitom Poslaniku, a.s., je bilo dopušteno da oženi i više od četiri i on je, zapravo, imao devet žena. To je bila posebna povlastica koju je Bog podario svom posljednjem Poslaniku. To je bila jedna vrsta milosti u njegovu životu koji raspolaže mnogim značenjima.

Pored svoje političke i socijalne implikacije, to jest u dopuštanju plemenitom Poslaniku, a.s., da uključi što veći broj plemena u islamsku zajednicu, ta činjenica također znači da, premda je plemeniti Poslanik, a.s., bio kao i ostali muškarci, on nije bio baš kao bilo koji drugi muškarac, nego je bio posebno biće u očima

Božijim. On nije bio utjelovljeno ili nadnaravno biće,nego čovjek sukladno njegovom vlastitom izričaju: “Ja sam čovjek (bashar) poput vas.” Ali on nije bio svakidašnji čovjek. Prema poznatoj arapskoj poemi, “Muhammed je među ostalim ljudima kao dragi kamen među običnim kamenjem.” Ova razlika između “dragulja” i “običnog kamena” se odražava u posebnoj povlastici koju je Bog doznačio svom posljednjem Poslaniku da oženi više žena negoli je broj kojeg islamski

vjerozakon dopušta svim ostalim muslimanskim muškarcima. Ta “povlastica”, naravno, podrazumijeva i odgovornost, kako to zapadnjačka poslovica kaže: noblesse oblige. Plemeniti Poslanik, a.s., je ponio breme odgovornosti koje bi bilo neprihvatljivo čak i za nesvakidašnje obdareno ljudsko biće. Ta “povlastica” je bila simbol njegove premoći u ljudskom poretku, ne samo sa stajališta povlaštenosti, nego i sa stajališta odgovornosti, baš poput samoga braka koji je u isto vrijeme izvor naslade i užitka, odgovornosti i napora.

U godinama pred sami silazak objave budućnost Poslanika islama, a.s., nije bila samo obuzeta Hatidžinim trgovačkim poslovima, nego je sve više i više bila upregnuta u poslove mekanske zajednice. On je postupno postajao sve poznatiji i zadobio je status jednog istaknutog člana mekanskog društva, status osobe koja je bila poštovana zbog svoje sposobnosti i zbog svog osjećanja za čast i pravičnost. Jedan od znakova njegova cijenjenog položaja je to što je on, kada je imao trideset i pet godina, bio zamoljen od Mekanaca da podigne sveti ka’benski kamen u času kada je Ka’ba bila obnavljana. Da je on zamolio članove bilo kojeg plemena da pomognu podići crni kamen, ostala plemena bi prigovorila i izbile bi svađe među raznim plemenima. Njegova odluka da stavi kamen na komad platna, a potom zamoli članove svih plemena da zajedno podignu platno sa teretom bila je znak mudrosti i državničke umješnosti osobe kojoj će uskoro biti objavljen časni Kur’an.