U Tripoliju, glavnom gradu Libije, sam se zadrzao dok nisam izvadio vizu za zemlju Kinana, Egipat. Tamo sam pronasao nekoliko prijatelja koji su mi pomogli u tome, neka ih Allah nagradi za njihov trud. Putovanje u Kairo je bilo prilicno dugo.

Za njega mi je trebalo tri dana i tri noci putovanja u taksiju zajedno s cetiri egipatska radnika koji su bili na povratku kuci. Prijateljski sam s njima razgovarao i citao im Kur'an tako da smo se toliko zblizili da su me zamolili da im budem gost u Egiptu.

Pristao sam da navratim kod jednog od njih po imenu Ahmed. Odabrao sam njega, jer je bio veoma pobozan i gostoljubiv covjek. Ostao sam u Kairu dvadeset dana i za to vrijeme posjetio Ferida Atrasa u njegovoj vili na obali Nila. On mi se svidio iz egipatske stampe zbog svoje skromnosti i prostodusnosti uprkos slave i bogatstva koji su ga okruzivali. Uspio sam biti u njegovom drustvu samo dvadeset minuta, jer je trebao istog dana putovati u Libanon.

Posjetio sam i sejha Abdul Basit Muhammeda, poznatog ucaca Kur'ana ciji mi se glas jako svidjao. Kod njega sam ostao tri dana u kojima mi se pruzila prilika da razgovaram s njegovim rodjacima i prijateljima. Dopao sam im se zbog svog entuzijazma, iskrenosti i znanja.

 

Ako bi razgovarali o poeziji ja bi recitovao; ako bi razgovarali o asketizmu i sufizmu ja bi im rekao da sam sljedbenik Tidzanijevog reda kao i Medanijevog; ako bi pricali o Zapadu ja bi im pricao o Parizu, Londonu, Belgiji, Holandiji, Italiji i Spaniji, mjestima koja sam posjecivao za vrijeme ljetnjih raspusta; i ako bi pricali o hadzu ja bi im rekao da sam ga vec obavio i da sam sada na putu da obavim i ummru.

 

Pricao sam im o mjestima kao sto su pecine Hira i Savr, Ismailov zrtvenik i druga, a koja nisu bila poznata ni onima koji su bili na hadzu i po nekoliko puta. Ako bi govorili o nauci i tehnologiji, pricao bi im o zadnjim naucnim otkricima i imenima naucnika.

 

Ako bi govorili o politici ja bi izrazio svoje misljenje govoreci:Neka Allah blagoslovi dusu Nasira Salahudina koji se uzdrzavao od smijanja. Kada bi ga njegovi najblizi prijatelji kritikovali zbog toga govoreci mu da je Boziji Poslanik (s) cesto bio vidjen s osmijehom na usnama, on bi odgovarao: "Kako mozete traziti da se smijem kad je Aksa dzamija (dzamija u Jeruslemu) okupirana od strane Allahovih neprijatelja.

 

Ne, kunem se Allahom, necu se nasmijati dok se ona ne oslobodi ili ja ne umrem". Neki profesori sa Azhar Islamskog Univerziteta su dolazili na ove sastanke i bili zadovoljni mojim ucenjem Kur'an i nacinom kojim sam prepricavao hadise poslanika Muhammed (s).

 

 

Takodjer su bili impresionirani mojim nacinom izrazavanja i pitali me o fakultetu na kome sam diplomirao. Ponosno sam im odgovarao da je to bio Zejtuna Univerzitet koji je bio osnovan prije Azhara.

Takodjer bi dodao da su Fatimidi, koji su osnovali Azhar, izgradili prvu takvu ustanovu u gradu Mahdiah u Tunisu U znak paznje i postovanja, neki od njih su mi poklonili nekoliko dobrih knjiga. Jednog dana sam se zadesio u kancelariji funkcionera odgovornog za poslove na Azharu.

 

Tu sam sreo clana Egipatskog Revolucionarnog Savjeta koji je ucestvovao na masovnom protestnom mitingu muslimanskih i Koptskih zajednica protiv sabotaza u najvecim zeljeznickim kompanijama, koje su uslijedile odmah poslije Junskog rata. Insistirao je da i ja ucestvujem u tim demonstracijama tako da sam popustio pred njegovim nagovaranjem.

 

 

Na tom mitingu su trazili da se obratim prisutnima, sto sam odmah prihvatio. Ovo mi nije predstavljalo nikakvu teskocu zahvaljujuci iskustvu sa predavanja koje sam drzao u dzamijama i kulturnim priredbama u Tunisu.

Glavni razlog zbog cega sve ovo navodim je taj sto je sve to ucinilo da se pocnem osjecati vaznim i velikim. Dobio sam veliko samopouzdanje i mislio da sam postao veoma ucen. Zasto se i ne bih tako osjecao kada je veliki broj alima sa cuvenog Azhar Univerziteta to potvrdjivao.

 

Neki od njih su me cak uvjeravali da mi je mjesto tamo tj. na Azharu. Ono sto me je stvarno ucinilo ponosnim je cinjenica da mi je bilo dozvoljeno da vidim neke licne stvari poslanika Muhammeda (s).

Jedan zvanicnik iz Sidi Husejn dzamije u Kairu me je poveo do jedne sobe cije je kljuceve imao samo on. Kada smo usli, on ponovo zakljuca vrata iznutra, otvori jedan kovceg i izvadi kosulju poslanika Muhammeda (s). Kada sam je poljubio pokazao mi je i druge stvari koje su pripadale Poslaniku. U trenutku kada sam izasao vani zaplakao sam dirnut postupkom ovog dobrog covjeka, a za sto nije trazio da mu platim ni dinara.

Odbijao je i kada sam mu nudio nesto para, mada je na kraju, uz moje insistiranje i upoornost, prihvatio jednu malu sumu. Tada mi je cestitao, jer sam bio od rijetkih koji su bili pocasceni da vide stvari koje su pripadale licno Allahovom Poslaniku (s).

 

Ovaj dogadjaj je ostavio dubok utisak na mene, pa sam nekoliko noci razmisljao o wahabijama koji su smatrali Poslanika Muhammeda (s) za obicnog covjeka, cija je licnost zauvjek nestala sa smrcu. Nije mi se svidjala ta ideja i bio sam uvjeren u njenu netacnost.

Jedan sehid, koji pogine boreci se u ime Allaha, ne smatra se mrtvim nego zivim kod svog Gospodara. Kako je to tek u slucaju Bozijeg Poslanika (s) koji je izabran od Allaha kao Njegov najbolji sluga. Moja uvjerenja su postala jasnija i cvrsca vezano za ovo zahvaljujuci druzenjima sa sufijima, koji vjeruju da velije i pobozni ljudi mogu uticati na njihove zivote, zahvaljujuci moci koju su dobili od Allaha kao nagradu za poslusnost i dobrovoljno prihvatanje Njegovih odredbi.

Zar Allah ne kaze u Hadisu-Kudsi: "Moj robe pokori mi se i bices kao i Ja: kada pozelis da nesto bude to ce i biti". Prije nego sam napustio Egipat, posjetio sam veliki broj dzamija medu kojima i Malikovu, Abu Hanifijinu, Safijevu, Ahmeda ibn Hanbalija, sejide Zejnebe i sejida Husejna, i u svakoj od njih sam klanjao. Takodjer sam posjetio i Tidzanijev sufi red. Imam toliko toga da napisem o svakoj posjeti da bi mi bile potrebne stranice i stranice da to opisem onako kako zelim.