Bio sam jako zahvalan za ove knjige koje sam odmah slozio u svoju biblioteku. Odmarao sam se nekoliko dana i u medjuvremenu dobio raspored predavanja za novu akademsku godinu. Predavao sam samo tri dana sedmicno, sto je znacilo da sam bio slobodan ostalih cetiri.

Procitao sam knjige kao sto su "Vjerovanja sljedbenika Imama" i "Porijeklo Shija". Poslije njih sam poceo citati knjigu "Muradzaat (Dopisivanje)" od sejjida Sharafudina Musavija. Nakon prvih nekoliko stranica toliko sam se udubio da sam prestajao citati samo ukoliko je nesto zaista bilo prece.

Cak sam je nosio sa sobom na fakultet. Iznenadila me je jasnoca i preciznost shija alima koji je odgovarao na pitanja sunni alima sa Azhar Univerziteta. Nasao sam da ovo nije bila obicna knjiga u kojoj pisac pise sta zazeli, bez kriticnosti i diskusije s nekim ko bi mogao imati drugacije misljenje. "Muradzaat" ima oblik dijaloga izmedju dva alima, koji pripadaju razlicitim skolama i koji su kriticni prema izjavama i misljenjima jedan drugog.

Obojica temelje svoje argumente na dvjema stvarima zajednickim za sve Muslimane: Kur'anu i sunnetu koji je podrzan u Sihah el-Sittah (sest knjiga hadisa). Postojalo je nesto zajednicko izmedju mene i ove knjige, jer sam i ja bio tragaoc za istinom, spreman da je prihvatim gdje god bih je nasao. Iznenadio sam se kada sam ga nasao kako govori o odbijanju pojedinih ashaba da poslusaju naredjenje poslanika Muhammeda (s).

Za to je davao i mnoge primjere, ukljucujuci i slucaj "tragicnog cetvrtka". Nisam mogao zamisliti da je nas Omer ibn Hattab odbio Poslanikov zahtjev i optuzio ga da ne zna sta govori.Na pocetku sam pomislio da je to samo jedna od prica iz shijskih knjiga, ali sam bio jos vise iznenadjen kada je shija alim naveo Buharijev Sahih i Muslimov Sahih (knjige koje se smatraju najvjerodostojnijim izvorom hadisa kod sunijskih mezheba) kao svoje izvore.

Otputovao sam do glavnog grada da bih kupio Buharijev Sahih, Muslimov Sahih, Mosnad od imama Ahmeda, Tirmizijev Sahih, Muvatta od imama Malika i druge poznate knjige. Nisam mogao cekati da se vratim kuci nego sam poceo sa citanjem na putu ka Gafsi. Sjedio sam u autobusu okrecuci stranice Buharijevog Sahiha trazeci dogadjaj "tragicni cetvrtak" nadajuci se da ga tu necu nikad pronaci.

U svakom slucaju sam ga pronasao i procitao nekoliko puta. Zaista je bio tu, potpuno onakav kakvog ga je sejjid Sharafudin citirao. Prvo sam pokusao odbaciti mogucnost da se tako nesto dogodilo i da je nas Omer u to umijesan. Ali, kako sam mogao da ne vjerujem kada se to nalazilo u nasim sahihima, sunni sahihima, koje smo obavezni da prihvatimo!?

Da je shija alim navodio njihove knjige, ja mu ne bih vjerovao, ali on je citirao dogadjaje opisane u nasim sunnitskim sahihima u ciju se istinitost ne moze sumnjati. Za ove sahihe mi vjerujemo da su najautenticnije i najtacnije knjige poslije Kur'ana. Ako bi sumnjali u njihovu tacnost ostali bi bez gotovo svih islamskih pravila i regulacija koji su iz njih potekli.

Kako sam se spremao poceti sa temeljitim istrazivanjem, obecao sam sebi da cu se oslanjati samo na one hadise koji su potvrdjeni od obje strane, i sunnija i shija. Takodjer sam odlucio da ne obracam paznju na one hadise koje navodi samo jedna strana.

Na ovaj nacin bih se osigurao od uticaja emocija i jednostranosti i bio u stanju proci dolinom sumnje i uspeti se na planinu sigurnosti i uvjerenosti. To je pravi Allahov put.