Jedne veceri prijatelj mi je rekao da cemo, ako Bog da sutra otici do Nadzafa. Kada je primijetio da mi je to ime bilo nepoznato, objasnio je: "To je jedan naucni centar, a, takodjer, u tom mjestu se nalazi kabur Alije ibn Abu Taliba". Bio sam iznenadjen ovim sto sam cuo, jer je svaki od nasih sejhova tvrdio da se ne zna za mjesto gdje je hazreti Alija ukopan.

Sjeli smo u autobus, kojim smo prvo stigli u Kufu gdje smo napravili pauzu da bi posjetili cuvenu Kufa dzamiju. Prijatelj mi je pokazao sva cuvena istorijska mjesta i odveo me do dzamija Muslima ibn Akila i Hani ibn Urve ukratko mi opisao kako su poginuli.

Takodjer mi je pokazao i mihrab gdje je hazreti Alija bio smrtno ranjen. Poslije toga smo posjetili kucu gdje je Alija zivio zajedno sa svoja dva sina, Hasana i Husejna. U dvoristu smo vidjeli izvor sa kojeg su pili i uzimali vodu za abdest. Dusom sam prozivljavao trenutke u kojima sam zaboravljao svijet oko sebe zamisljajuci Imamov asketizam i skromnost.

Ne smijem zaboraviti gostoprimstvo i ljubaznost ljudi u Kufi: svaki put kad bi prosli pokraj jedne grupe, oni bi se podigli i pozdravili nas. Cinilo mi se da je prijatelj poznavao vecinu od njih. Tu smo sreli i direktora Kufa Instituta koji nas je pozvao svojoj kuci gdje smo upoznali njegovu porodicu i proveli jedno veoma prijatno vece.

Osjecao sam se kao medju svojom vlastitom porodicom i vlastitim narodom. Kada bi govorili o sunnijam uvijek bi rekli "nasa braca sunni" sto mi se svidjalo, ali sam im ipak postavio nekoliko pitanja da bi ispitao njihovu iskrenost. Sutradan smo nastavili nase putovanje ka Nadzafu koji je bio udaljen od Kufe desetak kilometara.

Kada smo stigli sjetio sam se Kazimijja dzamije u Bagdadu, jer sam i ovdje vidio slicne minarete koji su stajali oko kupole oblozene zlatom koja je bljestala na suncevoj svjetlosti. Usli smo u mauzolej nakon sto smo procitali jedan natpis sto je obicaj kod shija posjetilaca.

U unutrasnjosti sam vidio vise zadivljujucih stvari nego u dzamiji Muse Kazima. Zastao sam ispred kabura citajuci fatihu i pitajuci se da li je u njemu stvarno Imamovo tijelo. Jednostavnost kuce u kojoj je imam Alija zivio ostavila je dubok utisak na mene tako da sam pomislio: Boze zakloni! Hazreti Alija nikad ne bi prihvatio sve ovo zlato i srebro kad u svijetu hiljade i hiljade Muslimana umiru od gladi".

Vlastitim ocima sam vidio siromasne ljude koji su vani prosili. Onda sam rekao u sebi: O shije! Kako grijesite! U najmanju ruku bi trebali priznati da grijesite, jer je poslanik Muhammed (s) zaduzio hazreti Aliju da porusi grobnice. Pa sta su ove vase grobnice koje ste ukrasili srebrom i zlatom nego sirk koji islam strogo zabranjuje. Prijatelj me je upitao da li sam zelio klanjati pruzajuci mi jedan okrugli plocasti komad stvrdnute gline. Ostro sam mu odgovorio: "Mi ne klanjamo u blizini kabura".

Onda me sacekajte dok ja zavrsim svoj namaz. Dok sam ga cekao procitao sam ugraviran natpis na tabli koja je visila na kaburu. Pogledao sam kroz resetke oblozene srebrom i zlatom i vidio mnogo kovanica i novcanica razlicitih vrijednosti ubacnih od strane posjetilaca.

Pomocu njega su se financirale razne dobrotvorne akcije koje je poduzimala uprava mauzoleja. Zbog velike kolicine novca pomislio sam da prodju mjeseci izmedju dva kupljenja, ali sam bio iznenadjen kada su mi rekli da se novac kupi svake veceri poslije jacije.

Izasao sam za prijateljem iznenadjen onim sto sam upravo vidio. Pozelio sam da mi daju nesto od tog novca ili da ga podijele medju brojnom sirotinjom. Pogledao sam naokolo i vidio mnoge ljude kako klanjaju. Neki su bili okupljeni oko govornika koji su stajali na uzdignutim platformama.

Onda sam ugledao grupu ljudi koji su plakali i udarali se u prsa. Taman kada sam mislio da pitam prijatelja zasto to cine, primijetio sam dzenazu koja je prolazila pokraj i kako neki ljudi skidaju prekrivac sa jedne mermerne ploce da bi tamo spustili tijelo. Pomislio sam da su plakali zbog gubitka voljene osobe.