Pismo 81 - Pismo 82
Pismo 81 (pitanje)
28. safer, 1330. godine po H.
Zajamčenost konsenzusa nakon prekidanja spora
Sunije ne poriču činjenicu da prisega nije utemeljena na savjetovanju i razmatranju. I priznaju da se desila iznenadno i improvizirano. I ne sumnjaju u suprotstavljanje Ensarija i njihovo naginjanje prema Sa'du, niti sumnjaju u suprotstavljanje Beni Hašima i njihovih prijatelja među muhadžirima i ensarijama, te njihovo priključivanje Imamu. Međutim, oni govore: “Na kraju svega put hilafeta se otvorio Ebu Bekru i svi su bili zadovoljni da im on bude lider, na taj način nestalo je spora, odjednom je prestala svađa, svi su se saglasili dati podršku Siddiku, i biti mu iskreni prijatelji i javno i tajno.
Ratovali su njegove ratove, a bili su u miru njegovih mirovnih ugovora. Provodili su njegove naredbe i zabrane. Niko mu se u tome nije protivio. Prema tome, konsenzus je postignut, i realiziralo se povjeravanje hilafeta. I svaka hvala pripada Allahu zarad ujedinjenja njihovih riječi nakon raskola, i objedinjavanja srca nakon razdora.
Selam
- S –
Pismo 82 (odgovor)
30. safer, 1330. godine po H.
Niti je konsenzus zajamčen niti je spor prestao
Njihova saglasnost u davanju podrške Siddiku, dobronamjernost prema njemu i tajno i javno je jedna stvar, a ispravnost povjeravanja hilafeta je druga stvar. I ove dvije stvari ni racionalno ni šerijatski nisu nerazdvojive.
Poznat je način postupanja Imam Alija, a.s., i bezgriješnih Imama, od njegovih potomaka, u tome da su pomagali islamsku vlast. I to je način kroz koji se služi Allahu, i ja ti o njemu govorim kao odgovor na tvoje riječi. Iz toga se da zaključiti da je njihov stav bio da islamski ummet, neće imati slavu osim uz državu koja će ujediniti svoje građane i popravite rascijepe, čuvati granice i paziti na njihove poslove. Takva država ne može biti uspostavljena osim da je njeni građani podrže svojim životima i imecima.
Ukoliko vlast bude u ruci njenog šerijatskog vlasnika, a to je Resulullahov opunomoćenik, ispravnim zastupništvom, jer on je, a ne neko drugi preciziran, kada bude spriječen od toga, te neko drugi mimo njega preuzme upravu nad muslimanima, stroga je dužnost ummetu pratiti ga u djelima koja darivaju snagu i čast islamu i koja brane granice i štite sigurnost. Tu nije dozvoljeno odvajanje muslimana i cijepanje džemata opirući mu se, već je stroga dužnost ummetu, da sarađuju s njim – pa makar bio čovjek bez ruku i nogu – kako bi sarađivali sa istinskim halifom.
Davat će mu porez na zemlju i participacije, zekat na stoku i drugo. Ima pravo uzeti od njih to kroz trgovinu, i ostale sredstva transfera, poput poklona i nagrada i slično. To je način postupanja Alija i čistih Imama iz njegovog potomstva. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Nakon mene će nastupiti sebičnost i stvari koje ne odobravate. Rekoše: “O Allahov Poslaniče, šta naređujete onima koji zateknu takvo stanje.” On reče: “Davat ćete ono što je vaša obaveza, a od Allaha ćete iskati svoje pravo.”
ستكون بعدي أثرة وأمور تنكرونها، قالوا: يا رسول الله كيف تأمر من أدرك منا ذلك، قال صلى الله عليه وآله وسلم: تؤدون الحق الذي عليكم، وتسألون الله الذي لكم
(U hadisu od Abdullaha Ibn Mes'uda, bilježi ga Muslim u Sahihu, 2/118, i drugi autori Sahiha i Sunena.)
Ebu Zerr Giffari, r.a., bi govorio: “Zaista me moj prijatelj Resulullah, s.a.v.a., savjetovao da slušam i da se pokoravam, pa makar to bio čovjek bez ruku i nogu.” (Bilježi ga Muslim u Sahihuu drugom svesku, hadis je mustefid. )
إن خليلي رسول الله صلى الله عليه وآله وسلم أوصاني أن أسمع وأطيع، وإن كان عبداً مجدع الأطراف
Seleme El-Džu'fi je rekao: “O Allahov Vjerovjesniče, šta ukoliko nam se nametne čovjek koji svoje pravo traži od nas, a brani nam naša prava, šta nam naređuješ?” Poslanik, s.a.v.a., reče: “Slušajte i pokoravajte se! Jer na njima je ono što oni nose, a na vama ono što vi nosite.”(Bilježe ga Muslim i drugi ) (svak će nositi teret svojih grijeha)
يا نبي الله أرايت إن قامت علينا أمراء يسألوننا حقهم، ويمنعوننا حقنا، فما تأمرنا؟ فقال صلى الله عليه وآله وسلم: اسمعوا وأطيعوا، فإنما عليهم ما حملوا، وعليكم ما حملتم
Allahov Poslanik, s.a.v.a., u hadisu Huzejfe Jemanija, r.a., kaže: “Nakon mene bit će predvodnici koji se neće ravnati mojim putem, niti će postupati po mome sunnetu, bit će među njima ljudi čija srca su šejtanska srca u tjelima ljudskim.” Huzejfe kaže: “Upitah: “O Resulallah, kako da postupim ukoliko zateknem to stanje?” Poslanik reče: “Slušat ćeš i pokoravat se upravitelju, pa i ako te udara i uzima ti imetak, slušaj i pokoravaj se.” ( Bilježi ga Muslim u Sahihu, 2/120, a prenose ga i drugi autori Sunena.)
يكون بعدي ائمة لا يهتدون بهداي، ولا يستنون بسنتي، وسيقوم فيهم رجال قلوبهم قلوب الشياطين في جثمان إنس، قال حذيفة: قلت: كيف أصنع يا رسول الله إن أدركت ذلك؟ قال: تسمع وتطيع للأمير، وإن ضرب ظهرك وأخذ مالك، فاسمع وأطع
Slične su i riječi koje od Poslanika prenosi Ummu Seleme: ( Bilježi ga Muslim u Sahihu, 2/122. Značenje Poslanikovih riječi(فمن عرف برىء) je da svako ko prepozna nepoželjnost i ne pomiješa ga s onim što nije nepoželjno, za njega će biti puta za oslobađanje i očišćenje od grijeha i kazne na taj način da ga promijeni rukom, jezikom a ukoliko je nemoćan tada da to osudi svojim srcem) “Bit će uskoro vladari nad vama, neko će ih odobravati a neko prezirati. Ko spozna bit će oslobođen grijeha, a ko ih bude negirao, bit će spašen.” Rekli su: “Zar se nećemo boriti protiv njih?!” Reče: “Ne, sve dok klanjaju...” ( Riječ (فمن عرفبرىء) može biti čitana kao irf i imati značenje – ko se strpi bit će oslobođen od grijeha, tj. onaj ko ne bude u mogućnosti u takvoj situaciji protiv takvih vladara postupati u skladu sa normama naređivanja dobra i odvraćanja od zla, pa se strpi, a u srcu ne bude odobravao njihova djela, on je od njihovog grijeha oslobođen i čist. (ومن أنكر سلم) A onaj koji pak bude u mogućnosti odvraćati od zla i to bude činio, on će biti spašen i očuvan. (prim. prev.))
ستكون أمراء عليكم، فتعرفون وتنكرون، فمن عرف برىء، ومن أنكر سلم، قالوا: أفلا نقاتلهم قال: لا ما صلوا
Vjerodostojni hadisi o ovoj temi su mutevatir, posebno putem čistoga Ehli bejta, a.s., upravo zbog toga oni su se strpili, a u očima im trnje a u grlima kost, zbog djelovanja u skladu sa ovim i drugim svetim imperativima, od onoga čime ih je posebno obavezao Vjerovjesnik, s.a.v.a., naredivši im stprljenje u okolnostima uznemiravanja, kako bi ummet bio cjelovit a sjaj očuvan. Bili su dobronamjerni prema onima koji su rukovodili poslovima muslimana, a oni - jer njihovo pravo je bilo žrtvovano – imali su osjećaj gorčine veći od čovjeka koji jede gorku tikvicu, tražeći za njih puteve napretka, u stanju kada su im srca bila ranjenija od onog koga je sablja probola, zbog toga jer njihov položaj bijaše uzurpiran. Sve to zarad provođenja imperativa oporuke i obavljanja obećanja i prakticiranja šerijatske i racionalne stroge dužnosti, dajući prednost važnijem od važnog u trenutku suprotstavljenosti.
Upravo zbog toga je Emiru-l-mu'minin bio iskren sa svom trojicom halifa savjetujući ih, dajući im najbolja rješenja. Ko bude istraživao njegov život za vrijeme njihovog mandata, znat će da je nakon toga što je izgubio nadu na svoje pravo na hilafet odmah nakon Resulullaha, odabrao je put pomirenja, i mira sa upraviteljima.
Gledao je svoje prijestolje – koje mu je oporučeno – kako su ga prisvojili, ali nije ratovao protiv njih zbog njega, nije im ga spriječio, čuvajući ummet i pazeći na narod, pridajući pažnju vjeri, žrtvujući dunjaluk zarad ahireta. Bio je na iskušenju kakvom niko nije bio. Bio je suočen s dvije srceparajuće stvari. S jedne strane hilafet, uz sve jasne odredbe i oporuke u njegovu korist, koji ga je dozivao u pomoć glasom koji ranjava srce, i jecajem koji razara jetru.
A s druge strane, talasi smutnje stvarali su bojazan od urušavanja poluotoka, vraćanju arapa džahilijetu i iskorjenjenja islama. Ugrožavali su ga licemjeri u Medini, licemjerje im bijaše urođeno, kao i beduinima oko njih, oni su licemjeri u skladu sa kur'anskim tekstom.
Šta više, njihovo poricanje i licemjerje je još žešće. Poslanikovim odlaskom oni su bili ohrabreni, a muslimani postadoše poput pokislih preplašenih četveronožaca okruženih krvoločnim vukovima i divljim grabežljivcima, Musejlemom kezzabom, Talihatom Ibn Huvejlidom lažovom, Sedžahom Binti Hars varalicom i njihovim prijateljima koji su bili odlučni uništiti islam i smrviti muslimane, zatim rimljanima i carevima i drugima koji su vrijebali svoju priliku. Brojni su slučajevi pokazivanja mržnje prema Muhammedu, s.a.v.a., i njegovom Ehli bejtu i njegovim ashabima, i potpune mržnje prema islamu, sa željom da se u korijenu uništi, i potkopaju njegovi temelji. I kada su bili u punoj snazi, gazili su žustrim koracima, jer vidjeli su, da se Poslanikovim odlaskom sa ovog svijeta, dešavanja odvijaju u njihovu korist, i to je bila prava prilika, zato su htjeli orobiti islam prije nego ponovo ojača i povrati svoj sistem.
Emiru-l-mu'minin se našao između ove dvije važne stvari, bilo je jasno da će žrtvovati svoje pravo zarad života islama, biti nesebičan zarad općeg dobra. Dakle prekid spora i otklanjanje neslaganja između njega i Ebu Bekra bilo je jedino zbog straha od nanošenja štete nukleusu islama i iz brige prema muslimanima. On i cijeli Ehli bejt i ostali njegovi prijatelji od muhadžira i ensarija su se strpili, u stanju kada im je u očima bilo trnje a u grlu kost.
Njegov govor, tokom života, nakon Resulullaha, s.a.v.a., otvoreno je ukazivao na to, hadisi o tome od Imam čistoga Ehli bejta su mutevatir.
Međutim, poglavar Ensarija, Sa'd Ibn Ubade, nikada se nije pomirio sa dvojicom halifa, nikada nije učestovao u njihovim skupovima i džematima na bajramima i džuma-namazima. Nije se kretao sa njima, niti je priznavao njihove naredbe i zabrane, sve dok ga za mandata drugog halife prevarom nisu ubili u Huranu, a ubice su govorile kako su ga ubili džinni. Zabilježene su njegove riječi na dan Sakife, ali nema potrebe citirati ih ovdje.
( Sa'd Ibn Ubade je poznat kao Ebu Sabit, bio je od onih koji su dali prisegu na Akabi, učestovao je na Bedru i drugim poprištima. Bio je velikodostojnik Hazredža i njihov starješina, plemeniti Ensarija i njihov poglavar. Govor na koji smo ukazali, nalazi se u knjigama predaja i povjesti. Dovoljno je to da ga bilježi i Ibn Kutejbe u El-Imametu ve-s-sijase, i Ibn Džerir Taberi u Tarihu, Ibn Esir u Kamilu, Ebu Bekr Ahmed Ibn Abdulaziz Dževhari u Es-Sekifi i mnogi drugi.)
A njegovi prijatelji, poput Hubaba Ibn Munzira (Hubbab je bio od ensarijskih velikodostojnika, bio je njihov junak Bedra i Uhuda, ima mnogo plemenitih djela i slavnu prošlost ) i drugih Ensarija, bili su prisiljeni pognuti svoje glave i pokoriti se njihovoj sili. Pa zar je postupak pod prijetnjom sablji ili spaljivanja vatrom,bio zbog vjere u ugovor prisege? Da li je to bio primjer konsenzusa o kojem govori Poslanik, s.a.v.a.: “Neće se moj ummet složiti u greški.” Dajte nam fetvu, Allah vas nagradio.
(Njihova prijetnja upućena Aliju, a.s., da će ga spaliti, potvrđena je neupitnim predajama koje su mutevatir. Dovoljno je što je bilježi imam Ibn Kutejbe na početku knjige El-Imametu ve-s-sijase. Imam Taberi na dva mjesta govoreći u svome Tarihu o dešavanjima 11. godine po H., zatim Ibn Abdu-r-Rabih El-Maliki u Akdu-l-ferid, 3 svezak, Ebu Bekr Ahmed Ibn Abdulaziz Dževhari u knjizi Es-Sekifa kao i Ibn Ebi Hadid u Šerhu Nehdži-l-belagati 1/134, Mesu'di u Murudžu-z-zehebod Urveta Ibn Zubejra, ispričavajući se svome bratu kada je htio spaliti kuće Benu Hašima koji nisu htjeli dati prisegu, Šehristani prenosi od Nizama, kada je spomenuo pleme Nizamija u El-Milel ve-n-nihel, Ebu Muhnif je autor posebne knjige o Sakifi, gdje podrobno piše o onome što smo mi samo taksativno spomenuli. U prilog tome koliko je poznat ovaj događaj dovoljna je kasida Omerija od Hafiza Ibrahima u kojoj između ostalog stoji:
...a riječi koje Omer uputi Aliju:
kako je plemenit slušalac a kako velik govornik kuću ću ti spaliti, neću te ni žaliti,
prisegu li ne daš ti,
pa nek je u njoj i Mustafina kći,
niko do Hafsinog babe ne mogade ovo kazat,
pred vitezom Adnana i njegovim zaštitnikom...
Ovo je njihovo ponašanje sa Imamom, koje svjedoči da konsenzus za nas nije argument. Zato, o pošteni ljudi, kako vaše pozivanje na ovakvu vrstu konsenzuza može biti ispravno, i pored ovakvog stanja?
Sellam